Što se tiče razvoja Kranjčevićeve poezije možemo razlikovati njegove tri faze književnog stvaralaštva. Prvo je mladenačko razdoblje “Bugarkinja” koje su izašle 1885. godine, zatim njegovo klasično razdoblje s djelom “Izabrane pjesme” 1898. godine te na kraju kasnog i pesimističnog Kranjčevića koji se može primijetiti u djelu “Trzaji” iz 1902. godine.
Prije nego što je Kranjčević postao poznat i priznat pjesnik kada se pojavio pjesmom “Zavjet u Hrvatskoj vili 1883. godine, hrvatska je književnost ostala bez cijele jedne generacije pjesnika koji su nas prerano napustili, a najvažniji od svih među njima bio je August Šenoa. Tako su 1880-e godine bile u znaku poezije Augusta Harambašića. Ipak postoje dvije stvari po kojima se Kranjčević razlikuje od svog uzora Harambašića. Kod Kranjčevića nema trivijalne, ljubavne lirike koju je Harambašić neumorno u svojim djelima prikazivao, a niti je narod po njemu jedinstvo svih njegovih jedinki. Kranjčević je preuzeo neke metafore iz prijašnje patriotske poezije te je glorificirao nacionalnu prošlost uspoređujući je sa sadašnjosti koja nije bila slavna. No, on je za razliku od svojih prethodnika uveo jasne socijalne motive u duhu novog doba.
Postoje neke značajke iz “Bugarkinja” koje je Kranjčević zadržao i u svojim kasnijim zbirkama. Još od samog početka on se služi velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja je bila popularna među pjesnicima sedamdesetih godina 20. stoljeća. To su bili trohejski osmerac, deseterac, dvanaesterac, šesnaesterac, zatim jampski deseterac i jedanaesterac te stilizacija bugarštičkoga stiha, a služio se i suvremenim adaptacijama klasičkih strofa. Koristio se i genijskom i bardskom estetikom te lirskim glasom koji je u njegovim djelima nastupio kao prorok koji govori u ime kolikviteta patetičnim ili ozbiljnim tonom i nudi spas ili preuzima njihovu patnju.
U djelima nakon “Bugarkinja”, njegove se teme odmiču od nacionalnih pitanja i vežu se sada uz univerzalna ljudska pitanja (Smrti, Prolaznost, Misao svijeta), imaginaciju i ljudsku intimu. Uz sve to, u njegovu liriku sve više ulaze figure i simboli iz kršćanskog mita, no on ih značenjem mijenja u svojim pjesmama za razliku od toga kako su prikazani u biblijskim tekstovima.
Možemo zaključiti kako niti jedan hrvatski pjesnik, niti prije, a niti poslije Kranjčevića nije bio u tako velikoj mjeri usredotočen na mitske arhetipove. Potreba za mitskim i kršćanskim simbolima potječe iz filozofije povijesti koju je nastojao predočiti čitateljima u određenim pjesmama. On sveukupnu povijest vidi kao borbu čovjeka za slobodu i za kruh, a materijalne potrebe čovjeka i uzrok su njegovih patnji. Uz sve to, okretanje od religije još je više bilo ključno za vezivanje uz biblijsku problematiku. Snažni mitovi još više daju na važnosti mračnoj slici suvremenosti kao izdaju na ideal ranog kršćanstva.
Njegova poezija iz Trzaja koji su objavljeni 1902. godine te Pjesme koje su posthumno izdane ostale su jednake njegovoj prethodnoj fazi. Iako je bio malo privučen svjetonazorima iz druge polovice 19. stoljeća koja se mogu vidjeti i u njegovim djelima, općenito se struktura djela nije bitno mijenjala jer je ostao kod tradicionalnog učenja o pjesmi kao o harmoničnoj cjelini. Uzvišeni stil, jake slike i narativnost ostale su temeljnim odrednicama pjesama čije su teme bile važne i velike. U Trzajima je prisutna ljubavna, odnosno erotska poezija u prvom licu, no glavni naglasak je na zbirke kojima je tema ljudska situacija ili ljudska povijest. Nevjerica ili sumnja koja je postojala što se tiče religioznih dogmi u Izabranim pjesmama, postojala je i u Trzajima, no ovdje se slavi sloboda misli i ljudska pamet. To je dovelo do toga da je Kranjčević bio napadan od Katoličke crkve, ali i od velikog broja pisaca.
Veliko prihvaćanje i popularnost poezija Silvija Strahimira Kranjčevića doživjela je nakon Drugog svjetskog rata. Smatra se da je bio najveći pjesnik 19. stoljeća i most koji je vodio do moderne iako se ne svrstava u tu pjesničku grupaciju.
Ja sam… – analiza pjesme
Ljubav može vratiti i mrtve u život. Čini se da se tom mišlju nosio i Kranjčević pišući ovu pjesmu u prvom licu. “Ja sam, dušo, kip od leda” metafora je kojom se obraća svojoj voljenoj “duši”, dragoj ženi. Srce živo mu je umrlo, jer ga ona ne doživljava i pati. Zbog te patnje je i pjesme, koje su njegova čeda prestao pisati (“u srcu sam posakrivao”). Ljubavno odbijanje ga je učinilo “mrtvom zvijezdom” koja luta kroz prazninu. Ljubavni jadi su ga doveli do beznađa i do nestanka pjesničke inspiracije. Prvih osam stihova u snažnom su kontrastu s preostalih osam, u kojima dolazi do obrata.
“Al kad tvoje oko pane/ Na tu zvijezdu, moje dijete”, u njemu se opet budi inspiracija i nastaju nove pjesme “ko da iskre nebom lete”. Žena koja mu je priuštila jade odbijajući ga i nemareći za njega predstavljena je kao ona koja ne zna “šta je kad se srce tako kida”. Ona sad pred sobom vidi samo njegove sjajne pjesme, za koje mu je ona inspiracija, a ne zna kako mu je bilo dok je patio. Svaka medalja ima dvije strane, onu sjajnu i malo manje sjajnu, koja se uglavnom skriva.
Unatoč patnji, pjesnik gaji duboke osjećaje prema osobi koja je ujedno i izvor njegove patnje i inspiracije. Oslovljava je “dušo” i “moje dijete”, što odražava bliskost njihovog odnosa. Sebe uspoređuje sa zvijezdom, najprije mrtvom, a zatim onom koja oživljava čim njeno oko na njega padne. Pjesma je jedna od kraćih Kranjčevićevih lirskih djela, što odražava čistoću i prostodušnost njegovih ljubavnih osjećaja, a njenom romantično-patničkom tonu ljubavnog ispovjednika u prilog ide ukrštena rima (abab). Nastavak naslovnog “Ja sam…” bio bio “patnik zbog ljubavi”, ali i “onaj kojeg ljubav pokreće”, čime pjesma nosi snažnu poruku o pokretačkoj snazi ljubavi.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rodio se 17. veljače 1865. godine u Senju gdje je završio pučku školu i gimnaziju. No, nije nikada maturirao zbog svoje osornosti. Iz tog razloga morao je krajem 1883. godine u senjsko sjemenište gdje je proveo dva mjeseca te nakon toga još šest mjeseci u Rimu.
Zahvaljujući biskupu Strossmayeru koji mu je omogućio stipendiju, odnosno učiteljski tečaj, riješio se svećeničkog poziva kojega nije želio.
Kada se vratio iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu gdje se družio s književnicima koji su bili pravaški orijentirani. U isto je vrijeme pripremao i svoju prvu zbirku “Bugarkinje” koja će biti objavljena potkraj 1885. godine.
Pokušavao se zaposliti kao učitelj u Senju, ali pošto to nije uspio otišao je 1886. godine raditi u Bosnu.Sve do 1893. godine radio je u školama u Livnu, Mostaru, Bijeljini i Sarajevu gdje je i ostao do smrti.
Bio je urednik časopisa “Nada” kada je živio u Sarajevu. Časopis je izlazio devet godina, od 1894. do 1903. godine i tada je bio najutjecajniji i najkvalitetniji južnoslavenski književni časopis. U časopisu je objavio i veliku većinu svojih književnokritičkih napisa.
Za vrijeme kada je boravio u Sarajevu, u Zagrebu su mu izašle “Izabrane pjesme” s kojima je postao vodeći hrvatski pjesnik, a 1902. godine u Tuzli je objavio treću zbirku “Trzaji”.
Kada je “Nada” prestala izlaziti 1904. godine počeo je raditi kao direktor trgovačke škole.
Nakon što se razbolio, 1906. godine otišao je na operaciju u Beč, ali se nije uspio izliječiti. Umro je 1908. godine u Sarajevu. 1909. godine izašlo je njegovo izdanje “Pjesma”.
Autor: I.D.
Odgovori