“Izabrana djela”, izdana 1982. godine, sadrže pjesme iz nekoliko najpoznatijih zbirki Vesne Parun. Među njima je i pjesma “Mati čovjekova”. Tu su pjesme iz zbirke “Zore i vihori” koja je izdana 1947. godine. Pjesme u toj zbirci su odraz mladenačkih razmišljanja, pa stoga ni sve pjesme nisu zrele ni staložene. Unatoč tome, pjesme su opojne i bogate raznim vizualnim i auditivnim slikama. Sve pjesme su u “zvucima, bojama, slikama, ugođajima.” U cijeloj zbirci su prisutna dva osnovna, a opet oprečna osjećaja. To su radost života, žudnja i živa mladost kojoj se suprotstavljaju rat i smrt, što i ne čudi, budući da je zbirka izdana netom poslije Drugog svjetskog rata.
Slijede pjesme iz zbirki “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini”, Vesna Parun otkriva svijet strasti, žudnje, patnje i bola. Za nju patnja nema kraja, ona ne miruje. Jedini trenuci bez bola i patnje su kratki trenuci sna i zaborava. Ljubav prikazuje kao “zlo i prokletstvo u kojem je sadržano uznesenje i padanje, življenje i umiranje, sa zvjezdanim osvjetljenjem i tamnim ponorima“. Unatoč tome, Vesna Parun je ljubav živjela i osjećala. Većina napisanih stihova izašla je kao proizvod neizmjerne patnje zbog ljubavi, a ne zbog doživljavanja strasti i zato se u njezinim stihovima često osjeća strah, strah od zaborava i prolaznosti.
Uz stihove iz ove tri zbirke, u ovom izboru nalazimo i pjesme iz zbirke “Vidrama vjerna”, “Pusti me da otpočinem”, “Jao jutro”, “Vjetar Trakije”, “Gong”, “Koralj vraćen moru” i “Ti i nikad” koje su pune osjećaja praznine i samoće, ali i “blage pomirenosti s nemilom sudbinom”. Uz to prisutna je i empatija prema drugim ljudima koji dijele istu sudbinu. U zbirkama “Ukleti dažd” i onima koje je napisala kasnije (“Tragom Magde Isanos”, “Sto soneta”, “I prolazim životom”, “Stid me je umrijeti” i “Olovni golub”) vidi se da su pjesme koje je napisala “po dubini i snazi iskaza nadilaze sva njena ranija (ljubavna) ostvarenja”.
Mati čovjekova – analiza pjesme
“Mati čovjekova” je pjesma iz zbirke “Zore i vihori” koja je izdana 1947. godine. Za tu zbirku kažu da je došla kao iznenađenje na hrvatsku književnu scenu. Cijela ta zbirka je “prožeta duhom i snagom mladosti”, odnosno “neposrednim doživljavanjem svijeta u kojem prevladavaju elementi čulnosti.”
Pjesma “Mati čovjekova” je iznimna i kratka pjesma koja ima svega 3 strofe, a u svakoj strofi četiri stiha koji nisu rimovani. Stihovi ove pjesme su prepuni gorčine i oštrih slika u kojima pjesnikinja kritizira rat i nasilje. Pjesnikinja govori kako je teško biti čovjek u trenucima rata i nasilja i da bi majci čovjekovoj bilo bolje sve od onoga što jest, a to je majka čovjeka koji se izgubio u nasilju.
Već u samom naslovu se prikazuje figura majke, koja je i u ovoj pjesmi prikazana kao stvoritelj svega te tako poistovjećena s prirodom koja je jedina dobra, blaga i jedina koja nas hrani. Zbog tog poistovjećenja majke i prirode zaključujemo da sav napredak i obnova kreću od nje. Majka je prikazana kao nevin subjekt koji je nemoćan pred zločinom i onim zlim u čovjeku, pa “Ovako sama stoji i sama dijeli muk svoj s grobovima“. Kao što cijelu zbirku obilježavaju dva suprotna osjećaja, tako i u ovoj pjesmi imamo prilike vidjeti na jednoj strani bujnu prirodu u obliku majke, a na drugoj mrtvace i zlo koji joj se suprotstavljaju. Te suprotnosti koje su prisutne u zbirci, pa i u ovoj pjesmi nas ne trebaju začuditi, jer je svjetski rat tek završio, pa su se mnoge zemlje i njihovi stanovnici borili da stvore nešto novo.
U prvom stihu se pojavljuje lirski subjekt koji je u prvom licu jednine, te se zapravo nalazi ispred samog čovjeka koji je zagrizao u nasilje. Sva slikovitost ove pjesme je izvađena iz prirode, iz biljnog i životinjskog svijeta, pa lirski subjekt govori majci kako bi bilo bolje da je rodila crnu zimu, medvjeda, zmiju, pticu i janje, jer onda ne bi bila ovako sama “dok nož se s čovjekom brati.”
U ovoj pjesmi se zapravo lirski subjekt na jedan način ispričava majci što nije sretna i što joj život nije ispunjen kako bi trebao biti. Majčin život bio puno sretniji da je umjesto njega imala životinju:
“I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.”
Bilješka o autoru
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu. Vesna je zajedno sa svojom obitelji živjela teško, jer joj je otac kao općinski činovnik često ostajao bez posla. Osnovnu školu je pohađala na Visu.
Sa svojih 10 godina objavljuje prvu pjesmicu u Anđelu čuvaru. Maturirala je u Splitu 1940. godine. U jesen te iste godine upisuje studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Za vrijeme rata s obitelji je živjela u Sesvetama kod Zagreba. Često je pobolijevala, a uz tifus od kojeg je oboljela proživljavala je i krize zbog nesretne ljubavi.
Vesna Parun je jedna od najistaknutijih pjesnikinja u hrvatskoj književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća. “Bljesnula je naglo i u punom sjaju zbirkom Zore i vihori (1947) koja je po mnogočemu značila datum u razvojnom toku novije hrvatske poezije.” Uz tu zbirku objavila je još i zbirke Pjesme (1947.), Crna maslina (1955.), Ropstvo (1957.), Ti i nikad (1959.), Koralj vraćen moru (1959.) i mnoge druge.
Njezini stihovi prevedeni su na mnoge strane jezike: poljski, ruski, češki, slovački, bugarski, slovenski, gruzijski…
Umrla je 2010. godine u Stubičkim Toplicama.
Autor: N.B.
Odgovori