Krajem 18. stoljeća razvila se sumnja u Homerovo postojanje i započele su rasprave o tzv. “homerskom pitanju”. Istraživači su se podijelili na dva tabora.
Prvi su bili analitičari – zastupali su mišljenje da pojedini dijelovi homerskih epova potječu od raznih autora, a drugi su bili unitaristi – branili su jedinstvo epova Ilijade i Odiseje i Homerovo autorstvo.
Ta dva tabora kasnije su se razvila u mnogo manjih tabora. Najpoznatije teorije tih tabora su:
a) Teorija o samostalnim pjesmama (Karl Lachmann)
Ilijada je složena od više kraćih i zaokruženih samostalnih pjesama koje su ispjevali različiti pjesnici u različito doba. Oni su uzimali građu iz iste priče. Te su se pjesme širile usmenim putem, a prerađivali su ih i proširivali kasniji pjesnici.
b) Teorija o jezgri ili proširenju (Gottfried Hermann)
Homer je ispjevao jezgru Ilijade i Odiseje. Te su jezgre bile u početku malene i kratke pjesme, koje su kasniji pjesnici prerađivali i proširivali , dok nisu od negdašnje male ”Prailijade” i ”Praodiseje” nastale sadašnja opsežna Ilijada i Odiseja.
c) Teorija o prvobitnom jedinstvu ili unitarska teorija (G. W. Nitzsch)
Ova teorija nastoji dokazati temeljne misli koje Ilijadi i Odiseji daju organsko jedinstvo. U Ilijadi je to izraženo u sudbini glavnog junaka Ahila, koji je za svoju žestoku srdžbu kažnjen smrću najmilijeg prijatelja Patrokla. Za organsko jedinstvo u Odiseji važno je kažnjavanje drskih riječi koje je Odisej izustio protiv Posejdona i kažnjavanje obijesnih prosaca. Oba je epa ispjevao jedan pjesnik, ali se pri radu poslužio starijim samostalnim pjesmama.
d) Teorija o kompilaciji (A. Kirchhoff)
Odiseja nije djelo samo jednog pjesnika, niti zbirka samostalnih i kasnije mehanički nanizanih pjesama, već je ona starija jezgra koja je po određenom planu u kasnije vrijeme obrađena i raširena, a sastojala se od dva dijela, jednog starijeg i drugog mlađeg. Sastavili su ih različiti pjesnici u različito vrijeme.
e) Teorija o jedinstvenoj pjesničkoj obradi (G. Finsler, D. Mulder, U. V. Wilamowitz, E. Bethe)
Dosadašnji istraživači Homerovih epova stavljaju rad pjesnika u najranije vrijeme, to jest na početak njegova postanka, a nedostatke u njemu pripisuju umetcima iz kasnijih vremena, dok zastupnici ove teorije drže da je Ilijadu sastavio nadareni pjesnik – umjetnik u doba kad je epsko pjesništvo bilo pri završetku svog razvitka, a kao građa su mu poslužili stariji predlošci koji su već bili pjesnički obrađeni.
Iz svega jasno izlazi da je rješavanje homerskog pitanja vrlo zapleten i težak posao. Uza sve napore to pitanje nije ni do danas u cjelosti riješeno. Može se reći da su Ilijada i Odiseja epovi nastali od materijala koji potječe iz mikenskog doba, i to u maloazijskoj Grčkoj, u području Smirne i Hiosa, gdje ni provala Dorana nije ugasila svjetlo kulture, a njihovim stvaraocem može se smatrati Homer koji je živio u tom dijelu grčkog svijeta.
Više informacija u članku Homersko pitanje!
Autor: F.V.
