Zanimljiva slikovnica razlikuje se od svih ostalih jer je napisana u obliku igrokaza. U njoj je objavljeno ukupno sedam kratkih drama prema sljedećem redoslijedu: Reumatični kišobran, Kuhinjski razgovori, Dobri zmajevi, Zmaj i postolar, To nisi ti, to sam ja, Kristalni zvončići i Omedeto.
U igrokazima se baš kao i u bajkama spominju natprirodna bića i događaji, od kojih su neki samo plod pišćeve mašte dok drugi događaji mogu biti dio dječje svakodnevice.
Slikovnicu je ilustrirao daroviti Ivan Vitez kako bi djeci približio tekst i obogatio doživljaj umjetničke cjeline.
Poput ostalih priča i ovi igrokazi sadrže zanimljive dijaloge, napete sukobe i radnju te igru. Djeca se mogu poistovjetiti s pojedinim likovima i uživati u njihovim dogodovštinama. Ako se to sve uspije lijepo prikazati na pozornici djeca će sigurno to znati nagraditi velikim pljeskom.
Reumatični kišobran
Igrokaz o reumatičnom kišobranu opisuje kako se ljudi odnose prema crnom kišobranu i što njega sve muči. Obzirom da je ostario počele su ga boljeti sve kosti te je poželio malo izaći na sunce kako bi se bolovi ublažili.
Prijatelji cvjetovi su čuli kako se žali na bolove i odlučili mu pomoći. Svaki od njih mu je poklonio svoju boju kako bi mogao izaći iz kuće kao suncobran, a ne kišobran. Njemu je bilo neugodno izaći na sunce jer je mislio kako će ga svi ismijavati. Prijatelji cvjetovi su shvatili njegovu brigu i učinili ga ponovo sretnim i zadovoljnim.
Ovo je priča o prijateljstvu i pomaganju koja uči djecu kako se u nevolji prepoznaju pravi prijatelji. Cvjetovi nisu ismijavali svog prijatelja kišobrana već su mu podarili novi život i omogućili mu da bude opet sretan.
Vrsta djela: igrokaz
Tema djela: prijateljstvo između kišobrana i cvjetova
Mjesto radnje: obiteljska kuća
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Kišobran se uz kašljucanje polako otvara i kuka jer ga sve jako boli. Pomišlja kako se jednoga dana više neće moći otvoriti i završit će u kanti za smeće zbog starosti. Ljudi će sigurno reći zbogom, ali pritom neće pomisliti kolike je glave i leđa čuvao od kiše.
Zapravo je kiša glavni krivac što njega sve boli i što mu je prouzročila reumu. Toliko je radi nje bio prehlađen i navukao na sebe hunjavicu i gripu. Reuma je ono što ga najviše muči. Pomislio je kako bi bilo lijepo kada bi se malo osunčao, ali radi toga bi ga drugi ismijavali jer tko je vidio da kišobran izlazi kada je vani sunce.
Kišobran je tako imao monolog i pomirio se s činjenicom kako će opet provesti dan zatvoren u ormaru dok vani sja sunce. U tom trenutku mu se obratio žuti cvijet i rekao mu da ne mora biti stalno u kući. Narančasti cvijet se složio sa žutim i rekao neka ode u šetnju. Zatim je progovorio i bijeli cvijet te mu rekao neka izađe osunčati svoje bolesne kosti jer će mu biti lakše.
Kišobran im je na to odgovorio kako ne shvaćaju da on ne može na sunce s obzirom da je običan crni kišobran. Ali žuti cvijet je rekao kako to uopće nije važno. Kišobran je nastavio kukati i samosažalijevati se te je rekao kako mu je neugodno izaći jer je star i ružan. Žuti cvijet mu je rekao neka ne priča gluposti. Pa nisu to razlozi zbog kojih on ne bi mogao izaći na sunce, rekao je.
Ali kišobran je i dalje ustrajao u svojim razmišljanjima i rekao kako nitko nikada nije vidio kišobran kako šeta po suncu. I to baš crni kišobran. Plavi cvijet ga je nakon toga upitao bi li izašao da je suncobran. Kišobran je odgovorio potvrdno, ali on nažalost to nije stoga nemaju dalje o čemu više razgovarati.
Žuti cvijet se dosjetio kako pomoći kišobranu te mu je rekao kako će sad za čas postati suncobran. Rekao mu je neka se sagne kako bi mu poklonio svoju žutu boju, a kišobran je ostao zbunjen jer nije shvatio što će mu njegova žuta boja. Narančasti cvijet mu je zatim poklonio svoju narančastu boju kao što je zalazak sunca, bijeli cvijet bijelu boju poput ranog siječanjskog jutra, ljubičasti cvijet ljubičastu poput sumraka nad planinom, plavi cvijet plavu kao šutljivo more.
I tada je kišobran shvatio kako su mu prijatelji pomogli da postane suncobran. Žuti cvijet mu je rekao kako je on sada divni šareni suncobran.
Kišobran se nije mogao prestati zahvaljivati svojim prijateljima cvjetovima. Uljepšali su mu život. Kosti su ga prestale boljeti, a i prehlada je nestala. Ljubičasti cvijet mu je rekao neka potrči i uhvati malo sunca dok još grije.
Kišobran je otišao prošetati uz obalu i ljubio se sa svakom sunčanom zrakom. Kako li je bio sretan!
Likovi: kišobran, plavi cvijet, žuti cvijet, bijeli cvijet, narančasti cvijet, ljubičasti cvijet
Analiza likova
Kišobran – za sebe misli kako je ružan i star, te se samosažalijeva. Kako bi ga oraspoložili, cvijetovi ga tješe i pružaju pomoć. Na kraju postaje veseli suncobran koji je izašao van iz kuće i prošetao uz obalu kako bi osunčao svoje stare kosti.
Kuhinjski razgovori
Igrokaz o kuhinjskim razgovorima opisuje kako se kuhinjski pribor žali na svoj kuhinjski život. Zaključuju kako je dosadan jer ljudi u kuhinji svakim danom pripremaju ista jela i nisu maštoviti. Velika kuhača je poželjela skuhati nešto novo, ali tradicionalno.
Došlo je vrijeme blagdana i valjak za tijesto je načuo kako će se pripremati svečanija jela. Prenio je tu vijest svojim prijateljima koji su bili oduševljeni. Jedino se mala kuhača zabrinula jer jedno od jela nije znala pripremati no svi su joj rekli kako se ne mora brinuti jer će joj oni pomoći.
Osim što su trebali pripremiti tradicionalna jela prolistali su kuharicu kako bi mogli pripremiti ukusne kolače kako bi zadivili goste. Uz veselu pjesmu su počeli s pripremama i više im život nije bio dosadan.
Pouka igrokaza je da bez obzira što se u životu rade svakodnevno iste stvari, ne smijemo upasti u kolotečinu te možemo i sami nešto promijeniti, učiniti život drugačijim te zanimljivijim. Dovoljno je malo mašte i dobre volje kako bi nam život bio veseliji bez obzira je li riječ o kuhanju ili pospremanju kuće.
Vrsta djela: igrokaz
Tema djela: kuhinjski život
Mjesto radnje: kuhinja
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Radnja se događa u jednoj kuhinji gdje velika kuhača, daska za sjeckanje, mala kuhača, bat i valjak za tijesto razgovaraju o njihovom kuhinjskom životu. S obzirom da ljudi stalno rade ista jela za ručak ili večeru zaključili su kako je njihov život monoton i dosadan.
Velika kuhača započinje prva dijalog i žali se kako joj je dojadilo kuhanje jer cijelo vrijeme samo miješa i miješa ista jela. Daska za sjeckanje komentira kako se ljudi najedu u svega pet minuta i kako se sav njihov trud u kuhinji ne zamjećuje. Mala kuhača je ipak optimističnija i komentira kako su ljudi nakon jela siti i zadovoljni. Daska za sjeckanje na to odgovara kako smatra da ljudi ne uživaju dovoljno u hrani već samo nabrzinu potrpaju jelo u sebe ne znajući što su točno jeli.
Velika kuhača se počela žaliti što ljudi kod pripreme jela nisu nimalo maštoviti i stalno pripremaju ista jela poput juha, variva ili složenaca. Komentira kako joj je to dojadilo. Bat se nadovezuje na njezinu izjavu i komentira kako je njemu već dojadilo pripremanje odrezaka.
U tom trenutku se pojavljuje valjak za tijesto i sav ushićen priopćava ostalima kako su u tijeku pripreme za doček Nove godine. Na dočeku će biti puno gostiju pa će se pripremati i svečanija jela. Tako je valjak čuo od ljudi kako će se pripremati francuska salata, punjena patka, domaći mlinci i ostala ukusna jela. Velika kuhača se obradovala jer će se napokon pripremati jela koja se već duže vremena nisu pripremala u njihovoj kuhinji. Mala kuhača se zabrinula jer nije znala kako se priprema punjena patka pa joj je velika kuhača rekla neka ne brine jer će joj oni sve pokazati.
Valjak je rekao kako moraju prolistati kuharicu da bi mogli pripremiti slasne kolače jer će svi uzvanici ostati bez daha kada ih budu ugledali.
Mala kuhača je bila sretna i zaključila kako njihov kuhinjski život i nije tako loš kao što je velika kuhača pričala. Valjak je uzviknuo kako kreću u nove kuharske podvige.
Svi su zapjevali i zaplesali, a stihovi su sljedeći:
“Lisnato tijesto, sočna sarma,
Punjena patka, sir i vrhnje,
Umak od luka, palačinke,
Zagorski štrukli, masni žganci,
Pečena pura, Kolač od sira.
Savijače i rolade,
Sladoledi, čokolade,
Torte, pite, makovnjače,
Kreme, biskvit, orahnjače,
Ju, ju, ju, ju!”
Likovi: velika kuhača, daska za sjeckanje, mala kuhača, bat, valjak za tijesto
Velika kuhača – žalosna jer joj je kuhinjski život postao dosadan. Žali se na ljude koji nisu maštoviti kod pripreme jela. Razveselila se kada je čula kako će se za blagdane pripremati tradicionalna jela, a maloj kuhači se pokazala kao prava prijateljica koja će joj pomoći prilikom kuhanja.
Daska za sjeckanje – zajedno sa velikom kuhačom se žali kako ljudi sva jela pojedu u pet minuta,a da pritom ni ne zanju što su točno pojeli. I ona se razveselila poput velike kuhače kada je čula za svečanu večeru.
Mala kuhača – tek je naučila pripremati većinu jela u kuhinji pa se zabrinula kako će pripremiti punjenu patku jer o tome nije ništa znala. Velika kuhača joj je ponudila pomoć. Zaključuje kako ipak kuhinjski život nije dosadan jer stalno mora učiti nešto novo.
Bat – dojadilo mu je pripremanje odrezaka pa se na početku žali zajedno s velikom kuhačom kako je dosadno pripremati uvijek ista jela u kuhinji.
Valjak za tijesto – vesel i razigran. Potaknuo je svoje prijatelje da osim što će zajedno pripremati svečana jela razmisle o pripremi ukusnih kolača.
Bilješka o autoru
Željka Horvat-Vukelja rodila se u Sinju 25. srpnja 1952. godine. Djetinjstvo je provela u Šibeniku, a školovanje je nastavila u Zadru gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studij je završila u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala jezike, francuski i španjolski.
Jezici i pisanje uvijek su je pratili kroz život. Osim što je predavala francuski jezik u školi, radila je i na izradi udžbenika.
Odličan je pedagog i često dolazi u škole te s učenicima sudjeluje u stvaranju priča, odgovara im na pitanja i pomaže riješiti probleme. Pokuša stvoriti stvarno biće s kojim djeca mogu pričati i nasmijati mu se te ih uči kako da budu uporni i hrabri i pobijede strahove. To postiže uz pomoć neobičnih likova kao što je brbljava palačinka.
Napisala je mnoge slikovnice, kratke priče, zbirke priča te dvadeset igrokaza. Njezina najpoznatija djela su: “Hrabrica”, “Panjoglav”, ” Poplava iz šalice kave”, “Slikopriče”.
Radi kao glavna urednica “Modre laste”, časopisa za djecu u Školskoj knjizi.
Dobri zmajevi
Igrokaz Dobri zmajevi opisuje kako je strašan i pomalo ljutit zmaj zapravo dobar u duši, ali je to shvatio tek kada mu je drugi zmaj objasnio da može biti dobar samo ako on to zaista želi. Vodili su kratak dijalog o tome i prvi zmaj je sam spoznao da može biti dobar ako to sam odluči.
Pouka igrokaza je da ako nešto stvarno u životu želimo tada to i možemo. U ovom slučaju je prvi zmaj bio problematičan, no, vjerujući drugome zmaju, spoznao je da može biti dobar poput njega.
Iako je igrokaz vrlo kratak pouka se može brzo iščitati. Osim što je prvi zmaj odlučio postati dobar, drugi zmaj mu je dao snage i vjerovao u njega te mu dao podršku kakvu nam može dati samo pravi prijatelj.
Vrsta djela: igrokaz
Tema djela: razgovor o dobrim osobinama između dva zmaja
Mjesto radnje: neodređeno
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Jednog dana su se sreli dvoje zmajeva. Prvi zmaj je upitao drugoga tko je on. Drugi zmaj mu je odgovorio kako je on dobar zmaj sa osam glava. Prvi zmaj mu govori kako je on ljutit i strašan zmaj. Drugi zmaj mu na to odgovara kako možda nije tako loš zmaj kao što govori i neka još jednaput razmisli.
Prvi zmaj je rekao kako možda i nije toliko loš, ali sve ovisi gdje je i skim je. Drugi zmaj mu pritom odgovara kako bi on mogao biti dobar samo ako to istinski želi. Prvi zmaj ga pita da li stvarno tako misli. Drugi zmaj mu odgovara kako to zaista misli. Prvi zmaj se osmijehnuo i rekao kako ga pri srcu nešto grije. Zahvaljujući njemu odlučio je postati dobar zmaj.
Likovi: prvi zmaj, drugi zmaj
Prvi zmaj – strašan i ljutit, ali je ipak poslušao dobrog zmaja jer mu je vjerovao. Odlučuje kako će i on postati dobar poput njega.
Drugi zmaj – dobar i čestit. Uspio je objasniti drugom zmaju kako snagom volje može i on postati dobar zmaj.
Zmaj i postolar
Igrokaz o zmaju i postolaru opisuje kako je zmaj posjetio vrijednog postolara u potrazi za kvalitetnim cipelama. Zmaj ga je ispitivao svakakva pitanja, a postolar mu je strpljivo i ljubazno odgovarao.
S obzirom da je postolar bio toliko ljubazan prema njemu, zmaj je odlučio kupiti pedeset pari cipela što je postolaru puno značilo.
Pouka priče je da se ljubaznost prema drugima uvijek isplati i kako je strpljenje u komunikaciji vrlo važno, naročito ako je riječ o poslu. Postolar je bio ljubazan prema velikom zmaju koji ga je na kraju nagradio tako što je kupio puno cipela.
Vrsta djela: igrokaz
Tema djela: ljubaznost se uvijek isplati
Mjesto radnje: neodređeno
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Zmaj posjećuje postolara kako bi provjerio može li kod njega kupiti cipele. Postolar nudi svakakve cipele i one velike i one male. Zmaj ga je zamolio neka mu može pokazati jedan par cipela koje će biti pogodne za njega i koje će moći nositi u toplijim krajevima. Postolar mu odgovara kako će mu sigurno pristajati i da su svakako napravljene za toplije krajeve.
Zmaja je također zanimalo jesu li tepe dobre kvalitete, a postolar mu je rekao kako je kvaliteta odlična. Zatim je zmaja zanimala i boja te ima li postolar u ponudi njegov broj. Postolar mu je rekao kako zmaj ima malu nogu i kako će stati u svaku cipelicu. Zmaj je bio oduševljen i odmah je kupio čak pedeset pari cipela.
Likovi: postolar, zmaj
Postolar – vrijedan i ljubazan čovjek koji je izrađivao svakakve cipele, a posebno je volio izrađivati cipele za zmajeve. Zbog svoje ljubaznosti je zmaju uspio prodati pedeset pari cipela.
Zmaj – dobar u potrazi za kvalitetnim cipelama. Pristojno se odnosio prema postolaru koji mu je strpljivo odgovarao na sva postavljena pitanja. Na kraju je kupio pedeset pari cipela.
To nisi ti, to sam ja
U ovom igrokazu je na šaljiv način opisan susret između dvojice zmajeva. Prvi zmaj je bio uvjeren kako je sam na ovome svijetu sve dok nije susreo drugog zmaja i započeo s njim humorističan razgovor.
Prvi zmaj na kraju razgovora zaključuje kako je nastala situacija vrlo komplicirana jer je zaključio kako je on on, te kako je drugi zmaj također on.
Ipak, na ovome svijetu nismo sami, a ponekad ako smo previše samoljubivi druge ljude oko sebe niti ne primjećujemo.
Vrsta djela: igrokaz
Tema djela: razgovor između dva zmaja o tome tko je tko
Mjesto radnje: daleki pusti svijet
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Igrokaz započinje uvodnom rečenicom pripovjedača koji priča kako je zmaj plovio dalekim pustim svijetom i iz dana u dan se sve više divio svojoj ljepoti. Zmaj je pomislio kako mu je lijepo što živi sam na svijetu, a pritom je i jako lijep.
Ipak, jednog dana je sreo drugog zmaja i shvatio kako nije sam na svijetu. Kada ga je ugledao vedro se nasmijao. Mislio je kako se smije sam sebi jer je to zapravo on, no, to je bio drugi zmaj. Drugi zmaj mu je rekao da to nije on.
Prvi zmaj se tada upitao tko je onda ako to nije on. Drugi zmaj mu je rekao da je on on. Prvi zmaj je rekao da je to zamršena situacija. On je on, drugi zmaj je on i na kraju je ispalo da je tu samo on.
Likovi: pripovjedač, prvi zmaj, drugi zmaj
Prvi zmaj – samoljubiv i umišljen. Misli kako samo on postoji na ovom svijetu i kako je on najljepši zmaj koji je svijet ikada vidio. Prilikom susreta s drugim zmajem nije odustao od svog razmišljanja te je zaključio kako je on on i kako je drugi zmaj on.
Bilješka o autoru
Jadranka Čunčić Bandov rođena je 1956. godine u Zagrebu.
U Kućama nedaleko Velike Gorice provela je svoje djetinjstvo, a osnovnu školu pohađala je u Vukovini. Školovanje je završila u Zagrebu kao odgojiteljica, a na Filozofskom fakultetu je diplomirala povijest umjetnosti i češki jezik.
Dok se školovala za odgojiteljicu bila je angažirana u rad lutkarskog kazališta Kvak. Bavila se pisanjem igrokaza, glumom i animacijom. Nakon takvog iskustva krenula je s predstavljanjem vlastitih igorkaza kroz lutkarske kolaž-predstave.
Njezini su igrokazi objavljeni u časopisima, priručnicima, čitankama i zbornicima te u antologiji hrvatskog dječjeg igrokaza. Naslovi dosadašnjih objavljenih zborki su sljedeći: Razgovori u travi; Od jarca do komarca; Igre sa zmajevima; Sale, trice, zvrndalice; Puž na raskrižju te slikovnicu Iju-ju i strip-album Boduljko i Žbunika.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Često posjećuje osnovne škole diljem cijele Hrvatske gdje izvodi lutkarske predstave. Prilikom održavanja predstave uspije odglumiti čak dvadeset likova te svoje lutke izrađuje sama od otpadnih materijala.
Kristalni zvončići
Priča o kristalnim zvončićima je igrokaz u kojemu dječak Darko svojim dobrim prijateljima pripovijeda o patuljku Macku i njegovom čudesnom aparatu. Prije Darkove priče događa se situacija s bakom kojoj treba pomoći, a nitko od dječaka osim Darka nije se ponudio za pomoć.
Nakon što je Darko pomogao starici, vratio se na igralište i počeo pripovijedati bajku o zvončićima koju je njemu ispričao jedan književnik. Ispočetka su ostali dječaci pomislili kako je Darko poludio jer se potpuno promijenio no na kraju su shvatili kako je on samo dobar dječak koji svima želi pomoći.
Pouka ovog igrokaza je da starijima i nemoćnima uvijek treba pomoći ako smo u mogućnosti jer jednog dana i nas same čeka starost te ćemo poželjeti da nam neko dobro dijete pomogne.
Vrsta djela: igrokaz
Tema djela: dobro uvijek pobjeđuje zlo
Mjesto radnje: igralište
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Štefek, Vlado, Darko i Bero igraju nogomet na igralištu i pozdravlja ih stara baka. Upitala ih je mogu li joj reći kako najlakše doći do Držićeve ulice. Darko joj je dao upute i nastavio dalje igru. Starica se zahvalila, ali nije se usudila sama otići do te ulice pa je upitala ne bi li ju netko otpratio do tamo. Vlado joj je rekao kako oni sada igraju nogomet i nemaju vremena otpratiti ju. Starica se ispričala i rekla da ako ne mogu ona se neće naljutiti.
Darko je ipak pitao dečke da li da otprati staricu do Držićeve ulice. Štefek mu je rekao da će otići baš onda kada su se dobro uigrali. Darko je pomislio kako je to njegova dužnost i bilo mu je žao starice. Dečki su mu rekli da ne može svakoj starijoj osobi biti sluga, no Darko je zadnji puta udario loptu i otrčao do bake kako bi joj pomogao. Štefek je pomislio kako je Darko poludio. Bero nije bio nimalo sretan što je Darko to učinio jer je imao osjećaj kako ih je ostavio usred igre. Čak se i razljutio.
Štefek je dalje nastavio pričati o Darku i zaključio kako nešto s njime nije u redu. Vlado se složio s tim i dečkima ispričao što se neki dan dogodilo s Darkom. Vozili su se tramvajem i smjestili su se na lijepa mjesta. Na stanici su ušla dva penzionera, a Darko je odmah poskočio i rekao im neka sjednu na njegovo mjesto. Vlado je ostao sjediti na svom mjestu jer je smatrao kako je on platio svoju kartu isto kao i oni, ali tko prvi nađe mjesto u tramvaju, njegovo je. Bero i Štefek su se složili s njime.
Štefek je zatim ispričao kako je Darko ljetos i njega iznenadio svojim ponašanjem kada su se htjeli švercati u tramvaju, a on je rekao kako to nije u redu i da se to ne radi. Štefek je znao da se to ne smije raditi, ali upravo je u tome sva čar. Bero je rekao kako on pretpostavlja što se s Drakom dogodilo. Ljetos se družio s jednim književnikom i to mu je skroz pomutilo pamet. Vlado je komentirao kako je i on ljetos čitao knjigu, ali svejedno drugima ne soli pamet kao Darko. Štefek mu je rekao kako od toga što je on pročitao sigurno ne može drugima soliti pamet. Vlado se uvrijedio i rekao kako nije on sada tema razgovora već Darko.
Darko se vraćao prema igralištu i kada je stigao rekao je dečkima da mogu nastaviti s igrom. Bero mu je rekao kako se nije pokazao kao pravi prijatelj jer ih je ostavio na cjedilu baš usred igre. Darko im je krenuo objašnjavati zašto je pomogao starici, a dečki su ga slušali što priča. Zamolio ih je neka mu se ne smiju i rekao kako je u glavi čuo zvončiće dobrog patuljka iz priče kada se baka pojavila na igralištu. Vlado je pomislio kako je skroz poludio, a Štefek ga je pitao vjeruje li on još uvijek u patuljke. Darko im je objasnio kako nije riječ o patuljcima iz Snjeguljice već o patuljku Macku i čudesnom aparatu.
Dečki su načulili svoje uši i znatiželjno poslušali Darkovu bajku. Zaista je znao lijepo pripovijedati, a dečki su zapravo uživali slušajući ga. Darko je krenuo pričati o patuljku s aparatom koji je funkcionirao na način da je signalizirao kada bi se nešto događalo s djecom. Bio je to nevidljivi patuljak i čim je primjetio neku opasnost na aparatu bi se uključili signalni kristalni zvončići koji su djecu upozoravali da im srcu prijeti zlo. Bero je rekao kako je to zaista čudesan aparat, a Darko je odgovorio kako su signali stizali točno do onog djeteta kamo ih je patuljak Macko usmjerio. Cilj je bio da dobro pobijedi zlo i dok se to nije dogodilo zvončići su neumorno zvonili. Štefek je bio skeptičan i komentirao kako je moguće da zvončići tako nešto učiniti. Bero mu je rekao neka ne prekida Darka dok priča. Darrko je zatim nastavio pripovijedati kako je patuljak Macko bio zadovoljan samo onda kada je dobro nadvladalo zlo i nakon toga bi zapjevao pjesmicu.
Vladi se svidjela pjesmica patuljka Macka, a Bero je nagovorio dečke neka i oni zapjevaju zajedno. I tako su dečki zapjevali i bili radosni. Vlado je zaključio da su oni savršen tim. Darko je zatim nastavio pričati kako ova bajka ima zapravo dublje značenje jer je tako rekao pisac koji ju je napisao. Bero i Vlado su odmah prokomentirali kako su znali da je književnik utjecao na čudno Darkovo ponašanje. Darko im je rekao kako on svaki puta kada se nećka oko nečega čuje te zvončiće i jednostavno mora učiniti dobro djelo. Iz tog razloga je danas pomogao baki.
Štefek i dečki su rekli kako će Darko jednog dana postati dobar književnik ako nastavi ovako lijepo pričati priče. Bero se nasmijao i rekao kako će književnik sigurno postati, ali injženjer nikada. Štefek se složio s Berom i rekao da će njih dvojica postati izvrsni inženjeri, takvi da će im i patuljak Macko biti zavidan. Vlado je rekao kako je patuljku uspjelo da im zabije gol i da im svoj četvorici zvone kristalni zvončići u usšima, ali je vrijeme za polazak kući. Bero je rekao kako se neće oglušiti na zvonjavu ako se dogodi slična situacija kao danas s bakom.
Dječaci su laganim korakom krenuli prema kući i pomislili kako im možda i na putu do doma zazvone kristalni zvončići.
Likovi: Štefek, Vlado, Darko, Bero, Starica
Štefek – jednog dana želi postati vrsni inženjer. Svidjela mu se pjesmica koju je patuljak volio pjevušiti. Dok je Darko pričao priču, stalno mu je upadao u riječ dok ga Bero nije opomenuo.
Vlado – dobar prijatelj, ali nije volio čitati knjige. Prijatelji su ga radi toga zafrkavali. Za Darka je pomislio kako je poludio i kako se nešto čudno s njime događa. Na kraju je pohvalio Darka kada je ispričao priču o patuljku Macku i rekao da mu je drago što je pomogao bakici kada joj je bila potrebna pomoć.
Darko – obožavao je književnost te nakon druženja s jednim piscem potpuno je promijenio svoje ponašanje. Kada bi god vidio da nekome treba pomoći on bi vrlo rado učinio. Volio se družiti s prijateljima i naučio ih je da moraju uvijek biti dobri prema drugim ljudima, pogotovo onima koji ih zamole za pomoć.
Bero – želio je postati inženjer poput Štefeka. Bio je u pravu kada je rekao da se Darko promijenio otkako se družio s jednim piscem. Kada je Darko ispričao bajku o kristalnim zvončićima potvrdio je kako je dobro zaključio zašto se Darko promijenio. Svidjela mu se bajka i rekao je kako će ubuduće i on ispravno postupiti kada nekome bude bila potrebna pomoć.
Starica – starija baka koja je dječake molila za pomoć. Kada su je odbili, nije inzistirala da ju odvedu do obližnje ulice, ali je bila presretna kada joj je Darko priskočio u pomoć.
Bilješka o autoru
Zlata Kolarić-Kišur rodila se 1894. godine u Slavonskom Brodu. Odrasla je u Požegi, gradu kojeg su Rimljani nazvali “Zlatna dolina”, od kuda i naziv za njezino djelo u kojem je opisala svoj život.
1919. godine preselila se u Zagreb gdje je pohađala djevojačku i žensku stručnu školu. Književnošću se počela baviti 30-ih godina prošlog stoljeća kada je počela pisati kratke priče, igrokaze i stihove za djecu.
Izvedeni su njezini brojni igrokazi, a veliki uspjeh postigla je i drama za odrasle “Povratak”. Autobiografske pripovijesti “Moja Zlatna dolina” objavila je 1972. godine.
Umrla je 1990. godine u Zagrebu, u 96. godini života.
Omedeto
Omedeto je stara japanska bajka koju je pisac interpretirao na nov način. Naziv Omedeto je dobila zbog toga što se radnja odvija u vrijeme blagdana, točnije za Novu godinu. Priča započinje opisom dječaka San-Uemona koji je bio jako dobar i žalostan zbog pokojnog oca.
Dobri duh Tengu mu je pomogao nakon što mu je San-Uemon poklonio dalekozor, a Tengu je njemu zauzvrat dao čarobnu školjku koja mu je pomogla da se ponovo vrati u kuću koju mu je zločesti Muhači nepravedno oduzeo i učinio ga slugom.
Pouka bajke je da će dobro uvijek nadvladati zlo, ali u životu ne treba biti zlopamtilo. Onima koji ne ćine dobro treba na to ukazati kao što je dječak to učinio Muhačiju koji je na kraju odlučio da će nastojati biti dobar prema drugima.
Vrsta djela: igrokaz
Tema djela: borba između dobra i zla
Mjesto radnje: carski grad, kuća i vrt
Vrijeme radnje: doba koje možda je, a možda i nije bilo (Nova godina)
Kratak sadržaj
Igrokaz započinje prologom u kojemu Tengu opisuje koliko je mudar i dobar maleni dječak San-Uemon. Tom pričom Tengu doziva proljeće. Osim što priča o dječaku, priča i o sebi te je rekao kako je on duh-čuvar bora što raste pred kućom, prijatelj vjetra i zaštitnik cvrčaka koji cvrče u krošnji bora.
Prva slika
Priča o dječaku San Uemonu započinje u vrtu gdje on bere mandarine, a trgovac Muhači ga doziva i pita je li još uvijek spava. San-Uemon je već odavno bio budan i brao u vrtu ukusne voćke. Kako je Muhači bio jako debeo jedva se ustao iz kreveta te je naredio dječaku neka mu pomogne. Kada je ustao iz kreveta kušao je voće koje je dječak donio iz vrta i rekao kako je odvratnog okusa i trulo. Dječak je rekao da je voće tek ubrano i da nije trulo. Muhači ga je optužio da je lažljivac i rekao kako nije sada ubrano i kako mu je majerno podmetnuo trulo voće. Počeo je vikati kako ga je htio otrovati.
Muhači je digao ruku na dječaka, a on je vikao kako je ubrao svježe voće i neka ga prestane tuči. Muhači je rekao kako laže i dalje ga je nastavio tuči. Dječak je rekao da je uvijek onako kako on kaže i tada ga je Muhači prestao tuči.
Muhači je krenuo pričati dječaku kako je on uvijek u pravu bilo da je dječak kriv ili nije kriv, samo njegova riječ vrijedi i tako će biti zauvijek. Ako je rekao da voće nije svježe onda je to tako i nikako drugačije. Dječak mu je zatim rekao kako se s time ne može složiti jer ga nije htio otrovati zbog toga što je on davno pomogao njegovom ocu, a to se ne zaboravlja tako lako. San-Uemon je rekao kako će biti zahvalan do kraja života. a Muhači je nakon toga komentirao kako ga uvijek mora slušati i pokoravati mu se.
Muhači je dalje nastavio pričati kako je dječakova kuća sada njegova, vrt također pa čak i on je njegovo vlasništvo. Dječak ga je morao vjerno služiti pa mu je naredio neka baci ovo voće koje je trulo i nabere mu svježe. Dječak je to učinio te mu nakon nekgo vremena donio svježe voće. Muhači se zagledao u ogledalo i nije obraćao pažnju na dječaka. Kada mu je ovaj donio voće, Muhači je opet počeo vikati zašto ga uznemirava dok se gleda u ogledalo.
Dječak je ušutio, a Muhači mu je zapovijedio neka priča. San Uemon nije znao o čemu bi pričao na što mu je Muhači rekao da on mora sve znati. Dok su se tako njih dvojica prepucavali Muhači je podsjetio dječaka kako dolaze blagdani i bit će potrebno pripremiti tradicionalna jela. Tako je dječak rekao kako će pripremiti divlju patku, kolač od riže i piće od rižina soka. No, Muhači ga je upozorio kako je zaboravio na voće, plemenite trešnje koje on obožava. Dječak je rekao kako nema trešanja u ovo doba godine, ali Muhači je inzistirao da ih dječak nabavi kako god zna.
Druga slika
Tengu doziva San-Uemona i priča mu kako mu je Muhači nepravedno oduzeo kuću. Dječak mu je rekao da ne govori to naglas kako ga netko slučajno ne bi čuo. Tengu je rekao kako bi bilo dobro da se čuje istina. Dječak ga je zatim pitao što mu on savjetuje, ali Tengu je sebe smatrao glupim pa mu nije znao što savjetovati. Njih su dvojica dalje nastavili pričati o dalekozoru kojeg je dječak držao u rukama. Tengu ga je ispitivao što točno vidi kroz njega, a dječak mu je rekao kako vidi novogodišnju povorku koja prolazi ulicama carskoga grada. Vidi vesele ljude koji jedni drugima dovikuju “Omedeto, omedeto!” što znači Sretna Nova godina! Tengu je zamolio dječaka neka mu malo posudi dalekozor kako bi i on vidio što se događa. Dječak ga je samo zamolio neka pripazi kako rukuje s njime jer mu je to jedina uspomena na oca koju Muhači nije uspio uzeti.
Tengu je uživao u gledanju kroz dalekozor te je poželio da mu ga dječak pokloni. Ali rekao mu je da to ne može učiniti jer je to ipak uspomena njegova oca. Tengu je inzistirao i rekao kako će on njemu dati nešto zauzvrat. Tako mu je ponudio trešnje koje je dječak morao odnijeti svom gospodaru, ali uz trešnje dao mu je čarobnu školjku. Dječak je samo morao šapnuti svoju želju koju će školjka istog časa ispuniti. I doista. Dječak je poželio da se trešnje pojave na stolu i one su se pojavile. Dječak je bio oduševljen. Tengu ga je upitao pristaje li na zamjenu, a dječak je rekao da pristaje.
Tengu se popeo na najviši dio bora kako bi i dalje uživao u svečanoj povorci, a dječak je je otišao k svome gospodaru sa školjkom u rukama.
Muhači je vikao iz vrta i pitao San-Uemona je li večera skoro gotova. Dječak je rekao kako će biti prezadovoljan pripremljenom večerom, a kada ugleda i trešnje na stolu bit će zaprepašten. No, Muhači je rekao dječaku kako on nije poželio trešnje već šljive. Ukorio je dječaka jer mu je donio tako prosto voće poput trešanja i rekao kako takav sluga nikako ne može živjeti u njegovoj kući. Dječak se rastužio i rekao kako ga gospodar tjera iz njegove kuće, na što mu je ovaj rekao kako to nije njegova kuća i neka se gubi otamo što prije. Dječak mu je rekao kako će ga bogovi kazniti zbog nepravde.
San-Uemon je opet otišao do Tengua koji ga je pitao zašto je tužan, je li to zbog dalekozora. Ali to nije bio razlog zbog kojeg je tužan već je razlog to što ga je Muhači istjerao iz kuće. Tengu je bio iznenađen i pitao dječaka nije li bio zadovoljan trešnjama koje je donio. Dječak je rekao kako on nije poželio trešnje već šljive. Sad je ostao bez doma i potpuno siromašan. Tengu ga je tada podsjetio da ima čarobnu školjku koja će mu ispuniti svaku želju. Dječak je imao samo jednu želju, a to je da živi u svojoj kući bez da mu Muhači naređuje. Tengu mu je rekao neka se obrati školjki koja će mu dati nevidljivu haljinu pa će nesmetano moći ulaziti i izlaziti iz kuće.
Dječak je navukao na sebe nevidljivu haljinu i otišao do Muhačija. Rekao mu je neka ga nahrani jer je jako gladan, a Muhači je rekao kako nije nikada doživio da se haljine moraju nahraniti. Muhači to nije htio učiniti pa je dječak sam uzeo patku i dobro se najeo. Zatim je uzeo piće od rižina soka i ispio ga do kraja. Muhači je polako bivao sve bijesniji. Nakon toga je još pojeo i trešnje, a Muhači je počeo urlati neka ostavi njegove trešnje. U tom trenutku se pred vratima pojavio susjed Namura koji je dozivao dječaka. Muhači mu je rekao kako on ne živi više kod njega i neka ode. No, susjed ga je došao zamoliti neka mu proda bundevu jer ju njegova žena nije stigla kupiti. Muhači je pristao prodati je za četverostruko višu cijenu i ostavit će mu kasnije bundevu pred vratima. Usput je Muhači pitao Namuru je li kojim slučajem vidio strašilo nalik haljini. Namura je rekao da nije vidio nikakvu haljinu i otišao.
Nakon što je Namura otišao u kuću je ušao Tengu koji je rekao Muhačiju da može pronaći haljinu po mirisu. Muhači se začudio što mu to Tengu govori. Zatim ga je Tengu savjetovao neku uzme u ruku čarobnu školjku koja će mu izmijeniti nos kako bi mogao pronaći nevidljivu haljinu. Ovaj mu je povjerovao i poežlio od školjke veliki nos koji je nalikovao na budnevu. Zatim se spustio u pseći položaj i počeo njuškati pred vratima ne bi li pronašao to strašilo. Tengu je rekao kako će on otići potražiti strašilo u vrtu. Tada su se Tengu i Namura sreli. Namura, misleći kako je Tengu novi Muhačev sluga, priupitao ga je zna li možda je li Muhači pripremio bundevu za njega. Tengu je rekao kako ga bundeva čeka pred vratima. Namura je otišao do vratiju i pokušao dignuti Muhačijev nos, ali Muhači se počeo derati neka pusti njegov nos na miru. Namura je ostao u čudu i pitao Muhačija nije li možda dobio kakvu bolest s obzirom da mu se nos toliko povečao. Muhači je rekao da nije nego da je on htio takav nos kako bi mogao pronaći nevidljivu haljinu. Objasnio mu je kako mu je Tengu uz pomoć čarobne školjke to omogućio, a Namura je rekao da nije čuo veću glupost od ove. Rekao je kako ga je Tengu zasigurno kaznio time što mu je dao veliki nos, a Muhači je bio uvjeren kako će mu Tengu vratiti njegov stari nos.
Muhači je zamolio Tengua neka mu vrati nos, ali Tengu više nije imao kod sebe čarobnu školjku jer to nije ni bila njegova školjka već ju je posudio od liječnika Sa-Uemona. Muhači ga je pitao je li to njegov bivši sluga no Tengu mu je rekao da ne zna, ali da mu samo on može pomoći. Muhači je otišao u potragu za liječnikom.
San-Uemon je glasno dovikivao kako mijenja nosove, velike pretvara u male i obrnuto. Muhači ga je zamolio neka mu vrati njegov stari plemeniti nos ali se dječak pravio kako ga ne poznaje. Dok ga je Muhači uvjeravao kako se znaju dječak se smilovao i rekao kako ne mora biti njegov sluga već mora obećati kako će postati dobra osoba. Muhači je rekao kako to ne može obećati, ali da će nastojati postati dobar. Dječak je i time bio sasvim zadovoljan jer je cijenio njegovu iskrenost te je zamolio školjku neka mu vrati nos. Na kraju je dječak sve pozvao u kuću kako bi zajedno proslavili blagdane.
Likovi: Tengu, San-Uemon, Muhači, susjed Namura, muhačijeve sluge
Tengu – duh, čuvar bora pred kućom koji je pomogoa dječaku nakon što mu je dao dalekozor koji ga je oduševio. I on je bio mudar poput dječaka i uspio je nasamariti Muhačija tako što mu je rekao da ukoliko izmijeni nos pronaći će onoga koji mu je pojeo večeru. Pokazao se kao pravi prijatelj.
San-Uemon – plemeniti i mudri dječak kojemu je nepravedno bila oduzeta kuća i pripadajući vrt. Volio je svog pokojnog oca, ali je uspio sačuvati za uspomenu samo njegov dalekozor jer mu je sve ostalo zločesti Muhači oduzeo. Jako je bio žalostan što je morao biti njegov sluga, ali srećom ga je Muhači otjerao iz kuće. Srećom zato što mu je tada dobri duh Tengu pomogao da povrati svoje imanje i ukaže Muhačiju koliko je zloban.
Muhači – opaki trgovac koji je bio zloban prema dobrom i plemenitom dječaku koji je sve činio kako bi udovoljio njegovim zahtjevima. Kada mu je Tengu uz pomoć čarobne školjke nos pretvorio u bundevu shvatio je kakav je. Odmah je poželio biti dječakov sluga samo zato da mu se vrati nos u prvobitno stanje, ali mudar dječak nije to željeo već mu je samo rekao neka nikada više ne zauzme tuđi posjed.
Bilješka o autoru
Milan Čečuk poznati je hrvatski pisac, lutkar i kazališni kritičar. Rođen je u Omišu 16.7.1925.
Glumačku školu završio je u Splitu i Zagrebu. Nakon toga radio je kao glumac u Narodnom kazalištu u Zadru, a od 1950. do 1956. godine bio je član Zagrebačkog kazališta lutaka. U to vrijeme radio je i kao novinar za časopis Borba, a nakon glumačke karijere bio je profesionalni novinar u Narodnom listu, Globusu i Areni. Do kraja života radio je u Studiju, te se usporedno s novinarstvom i dalje bavio lutkarstvom.
Njegove najpoznatije dječje lutkarske predstave su “Djevojčica sa žigicama” Hansa Christiana Andersena; “Omedeto”, napisan prema japanskoj bajci, a tiskan u Zborniku igrokaza; “Ribar Palunko i njegova žena” te “Lutonjica Toporko i devet župančića” Ivane Brlić-Mažuranić.
Osim adaptacija, Čečuk je bio autor i izvornih lutkarskih igrokaza, među kojima su “Vojnik koji je dobro išao”, “Kapetan Nina”, “Mudri Cigo” i dr.
U kazališnom svijetu bio je značajan kao selektor predstava za Jugoslavenski festival djeteta u Šibeniku, Susrete lutkara i lutkarskih kazališta u Osijeku i Bijenale jugoslavenskog lutkarstva u Bugojnu. Bio je i idejni začetnik i osnivač međunarodnoga lutkarskog festivala na esperantu Pupteatar Internacio Festivalo u Zagrebu.
Osim po pisanju kazališnih predstava i djelovanju unutar kazališta, Čečuk je bio značajan pisac kazališne kritike, sa zapaženim kritikama izvedbi Ionesca, Becketta, Shakespearea i Vojnovića. Napisao je brojne teorijsko-povijesne i sintetičke eseje o lutkarstvu, u kojima se zauzimao za lutkarstvo kao jedinstven spoj tradicije i moderne izvedbe. U njima je istraživao tehnike kretanja i vještine izrada lutke, kao i mnoga pitanja vezana za dramaturgiju.
Svoja djela vezana za kazališnu djelatnost objavljivao je u časopisu Teatar, Umjetnost i dijete, Lutkar, Prolog te u mnogim drugim novinama. Svoje novinarske priloge za djecu potpisivao je pseudonimom Malik Tintilinić.
Čečuk je umro u Zagrebu 3.2.1978.
Autor: L.V.
Odgovori