Gdje priče rastu

“Gdje priče rastu” poznata je zbirka pjesama Grigora Viteza, namijenjena djeci. U njoj pronalazimo mnogo zanimljivih pjesmica različitih tema. Neke pjesme sadrže glavne motive iz prirode, neke iz djetinjstva, pa tako i iz škole, a neke govore o čovjeku i onome kakav on mora biti, pa takve pjesme nazivamo misaonima.

Grigor Vitez piše pjesme s mnogo pjesničkih slika, kako bi bile ritmične i bogate lirskim sadržajem. Pjesme sadrže rimu, što također utječe na njihovu ritmičnost. Svaka pjesma ima svoju vrstu rime, pa se tako u pjesmama mijenja njihova ritmičnost.
Obradit ćemo nekoliko pjesma Grigora Viteza iz njegove zbirke “Gdje priče rastu”.

Lastavica

“Lastavica” je lijepa i zanimljiva pjesmica o lastavici koja je doputovala s juga u naše krajeve. Doputovala je i donijela proljeće. To je pjesnička slika metafora, jer lastavica zapravo ne nosi proljeće, već su njezini vjesnici, što znači da nam lastavičin dolazak najavljuje da je došlo i proljeće.

Pjesnik je napisao pjesmu u obliku dijaloga. Na početku pjesme imamo zaziv lastavice, pa se čini kao da pjesnik razgovara s tom ptičicom i ispituje je o njenom dolasku. Pjesnika zanima gdje je lastavica bila, što nam je donijela svojim povratkom, kako je putovala i gdje će živjeti sad kada je došla. Lastavica odgovara u rimi i to šaljivim odgovorima. Otkriva nam da je bila u dalekom svijetu, da je donijela proljeće, da je stigla avionom i jako skupo platila put. A sada kada je stigla, živjet će u novom stanu. Pretpostavljamo da je to novo gnijezdo koje će si izgraditi.

Dakle, tema ove pjesme se lastavičin povratak. Glavni motiv pjesme je lastavica, a sporedni motivi su daleki svijet, proljeće, avion, krov i stan. Tematika i motivi otkrivaju nam da je ova pjesma pejzažna, a priroda stihova da je lirska pjesma.

Ova lirska pjesma sadrži neke stilske figure. Osim već spomenute metafore, imamo i personifikaciju: ptica je personificirana jer može pričati i davati zanimljive odgovore autoru, ali i putovati avionom.

Imamo također i pjesničku sliku ponavljama u prvom stihu pjesme.

Na ritam ove pjesme utječe rima, a onda je ovom slučaju isprekidana, dok se stih slobodan.

Olovko, olovko

“Olovoko, olovko” je pjesma Grigora Vitez u kojoj govori o prirodi djece, koja bi rado htjela da ih netko zamjeni u učenju kako bi se oni mogli nesmetano igrati. U tek nekoliko razigranih stihova pjesnik prikazuje kako je djeci najvažnija zabava i igra, a obaveze pokušavaju prebaciti na nekoga drugog. Iako to ne žele priznati, najčešće su takvi i odrasli.

Dijete zaziva svoju knjigu da se sama nauči, olovku da sama da se “zašilji”, a zadaću da se napiše. Jedino lopti ne poručuje da se može sama igrati, jer se igrati želi i dijete. Za to mu ne treba nikakva pomoć.

Zbog svoje tematike, ova pjesma je misaona, a zbog svoje prirode, ona je lirska.

Od stilskih figura primjećujemo ponavljanje, koje se događa u prvom stihu svake strofe. Zatim personifikaciju, jer dijete i autor koji ga predstavlja pretpostavlja da stvari poput knjige, olovke, lopte i zadaće mogu djelovati poput ljudi i sami izvršavati svoje obaveze.

Stih u ovoj pjesmi je slobodan, a na ritmičnost utječe unakrsna rima.

Maslačak

Ova pjesma Grigora Viteza još je jedna pjesma u kojoj je glavni motiv iz prirode, pa je zato ona pejzažna pjesma. Doduše, zbog svoje tematike, mogla bi biti i misaona pjesma.

Govori o maslačku koji je stajao uz poljski put, ali više nije imao prekrasne žute latice. Kada ga je pjesnik pitao kamo je nestao njegov cvijet, kojeg u ovom slučaju naziva “dukatom”, on kaže da ga je zamijenio i to za snježne leteće sjemenke koje djeca vole raspuhati i pritom su jako sretni.

To sjemenje maslačak naziva lampom, jer obasjava dušu djece. To je jedna prekrasna pjesnička slika postignuta stilskom figurom metaforom.

Metafora se nalazi u izrazu “dukat žut” koji označava maslačkom cvijet, u izrazu “lampa” što označava bijelo pahuljasto sjemenje, drugu fazu maslačkova cvijeta, te u izrazu “obasjavati dušu”, što znači razveseliti.

Kao i u većini pejzažnih pjesama Grigora Viteza i ovdje je glavni motiv – maslačak, personificiran. Pjesnik s njim razgovara kao s čovjekom i otkriva da, baš poput čovjeka, ima svoje izvore zadovoljstva.

Rima u ovoj pjesmi je parna, a stih slobodan.

Bilješka o autoru

Grigor Vitez rođen je 1911. godine u Kosovcu u Slavoniji.

Završio je osnovnu školu u Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradiški. Nakon završene gimnazije, upisao je učiteljsku školu u Pakracu.

Radio je kao učitelj, a nakon 2. svjetskog rata radi u Ministarstvu prosvjete. Bio je urednik u izdavačkoj kuži “Mladost”,  a uređivao je dječju literaturu.

Vitez je pisao uglavnom poeziju i to za djecu, al i su njegove jednostavne pjesmice sa snažnim lirskim slikama bile zanimljive i odraslima. Pjesme su mu redovito šaljive, s lijepim i poučnim poukama, ritmičke i zanimljive, stoga su stekle široki krug obožavatelja.

Osim humorističnih pjesmica, Vitez ima i neke s tužnijom atmosferom. Među njima je i pjesmica “Što mi se tužio hrast”. Najvedrija pjesma je, po mišljenju mnogih, “A zašto ne bi…”.

Najpoznatija djela Grigora Viteza su “Kad bi drveće hodalo”, “Sto vukova”, “Jednog jutra u gaju”, “Gdje priče rastu” i “Vesele zamke”.

Vitez je umro  1966. godine u Zagrebu, a sahranjen je u svom rodnom selu.

Autor: V.B.