Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.
Iznijet ćemo sadržaje jedanaest manje poznatih pripovjedaka, a to su: “Mrkodol”, “Rudica”, “Pojila”, “Đerdan”, “Krčma”, “Kukavica”, “Đemo”, “Jakov Desnica i golubovi”, “Sirota”, “U planinama” i “Zvijezde”. Dio kolekcije su još i pripovijetke: “Alkar“, “Duga” i “Muljika“.
U navedenim se pripovijetkama jasno vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.
Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).
U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.
Kratak sadržaj
Mrkodol
Ova je pripovijetka u podnaslovu označena kao “prvo poglavlje nedovršene pripovijesti”, a radi se o Šimunovićevoj najranijoj pripovijetki. Bez puno karakterizacije likova i dinamične radnje, na samom početku pripovjedač nas upoznaje s pomalo začudnim krajolikom sela Mrkodola. “Nad zagorskim selom Mrkodolom puhao je čas slabiji, a čas jači vjetar, sad s jedne, sad s druge strane. Rijetki oblačići neodređenih okrajaka činilo se da se gibaju sad tamo, sad ovamo, a možda se nijesu nikada ni gibali. Sve je bilo neizvjesno, neodređeno, što je napunjalo dušu također neizvjesnom sjetom i pečali”. U skladu s takvim neodređenim krajolikom, u Mrkodolu su živjeli i takvi ljudi – nezainteresirani, oni pokraj kojih je život samo prolazio, a oni su ga živjeli ravnodušno i bez osjećaja.
Jednoga je dana potres srušio zvona sa njihova gotovo već oronula zvonika. Nikoga u Mrkodolu taj događaj nije naročito uznemirio pa su ruševine jednostavne ostale gdje su i bile. Međutim, u posjetu i razgled srušenog došli su škrivani iz drugoga mjesta koji su im rekli da moraju izgraditi čitavu novu crkvu jer je ova ruševna i ne vrijedi. Na to su se Mrkodočani trgnuli jer nisu htjeli da im bezbožnici, kakvima su smatrali te došljačke ljude, govore što im je činiti. Tako su se jednoga dana u ožujku Mrkodočani sunčali, a među njima bio je i Nikola Valižić, crkveni prokurator. Opisujući ukratko mirnu atmosferu popodneva u kojemu su Mrkodočani uživali, pripovjedač nam ukratko iznosi što je Nikola Valižić u tome trenutku sanjao.
Sanjao je sebe kao desetogodišnjeg dječaka u fratarskoj kuhinji punoj hrane. Bilo je ondje puno ljudi, među kojima i njegov otac Paškalj, a fra Ante je bio u svojoj sobi. U takvoj, pomalo čudnoj i mističnoj atmosferi, mladi Nikola proučava je ikonu svetoga Mihovila, kad je odjednom čuo da dolazi fra Ante. Pun strahopoštovanja prema njemu, Nikola je pazio što će se iduće godine. Tada je fra Ante svakome prisutnome u prostoriji govorio njihove grijehe koje su mu zatajili. Potom se svaki osuđenik kojega je fra Ante korio pretvarao u prah i pepeo, a mali je Nikolica s užasom iščekivao svoj i očev red. Kad se to i dogodilo, fra Ante je optužio njegova oca da je htio sagraditi i otvoriti škole te da je time “htio usaditi drvo spoznanja u selo”, smatrajući ga zbog toga oholim i grešnim. Tada su se Paškalj i Nikola našli u nekoj neodređenoj pustoši… No, nastavak sna je nepoznat. Nikolu je probudio Mato, sluga fra Ante, koji mu je rekao da ga fra Ante hitno treba jer je došao zakupnik koji će popravljati zvonik.
Mjesto radnje: Mrkodol
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: Nikola Valižić i fra Ante, Mrkodočani
Nikola Valižić – jedini je lik pripovijetke kojega upoznajemo. Radi se o starijem čovjeku koji je u selu Mrkodolu obnašao dužnost crkvenog dužnosnika. Ne saznajemo puno o njemu, ali iz njegova se pomalo groteskna sna jasno nazire strah koji je u njemu izazivao fra Ante, a možda čak i neka doza otpora. Šimunović kroz ovaj lik zapravo ironično progovara o Crkvi i njezinim, kako on smatra, nazadnim stavovima.
Pojila
Pripovijetka je napisana u prvom licu, a radnja se događa u malom selu Tihovu. Glavni je lik (ujedno pripovjedač) mladi učitelj koji je izrazito psihološki okarakteriziran, a u i ovoj pripovijetki važno mjesto čini sami krajolik koji se često personificira te djeluje na ljude i njihove postupke. Važno je napomenuti da se neke epizode upravo ove pripovijetke mogu pronaći u Šimunovićevu autobiografskom djelu Mladost.
U nekoliko prvih rečenica doznajemo da je u selo došao Petar Bakota, mladi učitelj, te da su se on i pripovjedač brzo sprijateljili i počeli stanovati zajedno. Iako su bili potpuno različite naravi, dobro su se slagali i upotpunjavali. Kako je bilo ljeto, nisu imali obaveze i mogli su provoditi vrijeme kako su željeli. Često su boravili po krčmama i seoskim poljanama gdje su se susretali s raznim likovima, kakvi su npr. Guslar, Solan i Bena, ali i Talijanima iz manastira, među kojima je bila i Nina, slikareva kći, u koju su i Petar i pripovjedač bili pomalo zaljubljeni. Uz nju je bila i njezina tetka Ada koja je, kao i Nina, bila lijepa i stasita. Međutim, bila je starija od Nine i nije u sebi imala one djetinje zaigranosti koja se sviđala i Petru i pripovjedaču.
Jedne su večeri bili u krčmi pripovjedač, Petar, Ada i Nina. U jednom trenutku pripovjedač je primijetio da u njoj više nema Petra, a ni djevojaka pa ih je pošao tražiti. Kad se približio stogovima sijena, začuo je tihi plač i ugledao Ninu. Tu, napola sakrivena tankim prućem strmogleda, stajala Nina pa, držeći bijelu maramicu na ustima, jecala i tresla se od plača. Uprepastim se od čuda i pristupim joj, hvatajući je lagano za onu ruku što joj je nepomično visjela niz vitki, tanki struk. Potom je i sam pripovjedač vidio razlog njezina plača – Petar i Ada držali su se za ruke i ljubili. To je pripovjedača rastužilo jer je sada znao da je Nina zaljubljena u Petra. Idućega dana pošli su svećenicima na objed jer bila je nedjelja. Ondje su bile i Talijanke i pripovjedaču je smetalo Petrovo djetinjasto ponašanje pa je odlučio udaljiti se od njih. Otišao je prema izvoru i ondje ugledao mladu, lijepu djevojku Stanojku kako se umiva. Prišao joj je i zatražio od nje čašu vode, a ona mu ju je dala bez riječi pogledala ga. A taj se pogled ne zaboravlja! Bilo je u njemu i ono bistro vrelo i tamna šuma, i meka mahovina što je ovila kamenje kraj nas, i tamnomodro nebo ljetne noći više Pojila. Otkrila mu je kako se zove i iz kojega je mjesta, a on joj je rekao da će je posjetiti.
Nakon toga je često mislio o njoj, ali nije se odmah uputio u njezin kraj. U međuvremenu je pomalo zapustio svoje prijateljstvo s Petrom. Kad se konačno uputio u Stanojkino selo, dočekalo ga je veliko razočarenje. Otkrio je da je Stanojkin otac Bena te da je Stanojkinu ruku već došao tražiti jedan drugi mladić – pripovjedačev prijatelj Petar. Bena mu je otkrio da su mjesni momci ljuti na Petra i da mu ne žele prepustiti Stanojku. Pripovjedačevo srce bilo je slomljeno i ovaj put. Tada su do njega došle vijesti da je Petar ubijen, odnosno da su ga proboli nožem. Pripovjedač ga je pošao vidjeti, ali njegovi osjećaji bili su tupi i nejasni. Ispostavilo se da Petar ipak nije ubijen, ali teško je ranjen.
Nakon nekog vremena došla je jesen i pripovjedač se distancirao od svih prošlih događaja i ljudi, a Petar je prizdravljao i uskoro se trebao vratiti u njihov zajednički stan. Pripovijetka završava pripovjedačevom nostalgijom i osamljenošću. Sada je zima, no doći će proljeće, a za njim ljeto, pa će nastati isto onako rumene večeri i isto onako rosne mirisave noći. Ali za mene će biti i Pojila, i veselo vrelo kod manastira, i duboka dolina pod Vještića gorom, sa svojom srebrenom maglom i tamnim šumama, zauvijek puste…
Vrijeme radnje: 1912.
Mjesto radnje: Tihovo
Likovi: Pripovjedač, Petar, Bena, Guslar, Stanojka, Nina, Ada
Od svih likova najviše je okarakteriziran sam pripovjedač koji samoga sebe uspoređuje sa sebi posve oprečnim Petrom. Dok je Petar nadaren za fizički rad i praktično djelovanje, pripovjedač je sklon kontemplaciji i puno više razmišlja o svemu. Ja sam bio gotovo suprotne ćudi, miran i tih, pa najvolio čitati romane i fantazirati, a da fizički što radim, nije mi se račilo. Njihova se različitost očituje i u odnosu prema djevojkama. Dok Petar sve shvaća kao šalu i na taj način lakše pridobiva djevojke koje i pripovjedač želi, on je više usmjeren na osjećajnu razinu i zbog toga ne uspijeva naći svoju sreću u pomalo okrutnom svijetu naklonjenom površnim vrijednostima koje u ovoj pripovijetki utjelovljuje Petrov lik.
Đerdan
Pripovijetka govori o mladoj djevojci Petrici koju je njezin ujak, Tane Miokovac, namjeravao udati. Spremao joj je za ono vrijeme popriličan miraz – predivan đerdan sastavljen od talijera, kakav je imala rijetko koja djevojka onoga kraja. Petrica je čuvala kravu svoga ujaka, a on joj je za nagradu uvijek davao talijere. Tako je bilo i toga dana. Čuvala je kravu kad je ujak dojahao i umjesto talijera, dao joj zlatan novac. Petrica je znala da je on želi udati i nije se tome protivila, ali još nije upoznala svog ženika pa joj je toga dana ujak obećao dovesti ga.
Mladić je bio Jurica Orlić koji se uspješno bavio trgovinom i koji je Tanu oduševio svojim mudrim stajalištima. Smatrao je da ne postoji bolji momak za njegovu Petricu, a i sama je Petrica točno pogađala kojega joj je ujak namjerio. Vraćajući se kući s paše, igrala se svojim novčićima. Na putu je srela mladića Boška koji joj je živio u susjedstvu i s kojim je bila u dobrim odnosima. Otkrila mu je da se uskoro udaje, a on tu vijest nije primio dobro – bio je zaljubljen u Petricu. Ipak, nije joj o tome rekao ništa. Te je večeri ujak doveo Juricu i svirače u Petričinu kuću. Petrici se njegov izbor sviđao. Ipak, primijetila je da se Jurica po mnogočemu razlikuje od ostalih – smatrao je suludim neke običaje u kojima je ona uživala, inzistirao je na sviranju tamburice koja nije karakteristično glazbalo Dalmatinske zagore… Kad se opraštala od Jurice, učinilo joj se da čuje pjev i sviranje mladoga Boška u daljini.
Od toga dana, Jurica je sve češće dolazio u njihovu kuću. Jednoga je dana majka Petricu obavijestila o nečemu neočekivanom: Jurica je morao u trgovinu, a kako nije imao dovoljno novca da pokrije sve troškove vjenčanja i budućeg zajedničkog života s Petricom, Tane je odlučio dati mu novac namijenjen za đerdan. Majka joj je objasnila da se novac probušen za đerdan nakon toga više ne može upotrijebiti i da bi bila velika šteta tako ga potratiti. Petrici se ta ideja nije svidjela – đerdan joj je značio puno i iskreno mu se radovala. Zbog toga je odlučila probušiti talijere namijenjene za đerdan, a u tome je zatražila Boškovu pomoć. Jedne večeri otišli su njih dvoje u napuštenu kućicu kako bi to i učinili. Kako su ondje bili sami cijelu noć, među njima se rodila još veća ljubav i Petrica je odlučila raskinuti svoje planove o zajedničkom životu s Juricom. Budući da je cijele noći nije bilo, svi su se zabrinuli, ali nakon što su ih našli, njihova ljutnja nije trajala dugo i Petričina je obitelj odobrila njezino vjenčanje s Boškom. Tako je Petrica ipak uspjela sačuvati svoj đerdan, zbog čije je težine na dan vjenčanja jedva hodala, ali je ipak bila ponosna i uz mladića koga je iskreno voljela.
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Dalmatinska zagora
Likovi: Petrica, Boško, Jurica, ujak Tane, majka
Mlada djevojka Petrica poslušna je svojoj obitelji i raduje se đerdanu koji joj je obećao njezin ujak. Isprva je sretna odabirom Jurice Orlića za svog muža, ali nakon što ga je upoznala sve više shvaća da on nije čovjek za nju i da bi na njegovom mjestu trebao biti mladi Boško. Petrica je pozitivan lik jer, iako je razočarala Juricu koji u suštini nije loš, ostala je vjerna sebi i običajima kojima se divila.
Boško je mladić koji živi u Petričinoj blizini. Poznat je po svom ojkanju i diplanju i iako nije iz bogate obitelji, uspio je osvojiti srce mlade Petrice.
Jurica Orlić je trgovac kojega je Petričin ujak Tane izabrao za muža svojoj nećakinji. Školovao se daleko od rodnoga kraja, puno je proputovao i sve se to odrazilo na njegov stav prema običajima kojima su stanovnici Dalmatinske zagore bili vjerni. Naime, on ih većinu nije podržavao i vidio je njihovu besmislenost. Iako su njegovi stavovi zapravo racionalni i posve opravdani, nisu uhvatili korijena u Petričinu srcu i Jurica je ostao sam.
Rudica
Pripovijetka ispričana u prvom licu. Započinje pripovjedačevim dolaskom u selo zvano Lipice koje je, kako on kaže, ni po čem posebno, čak ružno. Ipak, djevojke koje su živjele u tom kraju za pripovjedača su od mladosti bile posebne i jako mu se sviđale, naročito jedna, koju su zbog kovrčave kose prozvali Rudicom. Sastajali su se dvije godine, ali joj pripovjedač nikad nije otkrio svoje osjećaje. Nakon nekog vremena čuo je da se udala za momka zvanog Pričalo. Otada više nije dolazio u Lipice, ali nešto ga je ipak nagnalo na to nakon dugo vremena.
Došavši u Lipice, uputio se u krčmu. Ondje je zatekao njemu nepoznate ljude, ali je iz njihova razgovora doznao da se radi o Lipičanima. Svi trojica su puno pili. Pripovjedač ih je pitao poznaju li Pričala i znaju li kako on živi. Rekli su mu da znaju i da je on poznata pijanica, koja u alkoholiziranom stanju tuče ženu i djecu koju ima s njome, a ima ih osmero. Nedugo nakon toga, u krčmu je ušao i sam Pričalo. Nosio je postole koje je mislio prodati na sajmu, ali ih nitko nije htio. Ispričao im je da su to postole njegove najstarije kćeri koja je nedavno umrla. Izražavajući se priprostim govorom, Pričalo ipak otkriva da mu je žao male kćerkice Stane.
U krčmu je tada došao dječak koji je Pričalu rekao da mu je Rudica jutros opet rodila sina. Umjesto da ode kući ženi, on šalje dječake, a ostaje piti u krčmi. Pripovjedaču se od toga smučilo pa je izašao van prošetati se, a kad se vratio u krčmu, Pričalo je još uvijek bio unutra i s drugima se pogađao oko cijene postola male Stane. Pripovjedač je odlučio da se nikad više neće vratiti u Lipice.
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Lipice
Likovi: Rudica, Pričalo i pripovjedač
Rudica je lik čija je uloga u pripovijetki važna, ali ona izravno u njoj ne sudjeluje, osim u retrospektivnom pripovijedanju pripovjedača kad se prisjećao mladosti. Saznajemo da je dobra i lijepa žena koja živi nesretnim životom zahvaljujući lošem odabiru bračnog partnera.
Pričalo je nadimak dobio zbog toga što je mogao i znao nadugo pričati o svemu i svačemu. Priprost je i sklon alkoholizmu i nasilju prema članovima svoje obitelji.
Pripovjedač dolazi u Lipice kako bi obnovio sjećanja i saznao što se dogodilo s djevojkom u koju je bio zaljubljen. Čuvši što se sve dogodilo s njome, smuči mu se, ali ne poduzima ništa i ne kori Pričala, iako je mogao. Odlučio je ne miješati se i otići iz Lipica zauvijek.
Krčma
U mjestu zvanom Širopolje postojala je krčma za koju pripovjedač u prvom licu odmah napominje da je drugačija od onoga što obično smatramo pod tom riječi. U ovoj se krčmi nisu trpjele nečistoće, psovke ni svađe, ali je u njoj uvijek bilo veselo. Krčmarica Ana bila je lijepa žena koja je svojom osobnošću oduševljavala, a njezin muž Ilija nije se puno bavio vođenjem krčme. Jedne zimske večeri krčma je bila krcata, a u njoj je bio i sam pripovjedač, koji kaže da su dva najčešća posjetitelja krčme bili svećenik Mile i Jozo Vilović. Mile je bio veseljak kojega su ljudi obožavali, ali je u svemu znao naći mjeru i sačuvati svoj obraz. Bio je poznat i po svome konju Šarcu kojega je naučio piti vino. Za razliku od njega, Jozo Vilović bio je pomalo izgubljen čovjek kojega je razočarala nesretna ljubav o kojoj je malo tko od mještana znao. Jozo je nakon tih nemilih događaja postao pijanac, ali je posebno zanimljivo to što je u svojim pijanim govorima ljude odvraćao od pijanstva.
Pripovjedač nastavlja dalje opisujući okolnosti pod kojima je završio u krčmi – u čitavom kraju snježna je mećava zatrpala sve prometnice i njegov je otac napisao pismo krčmarici Ani da primi njegova sina, što je ova s veseljem i učinila. Nakon toga pripovjedač opisuje izgled krčme, kao i neke od ljudi koji su se ondje zatekli. Njegovi su pažnju privukli Cigani, a ljudi koji su sjedili u njegovoj blizini ispričali su mu o Ciganki koja u tom trenu ondje nije bila nazočna, ali u koju su svi bili zaljubljeni zbog njezine nenadmašne ljepote i glasa. Kako je večer odmicala, Cigani su svirali, a pojavila se i Ciganka koja je svojom tajnovitošću očarala i samoga pripovjedača.
U krčmu je došao i pijani Jozo Vilović. Dok su se svi zabavljali i plesali, on ih je upozoravao: “Ne ispijajte čašu užitka do dna, jer je na dnu gorčina! To znadem najbolje ja: gorčina je na dnu!” Međutim, nitko se na njega nije obazirao i svi su ga ušutkivali. Prišao je pripovjedaču i započeo razgovor s njime, a kako je vrijeme odmicalo, Jozo je pred svima pročitao svoju prilično pomno osmišljenu oporuku koju su drugi u krčmi shvatili kao porugu i naljutili se. Nabrojao je što kome ostavlja i na kraju napomenuo kako ljubavnicama ne ostavlja ništa. Jozo je znao i tko je u koga zaljubljen pa je to pred svima iznio, na što su se Kale i Ilija poprilično razljutili i izbacili ga van. Kad je pripovjedač pošao na počinak, čitavo je vrijeme čuo zapomaganja starog Joze koji se smrzavao na hladnoći. Kad se ujutro probudio, našao je okupljeno mnoštvo u krčmi. Skupili su se oko promrzla i mrtvoga tijela Joze Vilovića.
Vrijeme radnje: kraj 1888. Godine
Mjesto radnje: Širopolje
Likovi: pripovjedač, Jozo Vilović, Kale, krčmarica Ana, Ilija..
Jozo Vilović je nesretni čovjek koji ne nalazi razumijevanja među ljudima. Zbog nekih nesretnih (ljubavnih) okolnosti u prošlosti, razočarao se u život i počeo je lutati i piti. Unatoč tome, Jozo nije bio iskvaren čovjek i znao je dobro procjenjivati ljude, što se vidi u njegovom točnom prepoznavanju zaljubljenosti pojedinih posjetitelja krčme. Jozo je iskren i upravo zbog te iskrenosti nastradava. Njegova je oporuka sastavljena poprilično poetično i lijepo, ali drugi nisu prepoznali njezinu vrijednost. Posebno je dojmljiv način na koji on ipak ostavlja nešto i ljubavnicima, nakon što je prvotno rekao kako za njih nema ništa:
“Nadodao sam, nadodao sam i njima, evo čuj: ljubavnicama ostavljam cio svijet fantazija: zvijezde na nebu, ružice pokraj zidova, cvat voćaka i zvukove glazbe. Ostavljam im večernji sumrak, ljupko svjetlo zore pa bijelu maglu, rosni jorgovan i sve nježne pjesme ljubavi! Je li im dosta?”
Pretpostavlja se da je te riječi ipak izrekao Vilović, iako pripovjedač nije posve siguran.
Sirota
Uroš Milin glavni je lik ove pripovijetke pisane u trećem licu jednine. Na samom početku navodi se povijest njegova života pa se kaže da je rođen u malom mjestu zvanom Orlovača, u siromašnoj, težačkoj obitelji te da život provodi kao uspješan liječnik u mjestu Dobropoljice. Postao je liječnik zahvaljujući čudnim okolnostima: jednoga dana, dok je kao dijete čuvao koze, nekoliko njih mu je pobjeglo pa ih je pošao tražiti i tako se izgubio i zalutao u grad, gdje ga je našao imućni trgovac koji nije imao djece i odlučio ga uzeti pod svoju skrb. Ovom ljekaru nije se moglo reći da je star: jedva mu je pedeseta minula, u tijelu još čio, no ipak se osjećao umoran. Obogatio se i ugojio, varošani ga častili, a on ipak bijaše tužan i ne znajući zbog čega. Žena mu je umrla, a djeca se razišla posvuda po svijetu.
Jedne je večeri po njegove liječničke usluge došao mladić Obrad iz mjesta zvanog Ponikve, a to je liječniku odmah bilo čudno jer nikad nitko iz toga sela ranije nije tražio pomoć. Unatoč tome, spremio se i pošao s njime jer je Obrad tvrdio da u kući ima ranjenika. Putujući ka svome odredištu, Uroš je ispitivao Obrada o običajima njegova mjesta i saznao puno neobičnih stvari. Radilo se o izuzetno zatvorenom selu u kojemu su vladali uistinu neobični običaji, a mještani su (uključujući Obrada) imali pomalo čudne stavove o svemu što im je bilo nepoznato. Ukratko govoreći, mještani Ponikava u svemu nepoznatome vidjeli su potencijalnu opasnost. U nas nema ni otimačine ni krađe, ali ovaki adet ostade još od mletačkog zemana kad nam otimahu i šumu i stoku! Ali i danas čuvamo se tuđe, nepoznate čeljadi, one što se po lacmanski oblače i ne govore kao mi.
Kad su napokon došli na odredište, dočekao ih je Obradov djed Bogdan koji im je ispričao o ranjenici. Radilo se o njegovoj unuci, Smilji, koja je rane zadobila pokušavši spriječiti tučnjavu svoga brata Dragoša i jednog drugog momka, Radoja. Budući da se radilo o porezotini nožem koja se nalazila na licu, Bogdanu je bilo stalo do toga da se Smilja izliječi. Međutim, u toj nesretnoj borbi bio je ranjen i Dragoš, ali za njega Bogdan nije zahtijevao liječenje, iako je ono bilo nužno jer je rana bila velika. Za večerom su razgovarali i liječnik se rastužio kad je shvatio kako oni drže do svoga ognjišta i obitelji, a on svoje više nema. To je rastužilo i njegove domaćine pa su mu ponudili da ostane kod njih. Ostani, siroto, kod nas! Ipak, on njihove prijedloge nije mogao prihvatiti, ali im se zahvalio.
Nakon večere, liječnik je posjetio ranjenika Dragoša koji mu je pričao o vilama i u liječniku pobudio neka davna, iskonska sjećanja iz djetinjstva. Na povratku kući odlučio je Smilji udijeliti svoje talijere za đerdan zbog čega se još više omilio Obradu. Unatoč tome, liječnik je i dalje bio sam i čini se kako ga je posjeta ovoj tradicionalnoj obitelji samo još više osamila i podsjetila na izgubljeno zajedništvo i obiteljsku toplinu.
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Ponikve, Dobropoljice
Likovi: Liječnik Uroš, Obrad, Bogdan, Smilja, Dragoš…
Liječnik Uroš glavni je lik ove pripovijetke o otuđenosti i osamljenosti. Iako mu je njegovo zanimanje omogućilo život u kojemu si je mogao priskrbiti sve što je želio i trebao, on je i dalje bio nesretan, a da za to nije imao konkretna razloga. Došavši u malo mjesto Ponikve, vidio je da se ondje obiteljska tradicija još uvijek čuva i njeguje i osjetio je bliskost prema ljudima koje je ondje upoznao. Uroš je lik kroz kojega Šimunović progovara o nemogućnosti pronalaska sebe jednom kad se ode iz zavičaja i promijeni prvotna životna okolnost; naime, Uroš je, još kao dječak, igrom slučaja završio u gradu, odvojen od vlastite obitelji. Na taj je način izgubio samoga sebe i ono što je on po svojoj pripadnosti bio. Zavičaj je, još jednom, od presudne važnosti za karakter samoga lika Šimunovićeve pripovijetke.
Kukavica
Pripovjedač od devedeset godina u prvome licu govori o svome porijeklu: otkrio je da se trenutno nalazi u samostanu u kojemu je iguman Tanasije te polako otkriva kako je u njega došao. Prvo izriče povijest svoga nadimka koji je bio: Kukavica. Tako su ga zvali otkad je znao za sebe jer je bio izrazito strašljiv. Bio je sin mlinara, a imao je i starijeg brata Spasoja. Govorio je o čudnovatom događaju koji mu se dogodio dok je bio još sasvim mali: sjedio je na ledini i odjednom osjetio kako ga nešto odnosi u visinu, a nakon toga su ga pronašli u planinama, gotovo mrtvog. U tom događaju Kukavica vidi podrijetlo svog neopravdanog straha.
Njegov je brat Spasoje radio za bega čiji su oni bili kmetovi. Tako su jednog dana k njima u mlin došli hajduci, a jednoga su ranjenika nosili na nosilima. Kukavica nije znao što se događa, ali je slutio da se radi o nekakvoj nevolji i zbog toga je neprestano plakao i tako ljutio druge. Ranjenik je u njihovom mlinu umro i oni nisu znali kako da prikriju njegovu smrt jer bi zbog toga mogli imati probleme, a dio razgovora Kukavica je prespavao, ali je čuo da ždrijebac kojeg su doveli ostaje njegovu ocu. Spasoju se svidio ždrijebac i jednoga ga je dana, unatoč očevim upozorenjima kako bi ga beg mogao vidjeti, zajahao.
Tada ga je sreo beg koji mu je odlučio uzeti ždrijepca i darovati mu mlin u kojemu su živjeli, ali Spasoju se to nije svidjelo te mu se odlučio osvetiti. Nakon nekog vremena počeo je tome istome begu čuvati ovnove. Otac je Kukavicu poveo na vrelo i ondje su sjedili neko vrijeme. Nakon nekog vremena, u istom tom izvoru pojavio se zaklani ovan kojeg su on i njegov otac izvukli van i ponijeli kući. Kukavici ništa nije bilo jasno, ali ovakve su se radnje ponavljale pa su on i njegov otac počeli često dolaziti na ovaj izvor i iz njega izvlačiti mrtve životinje. Tek nakon nekog vremena Kukavica je shvatio da je njegov brat, dok je čuvao begu ovce, svaki put zaklao njegova ponajboljeg ovna i spuštao ga u bezdan ispod polja, odakle bi ga voda nakon nekog vremena izbacivala na vrelo na kojem bi onda čekali Kukavica i njegov otac.
Jednoga su dana otac i Kukavica sjedili i čekali Spasojevu pošiljku na vrelu. Već se smrkavalo, ali od njegove pošiljke nije bilo ništa. Tada su, umjesto ovna koji se trebao pojaviti na vrelu, ugledali mrtvoga, obezglavljenog Spasoja. Zaprepaštani otac brzo je pošao ne bi li osvetio svoga sina, jer znao da je ga je ubio beg. Kukavica je ostao sam s mrtvim Spasojem, sve dok mu nisu došli javiti da je i njegov otac ubijen jer ga je beg vidio kako dolazi izdaleka, a bilo mu je unaprijed jasno s kojom namjerom. Jadni Kukavica ostao je sam. Htio je osvetiti svoju obitelj i pošao je begu s puškom. Tada ga je susreo iguman Tanasije i, prepoznavši njegovu namjeru, odlučio ga je spriječiti u tome i uzeti ga pod svoju skrb. Tako je Kukavica postao kaluđer u manastiru, ali na samom kraju zaključuje:
Pođi, sinko, no ako te mladi kaluđeri zapitaju što sam govorio tako dugo, reci im da nova mudrost ne dostiže staru.
Ne slušaj što lažu njihove đačke istorije, već prisluškuj i razmišljaj što naše gusle kažu.
Čujem kako orahovo lišće šušti i miriše sveđer jednako, u vo vjeki vjekov. Može li šuštati i mirisati drukčije?
Tako je i narod! Amin, sinko, i pođi u miru Božjem, ali se ne daj svakoj rđi!
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: neodređeno
Likovi: Kukavica, brat Spasoje, otac, iguman Tanasije, beg
Glavni lik ove pripovijetke je Kukavica. Sami mu nadimak svjedoči o njegovoj naravi – bojao se svega, često i bez razloga. Od djetinjstva su ga pratili pomalo neobični događaju (kakav je npr. bio iznenadni nestanak) i rano je ostao bez majke. U pozadini cijele ove priče krije se sukob između Turaka i Srba, kao i pripovjedačeva ljutnja na oca Tanasija i njegovo nerazumijevanje prošlih događaja: Eto, stoga je bilo rana i krvavih glava, a ne zbog vjere pa su nas Srbe i Turci i Latini proganjali žešće negoli druge. Htjedoše nas iskorijeniti znajući da nas ni poturčiti ni polatiniti ne mogu, jer su naše crkve i naši manastiri ne samo Božji već i narodni.
Đemo
Pripovijetka započinje kratkim opisom mjesta Korita, Oblaja i Sivopolja. Pripovjedač u trećem licu navodi kako su to bili pomalo čudni krajevi u kojima nije bilo puno raslinja jer su njegovi stanovnici uništavali sve što su mogli. Bila su to mjesta koja su nastanjivali ratoborni mladići, ali i mjesta u kojima je praznovjerje uzelo maha, pa su tako kružile priče da noći ovim krajevima hodaju vukodlaci i slične utvare. Koliko god da su momci ovih krajeva bili neustrašivi, nijedan od njih nije noću hodao sam.
Takav je bio i Đemo. Poznat po svom čudnom karakteru i neustrašivosti, uspio je osvojiti srce mlade Petrice Jakovljeve iz sela Oblaja. Boravio je u njezinoj kući do mraka, a potom je napuštao. Ona je mislila kako je on neustrašiv jer noću sam prelazi velike razdaljine ne bi li došao kući, ali to nije bila istina – Đemo je spavao u kući Rade Ercegovca. Kad je Petrica to saznala, naljutila se i smjestila mu zamku. Kad je rekao da mora poći, ona mu je rekla da želi da joj sutra ujutro donese kovčežić koji je namijenio za njezin đerdan. Đemu nije bilo druge nego da ode do rodnog Sivpolja noću, bez obzira na to koliko ga je bilo strah.
Dok je tako išao, naišao je putem na žandara Davida Ličanina koji je bio poznat po svojoj okrutnosti. Međutim, David je bio sitan pa ga je Đemo uhvatio za noge i ponio kući. Na taj se način riješio straha – David mu nije mogao ništa, a i imao je društvo. O svojemu strahu nije htio govoriti, iako je David znao da se Đemo zapravo boji. Kad su došli kući, Đemo ga je ponudio pićem i njih su dvojica s kovčežićem krenula istim putem prema Petričinoj kući. Putem se Đemo nekoliko puta silno prestrašio, ali je živ i zdrav stigao do Petričine kuće. Ona je pak bila presretna što je njezin odabranik tako hrabar i njih su se dvoje predali ljubavnim užicima, dok je David i dalje sam koračao pitajući se što je to natjeralo Đemu da usred noći ide po kovčežić, ne razumijevajući pritom čari zaljubljenosti, jer on sam nikada nije bio zaljubljen.
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Oblaj, Sivopolje
Likovi: Đemo, Petrica i David Ličanin
Iako je na glasu kao hrabar i neustrašiv, krupni Đemo to nije bio. Njegova je hrabrost bila glumljena. Ipak, strah ga nije spriječio da učini ono što je Petrica od njega tražila. Njegov je najveći strah zapravo mogućnost da će ga drugi smatrati kukavicom. Praznovjeran je i ne naročito oštrouman.
David Ličanin je, za razliku od Đeme, sitan mladić. Unatoč tome, brzo se kretao, bio je žandar i noću je bio sam na putovima kojih su se drugi užasavali. Iznenađen je Đeminim strahom i ne razumije njegov uzrok. Za razliku od Đeme, on je hrabar.
Petrica je okarakterizirana kao lijepa i snažna djevojka čiji su kriteriji pri izboru mladića bili jasni – morao je biti neustrašiv. Kad je saznala za Đeminu prevaru, postavila mu je izazov koji je on uspješno izvršio.
U planinama
Oduvijek sam volio drevne manastire i život u njima, pa i zato što su mi se vječito zarezale u dušu djetinjske uspomene iz manastira Dragovića. Ovim riječima započinje pripovijetka U planinama. Ispričana je u prvom licu jednine, a o pripovjedaču ne saznajemo puno, osim da je često posjećivao pravoslavne manastire i uživo provodeći vrijeme u njima. Tako je dospio u manastir Vasiljka gdje ga je posebno zaintrigirao iguman Samuil. Budući da je bio nepokretan od starosti, svi su dolazili k njemu, a među njima i pripovjedač koji je dolazio slušati priče ovoga starca.
Budući da se pripovjedačeva živčana bolest pogoršavala, Samuil mu je preporučio čudotvorni izvor u planinama pod imenom Sveti Jovan. O tome su mjestu kružili razni mitovi, a starac mu je ispričao kako je mjesto bujalo životom i vraćalo snagu umornima i bolesnima te da su se ondje okupljali mladi. Pripovjedač se odlučio zaputiti na to mjesto zajedno s kočijašem koji se zvao Ile. U slikovitom opisivanju svega što je vidio na putu, pripovjedača je iznenadilo kad je Ile tražio od njega da uzme kamenje. Kako su putovali, naišli su na veliku gomilu kamenja koja se nalazila uz put i Ile je rekao pripovjedaču da i on svoje kamenje odloži na tu mogilu (kako su je zvali) jer je takav običaj vladao stoljećima, iako nitko zapravo ne zna pravi razlog (jedan od mogućih je da je na tome mjestu pokopan posljednji kraj plemena). Počela je oluja i njih dvojica morali su se skloniti u Jankovu spilju.
Iako na kraju nije vidio izvor Svetoga Jovana ni sve one radosti koje mu je Samuil pričao, pripovjedač je nakon olujne noći u planinama spoznao snagu i ljepotu prirode te se opravljen vratio kući. Tada se mojim očima ukaza divotna zora što je prodirala među bregove okićene visokim jelama, te iz obilato nakvašene zemlje izazivala miris planinskih trava i smole. Uistinu osjećao sam se potpuno zdrav, a da i ne vidjeh Perunova vrela ni glatkog jezera u kom se odrazuju plamenovi i zvijezde. Svuda tiho, samo što gdjegdje zaleprša cijučući ptičica ili šumio kratkovjeki potočić niz jaruge u kojima blistalo svjetlucavo kamenje.
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: manastir Vasiljka, put prema izvoru Svetoga Jovana
Likovi: Samuil, Ile i pripovjedač
Starac Samuil iguman je u manastiru Vasiljka. Za razliku od drugih redovnika i kaluđera, Samuila nisu zanimale knjige i nije provodio vrijeme čitajući, ali je znao pričati razne priče. Bio to krupan starac bijele kose i brade rijetko strižene, a češljane malokad. Zatekao bih ga s kamilavkom i brojanicama kako sjedi uz otvoreni pendžerić te gleda vrhove i šumu. U njega nije bilo knjiga već jedino stari psaltir, a ni papira, jer je s teškim trudom znao šarati nespretna slova koja su više sličila prvoj štampi nego pismu. Pripovjedača je posebno iznenadilo što Samuil nikada nije govorio o kršćanstvu, nego o nekakvim poganim, nadnaravnim silama. Vjerovao je u čudesnu snagu prirode i biljnoga svijeta i zbog toga je pripovjedaču preporučio izvor Svetoga Jovana. Starac Samuil jedan je od likova u kojima se vidi potencijalan Šimunovićev kritički stav prema pravoslovnoj Crkvi i njezinim pripadnicima koji su se često više bavili praznovjerjem nego predmetom vlastite religioznosti.
Jakov Desnica i golubovi
Pripovijetka je ispričana u prvom licu, a započinje dolaskom pripovjedača i njegova prijatelja Viktora, tajnika gradske općine, u mjesto zvano Vrbnik. Njihova je glavna namjera bio lov divljači, ali nisu imali uspjeha. Izgubili su se. Tada su slučajno naišli na osamljenu kuću starca Jakova Desnice kojega je Viktor već poznavao. Unatoč tome, Viktor nije puno razgovarao sa starcem i otišao je dalje u lov, ali se pripovjedaču svidio i počeo ga je ispitivati. Otkrio je da starac ima šest kćeri i nijednoga sina i da je zbog toga nesretan jer se njegova obiteljska loza završava. Kćeri su se poudale i sada su na tuđim ognjištima, a on je posve sam. Jakov Desnica izražava i svoj prezir prema pismenosti jer pisma i učenost povezuje s raznim pozivima na isplatu, porezima, tužbama, opomenama, prijetnjama koje su mu stizale…
Kad se Viktor vratio iz još jednog neuspješnog lova, vidio je golubove oko starčeve kuće i pitao ga čiji su. Starac je rekao da su Božji i čudio se tome pitanju jer su ga isto pitali i policajci koji su sumnjali da su to golubovi poštari. Viktor ga je pitao može li ih on ubiti, ako nisi ničiji, a starac mu je rekao da čini što hoće. Viktor je uzeo svoju dvocijevku i sve ih poubijao, a starcu se oči orosile suzama. Pripovjedač je shvatio što su starcu značili golubovi i njihova prisutnost i nije htio sudjelovati u gozbi koju je Viktor pripremio za svoje prijatelje.
Vrijeme radnje: zima
Mjesto radnje: Vrbnik
Likovi: Jakov Desnica, Viktor i pripovjedač
Viktor je tajnik gradske općine, nezainteresiran nizašto drugo osim lova. Hladan je i ne razumije što su starcu značili golubovi, nego se s time još ismijava.
Pripovjedač je učitelj. Za razliku od Viktora, on pokazuje zanimanje za starca i njegov život, a na samom kraju on s njime i suosjeća i želi ga utješiti, ali za to ne pronalazi način.
Starac Jakov Desnica usamljeni je čovjek koji vrijeme provodi sam u svojoj kući. Nezadovoljan je promjenama i osjeća nesigurnost prema promjenama koje donosi pismenost koju povezuje s problemima. Ipak, temeljna značajka ovog lika je usamljenost. Sam i odvojen od svijeta, Desnica utjehu pronalazi u društvu golubova koje mu uskraćuje bezobzirni Viktor i njegova želja za ubijanjem i lovom.
Zvijezde
U posljednjoj i najkraćoj pripovijetki, Šimunović nas upoznaje s likom ostarjela suca Jugovića. I on je, kao i lik Jakova Desnice, usamljen. Sparnu ljetnu noć provodi u svojoj sobici gledajući slike svoje Plejade, kako od milja zove svoju obitelj. Žena mu je umrla i taj je dan bila godišnjica njezine smrti, jedina kći se udala, a pet sinova se rasulo po svijetu kako bi zaradili za svoj kruh. Dok je tako sjedio u sobici i oživljavao uspomene na ljude iz svoje prošlosti, Jugović se počeo osjećati sve lošije. Odlučio je izaći na zrak koji je na njega utjecao pozitivno. Uživio je u svježini ljetnog večernjeg zraka i odsutnosti ljudi. Dok je gledao zvijezde, um mu se razbistrio i spoznao je sljedeće: “Što je više mislio o porodici, žalost radi toga što je kod njega nema iščezavala pred veličinom i ljepotom zvjezdanog neba te mirisa šuma, livada i buke bijelog vodopada…”
Kad se vratio u svoju sobu i ponovno pogledao fotografije svojih najmilijih, Jugovića je napustila ona čudesna radost koju je osjetio kad je bio vani, ali je shvatio da je ljubav ono što daje smisao svemu i da je čovjek pored svega svijeta i onoga što se u njemu događa samo njegov mali, sitni dio. S tim je mislima i zaspao.
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: neodređeno, no spominju se dva lokaliteta: Vlašići i Jablanac
Likovi: Danilo Jugović
Jugović je umirovljeni sudac koji je ostao bez obitelji prilično rano. Osjeća njihov nedostatak i ne miri se lako s činjenicom da je sam. Proživljava pomalo tjeskobne trenutke u svojoj sobi, ali na čistini spoznaje da su njegovi problemi sitni i mali i da je ljubav jedino što daje smisao životu.
Bilješka o piscu
Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.
Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.
Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.
Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).
Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.
Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).
Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.
Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.
Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.
Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.
Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.
Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.
Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.
Autor: I.B.
Odgovori