Autor Ivan Goran Kovačić naslovom djela Mrak na svijetlim stazama donosi nam metaforu. Naslovom nam želi reći da je staza životni put jednog seljaka, a mrak je prepreka koja se može naći na tom njegovom putu.
Staza označava cijeli život, a svijetlo sve ono dobro u njemu. Mrak je metafora za sve ono loše što se može dogoditi. Isto tako naslov nam pokušava dati do znanja da nepravda vrlo lako može prevladati.
Autor nam u djelu govori o teškom životu jednog malog čovjeka, o njegovom siromaštvu, ali s ipak s druge strane velikoj ljubavi prema životu koji vodi te o životinjama o kojima brine. Tema je nepravda države prema tom malom čovjeku, o otuđenosti te o ismijavanju i vrijeđanju čovjeka kojega nitko ne štiti i nikoga nije briga za njega.
Jezik je jednostavan i lak za čitanje. Pri kraju djela autor je koristio zbijene rečenice jer je htio predočiti kako se Jačica dugo vremena brinuo o kravici Golubi, a oduzeta mu je vrlo brzo. Iz tog razloga koristio je ubrzane radnje.
Umanjenicama nam je autor htio predočiti i opisati likove. Tako iz umanjenice koju je koristio za ime glavnog lika Jačice saznajemo da se radi o nježnom i osjetljivom čovjeku. Kao njegova suprotnost, uvećanicom nam je opisao Franinu koji tako djeluje snažnije, jače i grublje.
Pejzažom nam je autor naglasio osobine likova, posebno Jačice. Jačica jako voli prirodu i tamo se osjeća zadovoljno i sretno pa pokušava iskoristiti svaki trenutak kako bi u njoj uživao.
Autor nam djelom pokušava dati do znanja da kod svakog čovjeka postoji njegova osjetljiva i gruba strana. Tako likom Franine na prvi pogled mislimo da se radi o grubijanu, dok na kraju djela saznajemo da je u duši nježan i da ga boli nepravda i zlo koje je počinjeno Jačici.
Djelo je potresno, ono govori o životu dva čovjeka. I jedan i drugi udaljili su se od cijeloga svijeta. No, različitih su karaktera. Dok je Jačica dobar prema svima, Franina je grub, no saznajemo da ipak nije bezosjećajan, a ispod njegovih grubih crta lica krije se osjećajan čovjek.
Vrsta dijela: pripovijetka
Vrijeme radnje: jedno ljeto
Mjesto radnje: selo, šuma
Tema djela: siromaštvo i težak život “malog čovjeka” koji nema ničiju zaštitu
Ideja djela: u svakom čovjeku krije se nešto dobro. Autor nam je to prikazao likom Franine koji u posljednjoj rečenici pokazuje suosjećanje prema Jačici iako je naizgled djelovao grubo i bezosjećajno
Kratak sadržaj
Jačica Šafran cijeli je svoje život proveo u selu Martinju radeći kao govedar. Iako je radio teško, nikada nije uspio steći imovinu kako bi kupio svoju kuću pa je živio siromašno, ali pošteno. Bio je dobra srca i jako je volio životinje. Brinuo je o njima s velikom ljubavlju i nježnošću, a one su mu uzvraćale svojom toplinom i nježnošću.
Oduvijek je živio samotno, on, životinje i priroda koju je također jako volio. U samo selo je odlazio rijetko jer mještani su mu se rugali zbog načina života koji je vodio. Iz tog razloga, ljude je izbjegavao pa je djelovao nepristupačno. Ipak, cijeli je život radio kao gonič stoke za druge, a nikada nije mislio na sebe.
S vremenom, godine su ga sustigle i on je bio prestar za gonjenje stoke kao i za puhanje u rog. Seljaci su htjeli nekoga tko će biti jači i mlađi te će obavljati posao bolje i brže. Odlučili su mu kao nadoknadu pokloniti staru, trošnu kućicu daleko od sela u kojoj će živjeti te staru kravicu Golubu.
Jačica ispočetka nije bio zadovoljan novim načinom života i često je bježao u šumu i uživao u svom prijašnjem načinu života koji mu je sada jako nedostajao. Potajno je, iz prikrajka, gledao svoje zdravo stado o kojem se do nedavno on brinuo.
No, uskoro se Jačica sve više privikavao na svoj novi život i ponovo je u njemu pronašao smisao. Uredio je vrt ispred kućice i počeo ga je obrađivati. Posijao je pšenicu, posadio je krumpir te grah. Sažalio se prema staroj kravici Golubi te se počeo brinuti o njoj. S vremenom su stvorili poseban odnos ispunjen velikom ljubavi. Bio je končano sretan svojim novim životom i svakoga dana zadovoljno je gledao kako njegov usjev napreduje.
Jednoga dana, odmah uz njegovu staru kućicu, drvosječa i ugljenar Franina Brdar sagradio je brvnaru. Franina je bio krupan, snažan i glasan čovjek i Jačica ga se pomalo i bojao. Ispočetka su jedan drugoga ignorirali, kao da ovaj drugi ne postoji. No, uskoro se Franina počeo često ismijavati Jačici i prema njemu je nastupao jako grubo.
Malo prije jeseni, svi mještani dobili su obavijest da će se početi ubirati vojnica. Jačicu je to jako rastužilo i zabrinulo jer je znao da nema novca kako bi je platio. Znao je da je jedino što ima kravica Goluba i kako bi mogao ostati bez nje u zamjenu za novac. Iz tog razloga zatvorio se s Golubom u staju kako ga panduri ne bi mogli naći. Ali ipak, oni su razvalili vrata od staje i odveli njegovu kravicu.
Jačicu je to jako potreslo i bio je shrvan od tuge i boli. Tog trena kada su mu uzeli kravicu, Franina Brdar vraćao se iz šume. Ugledao je kako Jačici odvlače kravicu i po prvi puta on je osjetio suosjećanje prema njemu. Sažalio se nad sudbinom Jačice i prvi puta je upotrijebio umanjenicu nazivajući Golubu kravicom.
“Kad ga je vidio onako slomljenog i očajnog, potapšao ga je i potreseno rekao: “Odveli su ti, Jače, kravu – odveli su ti kravicu…”. Zamahnuo je sjekirom prema nebu u znak pobune protiv nepravde.”
Analiza likova
Likovi: Jačica Šafran, Franina Brdar
Jačica Šafran – sitan starčić, duge kovrčave kose i okrugle brade. Autora je podsjetio na grm koji se podigao. Bio je nježan i prema svima dobar, a više od svega volio je životinje i prirodu. Živio je dugi niz godina izvan sela, jako je rijetko išao u selo jer su mu se tamo svi ismijavali. Jednom prilikom u selo ga je pozvao i svećenik, ali od tada je išao još rjeđe. U njegovo susjedstvo, pored trošne i stare kućice bio se doselio Franina kojeg se jako bojao. Najsretniji je bio kada bi mu susjed rano ujutro otišao u šumu i kasno se vraćao. Uvijek je tepao i govorio umanjenicama biljkama i životinjama. Prema svima je bio dobar i nikada nije rekao niti jednu prostu riječ.
Franina Brdar – drvosječa i ugljenar, cijeli je život teško radio. Krupan i snažan čovjek. Uvijek je bio polugol, zavrnutih hlačica. Ispod krupnih mišičavih ruku nosio je sjekiru. Prsa su mu bila rutava, a kosa kratka. Mještani su ga zvali “Oblačina” jer je uvijek bio loše volje i namrgođen. Nije bio nikada prihvaćen od ljudi pa je pobjegao iz sela u šumu. Nakon što je desetak dana ignorirao Jačicu, progovorio je s njim, ali ismijavao mu se i vrijeđao ga. No, iako je izvana tvrd i strog, iznutra je osjećajan. Od djetinjstva je navikao govoriti teškim, ružnim riječima i uvećanicama. Jako ga boli nepravda pa svoj bijes iskaljuje na drveću rušeći ga, ali i na Jačici ismijavajući mu se.
Bilješka o piscu
Ivan Goran Kovačić rođen je 21. travnja 1913. godine u Lukovdolu, malom selu u Gorskom kotaru gdje je pohađao osnovnu školu, a s deset godina odlazi u Karlovac kako bi nastavio školovanje u gimnaziji, a 1926. godine u Zagrebu.
Prvi koraci u književnosti slijede 1929. godine djelom “Ševina tužaljka”, crtica koja je izašla u listu “Omladina”. Zajedno s još dvojicom pjesnika Hitrecom i Juričićem 1932. godine objavio je izbor pjesama koje je napisao dok je išao u gimnaziju.
Godine 1932. je maturirao i upisao se na studij slavistike, ali je nakon samo šest semestara napustio fakultet i posvetio se novinarskom te književnom radu zahvaljujući kojem si je osigurao egzistenciju.
Godine 1936. je izašla njegova prva samostalna knjiga, zbirka novela “Dani gnjeva”. Iste godine je dobio posao novinara, a ubrzo je postao urednikom rubrike za kulturu, u Hrvatskom dnevniku i u Novostima. Neko je vrijeme djelovao i u političkim vodama kao pristaša Hrvatske seljačke stranke.
Tijekom uspostavljanja NDH, tadašnje vlasti ga šalju da radi kao upravitelj pošte u Foči, ali na kraju ne odlazi jer ga Tin Ujević zadržava da radi s njim u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom društvu, zbog čega ostaje u Zagrebu.
Krajem 1942. godine zajedno s Vladimirom Nazorom odlazi u partizane. Pretpostavlja se da su ga 12. srpnja 1943. godine ubili četnici negdje u blizini Foče gdje je trebao ići raditi kao dio tadašnje vlasti iz NDH.
Grob je ostao nepoznat, a mnogi su u tome vidjeli povezanost između djela “Moj grob” i poeme “Jama”, posthumno tiskane 1944. godine u Italiji.
Zbog prerane smrti Ivan Goran Kovačić je postao legenda, a to se na kraju odrazilo na sva njegova književna djela. U čast ovog velikog autora svake godine se u rodnom mjestu Lukovdolu u Gorskom kotaru, održava manifestacija poznatija kao Goranovo proljeće.
Napisao je “Dani gnjeva”, knjiga koja se sastoji od sedam novela: “Sedam zvonara Majke Marije”, “Probuđeni djedovi”, “Smrt u čizmama” itd… Spomenute novele održavaju socijalni angažman i povratak realizmu, što se tridesetih godina 20. stoljeća smatralo zaštitnim znakom hrvatske proze.
Socijalni motivi se pojavljuju i unutar štokavske poezije “Vjetar u šumi”. Štokavski standard je poslužio kao osnova za ostala djela poput: “Ognji i rože”, kajkavska zbirka koja je nastajala u periodu između 1936. i 1942. godine, ali kako nije dovršena sadrži 36 tekstova podijeljenih na 11 ciklusa.
Napisao je još: “Za našu djecu”, “Eseji i ocjene”, “Sveti psovač”, “Novele iz lukovdolskog zavičaja”…
Autor: M.L.
Odgovori