Čovjek i žena dio je zbirke “Šaljive narodne priče” koje su nastale kao zapisi nekadašnjih usmenih predaja. Tehnički, one su stvarane naraštajima i to zato što su stalno nanovo prepričavane, prenošene usmenom predajom, s koljena na koljeno, a pritom su, naravno, mijenjane, prilagođavane, ponekad malo nadopunjavane, a ponekad bi izgubile nešto sadržaja.
Mnogi skupljači narodnog blaga slušali su, skupljali i bilježili usmene predaje, pa tek u svojoj pisanoj formi narodna priča postaje koliko-toliko stalna. Ipak, stalnom se prepiskom i ona mijenja.
“Šaljive narodne priče” su, primjerice, obrađene kako bi bile razumljivije i zanimljivije djeci. U svom izvorom obliku, većina ovih priča pričana je na dijalektima i to ponekad onim posve rijetkim, iz raznih dijelova Hrvatske i okolice. Tako zapisane priče djeca ne bi mogla razumjeti, pa time ne bi imala želje, volje, ni mogućnosti čitati ih. Upravo zato su one prilagođene čitateljima iz svih krajeva Hrvatske. Prilagođene su prijevodom i nekim stilskim izmjenama, pa se sada mogu čitati bez napora. Tako se u njima može neometano uživati.
Priče u zbirkama odabrane su po kriteriju duhovitosti i originalnosti. Svaka je morala bit zanimljiva, zabavna i naravno – dovoljno poučna. Osim toga, priče su morale dolaziti iz svih krajeva Hrvatske, ali i dijelova svijeta gdje žive Hrvati i gdje njihova kultura, pa tako i usmena predaja, još uvijek nije izumrla.
Zbirka namjerno ove primjerke usmenih predaja naziva pričama, a ne pripovijetkama ili pripovijestima, jer se ovaj prvi naziv najčešće poistovjećuje s novelama, a ovaj drugi s povijesnim djelima.
Izraz priča u sebi je još uvijek zadržala onu magiju koju vuče iz dječjih književnosti. Poistovjećujemo ga s čarobnim motivima koje pronalazimo u bajkama ili fantastičnim pričama, ali i s dovitljivosti dosjetke te duhovitosti anegdote. Pronalazimo u njoj elemente crtice, zbog njene kratkoće, a nerijetko i basne, zbog personificiranih životinja i njihovih uloga u prenošenju pouke djela.
Zato je baš prigodno svako od ovih djela nazvati pričom, bez obzira na duljinu djela, formu, glavne motive ili prirodu pouke.
Kratak sadržaj
Ova priča je basna o lisici i medvjedu. U njoj lisica svojom lukavošću uspije preveslati medvjeda. Lisica je jako drugo u narodnim književnostima bila simbol prepredenosti, lukavstva, ali i zloće. Ona svoju pamet koristi u zle svrhe, najčešće da bi ugodila samoj sebi. Tako je i u ovoj priči.
Ipak, pouka priče nije da je lukavost toliko loša, koliko je loša naivnost i lakovjernost. Tim odlikama dičio se medvjed, iako je sva njegova naivnost proizašla iz dobrote i želje da pomogne lisici. Problem je bio u lakovjernosti kojom je dopustio da se uhvati u zamku i tako izloži pogibelji.
Priča započinje kada lisica susretne medvjeda i pita ga može li ići s njim. Medvjed je bio pozvan u selo da vodi kolo, pa mu se lisica pridružila. U selu su im dali hrane, ali je njima to nije bilo dovoljno pa su rovali po kuhinjama i ostavama tražeći još. Seljani su to vidjeli, pa su ih otjerali u šumu.
Pošto su ogladnjeli od bježanja, lisica pošalje medvjeda u selo po med. Kad se vratio, kaže lisici da će jesti med tek sutra ujutro.
Usred noći, lisica se probudi i stade javljati kao da je netko zove. Medvjed je pita kome se javlja, a ona kaže da je zovu iz sela da porodi dijete, ali da ne zna što bi mu odnijela. Medo joj predloži da uzme malo meda. Ona ga uzme, ode u šumu, pojede med i vrati se na spavanje.
Još je dva puta lisica izveli istu prevaru, svaki puta uzela meda, otišla, pojela ga i vratila se na spavanje. Ujutro, kad se medvjed probudio i htio pojest meda, njega više nije bilo. Optužio je lisicu da je pojela cijeli med, ali se ona branila i rekla da nije ona, već da ga je on pojeo. Kako bi dokazala svoju lažnu nevinost, izazove ga na zakletvu. Dođu pred gvožđe i ona se zakune da nije pojela med pa lupi nogom od gvožđe. Medvjed se također zakune i lupi nogom, ali se pod njegovom težinom gvožđe zaklopi u zamku. Kad je medvjed ostao zarobljen, lisica je pobjegla i doviknula mu da uzalud ima veliku glavu kada je ona prazna.
Upravo je u ovoj zadnjoj rečenici dodatna poruka priče: nije važna vanjština, već ono unutra. Uzalud je imati veliku glavu (što se može biti simbol bilo koje vrste impresivne vanjštine), ako u njoj nema ničega ili ako se njome ne znamo služiti. Važno je znati iskoristiti ono što imamo, kao što je lisica iskoristila svoje lukavstvo kako bi se izvukla iz nevolje.
Autor: V.B.
Odgovori