Na rubu pameti

Roman “Na rubu pameti” prvi je puta objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugo njegovo izdanje svjetlo dana ugledalo je tek 1954. godine. Ovo je jedini Krležin roman pisan u prvom licu jednine, iz perspektive doktora prava koji s buntovnim stavom dolazi u sukob s društvom, jer jedino u takvom otporu vidi smisao života. Krleža svojim specifičnim stilom na ironičan i sarkastičan način pristupa ljudskoj gluposti i ljudima koje smatra maskama, koje se ponašaju u skladu s javnim ludilom, amoralni i koristoljubivi pojedinci koji ne prežu ni pred čim, pa čak ni pred ubojstvom.

Ovaj roman svojim sadržajem prije svega ocrtava jednu Krležinu karakteristiku, a to je idealizam. Bezimeni antijunak buntovnik je protiv jednog takvog naoko idealnog svijeta, koji konačno želi iskočiti iz tog lažnog ideala i početi djelovati u smjeru svojih ideala. Na svom putu svojevrsne preobrazbe shvaća da je svijet prepun jednakih ljudi koji kao ovce bez vlastite pameti slijede jednu shemu, bez ikakvog propitkivanja, pogotovo dok je takvo ponašanje nagrađeno statusom u društvu. Tek se rijetki nađu koji imaju jednake “poglede na svijet” kao i protagonist. Počevši od večere u vinogradu Domaćinskog, preko niza drugih apsurdnih okolnosti u kojima je naš antijunak optužen i stavljan na margine društva, Krleža želi prikazati besmislenost ljudske gluposti, kako se ona vodi nekakvim svojim zakonima, koji najčešće postaju općeprihvaćeni moralni i društveni zakoni.

Krležin osebujan stil prepoznatljiv je posebnom uporabom interpunkcije, ili bolje rečeno njenim izostavljanjem. Ekspresionistička “bujica riječi” prisutna je u ovom romanu kroz protagonistovo pripovijedanje u prvom licu, te je ovakav postupak nizanja riječi neizostavan. Sukladno tome, kako ni u struji svijesti ne postoje interpunkcije tamo gdje postoje u pisanoj formi, tako i Krleža oblikuje svoje tekstove. Osim kulta bujice riječi, Krleža posebno njeguje lingvistički doživljaj teksta. Česta uporaba internacionalizama preuzetih iz njemačkog, francuskog, engleskog ili latinskog jezika ukazuju na pišćevu nevjerojatnu poliglotsku učenost, ali i njegov postupak kojim suprotstavlja jezičnu situaciju svoga vremena, u kojem se vode razne borbe za afirmaciju i uspostavu hrvatskog jezičnog standarda. Krležina ljubav prema kajkavštini prepoznatljiva je u svakom njegovom djelu, pa u romanu cijelo jedno poglavlje posvećuje kajkavskoj lamentaciji junakovog zatvorskog druga.

Da postoji nekakva opća pouka ovog djela, teško je reći. No niz zaključaka koji vrijede i za današnje društvo možemo izvući iz dogodovština doktora prava, antijunaka romana “Na rubu pameti”. Djelo počinje tzv. odom ljudskoj gluposti, koja upućuje na temu, i koja objašnjava jednim dijelom naslov romana. Glupost čiji su predstavnici kojekakvi društveni pseudoneprijetvorni i pseudomoralni ljudi, beskrajna je i ide u krajnosti. Na svom putu štete glupost će se ipak dotaknuti onih koji joj se ne klanjaju, nego idu protiv nje. Još je gore što je glupost samodostatna, hrani se sama sobom, a time nadjačava mudrost koja pak šuti i trpi glupost. Sve se svodi na jedno – ili se pokori društvenim normama koliko god bile “glupe” ili ćeš biti proglašen luđakom.

Vrsta djela: roman u prvom licu

Mjesto radnje: neimenovani gradić (vinograd, sudnica, zatvor, hoteli, kavane), Rim (Vatikan – Sikstinska kapela)

Vrijeme radnje: vrijeme Prvog svjetskog rata (kada protagonist opisuje svoja sjećanja na ta vremena) i tridesete godine 20. stoljeća (glavni dio radnje)

Kratak sadržaj

I. O ljudskoj gluposti

Protagonist romana, doktor prava započinje roman solilokvijem o ljudskoj gluposti. Ona ga zabrinjava, ali zna da ju nije lako odgonetnuti, bila ona božansko djelo ili ne. Svoja razmišljanja nastavlja iznošenjem slike o sebi kao čovjeka koji je uvijek živio po pravilima, nikda se nikome nije zamjerio, ostao dužan, uzoran je radnik svoje struke. Sebe smatra pripadnikom “živčano uznemirenih” pojedinaca, odnosno pametnih ljudi, koji su okruženi glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica i slično. Ipak do svoje pedeset druge godine živio je kao uredna ništica među hrpom drugih sivih ništica i živio u okvirima bezlične sheme svakodnevice. No onda mu se takav prividno idealan život počeo raspadati. Žena ga je varala i brak mu je propao, a on se i dalje kretao u društvu glupana i nitkova čije je beskrajne gluposti morao slušati.

II. Večera u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog

Proživio bi on cijeli svoj vijek u prešutnom odobravanju gluposti da se jednog dana nije dogodio sudbonosan trenutak kada je odlučio da na glas kaže ono što je istog trena pomislio. Dogodilo se to dvije godine prije trenutka u kojem protagonist pripovijeda radnju. Pozvani su bili na večeru kod generalnog direktora Domaćinskog u vinograd. Bila je tu i doktorova žena, Agneza, koja ga je varala s kćerkinim učiteljem pjevanja, sam učitelj i najstarija kći, gospođa Domaćinski, senator, nekoliko uvažnih doktora prava i nekolicina drugih važnih lica. Protagonist romana radio je kod Domaćinskog kao generalni tajnik i pravni referent za tvornicu koja proizvodi plehnate škafove i noćne posude. Domaćinski je držao još jedan od svojih monologa u maniri “pedantnog zanovijetala” koje svojom glupošću gnjavi ljude godinama, ali njegov potpis vrijedi te gnjavaže. Kao anegdotu Domaćinski je pričao kako je 1918. ustrijelio četiri bandita, zelenokaderaša, kao četiri psa. Protagonist je razmišljajući o ubojstvu te četvorice ljudi naglas izrekao da je “sve to kriminalno, krvavo, moralno bolesno”. Slučajno su te njegove riječi bile usred dvije  rečenice direktora, pa je šutnja pospješila da se one još bolje čuju. Kaže da se poslije po gradu govorilo kako je te riječi izgovorio urlajući iz sveg glasa. No, on je to rekao više kao komentar samome sebi, kao zaključak da nema više smisla gubiti vrijeme na razgovore sa slaboumnicima i bezličnim pojavama. Gospodin direktor upitao ga je da objasni što je to tako moralno bolesno. Doktoru je bilo sve moralno bolesno, ubojstvo četiri čovjeka i nazivanje istih “bijesnim psima”, to da direktor to njima večeras prepričava i još se hvali. Ali na takvo objašnjenje Domaćinski je poludio i rekao da nije valjda da ovaj odobrava provalu i da je trebalo i njega strijeljati kao petoga. Domaćinski je zahtijevao ispriku, no Doktor je ustao i zapalio cigaru te rekao da se nema kome što ispričavati i da ostaje pri svojoj izjavi. Domaćinski je stao urlati da će ga ustrijeliti kao psa dok su ga doktori i senatori zadržavali, no on se istrgnuo i posegnuo za revolverom. Doktor je prevrnuo stol, preskočio i nestao u noći.

III. Vjetar nad malim gradom

Ubrzo se u gradu sve pročulo, ali je najgore što su počele kolati svakakve neistinite priče o doktorovoj ludosti i o tome da je on posegnuo za revolverom, da su ga u zadnji čas obuzdali da ne demolira vilu i slično. Prvi je doktoru nenaklonost i izbjegavanje iskazao Florijani R. M., odbivši ga pozdraviti. On je također rekao da je doktora trebalo ustrijeliti kao bijesnog psa. Takvom mišljenju prikonili su se i Sarvaševi, visoko činovnici u gradu, dakle važne ličnosti. Jedan pripadnik te obitelji, Egon plemeniti Sarvaš raspredao je priče o doktorovom braku s Agnezom, kćerkom apotekara. Ona je naime pričala kako je jedna od najnesretnijih žena na svijetu i da se želi osloboditi svog muža već godinama. Nakon toga je kolala glasina i da je doktor zarazio svoju suprugu spolnom bolešću, koju je plasirala baka Egona Sarvaša, Amalija Aquacurti-Sarvaš-Daljska. Sve je potezalo nove glasine i doktor je postao najviše ogovarana osoba u svom gradu. Gledište doktora na svu tu situaciju je bio pokušaj da razumije što se dešava. Vidio je sebe kako je godinama šutio i promatrao s “prvospratnog” balkona taj bal pod maskama, a nije sve dotada imao svijest o tome kako on zapravo izgleda i da je i on tek jedna od tih maski. Događaj u vinogradu se dogodio kad je shvatio da ga drugi smatraju jednim od njih i kad je prestao razmišljati njihovom logikom.

Na ulici je doktora jednom zaustavio bivši ministar, Pankracije Harambašević , kako bi izrazio svoje negodovanje nad doktorovim ispadom pred generalom Domaćinskim. Za Pankracija je Domaćinski ugleda čovjek koji je imao veliku ulogu u izgradnji privrede njihovog grada, veliki dobročinitelj. U nizu takvih uličnih sastanaka, dogodio se i onaj s mladim von Petretichem. On je provocirao doktora riječima i ovaj mu je opalio pljusku u nedostatku adekvatnog odgovora, te je Petretich od siline udarca pao u bazen sa zlatnim ribicama. Naravno, odmah se skupila policija, a drugog dana je Petretich doktoru poslao svjedoke, koje je doktor izbacio van. Slijedili su sukobi na ulici, u kavani, u tramvaju, sve je postajalo sve luđe. Doktor je bio prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.

IV. Zbogom

Trećeg dana nakon događaja u vinogradu doktor je kartelu uputio pismo o bolesti, koje mu je potpisao znanac kirurg: nadražaj slijepog crijeva s eventualnom operacijom. Sljedećeg dana telefonski mu se javio bivši ministar i advokat Marko Antonije Javoršek, koji ga je rekao posjetiti kod kuće sutradan. Došao je po nalogu Domaćinskog koji od doktora traži zadovoljštinu: da požali uvrede i da povuče sve elemente nesumnjive klevete. Bez previše razmišljanja doktor je odbio napisati takvo pismo i rekao da prihvaća otkaz i tužbu uzima na znanje. Ostaje u potpunosti pri svojoj izjavi da je Domaćinski kriminalan tip, ubojica i bandit. Javoršek je ostao kod doktora na piću i cigari. Doktor je pri tome saznao da će tužbu preuzeti doktor Hugo Hugo, a doktor je rekao da će se braniti sam. U njihovom razgovoru Javoršek se zapravo zainteresirao za doktorovo stajalište i kao da ga je razumio, pa ga je zagrlio kao malo dijete. Doktor mu je ispričao o njihovom susretu kod evangeličke crkve od prije sedam, osam godina. Tamo je Javoršek gledao u radnike kako bez ikakvih gas maski kopaju rupe za plin i udišu otrove. Javoršek je tada zaključio da takvo stanje govori o prilikama u kojima žive, ali i da je takvim ljudima bolje nego intelektualcima. Takvi ljudi, radnici, nemaju nikakvih posebnih prohtjeva. No, na kraju se njihov razgovor završio jer ga je Javoršek izvrijeđao da je “histerična stara frajla s neuređenim spolnim životom”. Doktor je ispratio advokata do vrata, a tamo je stajala uplakana doktorova supruga Agneza. Sljedećeg dana došlo je do sukoba s Agnezom. Ona je bila na strani onih koji su zagovarali da doktora treba strpati u luđačku košulju, doktor više nije to htio trpiti i otišao je od supruge i obitelji.

V. Sablazan u hotelu

Doktor se iselio u hotel “Evropa”, gdje je živio u sobi 242. Doktor Werner, njegov stari znanac, šef-redaktor uglednog liberalnog dnevnika rekao mu je da bi ga trebalo zatvoriti u ludnicu jer čini budalaštine protiv samoga sebe. Doktor mu je odgovorio da je neukusan filistar, na što je Werner počeo pričati o europskom načenu mišljenja. Doktor Werner je imao “da-svakako-ali-i-tako-dalje” stanovište, koje je užasno smetalo doktora prava. Na kraju se Werner ispričao što je povjerovao glasinama da je doktor u prolaznom poremećaju živčane neravnoteže. Pozdravili su se u najboljim odnosima, a cijelo vrijeme njihovog razgovora iza njih je sjedila gospođa Jadviga Jesenska. Bila je dama od četrdeset i sedam godina, koja je stanovala u tom istom hotelu u kojem i doktor. Po gradu se govorilo da tu živi kao nekakva hotelska namještenica, društvena dama za otmjenije goste. Od njihovog prvog susreta u hotelu, doktor i Jadviga odigrali su nekoliko partija šaha, a onda su jedne večeri završili zajedno u njenoj sobi i nakon toga se nastavili intimno družiti. Vijest o tome da se oni druže, tj. igraju šah zajedno, brzo se proširila gradom, pa je inače prazna kavana počela vrvjeti gostima. Pred tom ruljom preselili su se u Tref-bar, pa su ih i tamo našli, te su pobjegli u zabitu krčmu na kraju grada. Kada su ih i tamo nanjušili, vratili su se u hotel “Evropu”. Njih dvoje su se svake nedjelje otvorenim fijakerom vozili na misu, što je izazivalo sveopće negodovanje, a i kišu anonimnih pisama za doktora. Iskusna Jadviga je naslućivala da su pisma od bivše supruge Agneze. Jadviga je bila iskusna jer je proživjela težak život, pun nesreća i skandala. Bila je i Wernerova prva žena. Dok je bila s njim u braku, na vrata joj je jedne večeri pokucao Zvonimir Tihomir Pavlas, kasniji urednik “Gazete”. Prigrlili su ga kao svog sina, odgojili ga, a on je denuncirao Wernera.

Jedne noći dok su Jadviga i doktor spavali u njegovoj hotelskoj sobi 242 na vrata je pokucala policija. Bila je to ćudoredna policija, no dok su se njih dvoje obukli, više nije nikoga bilo. Jadviga je bila uvjerena da je sve djelo Agneze koja je htjela doktora optužiti za preljub u brakorazvodnoj parnici. Razočaran što ih je policija tako usred noći hvatala u jednom hotelu, doktor i Jadviga preselili su u njegovu kuću u vinogradu. Ali nakon već nekoliko dana u vinogradu, na vrata im je pokucala policija zbog prijavnice. Naime, nije prijavio sustanarku, a za to će morati platiti globu. Na policajčevoj prijavnici za sebe je doktor napisao da je doktor prava bez zanimanja, bludnik, klevetnik, priležnik itd, a za Jadvigu da je trostruka udovica, raspuštenica, priležnica. U toj kući je doktor proživio s Jadvigom sve do procesa s Domaćinskim, nakon čega je otišao u zatvor, a Jadviga u Beč.

VI. Zločin i kazna

Došao je i dan suđenja. U sudnici se okupila cijela krema, kao da su došli na kakvu senzacionalnu premijeru a ne na suđenje. Suđenjem je predvodio gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay. Doktor prava noć prije suđenja nije usnuo ni trena. Pojavio se na dnu dvorane , kao čovjek koji posljednji ulazi na koncert, prolazeći kroz masu poznatih lica do optuženičke klupe. Na klupi su ga dočekala tri primjerka lista “Gazeta”. U listu je bio članak Zvonimira Tihomira Pavlasa pod naslovom: “Što misli o sebi jedan moralist”, a ispod doktorova slika i faksimil prijavnice zbog koje je bio globljen i u kojoj tvrdi za sebe da je bludnik, klevetnik, priležnik… Te iste novine netko je razdijelio po sudnici, kao da dijeli program prije početka predstave. Bilo je to prvi put da se dvoranom proširio smijeh tog dana.

Doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio je raspravu te je nakon toga pročitana tužba koju je potpisao doktor Hugo Hugo kao pravni zastupnik Domaćinskog. Kako bi djelovao na sud i na publiku, Hugo je počeo s portretom uvrijeđenog Domaćinskog. Hugo Hugo bio je vrstan govornik, pa je svojim govorom ocrtao Domaćinskog kao jednog od najviših i najuglednijih dostojanstvenika njihove domaće privrede. Doktora je optužio za klevetu protiv Domaćinskog, za kojega je donedavno vršio dužnost pravnog zastupnika i njegovoj tvornici noćnih posuda. Svojim vještim iznošenjem tužbe, Hugo Hugo je uspio pridobiti naklonost sudnice, slijedio je čas smijeh uperen protiv doktora optuženika, čas pljesak doktoru Hugi.

Slijedila je doktorova obrana samoga sebe. On je tvrdio da je bio provociran nepristojnim vladanjem Domaćinskog, koji prije svega ubio četiri čovjeka, a onda se još i hvalio time. Predbacio je Domaćinskom krivično djelo, ali nitko drugi to nije smatrao zločinom, nego slavnim i junačkim djelom, kojim je Domaćinski predvidio daljnji tijek europske politike.

Hugo Hugo je imao repliku na doktorovu obranu, ali je doktoru toliko valjda bilo dosta svega, da je slučajno zaspao na optuženičkoj klupi. Upitao ga je i želi li se možda izvući iz čitave afere na neubrojivost i da mu pozovu psihijatra.

Doktor je ustao i rekao da se ne osjeća krivim, da je istina sve što je Hugo iznio u tužbi, ali da želi objasniti zašto je došlo do njegovih riječi onu večer u vinogradu. Glavni argument mu je bio da Domaćinskom nije predbacio djelo ubojstva, nego da je osudio to što se Domaćinski tim djelom hvali kako kakvim časnim doživljajem kojim zabavlja svoje goste. Hugo Hugo je rekao da je doktor kod sebe imao revolver, što je zapravo bila srebrena tabakera, ali mu zato nitko nije vjerovao da je Domaćinski bio taj koji je na njega uperio pištolj.

Na doktorovu stranu u jednom trenu stao je Pero Krneta, koji je iz publike uzviknuo da je istina da je Domaćinski lopov, na što su ga izbacili van iz sudnice. Optuženi doktor prava imao je i as u rukavu. Od ministra Krobatina dobio je informaciju da je Domaćinski 1914. obavljao dužnost konfidenta sarajevske policije i da su zbog njega ljudi na vješalima završavali. Zatim je doktor zahtijevao da se kao svjedoci ispitaju svi koji su one večeri u vinogradu bili prisutni. Glavni sudac, Atila plemeniti Rugvay, koji je inače bio i nesuđeni zet optuženog, odgodio je raspravu.

VII. I mjesečina može biti pogled na svijet

Doktor je ipak osuđen na osam mjeseci zatvora, koji je počeo služiti u travnju, a zadnji dan trebao mu je biti 22. studenog. Pet mjeseci je već ležao u zatvoru kada je počeo pričati o konačnoj presudi. Umjesto Atile plemenitog Rugvaya, sjedio je uglađen gospodin, a umjesto Huga Huga, Domaćinskog je zastupao doktor Aurel Hermansky. Svjedoci koji su ispitani tvrdili su da Domaćinski nije povukao revolver, neki su tvrdili da se ne sjećaju ničeg. Doktorov glavni svjedok, ministar Krobatin nije se pojavio na sudu, jer je morao dokazni materijal vratiti na povjerljivo mjesto. Suđenje je prošlo mirno i skladno, i doktor je evo ležao već pet mjeseci, promatrao već peti puni mjesec iz svoje ćelije.

Razmišljao je o tome kako čovjek da bi pomirio u sebi vlastita protuslovlja, mora srediti nered u sebi i oko sebe, nadahnuti smisao općem besmislu metodom koja se zove “pogled na svijet”. Na primjer, doktorov susjed u zatvoru, Valent Žganec, Stubičanec, ima svoj “pogled na svijet”, kao i doktor Werner svoj “da-svakako-ali-i-tako-dalje” pogled na svijet. Došao je do zaključka da svi imaju svoj pogled na svijet, samo on ga  nije imao, nikada. Neki u zatvoru sjede jer su imali svoj pogled na svijet, a doktor jer ga nije imao.

Jedan od doktorovih znanaca i drugova kažnjenika upitao ga je u njihovom dugom razgovoru što doktor misli o društvenom uređenju kao takvom i treba li ga preobraziti u viši društveni oblik. Doktor je odgovorio da nesumnjivo ne bi napravio ono zbog čega je u zatvoru da je mislio da ne treba  ništa mijenjati i to bezuslovno, ali da se ne bi usudio preobražavati društvo na drugi način nego što je to učinio u slučaju Domaćinskog. Kad bi uređivao društvo po svom ukusu, iz  njega bi izbacio sve glupe, nerazumne i banditske poglede na svijet, a dijelom tih pogleda smatra i kapitalizam. Više društveno uređenje za njega je ono u kojem neće biti gluposti ni grabežnog umorstva.

VIII. O kiši, o smrti i o ljubavi, o rati i o jednom malom vrapcu na postaji Brzezinki

Dane u zatvorskoj ćeliji doktor je kratio čitanjem, i to do dugo u noć jer je patio od nesanice.

Prisjećao se tako i vremena rata, u kojem je sudjelovao. Jedna provincijalna stanica, Brzezinka, odjednom je postala mjesto nemira i žurbe, a vrabac koji je mirno sjedio na telefonskoj žici munjevito je odletio. Doktor je prije dvadeset godina sudjelovao u ratu na Dnjestru i zna što rat donosi.

U zatvor je sa sobom ponio mnoštvo starih pisama, bilježaka i ostalih papira, koje je danima prelistavao. Sjetio se i svoje afere od prije dvadeset godina, s Vandom, ženom mađarskog županijskog činovnika, koju je upoznao 1915. godine na kolodvoru u Stanislavovu. Nakon njihovog upoznavanja, odlučila je doputovati do doktora u Peštu sljedeće godine i o tome obavijestila supruga. Odsjeli su u jednom budimskom hotelu. Jednog dana za gospođu Vandu stigao je brzojav u kojem je pisalo da je umrla njena sedmogodišnja kći, od angine i da ju suprug moli da se vrati kući na dječji sprovod. Otputovala je Vanda momentalno, brzim vlakom, a doktor je znao da se nikada više neće vratiti. Nakon toga on je pijan završio u vlaku na pruzi u smjeru Munkacsa. Ne zna kako je dospio na taj vlak, ali se sjeća da su tražili stjenice po vagonima, a nakon toga se probudio u mokroj travi, raspranog rukava i razrezanog desnog dlana. Prvim vlakom se odlučio vratiti u normalan život koji je trajao sve od one fatalne večeri u vinogradu.

IX. Lamentacija Valenta Žganca zvanog Vudriga

Bilo je sumračno listopadsko poslijepodne, kišovito i dosadno. Društvo doktoru u zatvoru pravio je Valent Žganec, zvani Vudriga, siromah Stubičanec, koji sjedi u istražnom zatvoru jer jer je kao zvjerokradica nastrijelio lugara. On je za doktora značio nepresušni izvor smijeha te se uz njega u posljednjih pet mjeseci nasmijao kao nikada do tada. Doktor je Valentu običavao čitati “Govore Gautama Budhe”. Potaknut razgovorom, Valent je započeo svoju višesatnu lamentaciju o životu, koju je doktor slušao sve do dva sata u noći. Ali čini se kao da mu nije bilo dosadno, ni najmanje, već je uživao u Valentovom kajkavskom govoru. Na kraju mu je Valent na svoj način izrecitirao poznati psalam “Miserere”, tj. “Mizerere Tebi, Jeruzalem”, kako ga je sam Valent nazvao.

X. Same neprilike na sve strane

Nakon što je konačno nakon osam mjeseci zatvora doktor izašao na slobodu, njegovim mukama i neprilikama nije bilo kraja. Kod svog brice je čuo da doktor Hermansky priprema novu tužbu protiv njega, jer on navodno i nakon odsluženja kazne jednako priča o Domaćinskom.

Dogodio se i skandal u kavani “Central” u kojoj je doktora isprovocirao Dizdar-Barjaktarević. Dizdar je čuo da je Domaćinski unajmio nekog Lantoša da napiše o njemu monografiju u kojoj će hvaliti njegove zasluge za grad. Dizdar je doktoru rekao i da mu može ponuditi fotografiju onog dokumenta koji mu je obećavao ministar Krobatin, ali doktor je odbio jer se nije htio upuštati u poslove s tim tipom. No, Dizdar je udario doktora novom provokacijom. Rekao mu je da postoji dokument koji govori o tome kako je doktor 1914. denuncirao doktora Wernera kao ispravnog nacionalnog radnika. Tada mu je doktor opalio pljusku, a za čas se skupila cijela gomila oko njih.

Nakon tog skandala, dogodio se još jedan slučaj izazivanja nereda na javnome mjestu, u kavani “Evropa”. Tamo se susreo s drugom iz srednje škole, Franjom Ljubičićem, kojeg su svi zvali Francek. On je doktoru rekao da je čuo kako ga je Domaćinski podmitio da ne tjera stvar na višu instancu. Nije mu bilo logično da netko svojevoljno prihvaća tužbu i kaznu zatvora od osam mjeseci. Francek mu je za kraj razgovora rekao da je svinja stara, na što ga je doktor obdario pljuskom. Franjo mu je uzvratio i udario ga u lijevo oko, zbog čega je završio u klinici. Dva tjedna je doktor ležao u bolnici zbog oka i nije znao hoće li ga izgubiti jer je udarac bio po rožnici i tako uvećao rizik od sljepoće. Ležao je tako ta dva tjedna u mraku razmišljajući o svemu što mu se izdogađalo. Odlučio je da bi nakon ovoga svega najbolje bilo otputovati nekamo.

XI. Intermezzo u Sikstini

Doktor nije izgubio oko. Nakon osamnaest dana ležanja u zatvoru zbog izazivanja nereda na javnim mjestima, otputovao je u Italiju. No ni tamo ga nisu zaobišle glasine. Na svom rimskom posjetu vatikanskoj sikstinskoj kapeli susreo je Karla Golombeka. On je bio generalni direktor tvornice dvostrukomasnog švicarskog sira. Došao je sa suprugom i odmah je doktoru rekao da je za njim u gradu raspisana tjeralica i da se govori da je pobjegao u Ameriku. Naime sumnjalo se za njega da je upleten u krivotvorenje novčanica. Doktor je udario Karla posred nosa, a odmah su se strčali stražari, i završio je na ispitivanju kod časnog oca Giacoma od Družbe Isusove. Doktor je izručen karabinjerima Kraljevine Italije, nakon čega je dospio do suda u svoju državu, a od tamo u ludnicu na razmatranje.

XII. Među brodolomcima

U vezu s krivotvorenjem novčanica uvukao ga je njegov zatvorski drug Matko, koji ga je po izlasku na slobodu zamolio da mu pričuva neke dokumente, zapečaćene u kuverti. Nakon premetačine, u doktorovom stanu pronađen je taj paketić, za kojeg je Matko priznao da doktor nije imao pojma. Doktorov drug Kaminski ga je odlučio izvući iz zatvora tako što bi mu sredio razmatranje u ludnici. Tamo je sreo doktora Katančića koji se našao u ludnici kao brodolomac u bijegu od pronevjere novca svojih klijenata. Bio je sličan doktoru, jer se dao gaziti od glupana, jer je i sam glupan. Da se nije dao gaziti, nego da je pravodobno gazio druge, i sam bi bio ugledno i poštovano lice.

Doktor je tako promatrao svoj život kao teretni vagon pun zapletenih pravnih pitanja, kojima bi se bavila jedna veća advokatska kancelarija nego što je bila doktorova. Dok je pregledavao svoju poštu koja se nagomilala još za vrijeme njegovog puta u Italiju, pronašao je pismo stiglo iz Beča. Njegov sadržaj obavještavao ga je o samoubojstvu Jadvige Jesenske u bečkom Tref-baru.

Roman završava protagonistovim promišljanjem o tome kako život i dalje teče i da ništa nije stalo unatoč smrti Jadvige, a tako je i sa smrti bilo koga. “Zvek zvončića, orgulje, valcer iz ‘Vesele udovice’: Sad-hajdmo-u-Maksim… Spavati da nam je. Zaspati. Mirno i konačno. Nestati.”

Likovi: doktor prava (protagonist), supruga Agneza, generalni direktor Domaćinski, Egon pl. Sarvaš, Amalija Aquacurti-Sarvaš-Daljska, Pankracije Harambašević, von Petretich, Marko Antonije Javoršek, doktor Hugo Hugo, doktor Werner, Jadviga Jesenska, Zvonimir Tihomir Pavlas, Atila plemeniti Rugvay, Petar Krneta, ministar Krobatin, Aurel Hermansky, Valent Žganec, Matko, Vanda, Dizdar-Barjaktarević, Franjo Ljubičić, Karl Golombek, Ljudevit Katančić

Analiza likova

Protagonist

Glavni lik romana, bezimeni doktor prava, pedeset i dvije godine života radio je kako nalažu društvene norme i svima se pokoravao. Zadnjih dvadeset godina u službi je pravnog zastupnika generalnog direktora Domaćinskog, vlasnika tvornice noćnih posuda. Nikad se nikome nije suprotstavljao, čak i kad je mislio da nešto nije moralno uredu ili normalno. Za vrijeme Prvog svjetskog rata sudjelovao je na bojištu, nakon čega se vratio svom starom životu pravnika. Imao je naoko idealan život,  suprugu, djecu, pravničko zanimanje. I tako je bilo sve dok god je kao s prvospratnog balkona promatrao bal pod maskama, a nije shvaćao da je i sam maska i da se ne razlikuje od mnoštva ukalupljenih prijetvornih lica. Više od svega smetala ga je ljudska glupost, za koju mu se činilo kao da se odvija po nekakvom svom zakonu, koji postaje opći zakon kojemu se svi pokoravaju. Onda kada je odlučio ustati protiv te gluposti i reći što misli, život mu se izokrenuo naglavačke. Postao je žrtva gluposti, ljudskih smicalica i koristoljubivih pojedinaca. On je zapravo oličenje antijunaka, koji u svom buntu i iskazivanju vlastitog mišljenja vidi smisao života. S druge strane, doktor je i oličenje idealista, koji pokušava promijeniti društveno uređenje čišćenjem glupana i lažnih velikana jednog vremena. Završio je u zatvoru zbog klevete direktora Domaćinskog, jer nije mogao slušati njegovo hvaljenje četverostrukim ubojstvom.

Domaćinski

Bio je generalni direktor tvornice za proizvodnju noćnih posuda. U svom gradu slovio je kao najviši i najugledniji čovjek, koji je mnogo učinio za domaću privredu. Zapravo je bio oličenje najvećeg društvenog pokvarenjaka, koji svijet gleda isključivo kroz vlastite interese. Može se reći da je on glavni negativac u romanu. Godine 1918. ubio je četiri čovjeka u svom vinogradu, četiri dezertera iz vojske, tzv. zelenokaderaše. Ti ljudi htjeli su se domoći njegovog rizlinga, a on ih je u bijegu upucao, te se dvadeset godina nakon toga, na sudbonosnoj večeri hvalio time svojim gostima i pričao taj događaj kao anegdotu. Za njega ne postoji moral kao ni svetost ljudskog života, on ljude ubija “kao bijesne pse”, samo ako se okrše o njegove vizije svijeta. Unajmio je najbolje odvjetnike u sudskoj parnici protiv doktora samo kako bi dokazali da je njegovo djelo junačko, a da su doktorove riječi ništa drugo nego kleveta i povreda njegove časti.

Bilješka o autoru

Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primjetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja.

Rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci.

Nažalost njegova odluka da se pridruži srbskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma.

Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofanzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti.

Pored vojnog života bio je poprilino aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom

Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, posato je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije.

Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak.

Do kraja života radio je u Lekikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.

Među njegovima djelima možemo spomenuti Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti i Zastave.

Autor: I.D.