Derviš i smrt obrađena lektira Meše Selimovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Derviš i smrt po vrsti je psihološki i filozofski roman, pun introspekcija glavnog lika, kojima on traži smisao života. Roman se sastoji od šesnaest poglavlja, a podijeljen je na dva dijela – prvi dio romana sastoji se od devet poglavlja, a drugi od preostalih sedam poglavlja. Svako poglavlje započinje ajetom – ulomkom iz Kurana, koji najavljuje temu poglavlja, a zadnje poglavlje započinje istim ajetom kao i prvo poglavlje, čime se ostvaruje ciklička struktura romana, gdje je završetak ujedno i početak.
Glavni lik ujedno je i pripovjedač koji svoju priču priča u prvom licu te unutrašnjim monolozima izražava svoja razmišljanja o životu. Radi se o njegovoj ispovijesti zapisanoj neposredno prije smrt. Njegovo ime je Ahmed Nurudin i on je četrdesetogodišnji derviš koji živi u tekiji. Njegova ispovijest započinje kad sazna da mu je brat nevin uhićen i zatvoren u tvrđavu. On želi spasiti brata i saznati za što je optužen, ali u tome ne uspijeva.
Većinu života živio je okružen zidovima tekije, izoliran od svijeta, vjerujući u dobrotu i pravednost ljudi, ali u pokušaju da oslobodi brata. Njegovo se viđenje svijeta mijenja i on saznaje da svijet nije onakav kakvim ga je on smatrao. Shvaća da se i on promijenio, da je postao nesiguran i nesretan te da je poljuljano sve ono u što je vjerovao. Muče ga brojna pitanja i sjećanja na prošla vremena koja pokušava potisnuti jer ga podsjećaju na mnogobrojne propuštene prilike u životu, zbog kojih žali. Želi opet postići svoj unutarnji mir pa traga za srećom i smislom svojeg života. Ta potraga za životnim smislom ujedno je i tema romana.
Na kraju romana pripovjedač zaključi da je svaki čovjek na gubitku jer se životni smisao ne može ostvariti. Cijeli roman alegorija je suđenja na kojem je glavni lik i sudac i tužitelj i okrivljenik koji pokušava dati svjedočanstvo, ali i biti iskren i pošten prema samome sebi.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 33 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Kniževni rod: epika
Književna vrsta: filozofski i psihološki roman
Vrijeme radnje: 18.stoljeće
Mjesto radnje: derviška tekija u Bosni
Tema: potraga za smislom života, ispovjed jednog derviša o okolnostim smrti njegova brata
Ideja: unutrašnji mir posljedica je življenja života po vlastitim pravilima
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 33 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Na početku romana predstavlja nam se glavni lik, koji je ujedno i pripovjedač, Ahmed Nurudin. On je četrdesetogodišnjak koji živi u derviškom samostanu, tekiji, koja se nalazi na samom izlazu iz kasabe i najavljuje da će ispričati svoju priču. Njegovo ime znači “svjetlo vjere”, ali on smatra da nije nikakvo svjetlo te da nije prosvijetljen nikakvim višim znanjima. Smatra da je četrdeset godina ružno doba te da bi bilo bolje da ima deset godina manje, kako bi ga mladost štitila od pobuna ili deset godina više pa bi mu bilo svejedno.
Njegovo pripovijedanje započinje s događajem koji se zbio dva mjeseca i tri dana prije, kad je saznao da mu je brat Harun već deset dana zatvoren u tvrđavi. Te večeri krenuo je u posjetu bolesnom dobrotvoru Džaniću, zetu kadije Ajni-efendije, koji je dao nalog da se njegov brat zatvori. Pristao je na posjet, mijenjajući hafiz-Muhameda, koji je bio bolestan, jer se nadao nečemu što bi mu pomoglo spasiti brata.
Pripremao se na to što će reći starcu i kako će ga pripremiti na smrt, ali umjesto s njim, susreo se s lijepom ženom od tridesetak godina, starčevom kćeri. Ona mu priča o svojem bratu Hasanu, koji je imao puno potencijala. Završio je školu u Carigradu, ali onda se odjednom promijenio. Počeo se družiti s lošim ljudima i rasipati obiteljsko bogatstvo. Otac je odlučio javno ga se odreći i izbaciti iz oporuke, pa ništa što ona kaže ne može mu promijeniti mišljenje. Zato moli Ahmeda da razgovara s njezinim bratom i uvjeri ga da se dobrovoljno odrekne nasljedstva, kako bi obiteljska sramota bila manja. Iako je smatrao da to nije pošteno prema Hasanu i da će mu time nasilno oduzeti prava, pristao je razgovarati s njim kad posjeti tekiju. Smatrao je da će tako moći tražiti milost za brata. Razdirala ga je savjest jer je znao da će tim činom upropastiti čovjeka kojeg je smatrao nevinim, ali pokušao se sam sebi opravdati da to čini za dobrobit svojeg brata, za kojeg bi učinio i puno više.
Dok je bio u vrtu tekije, začuo je užurbane korake i uskoro se u vrtu pojavio čovjek koji je očito bježao od nekoga. Ahmed je odlučio stajati po strani i ne miješati se, pustiti da se radnja odvija svojim tokom, ali shvatio je da je u svojim rukama imao sudbinu tog čovjeka. Lako ga je mogao odati, ali šutio je. Moć koju je imao nad tim čovjekom, bila je potpuno nov i dotad nepoznat osjećaj u kojem je na neki način i uživao. Progonitelji su se vratili i stajali pred vratima tekije, a Ahmed ipak poželi da odu i da ta priča nema ružan kraj. Kad su otišli, laknulo mu je jer je shvatio da bi u suprotnom osjećao kajanje jer je mogao pomoći čovjeku, a nije. Nije ga bilo briga tko je u toj priči kriv, nije se želio miješati, iako je shvaćao da je samom šutnjom već umiješan. Zbog toga ipak odluči sakriti bjegunca u kućicu na kraju tekije, ali cijelo to vrijeme nesiguran je u ono što čini. Savjest mu nalaže da bi trebao pomoći tom čovjeku, ali svjestan je da time izdaje svoj red i ugrožava svoje šanse da spasi brata. Trebao bi čovjeka predati vlastima, ali nikako se sa sigurnošću ne može odlučiti stati na jednu stranu pravde.
Mula-Jusufu je povjerio da je skrio bjegunca te da je u nedoumici što da učini. Tim činom riješio se krivnje i odgovornosti. Mula-Jusuf je pozvao stražare, ali bjegunca nisu našli. Iako je potajno želio i računao da će Mula-Jusuf upravo to učiniti, ipak je prema njemu u tom trenutku osjetio prijezir.
U hanu, izvan tekije, Ahmeda posjećuje otac kojeg nije vidio godinama. Čuo je da mu je sin zatvoren te je došao moliti Ahmeda da nešto učini jer je ugledan čovjek i poznaje mnoge ljude. Ahmed ga uvjerava da brat nije kriv, da je sigurno samo govorio nešto što nije trebao te da će svakako moliti za milost. Ahmed se pita bi li otac i njega došao spasiti kad bi trebalo ili ga se već potpuno odrekao, ljut zbog životnog puta koji je odabrao.
Odlazi muselimu kako bi saznao što je njegov brat učinio i za što je optužen, ali muselim je vrlo nesusretljiv. Nakon toga odlazi na molitvu u džamiju, gdje mu se pričini da vidi bjegunca kojem je pomogao, čije ime ne zna, ali odlučuje ga zvati Ishak, prema ujaku kojeg je mnogo volio. Razmišljajući o bjeguncu, pomisli da bi mu ispričao sve o sebi kad bi mogao. Rekao bi mu da je derviš već dvadeset godina i da su ga oduvijek učili da živi za vjeru. Zbog svoje službe dervišu udaljio se od svoje obitelji. Oduvijek je izbjegavao suditi drugima, a to se vidi i sad kad mu je brat zatvoren jer smatra da ga ne brani dovoljno.
Odlučio je da ocu neće priznati da ništa nije saznao, nego će ga umiriti lijepim riječima i uliti mu nadu. Nakon očevog odlaska, Ahmeda u tekiji posjećuje Hasan i govori mu da zna nešto više o uhićenju njegova brata. U okolici je živio neki posjednik i govorio je protiv ljudi na vlasti te ih optuživao. Zatvorili su ga u tvrđavu, a na ispitivanju je priznao mnoge svoje grijehe protiv vjere, države i sultana, opravdavajući se da je te riječi izrekao u ljutnji. Priznao je i da je bio u kontaktu s drugim pobunjenicima. Poslali su ga u Travnik, ali je putem ubijen jer je navodno pokušao pobjeći. Njegov brat tog čovjeka nije niti poznavao, ali je radio kod kadije kao pisar i pronašao spise koji su dokazivali da je cijeli taj slučaj bio namješten. Zatvorili su ga u tvrđavu jer je previše znao o svemu tome.
Ahmed nije mogao vjerovati što mu Hasan govori i pokušavao je uvjeriti samog sebe da to nije istina. Nije mogao vjerovati da u svijetu postoji takva nepravda. Hasan mu je na odlasku poklonio Knjigu priča, Abula Faradža, koju je Ahmed spomenuo u jednom njihovom razgovoru. Na marami u koju je knjiga bila umotana, nalazile su se četiri zlatne ptice. Iste su se nalazile na jedinom predmetu koji je Ahmedu ostao iz obiteljske kuće. Ahmed je bio ganut tim činom jer je shvatio da Hasan to nije morao učiniti, a ipak ga se sjetio.
Sutradan posjećuje Hasana i govori mu da će za brata učiniti sve što može i tražiti pravdu. Priznaje mu da je razgovarao s njegovom sestrom koja želi da se on odrekne svojeg nasljedstva, kako bi obiteljska sramota bila manja. On odbije, a Ahmed osjeti razočaranje jer je u tome vidio svoju priliku da pomogne bratu. Naposljetku, Hasan mu kaže da će se odreći svega, samo ako njegov zet pomogne Ahmedovu bratu. Odbio je i tužbu protiv obitelji, na koju je imao pravo.
Ahmed posjećuje Ajni-efendiju i govori mu da je nagovorio Hasana da se odrekne nasljedstva, ali Ajni-efendija mu odgovara samo stihovima iz Kurana. Pred tekijom ga dočeka nepoznati čovjek koji mu prenese poruku da pripazi što radi. Ahmed mu odgovara da će za sve što čini odgovarati pred Bogom i svojom savjesti. Čovjek mu odgovara da zna za njegove sastanke s Hasanom i da je sakrio bjegunca te mu prijeti da bi mogao završiti u tvrđavi. Ahmed je nakon toga postao samo još odlučniji u namjeri da pomogne bratu. Odlazi kod glavnog vjerskog poglavara, muftije, ali mu govore da nije kod kuće. Umjesto njega, nailazi na starog poznanika, vojnika Kara-Zaima, s kojim je bio na ratištu prije dvadeset godina. Oni se prisjećaju ljudi koji su tada bili. On mu prizna da je muftija ipak kod kuće i pošalje ga k njemu. Ahmed muftiji priča svoju priču o bratu, ali on je potpuno nezainteresiran.
U tekiji razgovara s hafiz-Muhamedom i suočava se s njim. Znao je što kadijina sestra želi i da ga je zato tamo poslao, umjesto da sam ode. Muhamed mu govori da mu je samo htio pomoći te ga obavještava da mu je brat ubijen prije tri dana. Ahmed se pokušava pomiriti s bratovom smrću, a u džamiji se pojavljuje mnoštvo ljudi kojima se on obrati govorom, u kojem se primjećuje njegova tugu, a na neki način i pobuna protiv ljudi koji su naudili njegovom bratu. Kad je ostao sam u džamiji, pored vrata primijeti Hasana, koji je stajao sa svijećom u ruci i čekao ga.
U sred noći Ahmeda su probudila dva čovjeka. Jedan od njih bio je onaj koji mu je donio prvo upozorenje. Oni su ga odveli u tvrđavu i zatvorili, a Ahmed se danima nadao da će netko doći i pitati za njega pa je stalno to ispitivao stražara Džemala. Naposljetku su došla dvojica prijatelja i poslala mu dar. S Džemalom je raspravljao o stihovima iz Kurana, a on mu je rekao da je o tome pričao i zatvorenik koji je tu bio prije njega. Ahmed je sumnjao da je to bio njegov brat. Jednog su ga dana premjestili u drugu tamnicu, a tamo mu društvo pravi drugi zatvorenik u kojem on prepozna Ishaka. Nakon nekog vremena su ga pustili.
Drugi dio romana započinje prisjećanjem i pričom iz Ahmedove mladosti dok je bio vojnik i prijateljevao s dječakom koji je živio s poluslijepom bakom i majkom. U suživotu s drugim vojnicima, naučio je puno toga o životu i ljudima. Saznao je i da je dječakova majka, udovica koja je željela sačuvati svoj han i imanje propalo od rata, lijegala s vojnicima. Ubrzo su njezin han i cijeli prostor zauzeli neprijatelji. Saznalo se da je i s njima lijegala i zbog toga je pogubljena. Ahmed je zatražio da se dječak i njegova baka kolima prebace u obližnje selo, kako ne bi prisustvovali pogubljenju. Upravo mu je dječak pričao o zlatnoj ptici tijekom njihovih druženja. Zlatna ptica predstavljala je sreću i svaki od Ahmedove braće ju je tražio. Jedan brat poginuo je u ratu, jedan je umro od sušice, a jedan je ubijen u tvrđavi. Ahmed je odustao od traženja svoje sreće.
Kasnije je opet sreo dječaka, nakon što mu je baka umrla, a on je ostao sam. Odveo ga je u tekiju. Taj dječak je Mula-Jusuf, ali odnos između njih se promijenio i nisu više bili bliski, vjerojatno zbog teške uspomene na njegovu mrtvu majku koje su obojica bili svjesni. Pričao je Hasanu o Mula-Jusufu i njih dvojica su se sprijateljili. U međuvremenu se Hasan pomirio s ocem i dogovorili su se da će njegov dio imetka pokloniti potrebitima. Odjednom je Hasan prestao dolaziti u tekiju i time prekinuo prijateljstvo s Mula-Jusufom. Ahmed je zatražio objašnjenje, ali zatekao je Hasana kako kocka i nije prepoznao čovjeka pred sobom. On nije tražio ni isprike za svoje ponašanje, iako mu je Ahmed pokušao objasniti da je povrijedio Jusufa.
Nakon toga, Ahmed otvoreno razgovara s Jusufom o njegovoj majci, a zatim i o prijateljstvu, misleći da će mu tako pomoći, ali on se još više zatvori u sebe. Muhamed sumnja da je zaljubljen u Hasanovu sestru jer ga je zatekao pred njezinom kućom. Ahmed je znao istinu; da je Mula-Jusuf bio kadijin špijun i da je izdao njegovog brata Haruna. Mula-Jusuf se pokušao objesiti, ali spasili su ga na vrijeme.
Ahmed je obnovio svoje prijateljstvo s Hasanom, koji je znao istinu o Mula-Jusufu i zato se udaljio, ali je želio da Ahmed sam otkrije istinu. Njegovo prijateljstvo ga je radovalo i pružalo mu utjehu jer se napokon mogao pomiriti s bratovom smrću, sad kad je saznao istinu. On odlazi potražiti bratov grob i sahrani ga uz tekijski zid. Vrijeme je provodio s Hasanom, a onda on jednog dana objavi da odlazi na put na petnaestak dana zbog trgovine. Vrijeme njegove odsutnosti Ahmed provodi s njegovim ocem Alijagom i saznaje nešto o Hasanovoj mladosti.
Kad je bio mladić otišao je u Carigrad, ali se nije snašao zbog usamljenosti i čežnje za svojim krajem. Jednom je sreo neku Dubrovkinju i njezinog muža i sprijateljio se s njima jer su pričali njegov jezik. Otac mu je za to vrijeme slao novac, ponosan na carsku službu svojeg sina, a on je pratio Dubrovkinju po Carigradu i zaljubio se u nju. Pomogao je njezinom mužu da dovrši posao kod nekog Bosanca, sina zlatara Sinanudina i da dobije dozvolu za trgovinu s Bosnom. I Marija je u njega bila zaljubljena, ali nije željela prevariti muža. Pozvala je Hasana da se vrati s njom i njezinim mužem u Dubrovnik. Tamo je ona postala hladna prema njemu, kao da su stranci, pa on odlazi. Vratio se kući i posvađao s ocem jer je on na sav glas pričao o Hasanovim navodnim brojnim uspjesima u Carigradu i naljutio se kad je saznao da to nije tako. Svi su njegov povratak protumačili kao neuspjeh, a zbog pritiska se oženio ženom koju nije volio ni podnosio, Ubrzo ju je ostavio, poklonivši joj imanje. Ubrzo su u kasabu došli Dubrovkinja i njezin muž, a Hasan je često odlazio na duga putovanja kako se ne bi morao suočavati s njima.
Prije Hasanova povratka, njegova sestra obznanila je da je trudna, a Ahmed još uvijek nije mogao pogledati je u oči zbog razgovora koji su vodili da će se urotiti protiv Hasana i lišiti ga nasljedstva. Mula-Jusuf dolazi po Ahmeda da se vrati u tekiju jer je došao Osman-beg koji je gušio bunu u Posavini Bio je u prolazu s vojskom i želio tamo prenoćiti. Saznaje da je sin hadži-Sinanudina, Mustafa, postao carski silahdar, jedan od najmoćnijih ljudi u carevini, ali nije Sinanudinu prenio tu sretnu vijest.
Sutradan Ahmed saznaje da su te noći neki Posavci pobjegli iz tvrđave. Naredi Mula-Jusufu, koji bi sve učinio kako bi se iskupio zbog izdaje Haruna, da poruči kadiji kako je za to kriv Sinanudin jer je računao da će se ljudi pobuniti protiv njegovog zatvaranja. I sam Ahmed se pobunio, želeći dokazati da je učinjena nepravda, kao što je učinjena i njemu i njegovom bratu, ali se za njih nitko nije borio. Ahmed i Alijaga šalju pismo Sinanudinovu sinu, kojim ga obavještavaju da mu je otac zatvoren i da ga treba spasiti. U međuvremenu se cijela kasaba pobunila. Ubili su kadiju, a na njegovo mjesto došao je Ahmed. Ljudi su počeli pričati da je upravo on kriv za smrt prijašnjeg kadije. Hasan se promijenio i nije više bio bezbrižan i veseo čovjek. Okupio je svoje rođake iz dijelova koje je Osman-beg opustošio i doveo ih na svoje imanje. Odlazio je u Posavinu i kupovao oduzeta imanja tamošnjih pobunjenika. Ahmed je zaprosio njegovu sestru, ali ona ga je odbila.
Hasan se zamjeri veziru jer kupuje imanja koja je on želio i izričito naglasio da moraju biti njegova. U tekiju dolazi Piri-Vojvoda i Ahmedu predaje pismo od Dubrovčanina, Hasanovog prijatelja, u kojem on piše protiv vezira i njegova načina upravljanja zemljom, a spominje i prodavanje oduzetih imanja. Kad su Dubrovčanina htjeli uhititi, otkrili su da je on uz Hasanovu pomoć pobjegao iz kasabe. I Ahmed je okrivljen jer je Hasanov prijatelj, pa kažu da je skrivio smrt prijašnjeg kadije, što je potvrdila njegova žena te da je htio uzeti svu vlast u svoje ruke. Iako se opravdao, Hasan je odveden u tvrđavu, a njegovo uhićenje potpisao je Ahmed. Hasan je trebao biti odveden u Travnik, ali bježi uz pomoć Mula-Jusufa. Svi su za to krivili Ahmeda jer je on navodno potpisao nalog, iako je Ahmed pokušao uvjeriti da je nalog napisao i potpisao Mula-Jusuf. Hasan i Mula-Jusuf šalju pismo u kojem Ahmeda oslobađaju krivnje, ali drugima je to samo bio dokaz da je Ahmed kriv.
Kara-Zaim dolazi upozoriti Ahmeda da će ga zatvoriti i pogubiti te da bi bilo bolje da bježi. Ahmed odluči ostati i na povratku u tekiju sretne mladića koji je sin njegove velike mladenačke ljubavi, koju su udali nekoliko dana prije nego što se Ahmed vratio iz rata jer u mislili da je poginuo na ratištu. Mladić je možda njegov sin jer tri dana nakon njezina vjenčanja, s njom proveo noć.
Roman završava istim stihovima iz Kurana kao i na početku prvog poglavlja i time roman zaokružuje svoju cikličku strukturu.
Analiza likova
Likovi: Ahmed Nurudin, Hasan, Harun, Mula-Jusuf, Alija Džanić, Alijaga, hafiz-Muhamed, Ajni-efendija.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 33 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Meša Selimović je poznati pripovjedač, romansijer i esejist. Rođen je 1910. godine u Tuzli gdje je počeo školovanje, pa je tako završio osnovnu i srednju školu. 1930. godine upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu gdje je nastavio školovanje, a nakon što je diplomirao radio je u gimnaziji u Tuzli.
Tijekom svog života aktivirao se na različitim područjima, pa se tako za vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio partizanima, a nakon rata je objavio nekoliko društvenih i političkih dužnosti.
S književnošću se počeo baviti tijekom rata i to s nekoliko članaka, reportaža i crtica objavljujući svoja djela u raznim brojevima “Oslobođenja i Fronta slobode”. Nakon rata se okrenuo kraćim epskim formama, pripovijetkama i novelama u kojima se najviše spominjala ratna tematika.
Uslijedili su njegovi najpoznatiji romani: “Tišine”, “Derviš i smrt”, “Ostrvo” i “Tvrđava”. Roman “Krug” je objavljen posthumno. Pored romana objavio je zbirku pripovijedaka: “Eseje i oglede”, “Magla i mjesečina”, “Tuđa zemlja”, “Djevojka crvene kose”, “Za i protiv vuka”. Umro je u Beogradu 11. srpnja 1982. godine.
Autor: A.P.
Odgovori