Dva smijeha je zbirka priča u kojima ništa nije nemoguće, a dobro je što su napisane jednostavnim tonom tako da svakom čitatelju djeluju posve uvjerljivo. Tako se prirodnim doživljava da mali bijeli miš, vjeverica i svraka rade zajedno u dućanu i razgovaraju.
Isto tako nije neobično kada slikar naslika i pokloni djevojčici par cvjetova koje ona potom prospe po livadi, da bi se sljedeći dan sve šarenilo od prekrasnog cvijeća. Zanimljivo je i kada se pojavi zima odjevena u lijepi kaput od krzna, kao da se pojavila nečija baka koja je došla pričati priče svojoj unučadi.
Kratak sadržaj
Dva smijeha
Priča počinje s velikim i malim smijehom. Dok je veliki smijeh ulazio u ogromne prostorije poput kazališnih dvorana, škola i cirkusa, a gdje se okupljao velik broj ljudi, mali smijeh je dijelio poljupce prolaznicima, trčao ulicama, igrao se kamenčićima te brao cvijeće za sve tužne mame. Njega nitko nije primjećivao. Veliki smijeh se toliko umislio i napuhao da je na kraju pukao kao balon kada ga previše napušete.
Sunčana napominje kako je dobro znati za veliki i mali smijeh. Dok se mali smijeh može nalaziti u tatinom šeširu, ptičjem cvrkutu i njihanju travke, za veliki smijeh je potrebno barem igralište ili neka velika dvorana. Iako je važno poznavati jedan i drugi smijeh, teško je zamisliti funkcioniranje bez malog smijeha koji je posvuda, a može se pronaći i u kutu usana. Gdje god se zaputite u blizini se uvijek mora naći mali smijeh.
Uz pomoć malog smijeha svaki čovjek može otkriti sve one sitnice uz koje će obavljanje bilo kojeg posla biti odmah lakše, pa kada se spotaknete i padnete, mali smijeh će vam pomoći da umjesto psovanja i plakanja zakoračite prema svjetlosti.
Likovi: mali i veliki smijeh
Veliki smijeh je velik, slavan, važan i umišljen. O njemu se uvijek pisalo u novinama, a za svako pojavljivanje bila je potrebna velika prostorija.
Mali smijeh je draži i simpatičniji od velikog. Radi se o smijehu koji se pojavljuje u svakodnevnom životu, a zbog čega je on puno ugodniji i sretniji. Život bi bez njega bio dosadan.
Gospođica Neću
Učenica Mina ide u prvi razred i ne razlikuje se puno od drugih djevojčica. Mina je imala jednu manu, a to je da je uvijeg izgovarala riječ “Neću”. Bila je zaista uporna i na sve je odgovarala negativno sve dok se nije dogodilo nešto što ju je zbunilo. Dogodilo se da su sada svi njoj govorili kako neće nešto napraviti. Postalo je toliko ozbiljno da su i tobogani počeli govoriti da nešto neće.
Odlučila je otići na neko drugo mjesto i tako se zaputila prema cirkusu. Tamo je susrela slona koji može govoriti i koji je zbog toga bio glavna cirkuska atrakcija. Slon je poput Mine cijelo vrijeme govorio kako nešto neće napraviti. Bila je iznenađena kada je počela s njim pričati i kada joj je rekao da je čuo za jednu gospođicu koju zovu “Neću”. Kako je bila gladna zamolila ga je da joj nešto ponudi, a on joj je pružio kocku šećera koja je odlučnim glasom rekla: Neću!.
Slon je odlučio Minu poslati na liječenje kod doktora Pingvina. Bio je to liječnik u crnom fraku koji je Mini dao savjet, a to je da više ne smije govoriti kako nešto neće. Da bi se bolje osjećala morala se vratiti na početak priče i krenuti ispočetka. Mina ga je odlučila poslušati i kada se sljedeće jutro probudila i mama joj je rekla da se ustane, ona je odgovorila da hoće. Tako je Mina bila izliječena.
Likovi: Mina, Pingvino, slon, mama
Mina je obična djevojčica koja se od druge djece razlikuje po tome što stalno govori riječ “neću” sve dok joj se to nije jednog dana vratilo.
Vjetar u čamcu
Bio jednom veseli vjetar koji je cijelo vrijeme trčao preko rijeka i mora, planina te brda i dolina, a bio je toliko brz da ga nitko nije mogao uloviti. Jednog dana se umorio i odlučio je zastati. Dok se odmarao na sredini jezera je ugledao drveni čamac, tužan i prazan. Vjetar se odlučio spustiti u čamac, učinio je to tako lagano da ga čamac nije ni osjetio nego je samo uzdahnuo.
Vjetru nije bilo jasno zašto čamac cijelo vrijeme uzdiše i onda mu je ispričao zašto je toliko tužan. Priznao mu je kako je prošlo već pet mjeseci da pluta po jezeru te da mu se čini da smeta ne samo ribama nego i lopočima. Čuo je da negdje postoji veća površina i da se ta voda zove more. Rekao je kako bi rado otišao tamo.
Vjetar se sažalio i odlučio mu je pomoći. Nije ga želio odvesti na more kako se ne bi izgubio, nego ga je odgurao do obale gdje ga je pronašao dječak. Silno mu se obradovao i nazvao ga je Crni gusar, iako je čamac izgledao bezazleno i obično. Ali dječakova mašta je bila bogata i u njegovoj glavi čamac se odmah pretvorio u zastrašujući gusarski brod. Čamac je sada bio sretan, a vjetar sretan što je nekome mogao pomoći odlučio je krenuti dalje.
Dok se udaljavao naletio je na lutku i medvjeda kako sjede tužni u crvenom gumenom čamcu koji se sve više udaljavao od obale. Na obali se nalazila djevojčica zlatnih pletenica i cijelo vrijeme je plakala. Njen čamac se sve više udaljavao, a ona nije mogla ništa učiniti. Mama ju je nagovarala da se vrati kući jer je struja odnijela čamac daleko. Uspjela ju je na kraju odvući na spavanje.
U međuvremenu je vjetar odlučio pomoći pa je nasukao čamac uspješno na obalu zajedno s medvjedićem i lutkom. Majka se ipak nadala da će se čamac nekako vratiti, a kada je pogledala prema obali ugledala je gumeni čamac. Vjetar je tada već bio daleko i ne tako dobrog raspoloženja. Nekom je čovjeku usput odnio šešir s glave, a kako je bio sve ljući uspio je srušiti i stablo.
Likovi: vjetar, čamac, djevojčica, dječak, mama
Vjetar je vječna lutalica koja ide po cijelom svijetu i neprekidno mijenja raspoloženje. Jedan trenutak je veseo, a drugi već ljut. U trenucima kada je dobre volje rado će pomoći drugima. Sunčana je ukazala kako je vjetar dio nepredvidive prirodne pojave kojoj se treba znati prilagoditi.
Čamac je tužan i napušten sve dok se ne pojavi dječak koji mu da ime i odluči ga iskoristiti.
Čovjek s točkom
Priča “Čovjek s točkom” počinje s jednim dječakom koji je napisao zadaću iz hrvatkog jezika, ali je zabunom umjesto jedne točke stavio dvije i tako zaradio prijekor od strane učitelja. Kada je želio gumicom obrisati drugu točku koja se tamo našla sasvim slučajno, ono se otkotrljala do prozora i zalijepila na staklo. Na tom je mjestu počela živjeti.
Točka je s ovog mjesta mogla vidjeti puno toga, pa je tako svakom prolazniku pronalazila slabe točke. Nekima se nalazila u džepu, jedan je čovjek sa sobom imao punu torbu točaka dnevnog reda s neke nevažne sjednice, a ne treba zaboraviti na djevojku u haljini s točkama.
Dok je Točka promatrala prolaznike došla je čistačica jer je trebalo oprati prozore. Ipak je to bila škola koja je morala biti čista. Kada je obrisala prozorska stakla Točka se našla na ulici. Tu je čula priču o najvišoj točki na koju se popeo neki planinar. Susrela je i one koji od nelagode znaju gledati samo u jednu točku. Htjela se popeti na bijelu točku, koja se nalazila na plavoj svili, ali ovoj se to nije svidjelo jer ju nagrđuje, pa je Točka krenula dalje.
Otišla je u knjižaru neđu knjige gdje se nalazilo mnoštvo točaka, pa se razveselila što je napokon došla među svoje. Nažalost ostale točke su je brzo uvjerile u suprotno i otjerale. Nije odustajala, pa je pokušala naći društvo i među točkama koje su se nalazile na spajalici. Ali ni od toga nije bilo ništa. Izašla je iz knjižare i našla se na dlanu neke skitnice koji ju zamijenio za buhu.
Uspjeli su se dogovoriti, pa ju je čovjek pokušao zamijeniti za kutiju cigareta. Prvo je pokušao sa starcem koji je rješavao križaljku, zatim loptici kao ukrasni madež. Starcu nije trebala točka, a onda se skitnica dosjetila govornika koji je satima znao govoriti. Predložio mu je da na stavi točku na ono što govori. Zbog toga je završio u zatvoru jer se ne smije prekidati govorenje onih kojima je to dopušteno.
Nakon izlaska iz zatvora obrati se čovjek Točki i kaže da bez nje ne bi znao kako je lijepo biti slobodan i što zapravo znači sloboda. Pokušao je Točku ponuditi piscu kojem su točke neprekidno ispadale iz bilježnice, ali njemi nisu trebali zarezi, pa ni točke jer je sve to smatrao zastarjelim.
Točka je odlučila krenuti prema Svemiru gdje ne postoje sitne zemaljske razmirice. Ovdje je naišla na grčkog mudraca koji je tražio čvrstu točku u svemiru uz pomoć koje je namjeravao pomaknuti Zemlju. Točka mu je rekla kako se i njoj čini da bi Zemlju ipak trebalo malo pomaknuti da se napokon smiri. Njoj se iz svemira Zemlja činila kao mala točkica.
Likovi: točka, dječak
Točka je oživjela nakon što ju je zabunom dodao jedan dječak. Kada je oživjela poprimila je sve osobine znatiželjnog djeteta koje kreće u istraživanje za njega nepoznatog svijeta. Tijekom puta susreće mnoge sporedne likove. Neki su ljudski kao čistačica, grčki mudrac, dok su ostali njeni rođaci koji dobivaju ljudske osobine.
Dječak je u zadaći zabunom stavio dvije točke umjesto jedne i zbog toga dobio prijekor od učiteljice.
Bilješka o autoru
Sunčana Škrinjarić cijenjena je hrvatska književnica. Rođena je 11. prosinca 1931. godine u Zagrebu. U rodnom gradu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te Pedagošku akademiju. Iako je htjela raditi kao učiteljica, životni put ju je usmjerio u drugom smjeru.
Odlučila se posvetiti djeci, ali ne s imenikom kao što to rade oni čija je profesija da predaju djeci. Učinila je to kao književnica i novinarka, uz pomoć lijepo napisanih riječi. U početku je radila razne poslove.
Neko je vrijeme radila u šibenskom kazalištu gdje je pokazala glumačko umijeće. Dokazala se kao urednica dječjeg obrazovnog programa na Radio – Zagrebu, a bila je novinar u dnevnim novinama “Borba”, činovnica u Statističkom zavodu u Zagrebu te Domu narodnog zdravlja. Na kraju se u potpunosti posvetila književnosti.
Napisala je velik broj knjiga za odrasle i djecu, s tim da su neke knjige dobila nekoliko nagrada. Za djecu je napisala jedanaest knjiga: Knjiga o pajacima, Marijana u ruži vjetrova, Kaktus bajke, Dva smijeha, Pisac i vrijeme, Slikar u šumi, Ljeto u modrom kaputu, Svaštara, Zmaj od stakla, Pisac i princeza.
Za odrasle je napisala: Cvijeće u listopadu, Noć s vodenjakom, Čarobni prosjak, Jogging u nebo, Pasji put. Umrla je 22. travnja 2004. godine.
Autor: S.Š.
Odgovori