Tihomir Horvat, autor djela “Muki – djetinjstvo Ivana Zajca”, mlađim čitateljima pokušao je približiti lik i djelo najvećeg hrvatskog skladatelja 20. stoljeća Ivana pl. Zajca. On je povijesnim i biografskim činjenicama udahnuo život i proveo ne samo mlade čitatelje već i one nešto malo starije, kroz maštovito rekonstruirano djetinjstvo velikog skladatelja, s nadom da tako veliki glazbeni genij kojeg je Ivan pl. Zajc nedvojbeno posjedovao, neće pasti u zaborav među generacijom koja nije vična slušanju klasične glazbe. Horvat nam je u ovom djelu predstavio razigranog dječačića s velikim glazbenim talentom, koji ni izbliza nije bio tako ozbiljan i strog, kao skladatelj Ivan pl. Zajc kakvog nam predstavljaju povijesni tekstovi.
Skladatelj Ivan pl. Zajc je za svoga dugoga života napisao ukupno 1202 glazbena djela, 27 opera, 31 operetu i mnoštvo drugih skladbi poput simfonija, skladbi za orkestar, mise, koračnice i slično. Njegova najpoznatija opera je “Nikola Šubić Zrinski”, skladana 1866. godine. Ona opisuje borbu koja se zbivala u 16. stoljeću pored Sigeta. U bitci kod Sigeta, Nikola Šubić Zrinski i bezbrojni vojnici, koji su mahom bili Hrvati, dali su svoje živote da bi uspjeli obraniti zapadne europske države od najezde tada moćnoga Osmanskog carstva, kojim je vladao Sulejman I. Veličanstveni.
Ta opera svima nam je poznata po pjesmi “U boj, u boj!” za koju je stihove napisao Franjo Marković, a opjevali su je čak i u dalekom Japanu. Skladana je u vrijeme buđenja hrvatske narodne svijesti i hrvatskog narodnog preporoda. Službeni jezici u to vrijeme, na područjima današnje Hrvatske koja je bila pod Austro-ugarskom monarhijom, bili su njemački i mađarski. Većina stanovništva bila je slabo pismena i govorili su dijalektom, a plemići i građani izbjegavali su upotrebu materinjeg jezika. Pričali su na jednom od tada zastupljenih jezika, poput njemačkog, mađarskog, francuskog, talijanskog ili latinskog. Također, kasnije u djelu ćemo vidjeti da je Mukijeva Rijeka bila bogata zvukovima i bojama različitih jezika koje je Ivan mogao čuti u svome domu, na ulici ili pak u školi.
Djelo je razdijeljeno na 17 poglavlja i epilog, kroz koja pratimo razvoj maloga Mukija od njegovog rođenja 3. kolovoz 1832. pa sve do odlaska na fakultet u talijanski grad Milano. Kroz epilog u autorovom narativnom osvrtu sažeto saznajemo sve bitnije biografske podatke koji su se događali do njegove smrti. Muki je Ivanov nadimak koji mu je od milja nadjenula njegova majka Ana i taj nadimak zamijenio je njegovo ime. Za članove obitelji i prijatelje uvijek je bio i ostao Muki.
Vrsta djela: roman
Jezik i stil djela: štokavština i čakavština
Mjesto radnje: Rijeka, naselje Trsat
Vrijeme radnje: razdoblje između 1882. – 1850.
Kratak sadržaj
Muki, punim imenom Ivan Dragutin Stjepan Zajc, rodio se jedne ljetne večeri u Rijeci, u suton, dok su se iz luke mogli čuti kliktaji galeba te pjesma i svirka narodne muzike i tradicionalnih glazbala, poput mišnjica i sopela. Odrastao je u Rijeci, na Trsatu, okružen svojom obitelji, ocem glazbenikom Ivanom, majkom Anom, sestrom Albinom i sluškinjom Ursulom. Otac Ivan, pravog imena Johann Zajitz, doselio se s Ivanovom majkom u Rijeku, kao vojni kapelan tadašnje austro-ugarske vojske, nakon što je njegova pukovnije premještena iz Budimpešte u Rijeku 1830. Ivanov otac porijeklom je bio Čeh, a njegova majka Njemica. Portreti očeve obitelji iz Praga i majčine iz Požuna bili su obješeni u prostoru gdje je Muki svakodnevno vježbao sviranje na glasoviru. Na taj način bio je povezan s tradicijom svoje obitelji, iako su oni živjeli kilometrima daleko.
Ivan se kao dijete nije puno razlikovao od svojih vršnjaka. Bio je iznimno znatiželjan i zaigran te se često gubio u svojoj igri i maštarijama. Jedna od sličica iz njegovog djetinjstva je i prizor kad se kao četverogodišnjak izgubi na ulicama Rijeke. To lutanje ga dovede do ribara Šimuna, koji mu je pomogao da nađe put do kuće. Za uspomenu mu je poklonio jednu od svojih udica. Nad njom se Ivan oduševio jednako kao što se ribar Šimun oduševio činjenicom da maleni dječačić Ivan zna svirati dva instrumenta – violinu i glasovir.
Rijeka je tih godina bila potpuno drugačiji grad nego što je danas. To je bio lučki grad u kojem se moglo čuti brojni jezici, poput talijanskog, mađarskog, njemačkog i hrvatskog čakavskog govora i često pitanje koje se nametalo bilo je – Čija je Rijeka? Dok su se u luci mogli zateći mornari sa svih svjetski mora. Uplovljavali su u luku u svojim jedrenjacima, a dok su boravili u Rijeci, moglo ih se najčešće zateći u krčmi “K Mikuli”, u kojoj se odvijao živi politički život. Na ulicama Rijeke često su obitavali trgovci tekstilom, koji su nudili svoje proizvode od svile iz Dalekog Istoka i Indije. Zlatari su na jastucima nudili morčiće i danas poznati tradicionalni nakit koji simbolizira grad Rijeku. Sav život odvijao se na ulici: ribari su svoj ulov nudili prolaznicama, postolari su drvetom šivali cipele, a bačvari tesali i glodali hrastovinu. Užari su bili još jedni od obrtnika čiji je zanat danas zaboravljen, a mlade cure su išle po vodu na jedan od osam gradskih zdenaca.
More, jedrenjaci i život mornara i pučana bili su silna inspiracija u kasnijem stvaralaštvu Ivana pl. Zajca. Jedna od poznatijih njegovih opereta bila je opereta “Momci na brod”. Glazba je ono što je moglo njegovu maštu zaokupirati satima. Na svakom svom koraku prepoznavao je note, a svaku svoju uspomenu i senzaciju znao je pretočiti u ton. Da nije bilo te dječje razigranosti i znatiželje Ivan nikada ne bi postao velikim umjetnikom kakav je i bio.
Počeo je svirati na nagovor svoga oca, koji je radio kao učitelj u riječkoj glazbenoj školi. Otac Ivan nesebično je želio prenijeti znanje na svoga prvoga potomka, ne sluteći kakav se ogromni potencijal za glazbu u njegovom sinu krije. Glazba je imala iznimnu važnost u njegovoj obitelji, imali su poseban prostor u kojem je stajao glasovir i u kojem je otac, nakon što bi se vratio s posla, redovito skladao do kasno u noć. Ivan je odrastao promatrajući oca kako sklada i s guščjim perom zapisuje note. Uskoro se i sam, prije nego što je uopće krenuo u školu, na skrivećki okušao u iscrtavanju tih, za njega čarobnih, glazbenih simbola koji su pretvarali njegove ideje u glazbu. Kad god bi razljutio oca sa svojim nepodopštinama i nepoštivanjem, on bi ga kaznio tako što bi mu zabranio sviranje i skladanje.
Mukija je otac redovito počeo podučavati sviranju na glasoviru, nakon što ga je jedan dan slučajno zatekao kako s majkom oduševljeno prebire po notama. Također ga je učio svirati i violinu. Brzo se po Rijeci pročulo koliko je talentiran mali Muki. Sa šest godina već je bio toliko vješt da je mogao imati svoj koncert. Upravo to se i dogodilo. Kad je imao šest godina, u čast njegovom talentu, bio je organiziran koncert na koji su došli gosti čak iz Venecije, Milana i Firence, gradova u kojim je glazba u to vrijeme doživjela snažan razvoj i dičili su se mnogim talentiranim glazbenicima. U tadašnje vrijeme glazba nije bila dostupna širokim masama i s njom su se mogli baviti samo predstavnici imućnijih građana. Na Mukijev koncert svi su došli, od ribara Šimuna i fra Bartola, koji mu je kasnije ponudio da svira orgulje u crkvi, do predstavnika visokog plemstva. Došli su i gosti iz inozemstva, ali i njegovi prijatelji Carla, Nicolausa i Josepha s roditeljima. Svi su došli vidjeti to čudo od djeteta.
Mukijeva majka Ana bila je iznimno ponosna i nervozna pred prvim koncertom svoga sina, čak više nego Muki. Nježno ga je pogladila po obrazima i rekla mu da izgleda poput malog princa. Prije koncerta otac ga je naučio kako se mora nakloniti publici i ohrabrio ga da izađe na pozornicu. Ono što je slijedilo te 1838. godine na Mukijevom koncertu u riječkom kazalištu, malo tko je mogao očekivati. Muki je maestralno s ocem izveo dobro uvježbanu Herzovu fantaziju, na temu iz Rossinijeve opere “Mojsije”. Slijedile su ovacije publike, svi su oduševljeno pljeskali malome maestru i od ushićenja ga podigli na ruke. Taj dan Ivan je bio presretan, iako mu nije bilo jasno što se događa i čemu tako veliko uzbuđenje, budući da je on samo svirao, onako kako je znao, nježno prebirući note i potpuno se prepuštajući glazbi da ga odnese kroz njegove maštarije. Isto tako nije mu bilo jasno zašto je otac ljut na njega, dok su svi drugi bili sretni. Zašto mu je rekao da ga nije učio violini i glasoviru da bude virtuoz na njima, nego dobar i vješt amater?
Nakon koncerta, Muki je bio uzbuđen i razdragan. Maštao je o novim skladbama, ali te maštarije razbio je otac kad mu je najavio da ga više neće podučavati glazbi. Otac je odlučio da za Ivana nije dobro da dalje svira, jer to će ga omesti u učenju i pripremanju za studij pravnika. Otac je razmišljao daleko u budućnost i brinulo ga je kako će Ivan kad odraste moći sebe i svoju obitelj prehraniti glazbom. Odlučio je da će njegovu djetinju ljubav prema glazbi zatrijeti u korijenu. Od tog dana dalje, počeo je zaključavati glasovir nakon odlaska na posao. Muki, koji je do tada obožavao s ocem ići u kazalište na probe, pogotovo na probe s cijelim orkestrom, kad bi s divljenjem slušao harmonije koji su različiti instrumenti proizvodili, više nije imao tu mogućnost. Za njega je bila predviđena karijera pravnika i Ivan se toj očevoj ideji morao nevoljko prilagoditi.
Mukiju je očeva nepravda teško pala i bio je neutješan, sve do dana kada mu njegova majka, parona Ana, koja je razumjela dječakovu ljubav prema glazbi i njegov talent, nije dječaku podarila ključ od glasovira, kojeg je krišom dala izraditi. Kad bi otac otišao na posao, otvorili bi radnu sobu i Muki bi satima svira i skladao do očevog povratka. Majka bi sve njegove skladbe, koje bi za to vrijeme napisao, brižno spremala u mape i skrivala od oca. Cijelu godinu Muki je krišom svirao, a majka je bila uporna u namjeri da omekša čvrstu očevu zabranu. 1842. godine riječka je Glazbena škola premještena u kuću Battagliarini. koja je stajala na sjevernoj strani gradske Pjace. Mukijeva obitelj je dobila stan na katu poviše Glazbene škole. Samo jedan kat dijelio je Mukija od nepresušnog izvora glazbe. Tako blizu, a tako daleko. Upornost Ivanove majke se isplatila, ali i preseljenje glazbene škole na bližu lokaciju pomoglo je Ivanovom ocu da odluči dopustiti Ivanu da svira i da ga primi k sebi na poduku. Ipak, otac mu je zaprijetio da uz glazbenu školu obavezno mora završiti i gimnaziju, te da njegova odluka da će kasnije ići na studij prava nije promijenjena.
Do te 1842. godine, kada je u Mukijev život ponovno neometano i javno ušla glazba, Muki je položio dva razreda kod privatnog učitelja i upisao se u treći razred javne škole, a njegova sestrica Albina navršila je pet godina. Majka, Muki i Ursula odahnuli su. Otac je Ivanu ponovno dozvolio da se bavi glazbom i više nisu morali brinuti za brbljav jezik malene djevojčice te strah da će otkriti ocu njihovu tajnu o sviranju glasovira njemu iza leđa.
Na očevu veliku žalost, Ivan je bio loš đak. Često je sanjario na satovima. Umjesto da sluša učitelje, on bi odlutao mislima i zamišljao kao piše opere i mise, a umjesto da zapisuje i prati nastavu, on je zapisivao note. Jedino što ga je oduševljavalo poput glazbe, bila je povijest. Maštao je kako će pisati opere o junacima iz hrvatske prošlosti. Njegovi učitelji su također primijetili da Ivan diše i živi glazbu, pa su njegovom ocu predložili da sina, umjesto na studij prava, pošalju na glazbeni konzervatorij. Profesor Mihić jedan je od od profesora koji je njegovom ocu predložio da odustane od ideje da Muki postane pravnik, iako se i sam često znao ljutiti što svaka njegova zadaća izgleda kao libreto za operu. Ali jednako tako, znao je da se u dječaku skriva ogromni talent koji se ne viđa često.
Ivana Zajca njegovi suvremenici zvali su hrvatski Verdi. Njegov glazbeni talent bio je prepoznat i u svijetu, međutim, Ivan se odlučio provesti svoj život u voljenome rodnome gradu Rijeci, a kasnije i u Zagrebu. Godine 1850. Muki se kočijom zaputio u Milano, gdje ga je očev prijatelj gospodin Ricordi predstavio tadašnjem ravnatelju milanskog Konzervatorija, gospodinu Rossiju. Nakon što je ravnatelj Rossi pregledao dvadesetak Ivanovih skladbi, odlučio ga je primiti. Ivan je proveo pet godina u Milanu, kao najbolji polaznik konzervatorija i bio je redovito nagrađivan za svoj studentski rad. Za završni ispit uglazbio je libreto “Tirolka” u tri čina, koji je požeo veliki uspjeh. Ravnatelj Rossi je Ivanu nakon studija ponudio stalno zaposlenje u glasovitoj milanskoj Scali, što je Ivan odbio zbog obiteljskih razloga.
Ivan se odlučio vratiti u Rijeku i prihvatiti brigu o svojoj sestri Albini, te pomoći joj u školovanju, nakon smrti njihovih roditelja 1854. godine. Godinu nakon toga, nastavio je očev posao i počeo raditi u glazbenoj školi, a 1857. se oženio i nedugo poslije dobio dvoje djece, kćer Anku i sina Carmela. Nakon što je obolio od prekomjernog rada, odlučio se preseliti u Beč, gdje je dosegao zavidnu slavu. U Beču se upoznao s idejom hrvatskog narodnog preporoda i odlučio skladati domoljubnu operu. Tako su nastala djela “Nikola Šubić Zrinjski”, “Večer na Savi” i “Bože živi”.
Nakon što ga je Petar Preradović jednom prilikom upitao zašto Nijemcima gudi internacionalne operete, kad ga u domovini čeka golema kulturna zadaća, Ivan Zajc se 1870. godine s obitelji ponovno preselio, ovaj put u Zagreb. Imenovan je umjetničkim ravnateljem Opere i ravnateljem i profesorom Glazbenog zavoda u Zagrebu. Morao krenuti od nule, budući da su ga u Zagrebu dočekale skromne prilike i neškolovani glazbenici. Nakon mukotrpnog rada, uspio je podići zagrebački orkestar na zavidnu razinu. Izvodili su njegove opere “Mislav, Belini i Norma”, prvu hrvatsku operu Vatroslava Lisinskog “Ljubav i zloba” i mnoge druge opere, na ogromnu čast i veselje brojnih Zagrepčana. Ivan pl. Zajc bio je radno aktivan sve do 1888. godine, a umro je u Zagrebu 16.prosinca 1914.
Autor djela smatra da je, uz ogroman trud i nedvojbeni talent koji je Ivan pl. Zajc uložio u svoj rad, upravo djetinjstvo ključ za razumijevanje i razvoj tog talenta. Čimbenici koji su oblikovali Ivanov talent i odrasli život dani su provedeni u igri sa prijateljima Clausom, Nicolausom i Josephom, bujan politički i ekonomski život Rijeke koji se odvijao na ulici, prva zaljubljivanja, prijateljstva i razočaranja koje je doživio, more i morski zrak, potpora majke, očevo glazbeno znanje, blizina škole, imućno porijeklo, a najviše od svega – njegov razigrani i buntovni duh koji je slijedio vlastito srce i nadahnuće.
Analiza likova
Muki – Ivan Zajc – Muki je razigrani dječak, čiji razvoj pratimo od njegove 6 do 20 godine. Nije bio najbolji učenik u školi, ali zato je bio najbolji u onome što voli, a to je skladanje i sviranje klavira. U svemu što se događalo oko njega vidio je note i glazbu. Vješto i revno ju je zapisivao od najranijih dana svoga života. Djelo počinje opisom dana kada je maleni virtuoz rođen, a to je 8. kolovoza 1832. u Rijeci, za vrijeme velikih povijesnih previranja. Tada je Rijeka bila dio Austro-Ugarske, a službeni jezik koji se govorio bio je mađarski i njemački. ž
Rodio se u plemićkoj obitelji miješanoga braka. Njegov otac bio je učitelj u glazbenoj školi u Rijeci, a majka Ani je posvetila život odgoju svoje glazbeno nadarene djece – Ivanu, slavnome hrvatskom skladatelju i Albini, slavnoj hrvatskoj opernoj pjevačici. Živjeli su na Trsatu i Ivan se često znao izgubiti po gradu u svojim maštarijama. Ivan se volio igrati sa svojim prijateljima Carlom, Josephom i Nicolausom. Povodili su vrijeme hvatajući gušterice, loveći ribu na udicu, raspravljali su zajedno o školi, proživljavali zajedno prve ljubavi, bili su potpora jedan drugome, a kad su željeli bit odrasli raspravljali su hrvatskoj povijesti i političkim tekućim pitanjima.
Od malih nogu prepoznat je njegov talent za glazbu. Svirao je glasovir i violinu od svoje četvrte godine. Njegova majka, sumještani i podupirali su njegov talent, za razliku od njegova oca, koji je smatrao da je za Ivana i za cijelu obitelj bolje ako ode studirati pravo i postane pravnik.
Ivan Zajc / Johann Zajitz (Mukijev otac) – rodom Čeh, koji je došao u Rijeku raditi kao učitelj klavira. Bio je šutljiv, strog, visok i energičan. Cijenio je red, rad i disciplinu. Vojnički režim održavao je i u svojoj obitelji, te bi nakon posla svakodnevno odlazio u provjeru domaćinstva. Muki je oca poštovao i bojao ga se, ali to ga nije sprječavalo u činjenju malih neposlušnosti i nepodopština. Iako je Ivanu strogo zabranio upotrebu njegovih stvari, dječak je skrivećki koristi njegovo pero, tintu i glasovir za skladanje.
Ivana je privatno podučavao klavir u njegovim ranim godinama, da bi prestao kad je shvatio da je dječak pretalentiran i da će daljnje podučavanje uništiti njegovu želju da postane pravnik, premda ga je ipak podučavao u okviru sati za vrijeme glazbene škole. Cijele dane je radio. Ujutro je odlazio na probe i uvježbavao orkestar gradske glazbe ili kazališta, a popodne je držao nastavu u glazbenoj školi. Navečer, kad bi se vratio kući, do kasno je komponirao i prepisivao svoje skladbe te ih slao svom prijatelju Ricordiju u Milano. Mukija je otac redovito vodio u kazalište i na koncerte, a s njim je najviše vremena provodio dok ga je podučavao glazbu.
Parona Ana (Mukijeva majka) – mala, krhka, nježna i strpljiva. Vodila je domaćinstvo, brinula se za Mukija i njegovu sestru Albinu, te uvijek pronalazila vremena i strpljenja za sve nepodopštine maloga Zajca. Kada je Ivanu otac zabranio sviranje klavira i skladanje, njegova majka ga je nastavila podupirati, prepoznavši talent svoga sina i ljubav prema glazbi. Dok je svirao, obično bi, kad god su joj to prilike dozvoljavale, sjedila pored njega i bodrila ga.
Albina (Ivanova sestra) – tri je godine mlađa od njega i također je naslijedila obiteljski talent za glazbu. Kasnije će u životu će postati uspješna operna pjevačica.
Ursula – kućna pomoćnica koja od svoje 18. godine radi za Zajčeve. Dolazi iz okolice Rijeke iz pučke obitelji. Voli Ivana i skriva njegove nestašluke od njegovog oca. Svoju crnu kosu plela je u visoke pletenice, poput ostalih djevojaka iz naroda.
Zlatka – Ivanova prva mladenačka ljubav. Visoka, crne kose upletene visoko na potiljku. Ivan ju je upoznao kad se slučajno s njom sudario na ulici i razbio keramičku posudu u kojoj je upravo nosila večeru ocu koji je radio kao užar. Taj susret i razgovor sa Zlatkom ga je toliko preplavio osjećajima da je sljedećih par dana proveo u bunilu i pod temperaturom.
Ribar Šimun – u djelu je predstavnik puka. Upoznao je Ivana kad su malome bile četiri godine i bio je oduševljen spontanošću i darovitošću tog dječaka. U djelu se pojavljuje još u prizorima na Mukijevom prvom koncertu i na odlasku na studij u Milano. On, baš kao i Mukijeva majka, parona Ana, od samoga je početka podupirao dječakov talent.
Fra Bartol – župnik u lokalnoj crkvi, koji je imao velike čupave obrve i bio dobronamjeran. Bio je Mukijev saveznik i prijatelj, također prijatelj njegove obitelji. Kad je Ivan imao problem, otišao bi kod fra Bartola, a on mu je pokušao razjasniti njegove dileme. Fra Bartol ga je upoznao sa vjerom i ponudio mu da svira orgulje u crkvi.
Ivan Valle – dječak iz Ivanove škole koji je lijepo pisao. Ivan je želio da skupa napišu prvu operu, tako da Ivan napiše libreto odnosno tekst, a on skladbu, u čast Marije Terezije, koja je financijski pomogla grad Rijeku nakon potresa 1750. godine. Ivan Valle se nikad nije pridržao dogovora i nije napisao libreto koji je obećao, što mu je Muki jako zamjerio. Muki je bio ozbiljan sa svime što se tiče glazbe. To prvo razočaranje mu je pomoglo da se kasnije i sam odvaži za pisanje teksta za svoje skladbe.
Carl Blasic / Karl Blasić – Ivanov prijatelj iz djetinjstva, poznaju se od njegove 4 godine i zajedno su provodili praznike. Carl je bio nešto viši od Mukija. Imao je velike bademaste oči.
Nicolaus i Joseph – Ivanovi prijatelji iz djetinjstva, s kojima je išao u školu, izvodio nepodopštine i uživao u djetinjstvu. Isto tako, zajedno su proživljavali burnu političku situaciju tadašnje Rijeke i raspravljali o njoj.
Bilješka o autoru
Tihomir Horvat je rođen u Zagrebu 3. rujna 1946. godine. U Zagrebu je završio i osnovnu i srednju školu, da bi se potom upisao na Farmaceutsko-biokemijski fakultet.
Radio je kao kemičar-analitičar u laboratorijima, a s javnom objavom svojih pisanih radova započeo je 1974. godine kad je objavio svoju prvu priču u Večernjem listu.
Nagrađen je drugom i trećom nagradom Večernjeg lista i drugom nagradom “Arene” za kratku priču te prvom nagradom za znanstveno-fantastičnu komediju na Radio Zagrebu.
1993. godine je objavio svoj prvi roman za djecu “Tajna gornjeg grada”, zatim 1995. godine roman “Vila Velebita” te 1994. godine roman “Muki- djetinjstvo Ivana Zajca”.
Njegove igrokaze izvodili su amateri Velike Gorice, Muzička omladina Hrvatske, teatar “Žar ptica”. Od 2001. godine je član Društva hrvatskih književnika. Danas je u mirovini i živi u Krušaku, kraj Velike Bune.
Autor: I.S.
Odgovori