“Horvatska domovina” najpoznatija je pjesma Antuna Mihanovića u kojoj je izrazio svoju ljubav i divljenje prema hrvatskom kraju i čovjeku. Prvi put je objavljena 1835. godine u 10. broju časopisa Danica, prvom hrvatskom književnom i kulturnom listu, najvažnijem u doba hrvatskog narodnog preporoda. Upravo ova pjesma odražava duh narodnog preporoda. Govoreći o ljepotama Hrvatske i njezinih ljudi, izražava se pjesnikova ljubav i ponos što živi u ovoj zemlji, čime ujedno potiče i ostatak naroda da probudi svoj narodni ponos, što znači zahtijevanje svog jezika, kulture i neovisnosti. Ovom pjesmom Mihanović potvrđuje da se hrvatski čovjek doista ima čime ponositi.
Pjesma je napisana u stilu književnosti narodnog preporoda u kojoj su se miješali utjecaji poezije romantizma i stavovi realizma. Pjesma je skladna i ritmična, prožeta lijepim slikama, ali one ipak odražavaju realističnu sliku hrvatskog pejzaža i narodnih običaja. Ljepota i stil kojim su prikazane pjesničke slike odražavaju odlike romantizma, ali pjesma ipak ne obiluje toliko raznovrsnim stilskim figurama, osim onima koje daju vizualnu draž, što nije uobičajeno za romantizam, pa u tome vidimo i utjecaj nadolazećeg realizma.
“Horvatska domovina” postala je himna 1891. godine, a kao državnu himnu nazvanu “Lijepa naša domovino” potvrdio ju je Hrvatski sabor 21. prosinca 1990. godine u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Od četrnaest strofa koliko ih pjesma ima, za himnu su uzeta prva i druga, te posljednja i pretposljednja strofa, koje je uglazbio naš poznati skladatelj, Vinkovčanin Josip Runjanin.
Ova pjesma čak je prevedena i na ruski i to od strane slavnog ruskog književnika Maksima Gorkog.
Horvatska domovina – analiza pjesme
“Horvatska domovina” domoljubna je pjesma koga govorio o ljepotama hrvatskog kraja te ponosnim i dobrim ljudima koji u njoj žive. Neki stihovi kratko upućuju na nekakve hrvatske običaje i karakterističnosti ljudi, a sve skupa govori o jednoj jedinstvenoj zemlji na koju je pjesnik ponosan. Taj ponos on pokušava usmjeriti i na ostatak svog naroda, koji se u to vrijeme uljuljao u život pod tuđom vlašću. To je bilo vrijeme kada se hrvatski narod morao boriti za svoj jezik, za svoju kulturu i neovisnost, pa je upravo ovom pjesmom Mihanović pokušavao probuditi u narodu strast za tom borbom, koja je, zapravo bila borba za njih same.
Prve dvije strofe govore o domovini kao o junačkoj i drevnoj zemlji koju smo naslijedili od svojih predaka, sa željom da još dugo ostane tako časna. Opisuje je kao slavnu, jedinu, ponegdje ravnu, a ponegdje planinu. Ove vizualne slike nemaju mnogo stilskih figura, osim što se pjesnik izravno obraća Hrvatskoj domovini kao personificiranom objektu tj. osobi. I u sljedećoj strofi pjesnik domovinu opisuje kao čovjeka, kao ljepoticu s ljudskim osobinama – govori o njenom nebu kao vedrom čelu, o njenim noćima blagim kao prsima, o ljetu kao njenom djelu (nečemu što je ona napravila) i vodama koje su bistre kao njene oči. Ovakvi opisi mogu se opisati kao metafore, iako su slične i običnim usporedbama.
Četvrta strofa prebacuje se na opis krajolika i ljudi, što međusobno i uspoređuje: ljudi su veliki kao što su joj velike i gore. Oni su rujna lica, dakle zdravi i veseli, kao što im je rujno i vino (ili su takvi baš zbog vina?!), oni su silni u upravo je u njima jakost domovine. Taj stav vidi se u stihu nakon opisa ljudi koji jaže “To je naša domovina!”, dakle ljudi su domovina!
Sljedeće strofe opisuju hrvatske običaje koji se očituju prikazom svakodnevice i folklora. Vizualnim pjesničkim slikama vidimo da dok jedni žanju i mašu kosama, djed broji snopove, voze se kola, nosi se brašno, a snaša doji dijete. Sve to su vrlo kratko opisane slike, svaka od riječ-dvije, ali i tako sažete jasno prikazuju svakodnevicu, poput razglednice od nekoliko slika, koja govori tisuću riječi o životima ljudi koje prikazuje. To potvrđuje sljedeća strofa. Ona ponavlja ideju da je upravo sve to gore prikazano naša domovina, dakle obični ljudi, marljivi radnici i majke koje doje djecu.
Sedma strofa nastavlja s opisom folklora, spominje pjesmu i tamburicu, a osma spominje hrvatsko tradicionalno kolo, kojim plešu i mladi i stari, i na brdu i u dolini, a sve u čast svoje domovine. Deveta i deseta strofa mijenjaju atmosferu pjesme. Dosadašnje vedre slike rada, veselja, plesa i običaja, zamjenjuju motivi magle, jauka, smrti i ropstva. Sretna vremena zamijenilo je predratno i ratno doba, najprije prvo puno zle slutnje, a onda drugo puno borbe. Hrvati grabe oružje i staju u obranu svoje domovine, sve za njenu slavu, jer znaju da će jedino tako izboriti svoju slobodu i izbjeći ropstvo. Teška vremena brzo se zamjenjuju sa sretnima. Već sljedeća strofa govori da je bura otjerala maglu, da puca zora koja tjera tamu. Ove metafore jasno govore o uspješnom protjerivanju neprijatelja i ponovnom dolasku mirnog razdoblja. Dušmanin je poražen, stoga smo slobodni. Iako je ta sloboda plaćena krvlju, pjesnik majkama poručuje da budu vesele, jer su im sinovi poginuli kao junaci, u obrani domovine.
Posljednje dvije strofe personificiraju Savu i Dunam. Pjesnik im poručuje da hitaju i cijelom svijetu poruče da Hrvati vole svoju zemlju. Posljednja strofa ponovo opisuje ljepote naše domovine – njive grijane suncem, buru koja vije hrast – a sve to proteže se u vječnost, dok posljednjem Hrvatu kuca srce, dok nam svi grobovi ne budu sakriveni vremenom. Ova posljednja kitica zaokružuje tematiku pjesme, vraćajući se vizualnim slikama sličnima onima na početku pjesme, a onda je pjesnik završava motivima koji sami po sebi označavaju kraj (poput motiva “groba”), ali ostavlja nadu da će Hrvatska domovina dugo trajati, dokle god nam stoji u srcu koje za nju bije.
Horvastka domovina pjesma je od 14 strofa. Strofe su sve redom katreni, a stihovi su pravilni osmerci, povezani unakrsnom rimom (abab).
Vrsta pjesme: lirska domoljubna pjesma
Tema: prikaz slika hrvatskog čovjeka i prelijepog hrvatskog zavičaja, običaja i kulture
Misao i poruka: Hrvatu je najvažnija njegova domovina, njegov narod i njegovi običaji
Bilješka o autoru
Antun Mihanović rođen je 10. lipnja 1798. u Zagrebu. Bio je hrvatski književnik, ali je slavu stekao tek pjesmom “Horvatska domovina” koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatskom himnom.
Pjesma je prvi put objavljena 1835. u desetom broju Gajeve “Danice”. “Horvatsku domovinu” ili prema prvom stihu “Lijepu našu” uglazbio je Vinkovčanin Josip Runjanin, a prvi put javno je izvedena 1861. Kao nacionalna himna prihvaćena je 1891.
Po zanimanju je bio pravnik. Službovao je kao vojni sudac, a nakon prelaska u diplomaciju kao austrijski konzul u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Umirovljen je 1858. kao ministarski savjetnik. Umro je u Novim Dvorima, 14. studenog 1861. godine.
Antun Mihanović je autor knjižice “Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku” koju je objavio u Beču 1815. godine. U ovom djelu je iznio ideje iz kojih se kasnije razvio i program Hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja i ostalih iliraca.
Autor: V.B.
Odgovori