“Kalevala” je finski nacionalni ep, koi počinje prikazom stvaranja svijeta i završava micanjem glavnoga lika božanstva, šamana Vejnemejnena, koji se pojavljuje gotovo u svakom pjevanju. Radnja nema nikakav klimaks, ne završava uništenjem ni Vejnemejnena ni svijeta, već najavljuje da bi se on mogao vratiti ako zatreba.
U “Kalevali” se miješaju stvaran i mitski život, legende i običaji Finaca. U prvom pjevanju opisuje se nastanak svijeta i čovječanstva i prikazan je dolazak Vejnemejnena. U drugom pjevanju orao nagrađuje Vejnemejnena, daruje mu vatru i tako sve počinje. U posljednjem, pedesetom, pjevanju prikazano je djevičansko rođenje Marjate čime se najavljuje dolazak kršćanske ere i odlazak Vejnemejnena.
Između prvog i drugog pjevanja, koji se uglavnom odnose na cjelokupno društvo, nalaze se nekoliko isprepletenih radnji. Radnju nose tri junaka: kovački majstor Ilmarinen, lakoumni Leminkejnen i vrli, stari Vejnemejnen. Njih trojica su podrijetlom iz Kalevale i neprestano su u nekakvom sukobu sa stanovnicima iz Pohjole.
Najveće cjeline u središnjem dijelu čine svadbena svečanost koja je priređena za Ilmarinena i kćer Louhi, vladarice Pohjole i sukobu tri junaka Kalevale s vladaricom Pohjole oko Sampa. Šest pjevanja posvećeno je Kulervu, Kalervovu sinu koji se može promatrati kao zaseban ep unutar Kalevale.
Leminkejnen je središnji junak od 26. do 30. pjevanja, dok ostala pjevanja prikazuju razne događaje vezane uz tri glavna junaka, vladaricu Pohjole i njihove odnose. Konačno djelo “Kalevala” nastalo je kompilatorskim znanjem i umijećem Eliasa Lönnrota.
Kratak sadržaj
1. pjevanje
Ep započinje uvodnom pjesmom u kojoj pripovjedač navodi kako ga njegove misli stišću i navode na pjevanje. Treba se pripremiti za besjedu i zapjevati kao njegovi preci. Opisuje dalje kako su ga kao malo dijete otac i majka učili te pjesme.
Zatim kreće ispovijest o djevi zraka Luonotri, lijepoj vili koja je sve to vrijeme bila netaknuta na svom zračnom imanju. Život joj je bio tužan u toj nebeskoj beskrajnoj osami. U jednom trenutku spustila se na more, gdje je zanijela s vjetrom i vodom i postala Vodomajkom. Nakon toga je požalila što se spustila i rekla kako bi joj puno bolje bilo da je ostala djeva zraka jer joj je tu prehladno i tužno na valovima prebivati i kretati se po vodi. Zazivala je gospodara svemira da je riješi njenih muka i od boli spasi.
Doletjela je ženka ronca u potrazi za gnijezdom. Nigdje nije mogla naći odgovarajuće mjesto gdje bi si svila gnijezdo. U daljini je spazila pregib Vodomajke u prozirnoj vodi i pomislila da je to busen trave. Doletjela je i na koljenu Vodomajke svila gnijezdo i položila jaja.
Ženka ronca ležala je na jajima nekoliko dana i grijala ih. Trećeg dana osjeti Vodomajka kako ju nešto žari, zadrhtalo joj je koljeno i plima je odnijela jaja koja su se razbila. Od komada jaja nastali su: od donjeg dijela jajeta zemlja, od gornjeg dijela nebo, sunce od žumanjka, mjesec od bjelanjka i oblaci.
U godini devetoj Vodomajka je iz vode digla glavu i počela je s porodom. Gdje je ruku ispružila tu se ispupčila zemlja. Tako je stvorila zaljeve i sve obale te u moru dubine i pličine, hridi i grebene te otoke.
Vodomajka je stvorila Vejnemejnena koji je dugo vremena boravio u vodi i valovima i zatim došao na kopno.
2. pjevanje
Vejnemejnen se penje na ogoljeli otok i tu sam živi nekoliko godina. Razmišljao je tko bi mogao obraditi tu zemlju i sjeti se sina poljana Sampsija Pelervojnena. Sampsi Pelervojnen je zemlju zasijao različitim vrstama drveća. Drveće je brzo raslo i na nekim stablima su se mogli vidjeti i plodovi.
Otišao je provjeriti kako napreduje rad Pelervojnena. Vidio je da su stabla izrasla i da ima puno mladica jedino hrast nije nikao, ali poslije ponovljene sadnje ipak raste. Lišće i grane hrasta toliko su se razgranale širom zemljišta da nisu dopuštale suncu ni mjesecu prodrijeti kroz lišće. Vejnemejnen je uvidio da je čovjeku život tužan i plivanje ribi strašno bez sunca pa je zamolio Vodomajku da iz vode pusti neko biće koje će sasjeći hrast.
Iz mora izlazi čovječuljak i nakon nekoliko pokušaja obara hrast tako da sada sunce i mjesec mogu opet sjati.
Nakon toga šuma počne zelenjeti, drveće izrastati i ptice cvrkutati. Na tlu su rasle jagode, a u travi cvijeće, također i svakojake trave, samo ječam nije uspio izrasti.
Vejnemejnen pronalazi na obali u pijesku nekoliko klica ječma. Odlučio je prokrčiti golemu krčevinu, porušio je stabla, ali je ipak ostavio jednu brezu koja će poslužiti kao mjesto za odmor pticama.
Doletio je jedan orao i upitao Vejnemejnena zašto je ostavio brezu na što mu on odgovara kako ona služi kao utočište pticama. Orao smatra kako je Vejnemejnen mudro postupio te kreše vatru kao nagradu Vejnemejnenu koji sada može iskrčivati svoju zemlju uz pomoć svjetlosti koju stvara plamen.
Vejnemejnen dograbi šest zrna ječma i sedam sjemenki i posije sjemenje u zemlju. Moli zemlju da se sjemenke prime i neka proklijaju i neka mu zemlja bude milostiva. Tjedan dana nakon toga Vejnemejnen odlazi provjeriti plodove svoga rada i vidi kako ječam raste.
3. pjevanje
Vejnemejnen je stalno pjevao pjesme i tako vježbao tu vještinu. Pjevao je pjesme o starim vremenima čije riječi čak ni stari nisu razumjeli. Proširila se vijest o mudrom Vejnemejnenu i njegovu čarobnjaštvu.
Javi se mladi Joukahajnen koji ga je htio nadmašiti u tom umijeću. Majka i otac su mu zabranili da se ode suprotstaviti Vejnemejnenu jer su se bojali da će ga začarati. Mladi Joukahajnen se ipak odluči posjetiti Vejnemejnena i krene na putovanje. Vejnemejnen je također bio putovao i nakon tri dana našli su se na putu. Vejnemejnen ga je upitao čijeg je to roda da tako glupo u smrt srlja. Vejnemejnen mu govori da mu se makne s puta jer je mlađi, ali Joukahajnen nastavlja kako nije bitna mladost niti starost već je bitno tko je bolji u znanju i u pamćenju i zatim izaziva Vejnemejnena na dvoboj. Vejnemejnen se naljuti na Joukahajnenovu drskost i začara ga u močvari.
Tek tad je Joukahajnen shvatio u kakvu se situaciju doveo te ga hvata strah. Joukahajnen nudi Vejnemejnenu razna dobra koja posjeduje, ali on sve to odbija. Na kraju obećaje Vejnemejnenu svoju sestru za ženu što on s veseljem prihvaća jer će ga ona tješiti u starosti pa sav radostan sjedne na brijeg i zapjeva te čarolije nestane.
Joukahajnen kreće kući sav potišten i tužan. U suzama objašnjava majci kako je putovanje loše prošlo i kako je obećao sestru Ajnu kako bi se izbavio iz nevolje.
Majka prima vijest s puno radosti jer će joj Vejnemejnen biti zet. Kada je sestra Ajna čula vijest ražalostila se i počela je plakati jer će morati napustiti svoj dom.
4. pjevanje
Ajna je pošla trgati šibe brezovače kako bi napravila svežnjiće za kupelj mami, tati i bratu. Kad se vraćala kući spazio ju je Vejnemejnen koji joj se krene udvarati. Ajna mu odgovara kako joj je dobro kod oca i majke i kako ne želi nigdje ići.
Ajna trči kući plačući i prepričava svojima što joj se dogodilo. Rekla je majci kako je odbila Vejnemejnena i da mu je rekla da ne želi njegovo prstenje niti bisere i da želi ostati kod kuće sa svojom obitelji.
Majka joj odgovara da ne tuguje bez razloga i predbacuje joj njene suze. Predlaže joj da se bolje ode presvući u ljepše haljine kako bi bila ljepša nego ikada.
Ajna ne posluša majčine riječi koje nisu bile nimalo utješne već nastavlja plakati i tugovati. Djevojka govori kako bi za nju bilo bolje da se nije ni rodila, niti velikom postala jer ju je to dovelo samo do života bez radosti. Nekoliko dana je tako plakala, a kad ju je majka upitala zašto plače odgovorila je da tuguje jer ju majka daje nekom starcu da mu pruža veselje i da pazi na njega.
Ipak se presvukla u ljepšu haljinu i krenula na put razmišljajući kako bi joj bilo bolje da se utopi jer ništa ne može biti gore od ove boli. Treći dan je stigla do morske obale, cijelu večer je proplakala. Vidjela je tri djevojke kako se kupaju te im se odlučila pridružiti. Stigla je do neke stijene i htjela se na nju popeti, ali komad stijene se odlomi i Ajna potone u dubine i umre.
Zec prenosi poruku o Ajninoj smrti njenoj obitelji. Majka je shrvana i danima plače i tuguje za svojom kćerkom.
5. pjevanje
Razglasila se poruka o Ajninoj smrti i tako je došla i do Vejnemejnena koji je čuvši tu vijest danima plakao jer mu je umrla njegova krasotica. Žalosno je uzdisao nekoliko dana, a zatim uzeo pribor za pecanje i čamcem otputovao do hridi kako bi upecao Ajnu koja se sada pretvorila u neobičnu ribu. Počeo je odmah pecati i jednog dana uhvati mu se riba za udicu.
Nakon što je uhvatio ribu pokušao ju je razrezati kako bi imao što jesti, ali mu ona isklizne iz ruku u more i tad mu objavljuje tko je ona zapravo.
Riba je zatim zaronila u vodu. Vejnemejnen uzaludno pokušava, s riječima i udicama, ponovo dohvatiti ribu.
Nakon neuspjeha Vejnemejnen govori kako je nekoć bio razborit i kako je imao veliko srce i pamet, no sve to je u starosti izgubio, snaga duha mu je uminula. Vejnemejnen je tužan jer nije uspio zadržati Ajnu te odlazi kući. Govori kako više ne zna kako dalje, kako biti ni živjeti u ovome svijetu. Majka mu se tada budi u grobu i govori mu da ne očajava već da posjeti Pohjolke, djevojke koje su mnogo puta ljepše i ljupkije nego što je to bila Ajna.
6. pjevanje
Vejnemejnen se oprema za odlazak u selo Pohjolu. Joukahajnen mrzi Vejnemejnena zbog smrti njegove sestre Ajne i priprema luk i strijele te vreba na Vejnemejnena na njegovu putovanju.
Joukahajnen stražari ispred kuće i konačno nakon nekoliko dana čekanja ugleda Vejnemejnena. Brzo zgrabi luk i zategne ga u smjeru Vejnemejnena. Majka ga je savjetovala da to ne čini jer je Vejnemejnen visoka roda i ako pogodi njega sa svijeta će nestati radost i svaka pjesma će utihnuti. Joukahajnen zastane na kratko u dvojbi, na kraju ipak odluči da će pucati pa što bude. Spazio je Vejnemejnena kako jaše preko rijeke, promašio ga je, ali pogodio mu je konja.
Vejnemejnen se s konja srušio u vodu te ga je vjetar odveo dalje na otvoreno more. Joukahajnen se veseli vjerujući da je s Vejnemejnenom gotovo.
7. pjevanje
Vejnemejnen je devet dana plivao, umor ga je gotovo u potpunosti svladao i sada mu je žao što je napustio svoj dom. No sa sjevera doleti orao koji još uvijek zahvalan Vejnemejnenu što je ostavio jednu brezu kao utočište za ptice i odluči mu pomoći. Orao ga zgrabi i na leđima odnese do obale Pohjole. Vladarica Pohjole, Louhi, čula je vapaj koji je dopirao iz vode, sjela je u čamac i odveslala do Vejnemejnena. Louhi ga od odvodi u svoj dom i izvrsno ugošćuje.
Vejnemejnen tuguje za svojim zavičajem na što mu Louhi od Pohjole daje obećanje da će ga odvesti u njegov kraj ako joj iskuje Sampo, čarobni predmet odnosno mlin u obliku tronošca koji s jedne strane izbacuje brašno, s druge sol, s treće novce, sve u neograničenim količinama. Za nagradu će mu dati svoju kćer.
Vejnemejnen obećaje vladarici Pohjole da će joj, po povratku u svoj zavičaj, poslati kovača Ilmarinena koji će joj iskovati Sampo jer on sam ne zna. Vladarica Pohjole govori kako će svoju kćer dati onome tko joj iskuje Sampo i daje mu saonice i konja za povratak u zavičaj.
8. pjevanje
Na putu kući Vejnemejnen je ugledao prekrasnu djevojku iz Pohjole i pokušava ju nagovoriti da sjedne u njegove saonice i pođe s njim.
Djevojka mu prvo daje nekoliko nemogućih zahtjeva u zamjenu za ruku nadajući se da će se tako riješiti Vejnemejnena no on uspijeva u svakom od njih. Na kraju ona obećaje da će uslišati Vejnemejnenovu molbu, ako on njoj izgradi čamac i spusti ga u vodu, a da ga pritom ne dodirne nijednim dijelom svog tijela.
Vejnemejnen odgovara kako nema graditelja koji je njemu ravan i krene na posao. Prilikom tesanja na koljenu si je zasjekao veliku ranu, nakon čega nije mogao zaustaviti mlaz krvi.
Vejnemejnena je sad već uhvatio strah i bolovi mu postaju sve jači pa je sjeo na svog konja kako bi pronašao nekoga tko je vješt čarolijama da mu previje ranu. Išao je od kuće do kuće, ali nitko mu nije mogao pomoći. Naposljetku nađe jednog starca koji tvrdi da mu može pomoći i zaustaviti krv.
9. pjevanje
Vejnemejnen izađe iz svojih saonica i uđe u starčevu kolibu. Vejnemejnen i starac započinju razgovor o željezu gdje Vejnemejnen priča o tome kako zna podrijetlo željeza. Bog Uko stvorio je tri djevojke od kojih je poteklo meko željezo i tvrdi čelik. Nakon nekog vremena željezo je htjelo upoznati svog starijeg brata oganj, ali oganj se na to razgnjevi i želi svog brata sagorjeti. Željezo se sakriva u barama gdje je provelo dugo vremena, ali ipak nije uspio izbjeći ognju. Tamo gdje se skrivalo željezo rođen je Ilmarinen koji je imao svoju kovačnicu. Ilmarinen uvjerava željezo da će postati ljepše ako mu dopusti da ga oblikuje vatrom.
Starac izriče kletve o zaustavljanju krvarenja i pomoću toga zaustavlja krv.
Starac pošalje sina neka pripravi mast. Sin skupi različite trave i nektar hrasta te sve to kuha nekoliko dana. Nakon što je mast bila gotova prvo provjeri njenu djelotvornost na raspuknutom kamenju i kad se uvjeri da funkcionira odnese mast svom ocu. Starac maže i povezuje ranu Vejnemejnenu koji ozdravlja i zahvaljuje Bogu za dobivenu pomoć.
10. pjevanje
Vejnemejnen se vratio kući i odlazi kod Ilmarinena kako bi ga nagovorio da pođe u Pohjolu u prošnju djevojke koju bi mogao dobiti za nagradu kad im iskuje Sampo.
Ilmarinenu je krivo što je Vejnemejnen obećao njega u Pohjoli samo kako bi sebe spasio i odgovara mu da nikada u životu neće poći do Pohjole. Vejnemejnen ga na prijevaru i uz pomoć svojih čarobnjačkih moći prisiljava na to putovanje i pošalje u Pohjolu.
Ilmarinen stiže u Pohjolu gdje ga dočeka vladarica Louhi. Vladarica Pohjole je oduševljena zbog Ilmarinenovog dolaska te šalje svoju kćer da se sredi i obuče najljepšu haljinu. Louhi odvede Ilmarinena u svoj dom u kojemu ga dobro nahrani. Nakon toga Ilmarinen krene kovati Sampo.
Ilmarinen je prvo nekoliko dana morao tražiti mjesto i pribor pomoću kojega će kovati. Nakon toga skovao je Sampo spretno što je razveselilo staricu koja je odnijela Sampo u pohjolsko kameno brdo.
Ilmarinen nakon završenog posla traži djevojku kao obećanu nagradu za obavljeni posao. Djevojka mu navodi izlike koje nju priječe da napusti svoj zavičaj.
Louhi ga nahrani i daje mu čamac kako bi se mogao vratiti u svoj zavičaj. Ilmarinen nakon povratka posjećuje Vejnemejnena i izvješćuje ga da je Pohjoli iskovao Sampo.
11. pjevanje
Leminkejnen, stanovnik otoka, zavodnik djevojaka polazi na otok u prošnju djevojke visoka roda. Majka ga opominje da ne trči među ljude boljeg roda, ali Leminkejnen odgovara kako on ne traži prema plemenitošću svog roda već prema svom stasu i izgledu.
U početku sve su mu se djevojke smijale i rugale što je iznenadilo Leminkejnena. Leminkejnen postaje sarski pastir kako bi se uklopio i tako uspijeva zadobiti svaku djevojku osim jedne koja je bila iz velikog roda i odbijala prosce.
Djevojku Kiliki , zbog koje je i došao, ne može dragovoljno privoljeti, zbog čega je na kraju otima silom. Baca ju u svoje sanjke i odatle s njom odjuri.
Oteta djevojka Kiliki plače i prigovara mu što on uvijek nekako izaziva sukobe. Leminkejnen se zavjetuje da nikad više neće ići u sukobe, ali samo ako Kiliki obeća da više neće besposličariti po selu. Uspijevaju se dogovoriti i jedno drugom se zaklinju da će oboje bivati kod kuće
Leminkejnenova majka je oduševljena mladom djevojkom koju je doveo njen sin.
12. pjevanje
Neko vrijeme Leminkejnen i Kiliki su se uspjeli držati dogovora. No jednog dana Leminkejnen pođe tamo gdje se ribe mrijeste i ne vrati. Kad se tu prvu noć ne vrati Kili ode u selo družiti se s djevojkama. Leminkejnenova sestra Ajniki odmah mu je ispričala kako je Kiliki hodala po selu. To razljuti Leminkejnena jer je Kiliki prekršila danu riječ te on odluči smjesta je napustiti i raskinuti prošnju s njom.
Majka ga nagovara da ipak ne ide u Pohjolu jer se boji da će ga Lapi tamo začarati i ozlijediti. Leminkejnen odgovara da su mu i prije prijetili, ali se on nije uplašio. Majka i dalje na sve načine pokušava omesti njegov odlazak te mu kazuje da će ga tamo zateći smrt. Leminkejnen koji se upravo češljao prkosno baci četku i uzbuđen kaže da će kad on bude krvario jednako tako i iz četke poteći krv.
Leminkejnen se opremi i naoruža te krene na put. Dolazi u zemlju Pohjolu. Hodao je od kuće do kuće i čarajući pjesmom izmamio gotovo sve ljude van. Samo jednog lukavog pastira nije uspio prokleti.
13. pjevanje
Leminkejnen se suočava sa staricom od Pohjole i moli ju da mu da svoju kćer. Starica odgovara da ona svoju kćer ne daje mužu beznačajnom te mu zadaje prvu zadaću, da ulovi Hisijeva sjevernog jelena.
Oružje je već spremno, Leminkejnen mora samo smisliti gdje će nabaviti saonice. Odlazi u kovačnicu Lilikija i zamoli Kaupija da mu izradi skije i saonice. Kaupi mu kaže da neće uspjeti u naumu,ali ipak mu napravi skije. Leminkejnen prpošno kreće u lov na jelena, no ubrzo spoznaje da za lov jelena nije dovoljna samo odvažnost. Na kraju izgovara da više nitko ne ide u životu u lov šumski razmetljivo kao što je on išao.
14. pjevanje
Leminkejnen se dvoumi da li da pođe kući ili da krene u novi pohod na jelena. Na kraju izriče lovačke izreke i molitve te krene u pohod. Putem susretne šumsku djevu i ona ga savjetuje kako da najlakše uhvati divljač. Na kraju uspijeva uhvatiti jelena te se uputi u Pohjolu kako bi dobio djevojku za ženu.
Louhi od Pohjole odgovara Leminkejnenu da će mu dati svoju kćer kad ukroti uškopljenca, Hisijeva smeđeg vranca. Leminkejnen ga traži tri dana, na kraju ga obuzdava i vraća se u Pohjolu.
Louhi odgovara Leminkejnenu da će mu dati kćer kad pogodi labuda na rijeci Tuoneli i ako ga usmrti prvim hitcem strjelice. Leminkejnen u Zemlji mrtvih dolazi do rijeke gdje na njega vreba prezreni pastir. Pastir ubije Leminkejnena pomoću zmije i baci ga u tuonski vodopad. Nakon toga Tuonijev sin raskomada njegov leš.
15. pjevanje
Leminkejnenova majka živi u neznanju i pita se gdje je sada njen sin. Jednoga dana ugleda četku i vidi da iz nje kapa krv. Leminkejnenova majka počne plakati i zazivati svog sina. Majka se zaputi u Pohjole da upita vladaricu Pohjole gdje je njen sin.
Louhi od Pohjole joj odgovara da ne zna kojim je putem njen sin otišao. Prepričava joj kakav zadatak mu je dala i gdje ga je poslala. Majka ne vjeruje Louhi od Pohjole i zaprijeti joj da će razbiti Sampin stožer. Louhi uvjerava Leminkejnenovu majku da ga je dobro ugostila i nahranila, ali da ne zna gdje je završio. Majka Leminkejnena je i dalje nepovjerljiva te odluči sama tražiti sina. Na kraju upita Sunce zna li ono što o sudbini njenog Leminkejnena, a Sunce joj odgovara da su već ubili njenog sina u tuonskoj rijeci.
Shrvana majka odlazi do rijeke i nosi sa sobom grablje. Nakon što je stigla ode do vode ispod vodopada i stane grabljati po vodi. Nije se zaustavila dok nije komad po komad izgrabljala sve dijelove svog mrtvog sina. Nakon toga izgovara molitve nad dijelovima tijela svoga sina i daje mu pomast sve dok Leminkejnen nije uskrsnuo.
Leminkejnen se vraća u život i govori majci kako ga je pastir iz Untole gurnuo u rijeku i bacio na njega zmiju. Leminkejnen žali što nije uspio usmrtiti labuda jer sada neće moći dobiti djevojku, a majka mu na to odgovara neka pusti djeve i labudove i bude sretan što je živ.
16. pjevanje
Vejnemejnen šalje mladića Sampsu Pelervojnena po građu za brodić. Nakon što mu Pelervojnen donosi hrast Vejnemejnen se baca na izgradnju čamca. Nedostaju mu tri kletve kako bi dovršio čamac.
Vejnemejnen sad pokušava smisliti gdje bi mogao naći te čarobne riječi koje su mu potrebne da dovrši čamac. Pomisli kako bi ih mogao pronaći u Zemlji mrtvih te se zaputi u Tuonelu. Na putu sretne kći tuonsku i traži od nje čamac da prijeđe rijeku. Ona mu odgovara da će mu poslati brod kad oda zašto je došao u Zemlju mrtvih. Vejnemejnen prvo pokuša slagati, ali kći tuonska prepozna svaku laž tako da Vejnemejnen na kraju prizna da mu nedostaju tri kletve da dovrši čamac. Kći tuonska mu pomaže i Vejnemejnen uspije doći do tuonske vladarice koja mu govori da više nikada neće napustiti Manalu.
Vejnemejnen je uz pomoć svoje čarobne moći ipak uspio pobjeći iz Tuonele. Pri povratku kući upozorava svakoga tko misli ići u Tuonelu neka bude oprezan i prepričava u kakvom užasnom stanju žive ti zli ljudi.
17. pjevanje
Pošto Vejnemejnen nije uspio dobiti čarobne riječi u Zemlji mrtvih mora smisliti novi način. Susreo je jednog pastira koji mu govori da može naći tisuću čarobnih riječi kod Antera Vipunena, moćnog znalca no da dođe do njega morat će prijeći opasan put. Vejnemejnen saznaje od Ilmarinena da je Vipunen davno umro, ali se ne da smesti i probudi Vipunena iz dugog sna u podzemlju.
Vipunen se užasnut probudi iz sna i slučajno proguta Vejnemejnena, a ovaj ga počne strašno mučiti u trbuhu kako bi se oslobodio.
Vipunen vjeruje da ga je spopala neka bolest te se pokuša izliječiti i osloboditi pomoću različitih čarolija, izreka i proklinjanja. Vejnemejnen prijeti da se neće predati sve dok mu Vipunen ne kaže riječi koje mu nedostaju za dovršetak gradnje broda.
Vipunen napokon odaje Vejnemejnenu svoje znanje u čaranju koji je sada zadovoljan te izlazi iz njegovo trbuha. Vejnemejnen se vrati na mjesto gdje je gradio brod i završava njegovu izradu.
18. pjevanje
Brod je gotov te Vejnemejnen odluči otploviti u Pohjolu kako bi tamo zaprosio djevojku.
Vejnemejnena spazi s obale Anika, Ilmarinenova sestra. Anika ga upita kamo se uputio, Vejnemejnen prvo odgovara da je krenuo loviti losose u tuonskoj rijeci, ali mu ona govori da se ostavi praznih laži. Vejnemejnen pokuša slagati još nekoliko puta, ali kada mu Anika zaprijeti da će mu prevrnuti čamac Vejnemejnen govori istinu. Nakon toga Anika se brzo zaputila kući kako bi prenijela poruku bratu Ilmarinenu da Vejnemejnen planira zaprositi mladu u Pohjoli koja je njemu već obećana.
Anika pomaže Ilmarinenu da se pripremi na put. Ilmarinen se brižno dotjerao nakon čega se uputi prema Pohjoli.
Gospodarica Pohjole govori svojoj kćeri da izabere starog Vejnemejnena što darove brodom nosi i što ima vrijedno blago, a da odbije Ilmarinena koji nosi samo prazne laži. Kći odgovara majci kako ona ne bira blagostanje ni mudrost već ona želi čovjeka lijepa stasa zbog čega će izabrati Ilmarinena koji je skovao Sampo.
19. pjevanje
Nedugo zatim stiže u kuću i Ilmarinen. Vladarica Pohjole govori mu da će djevojka biti njegova tek kad polje zmijsko izore, a da pritom plug ne uzme.
Ilmarinen pristaje na zahtjev iako nije siguran hoće li uspjeti u naumu. Djevojka mu pomaže i savjetuje ga i Ilmarinen uspije obaviti to pogibeljno djelo. Sljedeći zahtjevi bili su da uhvati tuonskoga medvjeda, zatim vuka iz Manale i na kraju veliku štuku u rijeci Zemlje mrtvih.
Nakon što je Ilmarinen sve odradio uspješno, vladarica Pohjole ispunjava svoje obećanje i zaručuje svoju kćer s Ilmarinenom.
Vejnemejnen je nezadovoljan raspletom situacije i tako zlovoljan vraća se kući i pritom upozorava svakoga koji misli s mlađim ulaziti u okladu oko prosidbe.
20. pjevanje
U Pohjoli se žurno organizira velika svadbena svečanost. Zaklali su velikog bika za slavlje i iznijeli zalihe i piće na dvorište. Postavili su trijem i veliku dvoranu. Pripremaju se razna jela i pivo kako bi kasnije mogli slaviti. Svi su se uključili u pripreme i svatko je zadužen za pripremanje nekog jela.
Vladarica od Pohjole je razaslala glasnike da pozove narod na svadbu. Nisu pozvali jedino Leminkejnena.
21. pjevanje
Dok je vladarica od Pohjole odrađivala posljednje pripreme za svadbu začuje prasak biča i škripanje sanjki, prvo je pomislila kako je to neka ratnička hajka, ali onda saznaje kako je to pratnja njenog zeta koji dolazi na svadbu.
Gosti su dočekani usrdno te su ih domaćini preobilno počastili hranom i pićem.
Nisu uspjeli naći nekoga tko će im pjevati na svadbi pa im Vejnemejnen odluči pomoći i zapjevati. Vejnemejnen je čitavu noć pjevao i bio dobro raspoložen i tako zabavljao goste.
22. pjevanje
Nakon što su proslavili svadbu Ilmarinen čeka mladu da splete kosu i da se odjene kako bi mogli krenuti. Dok se mlada sprema prisjeća se svojih proteklih dana. Razmišlja o tome kako joj je bilo lijepo tu na dvorištu svoga oca. Nije se morala ni oko čega brinuti, a sad odlazi u novi dom i postaje dio nove obitelji. Svjesna je da će joj sada sve to biti tuđe i nepoznato. Prisjeća se kako je ovaj trenutak iščekivala s nestrpljenjem, a sada joj je teško napustiti roditeljsku kuću i sigurnost koju su joj pružali.
Razmišljajući o tome koliko joj je lijepo bilo kod majke mlada se rastuži i rasplače.
Gosti pokušavaju utješiti mladu i govore joj kako ne mora tugovati jer ju ne vode na neko loše mjesto, već prelazi iz obilja majčinog doma u novo obilje koje je još i veće. Podsjećaju je na njenog muža koji je prepun snage i dobrote zbog čega se ne mora brinuti da će živjeti oskudno. Govore joj također da je dobila najsmjelijeg od junaka koji će se znati dobro pobrinuti za nju.
23. pjevanje
Mlada dobiva upute i savjet kako joj valja živjeti u muževoj kući. Govore joj kako mora na sve misliti kad izađe iz obiteljske kuće i kako mora doma ostaviti tri stvari: snove koje danju sniva, riječi blage majke drage i na kruhu maslac svježi. Sada treba primiti nove običaje i stare napustiti, također treba odbaciti milost svog oca i tražiti naklonost svekra i svekrve.
Mlada mora biti bistre glave, postojana duha, puna poštovanja i mora osluškivati što muževo srce želi. Također mora stalno revno bdjeti kako ne bi vidjeli da sjedi ili leži i treba uvijek biti spremna pomoći.
Stara prosjakinja pripovijeda svoje životno iskustvo kao djevojke i kasnije, nakon odlaska iz svoje kuće, kao žene u muževoj kući. Majka i otac su je obožavali i bilo joj je lijepo u njihovom domu. Jednog dana dali su je u dom njenom mužu. Govori kako je tad bila nesmotrena jer je htjela ondje živjeti i sebe podčiniti i poniziti no unatoč tomu nije dobila od njih nikakvo priznanje niti ljubav. Svi su bili protiv nje no ona ipak nije pokleknula. Nakon čestog zlostavljanja jedne noći ipak odluči napustiti muževu kuću i zaputi se svom bratu koji je sad već bio oženjen. Brat ju je ugostio samo nakratko, ali je ubrzo i taj dom napustila i nastavila dalje lutati.
24. pjevanje
Nakon što su uputili djevojku i dali joj savjete kako se treba ponašati sad kad je udana savjetuju i ženika. Govore mu da treba biti sretan što je dobio tako dobru djevojku. Treba zahvaliti njenu ocu i majci što su ju tako dobro odgojili. Ne treba nikad prema njoj postupati kao prema sluškinji, također joj nikad ne treba reći da nije plemenita roda. Nikad ne smije prema njoj biti drzak niti joj bol nanositi. Također ju treba štititi od svakoga.
Nakon toga neki starac beskućnik pripovijeda kako je on ukrotio svoju ženu. Starac govori ženiku kako nikad ne treba slijediti volju žensku jer su to samo brbljarije. Prepričava starac kako je njegova žena uvijek bila bijesna i njega zvala prostakom, ali se on tad dosjetio i ogulio prut od breze nakon čega se ona uplašila i prestala.
Mlada sa suzama u očima razmišlja o tome kako je sada došlo vrijeme da zauvijek napusti očev dom te se krene opraštati sa svima. Ilmarinen nakon toga smješta mladu u svoje saonice i polazi na put. Treći dan stižu do njegova doma.
25. pjevanje
U Ilmarinenovoj kući već neko vrijeme se pomno motrilo i čekalo ženika, nevjestu i njihovu pratnju. Jednog jutra u daljini se začuje buka i zveka sanjki. Loka, Ilmarinenova majka govori kako ga je dugo iščekivala i pritom nije znala hoće li se uopće vratiti kući. Neki su širili glasine da će se kući sam vratiti, da je uzaludno išao po mladu. Majka ispituje Ilmarinena kakav mu je bio put, kako mu je prošao susret s puncem.
Loka hvali mladu i govori Ilmarinenu da je našao u tom predjelu najbolju djevojku, lice joj je prekrasno, držanje ponosito, a uz to je i ljupka. Nevjesti poručuju da će joj ovdje biti krasno i da će ju svi štovati.
Brojne svatove su obilno ugostili i počastili raznovrsnim jelima i pićem. Stari Vejnemejnen opet zapjeva. Pjevajući Vejnemejnen veliča domaćina, domaćicu, nevjestina pratitelja, nevjestinu pomoćnicu i ostalu svatovsku pratnju.
Na povratku kući Vejnemejnen je slomio saonice, ali ih uspijeva popraviti i odlazi kući.
26. pjevanje
Leminkejnen je u to vrijeme svoju njivu orao i iz sela čuo kako skriveno slave svadbu. Rasrđen baci plug u stranu, sjedne na konja i uputi se svojoj kući. Kaže majci da mu pripremi hranu i kupelj. Traži od majke da mu donese najbolje ruho kako bi se lijepo odjenuo i kako bi mogao otići na tu skrivenu svadbu.
Majka ga pokušava zaustaviti i odgovoriti od njegova nauma jer ga nisu pozvali i neće biti dobrodošao. Također mu proriče opasnost koja mu prijeti od tri smrti ako se zaputi na svadbu. Leminkejnen joj odgovara kako žene uvijek neko zlo naslućuju i unatoč majčinim molbama on odluči otputovati.
Na putu Leminkejnen se suočava s tri proreknute opasnosti. Prvu moguću smrt je susreo već nakon dana putovanja, naišao je na vatrenu rijeku koja mu je priječila put. Na hridi se nalazio vatreni orao koji noću zube svoje brusi,a danju pandže oštri za tuđince koji njemu prilaze. Drugi dan stiže do jarka koji mu zapriječi put, jarak je prepun vrućih kamenja i ravnih i gorućih hridi i stotine su upravo u tom jarku propale i iščeznule. Leminkejnen uspije i drugu smrt izbjeći. Treći dan dođe do mjesta gdje ga napadne vuk i medvjed koji su stotine dosad oderali i progutali. Leminkejnen i tu opasnost izbjegne i nastavi dalje putovati. Stigne pred ogradu od željeza koja je zmijama prepletena, gušterima zagušena koji svojim repovima mlate, ali i nju uspije prijeći pomoću čarobnih riječi. Kada je stigao u Pohjolu puk navali na njega.
27. pjevanje
Leminkejnen ulazi u kuću vladara Pohjole i zahtijeva da ga ugoste. Gospodar mu odgovara da se u njegovoj kući za svakoga može naći hrane ako se pristojno vlada. Leminkejnen se počne ponašati oholo i prigovara vladarici Pohjole kako je slavila podlu svadbu i priredila gozbu na koju je pozvala sve jadne i sve seljake, ali samo njega nije. Domaćini donose pivo i juhu Leminkejnenu, ali on je nezadovoljan jer nisu za njega pripremili ovna ili bika.
Vladar iz Pohjole pita Leminkejnena zašto je on uopće došao ovamo ako ga nitko nije pozvao. Leminkejnen se nastavi ponašati obijesno i zahtijevati hranu i piće što rasrdi vladara Pohjole i zatim pomoću čarobnih riječi stvori baru u kući i odgovori Leminkejnenu kako sad tu lokvu može popiti.
Vladar Pohjole i Leminkejnen nastavljaju s nadmetanjem i počnu čarati razne životinje koje se sukobljavaju. Kako vladar Pohjole nije ipak mogao nadmašiti Leminkejnena u čarobnjaštvu izazove ga na dvoboj mačevima. U tom mačevanju Leminkejnen odrubi glavu gospodaru Pohjole. Vladarica Pohjole želi osvetu za muževu smrt i skuplja protiv njega vojsku.
28. pjevanje
Leminkejnen bježi brzo iz Pohjole, vraća se kući i majku moli za savjet, kamo bi trebao poći i skloniti se ispred pohjolskoga puka, koji će na njega samog uskoro navaliti u svom cijelom mnoštvu.
Majka ga prvo prekorava jer ga je prije savjetovala da ne ide u Pohjolu jer će ga snaći nesreća i sad se to i dogodilo. Majka prvo ni sama nije sigurna kamo bi ga uputila jer je uvjerena da nema dobrog skloništa. Na kraju mu govori da se zaputi na otok koji leži iza više mora, na kojem je nekoć prije, za vrijeme trajanja velikoga rata, u miru proživio njegov otac.
Majka zahtijeva od Leminkejnena da joj da prisegu da se šest do deset godina neće upuštati ni u kakve bojeve bez obzira koliku mu nagradu nudili. Leminkejnen pristaje, uzima brodić svog oca i zaputi se prema otoku.
29. pjevanje
Leminkejnen polazi na put preko mora i sretno pristiže na otok. Tamo se veoma drsko ophodi s djevojkama i drugim ženama zbog čega ubrzo upada u neprilike. Razjareni muževi ga zbog njegova raskalašenog ponašanja žele ubiti.
Na svoju veliku žalost, ali i žalost djevojaka, Leminkejnen u žurbi napušta otok. Na moru ga zatekne jaka oluja koja mu razbije brod. Leminkejnen se uspio spasiti nakon brodoloma tako što je doplivao do kopna. Tamo dobiva novi brod i s njim stiže do obale svoga zavičaja. Tu nalazi svoju staru posve izgorjelu kuću. Napuštajući svoj dom Leminkejnena obuzima velika tuga i plač posebno zbog toga što vjeruje da je i njegova majka mrtva.
Uskoro saznaje da mu je majka ipak živa i da sada boravi na novom mjestu usred duboke šume na kojem ju je, na svoju veliku radost, Leminkejnen i pronašao.
Majka mu pripovijeda što se dogodilo nakon što je on otišao na otok. Govori mu kako je pohjolski puk nasrnuo i zapalio njihovu kuću. Nakon toga Leminkejnen se zariče da će izgraditi novu i bolju kuću, a da će se Pohjoli za to osvetiti. Nakon toga majci prepričava svoje dogodovštine koje su se odvile za vrijeme njegova boravka na otoku.
30. pjevanje
Leminkejnen se priprema za pohod na Pohjolu. Majka ga ponovo u suzama moli da ne ide tamo jer mu je smrt sigurna. Ovaj put Leminkejnen vodi sam sobom svog ratnog druga Tjera.
Vladarica od Pohjole puhne prema moru i pošalje im jaki mraz koji je zamrznuo njihov brod. Nakon što su se neko vrijeme smrzavali i bili na rubu smrti Leminkejnen se razljuti i ražesti te krene izgovarati brojne kletve. Na kraju su izbjegli smrt zahvaljujući Leminkejnenovim čarolijama, izrekama i kletvama.
Leminkejnen i Tjera napuste brod i nastave hodati ledom. Treći dan su stigli do nekog zaselka, ali tamo ih nisu mogli nahraniti. Nastave hodati dalje šumom i nakon nekog vremena shvate da su se izgubili. Na kraju ipak stigne do svoje kuće.
31. pjevanje
U ovom pjevanju uvode se dva nova lika, Untamo i Kalerva. Untamo je bacio mreže u Kalervov ribnjak. Kad je Kalervo spazio mreže uzme sebi ulov na što se njegov brat Untamo razbjesni i dvojica braće nastave ratovati jedan protiv drugoga. Untamo ubije Kalerva i njegovu pratnju tako da je od cijeloga Kalervova roda preživjela samo jedna trudnica. Untamo odvodi trudnicu sa sobom u Untamolu gdje ona na svijet donosi dijete po ime Kulervo.
Dijete se brzo razvijalo i svi su u Untoli čekali da se razvije u junaka. Dva mjeseca je rastao, a nakon tri mjeseca već je razmišljao kako će osvetiti oca. Untamo sazna za njegove misli i shvati da će mu Kulervo donijeti propast ako nešto ne poduzme. Pokušali su ga na razne načine ubiti, ali dijete bi uvijek ostalo živo. Zatim se Untamo domisli kako ga ne treba ubiti već odgojiti pa ponudi Kulervu da ostane u njegovoj kući gdje će moći raditi kao sluga i za to će dobivati zasluženu nagradu.
Uspostavilo se da Kulervu ne ide posao sluge, svaki posao koji mu je povjeren on je nekako pokvario što je Untamu zadavalo muke pa ga je odlučio prodati Ilmarinenu.
32. pjevanje
Ilmarinenova žena odluči zaposliti Kulerva kao pastira. Pekući mu lepinju za obrok odluči mu pakosno podmetnuti unutra kamen. Dala mu je uputu da ne jede lepinju dok ne stigne u šumu.
Gazdarica zatim šalje stoku na ispašu uz uobičajene izreke o stoci i medvjedu. Navodi kako ostavlja krave u šumi da se tove i moli Tvorca moćnog da na njih motri i da ih od svih nevolja brani i da ih čuva izvan kuće kao što na njih pazi kad su doma. Dalje gazdarica zaziva imena bogova i moli ih da štite njeno stado. Također se obraća medvjedu i govori mu da mu ne brani lutanje šumom, ali ako naiđe na njeno stado neka ga zaobiđe i hrani se negdje drugdje.
33. pjevanje
Kulervo je na ispaši. Dok tako pazi na stado pita se gdje su ga to doveli jer nije dorastao biti pastir volovima niti zna skrbiti za telad. Kulervo pusti goveda da se odmaraju na livadi i odluči pojesti večeru. Skine torbu s leđa i izvadi kruh što ga je ispekla gazdarica. Kulervo izvadi svoj nož da odreže komad kruha, ali nož udari u kamen i oštrica noža pukne. Tad je Kulervo zaplakao od tuge jer mu je to bila jedina stvar koja mu je preostala od oca.
Ljutit Kulervo razmišlja kako će se osvetiti svojoj gazdarici. Tjera stoku u močvaru i zatim ondje skuplja mnoštvo vukova i medvjeda koje navečer goni kući.
Ilmarinenova žena je iščekivala povratak stada i Kulerva kako bi mogla pomusti krave. Kad je krenula musti krave vuk i medvjed ju napadnu. Kulervo joj govori kako je možda i bio loš pastir, ali ni ona nije bila dobra gazdarica jer mu je kamen u kruh stavila. Gazdarica ga moli da opozove čarolije i spasi je od vučjih ralja i medvjeđih šapa, ali Kulervo odbije i gazdarica umre.
34. pjevanje
Kulervo bježi iz Ilmarinenove kuće prije nego što gazda sazna za supruginu smrt. Žalostan putuje šumskom divljinom i pita se tko ga tako jadnog učini da čitav život luta i tumara. Hodajući šumom Kulervo razmišlja o tome kako su mu majka i otac mrtvi i tako odluči krenuti kući.
Tek što je krenuo u smjeru kuće začuje glas starice koja ga upita kamo je krenuo. Kulervo odgovara kako ide osvetiti smrt oca i majke na što mu starica poručuje kako su mu otac, majka i sva rodbina živi. Slijedeći staričine upute on pronalazi svoju obitelj na granici Laponije.
Kad je stigao do svoje obitelji majka ga prvo nije prepoznala. Kasnije mu je ispričala da oni svoga Kulerva već poodavno smatraju mrtvim, jednako tako kao i svoju stariju kćer koja je nestala pri branju jagoda.
35. pjevanje
Kulervo se pokušava uklopiti u život svoje obitelji. Kod svojih roditelja pokuša obavljati različite poslove. No nakon nekog vremena pokazalo se da u tim poslovima i nije od neke pomoći pa ga otac šalje da ode podmiriti poreze.
Nakon što je sve poreze platio Kulervo sjedne u saonice i zaputi se kući. Na povratku Kulervo susreće nekoliko djevojaka koje pokuša namamiti u svoje saonice, ali ga one hladno odbijaju. Uskoro susretne jednu nepoznatu djevojku koju uvuče k sebi u saonice kako bi ju iskoristio i uspije ju nagovoriti da ostane obećavši joj srebrninu.
Nakon nekog vremena Kulervo razgovara s djevojkom i govori joj da je sin Kalervov. Djevojka priča kako je kao mala brala jagode, ali jednog dana je zalutala predaleko i nije znala naći put kući. Kad im je poslije oboma postalo jasno tko su, sestra se baci u rijeku.
Kulervo žuri kući, kazuje majci o strašnom oskvrnuću sestre zbog čega razmišlja da si oduzme život. Majka ga odvraća od te pomisli i moli ga da ode na neko skrovito mjesto kako bi se smirio. Kulervo i dalje misli samo na to kako će se osvetiti Untamu.
36. pjevanje
Kulervo se priprema na odlazak u bojni pohod. Naoružava se i oprašta od svojih. Jedno mu majka govori da se brine za njega te se pita kamo on to odlazi i hoće li sve to preživjeti. Otac mu govori kako neće plakati za njim kad umre već će si napraviti drugog sina koji će biti razumniji. Jednak odgovor, da neće plakati za njim, daju mu brat i sestra.
Nakon što se Kulervo uputio na pohod stigla mu je poruka da mu je umro otac, ali on odgovara neka mu je mir, ali neće se vratiti kući. Zatim stižu poruke da su mu umrli brat, sestra i majka. Jedino ga vijest o majčinoj smrti znatnije potrese. Unatoč vijestima Kulervo nastavlja pohod. Stiže u boravište Untamovih, sve ih pogubi, a zgrade im spali.
Vraća se kući, ali ona je sada napuštena, u njoj je od živih bića ostao samo stari crni pas, s kojim odlazi u šumu uloviti nešto za hranu.
Pri lovljenju nailazi na ono mjesto u šumi u kojemu je zaveo sestru i prepun bola mačem si oduzima život.
37. pjevanje
Majstor Ilmarinen dugo oplakuje svoju mrtvu ženu. Ne zna kako živjeti bez nje, večeri su mu duge, buđenja ružna. Na kraju iz zlata i srebra iskuje novu, koju uz veliku muku i uloženi napor dovršava, ali ipak joj nikako ne može udahnuti život.
Jednu noć spavao je pokraj svoje zlatne nevjeste. Kad se ujutro probudio osjetio je da je njegova strana tijela koja je bila do nje posve hladna. Nakon toga odluči da će je odnijeti Vejnemejnenu neka ima ženu.
Vejnemejnen ga je odmah upitao zašto mu je donio to zlatno čudovište. Predlaže Ilmarinenu da ju prekuje u nešto drugo ili neka ju pošalje u inozemstvo proscima kojima je stalo do zlata.
38. pjevanje
Ilmarinen odluči otići u Pohjolu. Tamo pokuša osvojiti mlađu sestru svoje prve žene. Vladarica pohjole je ljuta jer je svoju prvu kćer tako žrtvovala. Ilmarinen kao odgovor doživljava gadne pogrde što ga je razgnjevilo te on otima djevojku i kreće na put kući.
Cijelim putem djevojka je plakala i jadikovala te mu prijetila da će mu uništiti saonice ako ju ne pusti. Djevojka nastavlja s raznim prijetnjama i pogrdama. U jednom trenutku je toliko uvrijedila Ilmarinena da ju je od uzbuđenja začarao i pretvorio u galeba.
Zatim je uskočio u saonice i uputio se prema svojoj kući. U susret mu je pošao stari Vejnemejnen koji ga pita zašto je zle volje. Ilmarinen mu odgovara kako stanovnici Pohjole žive jako lijepo jer imaju Sampo i traje im vječito blagostanje. Zatim mu ispriča kako je djevojku pretvorio u galeba.
39. pjevanje
Vejnemejnen poziva Ilmarinena da s njim pođe u Pohjolu kako bi oteli Sampo. Predlaže da sagrade poveći brod i njime ga prevezu. Ilmarinen smatra kako će biti sigurnije ako budu išli kopnom jer na moru ih može protresti vjetar i bura udariti. Vremešni Vejnemejnen odgovara kako će kopnom biti sigurnije, ali teže jer taj put zahtijeva obilaske. Nakon toga Ilmarinen prihvaća prijedlog i oni kreću na taj put brodom.
Uskoro su prošli pokraj rta na kojemu živi Leminkejnen koji moli za kruh jer ima malo plijena. Kad je ugledao brod glasno poviče kome pripada taj brod. Ulazi u razgovor s Vejnemejnenom koji mu govori kako putuju u Pohjolu gdje će ukrasti Sampo. Leminkejnen ga moli da i njega povedu sa sobom kao trećeg suputnika da im pomogne. Vejnemejnen pristaje i nastavljaju dalje plovidbu.
40. pjevanje
Nekoliko dana su putovali bez poteškoća. Leminkejnen je izgovorio riječi svih čarolija koje pamti kako bi imali sigurnu plovidbu, ali jednog dana dolaze do vodopada. Ispod vodopada njihov brod se nasukao na leđa štuke.
Na nagovor Vejnemejnena lakoumni Leminkejnen izvuče mač i počne njime sjeći po pučini i po palubi, ali uskoro upadne u vodu. Ilmarinen ga je izvukao iz vode i reče mu kako svatko želi biti junak i sebi bradu pustiti, ali ne uspijeva svakome. Izvukao je zatim svoj mač i pogodio štuku, ali mač mu se raspe u komade. Zatim Vejnemejnen izvuče svoj mač i pogodio štuku te je izvukao iz vode. Brod je sada mogao dalje ploviti.
Prednji dio štuke podigli su na palubu, potom ju skuhali i pojeli. Od štukinih čeljusnih kosti Vejnemejnen izrađuje kantele, koje nitko nije znao svirati, premda su to mnogi pokušali.
41. pjevanje
Stari vrli Vejnemejnen uzeo je kantele i zasvirao. Sva živa bića, i sami duhovi zraka, zemlje i vode, dojurila su i okupila se da poslušaju svirku sa struna.
Glazba je bila toliko dobra da ih je sve dirnula. Nije bilo nikoga od junaka, odvažnih ljudi, niti žena, a da se nisu ushitili zbog ove pjesme. Plakali su mladi, stari, samci, oženjeni, momci i curice. I sam Vejnemejnen je plakao i sve njegove suze padale su u more.
Vejnemejnen zamoli da mu netko donese njegove suze s dna mora. Patka ih skupi i sada mogu vidjeti da su se njegove suze pretvorile u bisere.
42. pjevanje
Stigli su u Pohjolu. Dočekuje i h gospodarica Pohjole i ispituje zašto su došli. Vejnemejnen odgovara kako su oni došli zbog diobe Sampa i ako ne mogu mirnim putem dobiti polovicu, oni će ga cijelog oteti silom.
Vladarica odbija njihov zahtjev i ne želi predati Sampo ni milom, a niti silom. Ona odluči okupiti pohjolski narod zbog pružanja otpora.
Vejnemejnen uzima kantele, zasvira na njima i svojim sviranjem uspava cijeli pohjolski narod. Tako je omogućio sebi i svojim suputnicima da u miru odu do Sampa. Odlaze do kamenog brda gdje je Sampa smješten i bez poteškoća ga uzimaju i otpremaju na brod. Skupa sa Sampom u brodu napustili su Pohjolu i sretno zaplovili ususret svome zavičaju.
Vladarica Pohjole probudila se tek treći dan iz dubokog sna i nakon što je shvatila da im je Sampo otet brzo pusti gustu maglu, jaku oluju i druge nepogode kako bi zadržala otmičare Sampa dok ih ona ne sustigne. Bila je ljuta jer ovim nesretnim događajem gubi ugled.
Tijekom oluje u vodu su upale kantele. Vejnemejnenu su navrle suze na oči te reče kako je tu prestala vječna radost.
43. pjevanje
Pohjolska vladarica opremila je ratno plovilo i uputila ga u potjeru za otmičarima Sampa. Uskoro je potjera sustigla otmičare. Na moru se započela bitka između pohjolskoga naroda i Kalevovih junaka. Vejnemejnen, Ilmarinen i Leminkejnen izvolijevaju pobjedu uz pomoć Vodomajke, čarobnih riječi i na kraju Vejnemejnenova mača.
Ipak pohjolska vladarica s brodske palube uspijeva Sampo srušiti u more, u kojem se on razbio u komade. Veći komadi nestali su u moru, a manje su valovi odnijeli do obale. Vejnemejnen se razveselio zbog tih manjih komada na obali jer se nadao da će s pomoću njih dohvatiti početak nove sreće.
Pohjolska vladarica zaprijeti Vejnemejnenu da će svaki napredak u Kalevali osujetiti, ali Vejnemejnen odgovara kako se on njenih prijetnji ne boji.
Utučena gubitkom svoje moći pohjolska vladarica se vraća. Nije uspjela uhvatiti ništa drugo osim jedinog komadića poklopca koji je preostao od Sampa tako da je to sve što od nekadašnjeg Sampa nosi sa sobom u Pohjolu.
Vejnemejnen brižljivo na obali skuplja ostatke Sampa, ostavlja ih da porastu i pritom moli sreću za vječita vremena.
44. pjevanje
Kad se sve smirilo Vejnemejnen se ponovi sjeti svojih izgubljenih kantela i pomisli kako je ovo sad idealna prigoda za takvo radovanje i sviranje. Odlazi ih potražiti u moru, no čini mu se da ih više nikad neće uzeti u svoje ruke.
Nakon što je odustao od potrage odlučio se vratiti. Prolazio je rubom šume kad začuje jadikovke breze. Započinje s njom razgovor i ona mu prepričava kako mnogi misle da ona živi u radosti, ali zapravo je suprotno. Govori kako živi u bijedi i strahu jer je bez zaštite. Boji se da će joj zguliti koru i grane s lišćem odlomiti.
Vejnemejnen joj odgovara da ne tuguje i da joj je sreća darovana te da će sad plakati od sreće. Tad od te breze Vejnemejnen stvori glazbalo. Naiđe na jednu djevojku te ju zamoli da mu da malo svoje kose koja će mu poslužiti kao strune. Djevojka pristane tako da je glazbalo sada bilo gotovo. Vejnemejnen zatim zasvira i skupi oko sebe gomilu ljudi.
45. pjevanje
Do vladarice od Pohjole stigla je vijest kako je Kalevala postala još moćnijom i da koristi ostatke Sampa. Uhvatila ju je zavist te odluči nekako usmrtiti narod Kalevale.
Tuonija kći sljepica Ulapale bila je trudna i tražila je mjesto gdje će se poroditi. Louhi od Pohjole joj pomogne pri porodu. Rodila je devet sinova i svima je dala ime i namjenu osim zadnjem sinu. Njega je samo izbacila i odlučila neka bude čarobnjak.
Louhi od Pohjole sve je sinova razaslala i nahuškala da pobije Kalevov narod. Nakon toga puk Kalevale je obolio od nepoznatih bolesti. Ipak stari Vejnemejnen je znalac čuda iz davnina i počne ih liječiti pomoću čarobnih riječi.
46. pjevanje
Stigla je vijest u Pohjolu da je narod Kalevale preživio. Tad vladarica od Pohjole govori kako ima i drugo sredstvo. Odluči nahuškati medvjeda koji će usmrtiti stada u Kalevali. Vejnemejnen je odmah primijetio medvjeda i priprema se na sukob s njim. Vejnemejnen obara medvjeda i vraća se u selo.
U Kalevali su mu priredili za takvu prigodu uobičajenu svečanu gozbu. Svi skupa slave pobjedu. Vejnemejnen pjeva prateći se sam na kantelama i pritom želeći Kalevali kao zemlji i u budućnosti jedan tako veseo život.
47. pjevanje
Stari Vejnemejnen dugo je svirao na kantelama zbog čega su svi bili vedriji i radosniji. Mjesec i sunce spuštaju se naniže da bi mogli osluškivati Vejnemejnenovo sviranje. Vladarica Pohjole dokopala se mjeseca i sunca i skrila ih u jedno brdo, a iz kuća u Kalevali je pokrala vatre.
Uko, bog gore u visini, se začudio toj tami na nebu. Kako je bez svjetlosti sve bilo tjeskobno i žalobno on odluči potražiti mjesec i sunce. Nakon što ih nije uspio pronaći Uko pripali vatru na novom mjesecu i novom suncu.
Ta je vatra pala na zemlju i zaintrigirala Vejnemejnena koji poziva Ilmarinena da pogledaju skupa o kakvoj je to vatri riječ. Naiđu uskoro na rijeku koja im priječi put, ali Vejnemejnen smjesta krene graditi brod koji je bio brzo gotov.
Putem sreću kći zraka koja ima je ispričala da je vatra mogla pasti u jezero Alue i da ju je ondje progutala riba. Vejnemejnen i Ilmarinen odluče otići u potragu za tom ribom. Pokušali su je uloviti mrežom potegačom, ali u tome ipak nisu uspjeli.
48. pjevanje
Vejnemejnen ne odustaje od nauma. Padne mu napamet kako bi mogli isplesti lanenu mrežu potegaču i tako uloviti ribu. Našao je komad zemlje na kojemu je posadio zrna lana. Mladica je brzo niknula i plod je bio vidljiv već nakon jedne ljetne noći. Lan su zatim umočili kako bi omekšao te su ga zatim osušili. Zatim su ga odnijeli kući kako bi ispleli mrežu.
Nakon što je mreža bila dovršena Vejnemejnen i Ilmarinen ponovo kreću u pohod. Bace mrežu potegaču u vodu i privežu je za Vejnemejnenov čamac kako bi ju lakše vukli. Riba se nije odmah uhvatila pa su odlučili još dublje spustiti mrežu i još dalje isploviti.
Dobivaju pomoć od čovjeka s obale koji je udarao motkom i tako natjerao jato riba prema mreži. Zatim podignu mrežu i istresu jato riba na palubu broda. U toj hrpi nađe štuku koju je dugo tražio. U utrobi štuke pronašli su lososa. Nakon što su raskomadali lososa pronašli su plavo klupko, zatim crveno i usred tog klupka nađe vatrenu iskru što je pala s neba.
Dok je Vejnemejnen smišljao kako će odnijeti tu iskru do kuća bez vatre, iskra se pokrene i otkotrlja i pritom pola Pohjole spali. Vatra se širila šumom, spalila je prostrane površine i širila se dalje, sve dok je konačno nisu uhvatili i odnijeli u Kalevalu, u mračne kuće.
Ilmarinen prizdravlja od opeklina koje je zadobio dok je hvatao odbjeglu iskru vatre.
49. pjevanje
Nad Kalevalom još uvijek nema sunca ni mjeseca. Mraz je uništio urod, a životinjama i ljudima je život bio iznimno težak. Ilmarinen je pokušao iskovati novi mjesec i novo sunce, ali ono nije davalo svjetlost.
Vejnemejnen iskušava sudbinu i zapituje znamenje kako bi saznao gdje se nalaze sunce i mjesec. Znamenje mu odgovori kako se sunce i mjesec nalaze u brdu u Pohjoli. Vejnemejnen smjesta odlazi u Pohjolu gdje se sukobljava s pohjolskim pukom i pobjeđuje ga.
Vejnemejnen ode do brda kako bi uzeo mjesec i sunce, ali ne uspijeva prodrijeti u brdo. Nakon neuspjelog pokušaja vrati se kući kako bi dao iskovati naprave s pomoću kojih bi silom rastvorio brdo. Dok mu ih je Ilmarinen kovao, vladaricu Pohjole uhvati strah da bi njoj moglo na zlo krenuti ako bude u tome ustrajala te ona iz brda pusti mjesec i sunce.
Kad je Vejnemejnen ugledao zvijezde odmah ih je pozdravio i poželio da zauvijek prolaze svojom stazom i ljudima na Zemlji donose sreću.
50. pjevanje
Djevica Marjata je glavni lik u zadnjem pjevanju. Bila je najmlađa od djece i sve vrijeme je živjela u kreposti. Vodila je ovcu na ispašu i većinu vremena vodila pastirski način života. Jednog dana dok je čuvala ovce na brdu pronađe bobu brusnice i pojede ju.
Za devet mjeseci Marjatu uhvate trudovi i tada prizna majci da je ostala trudna od jedne bobe brusnice. Majka i otac ju kore i odbijaju joj pomoć nazivajući je bludnicom. Nitko joj nije htio pomoći i udomiti je da se može poroditi. Uz pomoć služavke Pilti odlazi u konjsku staju gdje je rodila dječaka.
Jednog dana dječak nestane. Marjata je tražila pomoć od zvijezda i mjeseca, ali nisu joj htjeli reći gdje joj je sin. Tek joj sunce kaže da joj je sin u močvari, tamo ga je našla i odnijela kući.
Dječak je narastao i Marjata ga odnese nekom starom čovjeku da ga krsti, ali on odbije krstiti dijete koje nema oca, dok ne provjeri cijelu stvar i dok ne odredi treba li dijete uopće ostaviti na životu.
Vejnemejnen je došao provjeriti situaciju. Rekao je kako dijete treba usmrtiti, ali tada mu dijete staro dva tjedna govori kako je krivo presudio i zakon tumačio. Starac je nakon toga posvetio dječaka za kralja Karelije. Ta odluka je naljutila Vejnemejnena te on odlazi zauvijek proričući da će ga ipak još jednom priželjkivati da narodu donese novi Sampo, nove kantele i novo svjetlo.
Vejnemejnen odlazi u čamcu ondje gdje se nebo i zemlja dotiču i gdje on može zauvijek boraviti. Kantele i svoje pjesme ostavlja iza sebe narodu u baštinu.
Zatim slijedi zaključno pjevanje u kojemu narator govori kako će sad zaključati svoja usta i završiti pjesmu. Navodi kako je kao pjevač ostavio trag i stazu ugazio kad je kročio šumom i pritom pokazao put za nove pjevače neka nastave pjevati, za novi naraštaj i pučanstvo što odrasta.
Analiza likova
Vejnemejnen – jedan od trojice junaka Kalevale. Čudesno je rođen, odnosno dolazi na svijet kao odrastao čovjek, u epu se navodi da je rođen nakon trideset godina majčina nošenja u utrobi. Vrlo je vješt u čarobnjaštvu što mu većinu vremena pomaže u kompliciranim situacijama u kojima se nađe. Vrstan je pjevač, prema epu nema boljeg i vještijeg pjevača od njega. Na kraju epa, u pedesetom pjevanje, izrekao je smrtnu kaznu Marjatinu sinu i tako se sukobio s ljudima novoga kršćanskog vremena. Nakon toga odlazi živjeti na mjesto gdje se dotiču nebo i zemlja. Ponekad je nerazuman i hirovit, ali uglavnom ostaje neutralan. U epu oslovljavan kao stari, vrli Vejnemejnen.
Ilmarinen – lik koji je poznat po kovačkom umijeću. Ima dobar odnos s Vejnemejnenom koji ga poštuje i često skupa odlaze na pohode. Kovačko umijeće je njegova glavna odrednica u epu. Kuje Sampo za Pohjolu i tako osvaja zaručnicu, kćer vladarice Pohjole. Nakon ženine smrti kuje sebi zaručnicu od zlata i srebra, a sunce od srebra za Kalevovu zemlju. Hrabar je i pošten.
Leminkejnen – u epu mu je često dodavan pridjev lakoumni Leminkejnen. Pustolovna je duha i razmetljivac. Također je i zavodnik djevojaka što ga gotovo uvijek dovede u neprilike. Zbog Louhine kćeri zamjerio se s pukom Pohjole koji su ga progonili i zbog čega je morao pobjeći na otok gdje mu je prebivao otac. Ali, zbog svoje nepromišljenosti i raspuštenosti i tamo se sukobljava s muškarcima otoka i ubrzo mora napustiti i to sklonište. Lakomislen je i ne sluša majčine savjete koja je uglavnom u pravu i zbog toga ulazi u neprilike i razne sukobe.
Bilješka o autoru
Elias Lönnrot rođen je 9. travnja 1802. godine u južnofinskoj općini Sammatti, a umro je 1884. godine.
Školovanje je počeo na akademiji u Turkuu. Rad od 16 stranica pod naslovom O Vejnemejnenu, bogu drevnih Finaca napisao je 1827. godine. Nastavlja školovanje u Helsinkiju gdje je stekao zvanje doktora medicine. U Turkuu je učio ruski i klasične jezike (grčki, hebrejski, latinski). Doktorsku tezu na medicini pod naslovom O magiji u finskoj medicini pisao je na švedskom i iz usmene građe koju su sakupili drugi. Već i taj rad pokazuje njegovu sklonost prema tradiciji u usmenoj književnosti Finaca.
Neko vrijeme radio je kao kućni učitelj i u to vrijeme je poduzeo prvo putovanje za prikupljanje narodnog blaga. Tada je susreo pjevača runa po imenu Juhan Kainulainen i tri dana zapisivao njegove pjesme, izreke i zaklinjanja. 1828. Godine je raspolagao s oko šest tisuća stihova, većinom epskih pjesama, izreka i kletvi.
Za vrijeme života Lönnrot je radio Finsko – švedskom rječniku. Napisao je zbirku Kanteletar s oko šesto lirskih pjesama i balada. 1844. objavljuje Zagonetke finskog naroda, a 1880. Izlazi njegova zbirka Zaklinjanja finskoga naroda u staroj metrici.
Autor: A.M.
Odgovori