Čarobna gora

Roman “Čarobna gora” Thomasa Manna nobelovski je roman za kojeg je Mann ovu prestižnu književnu nagradu dobio 1929. godine. Mann je roman pisao jedanaest godina, od 1913. do 1924. godine. Toliko opsežan spisalački rad rezultirao je kompleksnim djelom u kojem je prikazano filozofsko i emocionalno odrastanje glavnog lika. Zato ovaj roman možemo nazvati bildungsromanom, vrstom romana čija je glavna karakteristika upravo karakterne promjene likova u linearnom proteku vremena romana.

Glavna tema romana poprilično je jednostavna. Govori o mladom, dvadesettrogodišnjem inženjeru Hansu Castropu, koji za vrijeme ljeta, nekoliko tjedana prije nego treba krenuti na praksu u jednom brodogradilištu, odlazi u posjet svom bratiću Joachimu Ziemssenu. Joachim Ziemmsen već se pola godine liječi u sanatoriju u švicarskim Alpama jer ima problema s plućima. Hans namjerava ostati u sanatoriju tri tjedna, dovoljno da se odmori i pripremi za nadolazeći posao, ali potaknut atmosferom sanatorija i njegovim neobičnim osobljem, biva uvjeren (ili se sam uvjeri) da je bolestan i da treba produžiti boravak u sanatoriju kako bi se pravilno izliječio. S vremenom Hans biva toliko uljuljkan u jednostavan i lagodan život u sanatoriju da gotovo pa odbija otići. Tako se njegov ostanak produži na gotovo sedam godina.

Ova jednostavna tema prošarana je mnoštvom sekundarne radnje, koja čini većinu radnje romana. Glavna ideja romana očituje se mnogim monolozima i dijalozima u kojima pisac ispoljava svoja filozofska stajališta o gotovo svim elementima (svakodnevnog) života. Glavne rasprave vode se oko pojma “vremena” i “ljubavi”, ali one su toliko fino utkane u radnju romana da čitatelj gotovo ni ne vidi prijelaze između filozofskih promatranja i same radnje. Osim toga, glavni adut romana su i detaljno prikazani karakteri likova. Pisac gradi karaktere na svim razinama – prikazom njihova odrastanja ili prošlosti, sadašnjeg života, određenih postupaka, kroz njihove riječi, misli i stavove, ali i izravnim opisom. Likovi su kompleksni, ali u nekim slučajevima morbidni, gotovo pa nadrealni. Njihove osobnosti nisu posve svakodnevne, kao da ih sve krasi neki oblik ludosti – u dovoljnoj mjeri da primijetimo njihovu ekscentričnost, ali ne toliko da ih možemo proglasiti apsolutno ludima. Zbog svega toga, oni su nekim trenucima humoristični (baš kao i sam roman), ali iz nekakve ironične perspektive. Kroz likove pisac ismijava neke društvene norme, te neke ljudske osobine i cijele tipove ljudi.

Kroz način života u sanatoriju pisac opisuje jedan svijet dekadencije i dokolice, koji je gotovo identičan životima aristokracije, osim što u sanatoriju ljudi pronalaze opravdanje za svoj nerad kroz stanje bolesti. Ono što je naglašeno je da su te bolesti uglavnom izmišljene. Bolesno stanje pacijenata u ovom sanatoriju potiču dvije stvari – osoblje koje od svake sitnice radi veliki zdravstveni problem, pa čak i zdravog čovjeka tretiraju kao bolesnog ili potencijalno bolesnog; te sami pacijenti koji su gotovo pa hipohondrični, ne samo zbog osoblja koje ih uvjerava da su bolesni, već i do same atmosfere bolnice gdje svi moraju ležati, obilno jesti, ne smiju se fizički naprezati i slično (što ih na kraju i dovodi do stanja bolesti). Na kraju se takav način života prihvati te se razvije odbojnost prema bilo kojem drugom načinu života – što se dogodilo i glavnom liku, Hansu. Hans je bio svjestan da njegov život na takav način odlazi u vjetar, a jedina stvar koja ga drži podalje od grižnje savjesti što toliko jede, sprava i praktički ništa ne radi od svog života, je uvjerenje da je bolestan.

Osim tema bolesti i prikaza društva na primjeru zatvorenog sustava sanatorija, pisac obrađuje još mnoge teme, među kojima i ljubavna priča između Hansa i udane Ruskinje, te odnos između Hansa i Joachima, dva bratića.

Ovaj roman je kompleksno, ali vrhunsko djelo koje je zapravo veoma razumljivo i lako čitljivo. Baca jedno novo svijetlo na svijet u kojem živimo, društvo koje nas okružuje, ali i na samu prirodu čovjeka i pojedinca, koji smo i mi sami. Pisac u njemu jednako iznosi i svoje stavove, kao i stavove svojih likova, koji nisu uvijek u suglasnosti. Upravo zato je roman nakon svog objavljivanja potaknuo obračune u stavovima kritičara i čitatelja, koji će se kasnije očitovati i u političkim prilikama Njemačke nakon Prvog svjetskog rata.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća

Mjesto radnje: sanatorij Berghof u Švicarskim Alpama

Tema djela: boravak mladog čovjeka u sanatoriju

Ideja djela: prikaz filozofskih stavova mladog čovjeka koji odluči biti bolestan i tako protratiti mladost

Kratak sadržaj

Prvo poglavlje

Mladić imena Hans Castrop išao je vlakom u planine. Bio je iz dobrostojeće obitelji, navikao na udoban život i za nekoliko tjedana trebao je krenuti na praksu u jedno brodogradilište. Ali prije nego započne (ili bolje reći nastavi) svoj život, mora obaviti jedan posao u ovoj planini. Znao je da ga čekaju skromni uvjeti života, ali se nadao da će ga tjeskoba koja bi ga hvatala kada bi o tome razmišljao, napustiti jednom kad dođe na svoje odredište. Vlak se penjao visoko u planinu, sve dok nije stao pred jedno selo. Tamo je Hans Castrop čuo glas svog rođaka, iako je mislio da ovo još nije njegova stanica. Ipak, bio je to njegov rođak, Joachim Ziemssen. On je ovdje bio već pola godine, s mislio je ostati još toliko, što je iznenadilo Hansa, koji je mislio da će se rođak s njim vratiti za tri tjedna. Joachim mu kaže da sada ne misli na povratak kući, tek je stigao i svašta se može dogoditi za tri tjedna dok je ovdje. Mladići su krenuli prema sanatoriju u kojem se Joachim već šest mjeseci, na planinskom zraku oporavljao od plućnih bolesti. Ispričao je Hansu kako ovdje vrijeme drugačije prolazi nego kod kuće. Pokazao mu je još jedan sanatorij, na mnogo višoj poziciji na planini nego ovaj u koji oni odlaze.

Kada su stigli u sanatorij, Joachim je najprije odveo Hansa da se smjesti u sobu. Rekao mu je da je u toj sobi još sinoć umrla neka Amerikanka, ali neka ne brine, jer su jutros “raskužili” sobu. Hansu to nije bilo drago, ali ga je više smetalo što je u sobi toliko hladno, a grijanja nema. Joachim mu kaže da je to od planinskog zraka i da će se naviknuti.

Bratići su otišli na večeru i tamo lijepo jeli pijući vino. Joachim se počeo žaliti da puno propušta od svog života dok je ovdje. Ovdje će biti još najmanje pola godine, a godina dana je puno za mladića poput njega za izgubiti je. Od vina se Hansu prispavalo pa su krenuli na počinak. Usput su sreli doktora Krokowskog kojeg je Hans obavijestio da će ostati ovdje tri tjedna, ali da je potpuno zdrav čovjek kojem ne treba ni fizička ni psihička pomoć. Doktor se iznenadio i rekao da nikada nije upoznao čovjeka koji je potpuno psihički i fizički zdrav.

Legavši u krevet, Hansu je bilo neugodno pri pomisli da je jučer u njemu umrla žena, ali je odagnao te misli i zaspao. Cijelu je noć sanjao.

Drugo poglavlje

Hansu Castorpu je još kao dječak ostao siroče. Dok je imao pet godina umrla mu je majka, a otac, koji joj je bio veoma privržen, umro je tri godine kasnije. Tada je Hans počeo živjeti s djedom, Hansom Lorenzom Castropom. Djed ga je volio i često pričao zgode iz svojeg djetinjstva ili djetinjstva svoga sina. Ali nakon samo godine i pol, Hasnu je umro i djed. Još jednom u kratkom roku dječak je bio primoran promijeniti svoje mjesto boravka i način života.

Otišao je živjeti kod novog skrbnika, ujaka svoje pokojne majke, konzula Tienappela, koji je imao punomoć nad dječakovom imovinom. Zato je konzul rasprodao dio imovine, preuzeo na sebe likvidaciju tvrtke Hansova djeda i oca, te sebi isplaćivao troškove skrbništva nad djetetom. Konzul Tienappel bio je udovac s dvoje djece, uglađen čovjek, ugledan u svojoj zajednici. Njegova služavka brinula se o kući, trpezi i malom Hansu. Hans je bio slabokrvan zbog čega je na savjet liječnika svaki dan pio po čašu vina porta. Vino bi ga uspavalo i usporilo, ali inače bio normalan, zdrav dječak. Najviše je volio sjediti na kejevima i promatrati more i krajolik. Živio je udobnim životom, što se nastavilo i nakon što je Hans otišao na studije. Hans je bio prosječan čovjek. Ni previše pametan ni glup. Odlučio se za studij brodogradnje iz dva razloga – brodovi su jedina konkretna stvar koja mu se u životu sviđala, a obiteljski prijatelj imao je brodogradilišnu tvrtku i rekao mu da će ga zaposliti ako završi taj studij. Hans nije volio puno raditi, iako je rad jako cijenio, a ovaj posao osigurat će mu poziciju u društvu i lijepu budućnost.

Ali prije nego je uopće krenuo na praksu, Hansu su preporučili da ode u planine, budući da mu je zdravlje bilo narušeno nakon mukotrpnog rada oko završnog ispita. Logičan izbor bilo je otiči u sanatorij u kojem mu je bio uistinu bolestan bratić Joachim. Joachim je bio usamljen tamo i nesretan, jer su ga poslali na liječenje trenutak prije nego je trebao postati časnik, što mu je oduvijek bila želja i ambicija. Joachim je odlučio posjetiti ga kako bi ga udobrovoljio i kako bi učinio sebi dobro prije nego počne raditi. Otišao je u sanatorij na izmaku ljeta i planirao ostati tri tjedna.

Treće poglavlje

Prvo jutro u sanatoriju Hans se probudio dovoljno rano da obavi svoju jutarnju rutinu prije doručka, iako se sinoć bio toliko umoran da se bojao kako će prespavati cijelo jutro. Nakon brijanja izašao je na balkon i tamo čuo zvukove iz sobe ruskog bračnog para. Ogađen, ušao je u sobu, ali su zidovi sobe bili toliko tanki da je jasno mogao čuti požudne ranje koje su se događale u sobi do njegove. To ga je razljutilo i veoma oneraspoložilo.

Na putu prema doručku je s Joachimom podijelio nezadovoljstvo, ali ga je više zanimalo tko je žena koju je vidio s prozora sobe, a koja samo tumara šumom pored sanatorija. Joachim mu kaže da je to jedna Meksikanka kojoj je stariji sin došao u sanatorij liječiti se, a kad mu je mlađi brat došao u posjet, već sutradan se razbolio i on. Hans i sam osjeti neku težinu u očima, koja ga je pratila otkako je sinoć stigao, te izrazi želju da se upozna s Meksikankom koja nije znala pričati ni jedan jezik osim španjolskog, pa ni sa kim ovdje nije razgovarala.

Doručak je bio obilan, prepun raznovrsne ukusne hrane, a jelo se u raskošnoj dvorani. Hansa je iznenadilo kako su svi pacijenti zapravo jako dobre volje i puni teka, iako su izgledali bolesni i žalili su se na svoje povišene temperature. Gotovo si pacijenti bili su ovdje najmanje mjesecima. Joachim je upoznao Hansa sa dvorskim savjetnikom Behrensom. Behren se požalio Hansu da je njegov bratić jako loš pacijent. Stalno negdje odlazi i želi otići iz sanatorija nakon sam pola godine. Kaže za Hansa da će zasigurno biti bolji pacijent.Primijetio je da je Hans anemičan, a onda im obojici veselo naredio da redovito mjere svoju tjelesnu temperaturu i zapisuju je.

Hans i Joachim krenuli su u šetnju, a Hans je s užitkom zapalio svoju cigaru koje je obožavao pušiti. Sretali su ljude koji su s podsmjehom gledali Hansa, a onda je on shvatio kako mu začudo cigara uopće ne prija. Sumnja da je to zbog vreline u licu koju osjeća otkako je stigao. Joachim mu kaže da se svi tako čudno osjećaju kad tek stignu i da se teško priviknuti na klimu gore u planini. Hans ga pita da li je mnogo ljudi umrlo otkako je on ovdje, a Joachim kaže da jest, samo što se osoblje pobrine da nitko od pacijenata gotovo ni ne primijeti da je netko umro. Jedino što je Joachim silom prilika vidio smrt jedne mlade djevojke, koja je dugo bila živahna, a onda se naglo razboljela. Ali kad je joj je svećenik išao dati posljednju pomast, Joachim je vidio kako se djevojka otima, vrišti i baca, što je neobično jer umirući ljudi nemaju snage za to. A to nije jedini slučaj da su se pacijenti “opirali smrti”.

Odjednom se pored mladića zaustavi neznanac. Bio je to gospodin Settembrini, uglađeni talijan od nekih 30 – 40 godina, učen i jako pričljiv. Zanimao se koliko će Hans ostati tj. koliku su mu “presudu” dali. Iznenadio se kad je čuo da staje samo tri tjedna, jer, kako sam kaže, obračunska jedinica ovog mjesta je mjesec. Settembrini im ispriča glasine kako doktor Kafka truje svoje pacijente zaraženim špricama i kako nekada na sve načine pokušava zadržati pacijente kako bi njihov račun narastao. Ali mladići su to shvatili kao glasine. Svi troje došetali su se do svojih sobe, a mladići su primijetili da je Settembrinijeva soba okrenuta na drugu stranu, pa su pretpostavili da nema novca kada ima lošiju sobu. Settembrini je sve u svemu ostavio dobar dojam na Hansa.

Joachimu je bilo naređeno ležanje na balkonu, pa se s Hansom smjestio u ležaljke na balkonu svoje sobe. Uzeo je rusku gramatiku i učio ruski jer je smatrao da će mu znanje tog jezika dobro doći kasnije u vojsci. Usput si je mjerio temperaturu. Vrijeme mjerenja temperature potaklo ih je na raspravu o trajanju vremena, za koje Hans kaže da je posve subjektivno, a Joachim misli da je ono objektivno s obzirom da imamo ustaljene norme mjerenja vremena. Joachimova temperatura je 37.5, što je loše, ali bolje nego sinoć. Hans je na to otišao u svoju sobu da više ne uzrujava Joachima da mu temperatura još više ne naraste. I sam je legao na balkon na ležaljku.

Nakon sat vremena oglasilo se zvono za užinu. Mladići su otišli u salu gdje se posluživalo mlijeko, naresci, zobena kaša i voće. Hansu je još uvijek bilo teško u želucu od doručka, pa nije htio piti mlijeko. Pitao je imaju li porta, umjesto mlijeka, a posluga mu je donijela pivo jer je to bilo najsličnije portu. Pivo je Hansa posve omamilo. Tijelo mu je bilo malaksalo, a obrazi su mu se sve više žarili. Nije ništa govorio, samo se držao Joachima. Nakon objeda poželio je opet prileći, ali bilo je vrijeme za šetnju.

Krenuli su prema obližnjem mjestu, a Hans je ponovo zapalio cigaru, iako mu ni sada nije posebno prijala. Hans je još uvijek bio obamro, ali se trudio voditi nekakav razgovor s Joachimom. Pričali su o ostalim pacijentima, Hans je spomenuo kako mu srce ubrzano lupa već neko vrijeme,a Joachim nije najbolje izgledao. Nakon povratka u sobu, Hans se izvalio u ležaljku i zaspao nemirnim snom.

Probudilo ga je zvono koje je označavalo vrijeme ručka. I ručak je bio obilan i pun delicija. Svi su mnogo jeli, čak i previše, a Hans je usput promatrao ljude oko sebe. Opet je netko ušao u prostoriju lupnuvši vratima, što je Hansa osobito uznemiravalo, pogotovo zato što je to netko učinio i za vrijeme doručka i užine. Odlučio je vidjeti tko je to tako neodgojen i uvidio da je to jedan mlada Ruskinja.

Nakon ručka, Hans se jedva dovukao do balkona na obavezno ležanje, koje je poslije ručka bilo pripisano svima. Hans je zaspao uz jako lupanje srca, pitajući se zašto se čovjek osjeća ovako čudnovato ovdje gore. Uskoro je bilo vrijeme za čaj, a onda opet obilna večera. Za večerom je Hans opet popio pivo, koje ga je opet jednako onako pomutilo. Činilo se kao da je pijan iako je popio samo pola čaše pive. Na druženju nakon večere ponovo je popričao s Settembrinijem, koji nije s njim mogao razgovarati koliko je bio suvisao. Uskoro su Hans i Joachim otišli u sobu na obavezno večernje ležanje. Joachim je lijepo zamotao Hansa u deke, jer ovaj ih nije imao dovoljno svojih. Ali Hansu je svejedno bilo hladno, iako mu je u glavi gorjelo. Ponovno je zapalio cigaru i prisilio se popušiti je do kraja, iako mu ni sada nije prijala. Na kraju je, umoran, obamro i uznemiren otišao u krevet. Ali jednom kad je legao,više nije mogao zaspati. Kada je napokon zaspao, opet je sanjao lude, nesuvisle snove.

Četvrto poglavlje

Drugi dan Hansova boravka u sanatoriju bilo je prekrasno, toplo ljetno vrijeme, ali već trećeg nad planinom su se nadvili crni oblaci i uskoro je počeo padati snijeg. Hans se tome iznenadio, pa mu je Joachim rekao da ovdje vrijeme nije kao dolje, već se mijenja kako ono hoće. Sutradan su Hani Joachim morali otići kupiti Hansu deke. Putem natrag sreli s Settembrinija koji se žalio na loše grijanje u sanatoriju – čim snijeg prestane padati, grijanje se gasi. Settembrini je pričao o svom ocu koji je uvijek jako grijao svoju radnu sobi, što je bilo prekrasno, a ovaj doktor Krokowski ih, po njemu, kažnjava hladnoćom. Hans ispriča kako je uvijek smatrao da su bolesnici nekako pametniji i duhovniji od zdravih ljudi, pa mu je neobično slušati jednu od pacijentica koja je izuzetno glupa i plitka. Settembrini na to počne dugačak monolog kako je to sasvim pogrešno razmišljanje. To uvriježeno mišljenje stvoreno je samo iz sažaljenja prema bolesnicima, za koje se odmah smatra da nisu ni osoba, već samo tijelo, budući da od trenutka kada se razbile, svi samo mare za njihove tjelesne funkcije.

Nakon što su se Hans i Joachim rastali s Settembrinijem, Hans prokomentira kako se u Settembrinijevom društvu ništa ne smije pogrešno reći, jer ih odmah nadugo ispravlja kao kakav pedagog. Mladići su se također rastali krenuli spremati za ručak koji će biti poslužen za sat vremena.

Hans se brzo navikao na način života u sanatoriju. Ionako je bio tip čovjeka koji nije volio rad, pa su mu se obavezan odmor, lagana šetnja i svakodnevna dokolica lako uklopili u rutinu. U jednu ruku mu se činilo da vrijeme sporo prolazi u sanatoriju, kao da je čitavu vječnost tamo, a u drugu se jasno sjećao dana kad je došao i svi dani nakon toga kao da su proletjeli. Sve u svemu, i Hansu i Joachimu je bilo drago što je Hans došao u sanatorij.

Ipak, Hans se još uvijek nije posve aklimatizirao na planini, niti je mislio da će to moći u tri tjedna. U rutini svakodnevice, počeo je primjećivati nove stvari. Primjerice, ubrzo je po prvi put vidio umiruću osobu. Uskoro su bratići upoznali i sestru Bertu, gospođicu koja se svim silama htjela upoznati s bratićima, a jednom kada je uspjela započeti razgovor s njima, nikako ih nije htjela pustiti. Pogledala bi ih molećivim pogledom i zaustavila još jednom pričom. Hans je po prvi puta izmijenio nekoliko rečenica s Meksikankom, što je u njemu potaklo razmišljanje da se oduvijek radije družio s tužnim ljudima. MOžda zato što je rano ostao bez roditelja, pa ga više ne tišti tuđa nesreća. Čak nema ni nikakvih averzija prema lijesovima. Smatra ih lijepim komadima pokućstva, čak i kad su prazni.

Hans je nastavio uočavati promjene u svakodnevici. Primjerice, svake druge nedjelje, što je značilo da je Hans ovdje dva tjedna, održavali bi se mali koncerti u sanatoriju. Svi pacijenti su se lijepo obukli, na stolove je stavljeno cvijeće, svi su se družili. Hans je pio pivo i pušio, što je kod njega opet izazivalo malaksalost. Settembrini je kasni na koncert, rekavši da on ništa ne voli na zapovijed, pa tako ni slušanje glazbe. Spomenu je mladića koji je poput Hansa došao zdrav, ali je na planini stalno imao povišenu temperaturu. Hans u tome nije vidio ničeg lošeg ni prijetećeg, već samo čudnovatog. Nije mogao dugo voditi razgovor, jer je bio posve omamljen.

U ponedjeljak je doktor Krokowski držao obavezna predavanja pacijentima, na kojem je i Hans želio nazočiti. Ali u ponedjeljak ujutro svečano je objavio Joachimu da on više ne želi onoliko ležati, je očito je da mu je i od toga toliko loše ovdje u planinama. Zato je odlučio da će svako jutro nakon doručka otići u dugačku šetnju u planinu. Čak će uzeti i hrane da ne bude ograničen vremenom. Tako je i učinio odmah nakon doručka. Zaputio se u planinu, pjevušeći i veselo hodajući. Uskoro mu je postalo naporno i pjevati i hodati, ali nije odustajao, sve dok se nije srušio pod jedno stablo. Hans se odlučio vratiti, ali ga je na povratku zapanjio prizor krajolika. Sjeo je na klupu gdje mu je mahnito počela ići krv na nos. Kako bi je zaustavio, Hans je legao na klupu. Tu se prisjetio jednog poznanika iz škole, dok je imao trinaest godina, Pribislava Hippea. Hans je iz nekog razloga gotovo pa obožavao Pribislava, iako ga nikada nije upoznao. Gledao bi ga na školskom dvorištu i uvijek se nadao da će ga nekada upoznati. To se i dogodilo i to na Hansovu inicijativu, kad ga je zamolio da mu posudi olovku za sat crtanja. Pribislav mu je posudio olovku, s kojom je Hans s ponosom crtao cijeli sat, a onda mu je vratio. I to je bilo to. Hans se probudio iz tog razmišljanja i krenuo u sanatorij, ali je jedva imao snage i za ustati i za hodanje. Na cesti je zamolio jednog kočijaša da ga poveze, da ne zakasni na predavanje.

Hans je stigao na predavanja taman nakon što je započelo. Sjeo je na prvu slobodnu sjedalicu do vrata i to baš pored madam Chauchat. Nije bio zadovoljan time, jer je izgledao očajno, nadao se da će se na predavanju odmoriti nakon naporne šetnje, a uz madam Chauchet se osjećao nekako nervozno, srce mu je stalno lupalo i nije mogao biti na miru. Predavanje je bilo o ljubavi, što je za Hansa bila neprimjerena i naporna tema. Nakon predavanja rekao je Joachimu da mu šetnja nikako nije prijala i da će za sada prestati s tom aktivnosti.

U utorak je Hans primio račun nakon tjedan dana boravka u ustanovi, kojeg je podmirio prije jela. U blagovaonici je, kao i uvijek za vrijeme jela, čekao da uleti madam Chauchet i drsko zalupi vratima. Svaki put bi se prenuo na to. Stara profesorica, gospođica Engelhart svaki put bi sa zanimanjem počela pričati o madam Chauchet, hvaleći njen izgled, ponašanje, ljupkost. Hans bi je zadirkivao zbog toga, ali i neprimjetno izvlačio informacije o madam Chauchet. Saznao je da je udana za nekog ruskog činovnika, ali da je nikad ne posjećuje u sanatoriju, gdje boravi tri mjeseca, već treći put. Madam se zove Klavdija, ime koje joj je, po Hansovom mišljenju, pristajalo. Prema madam Chauchet sada je osjećao istu onu vezu kao nekada prema Pribisalvu – osjećaj uzbuđenja i snažnog lupanja srca kada bi pomislio na nju.

Ali Hans nije htio ljubavnu romansu sa madam Chauchet. On je smatrao da nikada ne bi mogao biti s takvom ženom – udanom, pomalo neodgojenom i nepristojnom, koja lupa vratima i uz to, bolesna je i “trune iznutra”, kako kaže sam Hans. Njemu je bilo dovoljno to uzbuđenje dok bi se pogledavali, dok bi se kao slučajno sreli i dok bi strepio kada će je vidjeti. Ali u ni jednom trenutku nije planirao nešto poduzeti, pogotovo zato jer je planirao otići za dva tjedna.

Hansov boravak u sanatoriju činio mu se sve kraćim, kao da se vrijeme odlaska brzo približava, čemu se nije radovao. Navikavao se na takav život, iako se zdravstveno osjećao sve gore. Već je došao i treći utorak da je tamo, što je bio njegov drugi tjedan u sanatoriju u koji je stigao u utorak. Nakon što je platio svoj drugi račun, počeo je računati koliko bi mu novca trebalo da ostane ovdje cijeli mjesec, pa i cijelu godinu. Cifra je bila znatno manje od njegovih godišnjih prihoda. Hansu se činilo da je vrijeme proletjelo. Nije znao gdje su otišli ti dani koji su mu se pri dolasku činili kao cijela vječnost. Sjetio se kako su mu rekli da je ovdje vremenska obračunska jedinica mjesec i sada vidi da su imali pravo.

Hans je također suosjećao s bratićem kojeg će morati ostaviti za nekoliko dana. Rekao mu je da se skoro nije stigao ni odmoriti u ova tri tjedna. Uz to, počela ga je mučiti nekakva hunjavica, iako mu se okus napokon popravio. Zbog te hunjavice, za koju je pretpostavio da je prehlada, pozvao je sestru. Ona mu je odmah rekla da ne postoji nikakva prehlada, da su sve to teže ili blaže infekcije. Prodala mu je toplomjer i naredila da mjeri temperaturu.

Hans je izmjerio temperaturu i na opći očaj, uvidio da ima 36.7 – bila je to ozbiljna temperatura, pogotovo izmjerena prijepodne! Vijest o Hansovoj povišenoj temperaturi pročula se sanatorijem, a on je dogovorio pregled kod liječnika. Sutradan u dva sata liječnik je najprije pregledao Joachima, a zatim i Hansa. Hansu je odmah rekao da je čim ga je prvi put vidio znao da je on pacijent, a ne samo posjetitelj. Vjerojatno je bolestan otkako je došao, a sad mu se stanje samo pogoršalo. Čuje šuštanje u njegovim plućima, a nikako nije bilo dobro i to što mu je majka umrla od embolije. Doktor Krokowski je naredio Hansu ležanje četiri tjedna, a onda će vidjeti što će dalje s njim.

Peto poglavlje

Joachimu je bilo vrlo neugodno prema obitelji što se Hans razbolio i mora ostati u sanatoriju. Smatrao se odgovornim za njega i krivim što je ovako završio. Hans mu je rekao da to nije njegova krivica. Nije da svi broje dane do njegova povratka. Obojica se slože da će pismom javiti Hansovom ujku da će ostati još neko vrijeme u sanatoriju. Hans je mislio da će to biti tek nekoliko dana, ali Joachim je dobro poznavao ovo mjesto i slične slučajeve, pa je sumnjao da će Hans tako brzo biti otpušten odavde. Vjerojatno će mu trebati kupiti još puno potrepština, budući da je ovamo došao s tek malim kovčežićem.
Otkada je cijele dane provodio u krevetu, dani su za Hansa bili svi jednaki, rascjepkani u mala vremenska razdoblja. Ujutro bi ga posjećivali terapeuti, donosili bi mu doručak, pa bi ga posjetio doktor, a zatim i Joachim, donijeli bi mu obilni ručak, pa bi spavao kao i svi na obaveznom popodnevnom odmoru, skoro bi bila večera i onda sumrak dana jednakog kao što je bio jučerašnji i kao što će biti sutrašnji.

Jednom mu je u posjetu došao Settembrini. Obavijestio ga je da im je došao novi pacijent, ali nitko još nije otpušten iz sanatorija. Pohvalio je Hansa što se udomaćio i što je sanatorij počeo zvati svojim. Više nije bio samo gost, sada je punopravni pacijent.

Nakon tri tjedna ležanja, doktor je napokon dopustio Hansu da se ustane i pridruži drugim pacijentima. Vjerojatno to ne bi učinio da ga Hans nije pitao može li ustati, jer eto, prošla su tri tjedna. Hansu se činilo da nitko nije posebno primijetio njegov povratak u svakodnevicu, ali se uvjerio da je to primijetila bar madame Chauchat. Ali ubrzo je od profesorice Engelhart saznao da madam Chauchat gotovo svakodnevno prima jednog muškarca iz sela u posjetu. Ta vijest ga je prenula, ali ne toliko koliko vijest da dvorski savjetnik Behrens slika portret madam Chauchat pa se time oni svakodnevno posjećuju. Od tih noviteta Hansu je porasla temperatura.

Osam dana nakon zadnjih pretraga, Hans i Joachim pozvani su kod liječnika. Dok su čekali red, u čekaonici se pojavi madam Chauchat. Hansu je srce počelo ubrzano lupati i jedva da je bio priseban dok je madam priupitala kada su naručeni. S njom je hladno razgovarao Joachim, upravo zato jer mu do nje nije bilo stalo kao Hansu. Nakon pregleda doktor je bratićem naredio odmor, ležanje, dobru hranu i mjerenje temperature.

Već je došao i listopad. Hans je tada napisao pismo svom ujaku objasnivši mu zašto je dobro da je ostao u sanatoriju. Rekao je da je bolestan i da bi ga zacijelo, da se i vratio kući, ubrzo vratili na liječenje. Zamolio ga je da mu mjesečno šalje 800 funti za podmirenje duga sanatoriju i time završio pismo. Od pisanja je osjetio vrućinu u licu, pa brže-bolje izmjerio temperaturu. Imao je 37.8, stoga je i to još naveo u pismu kao opravdanje svog ostanka.

Sljedećih dana Hans je osjećao sve veću zaljubljenost prema madam Chauchat. Njih svoje igrali su igru gledanja i svrgavanja pogleda, slučajnih susreta i letimičnog gledanja, sve dok jednom madam Chauchat nije tako oštro pogledala Hansa da ga boljelo sljedeći nekoliko dana.

I Joachim i Hans su bili prizdravili pa su se odlučili na šetnju. Putem su sreli madam Chauchat koju je Hans odlučio pozdraviti. Ona je odzdravila, što je Hansa ispunilo jakim uzbuđenjem i radošću. Od silnog uzbuđenja i napora šetnje, temperatura mu je tu večer skočila na 38 stupnjeva.

Jednog dana poslije ručka Joachim i Hans su sjedili u vrtu, što Hansu nije bilo po volji jer se htio družiti s ostalim pacijentima prije obveznog popodnevnog ležanja. Hans je pušio svoju cigaru, naviknut da mu ne prije kao prije, kad mu je prišao dvorski savjetnik Behrens. Nakon razgovora o cigarama Hans ga je priupitao ne bavi li se on slikarstvom? Nakon ispitivanja o tom Behrensovom hobiju, Hans je rekao da bi volio vidjeti njegove slike, što je Behrensa oduševilo. I doista, Behrens je odmah poveo Hansa i Joachima sa sobom da im pokaže svoje radove. Hans je među radovima prepoznao portret madam Chauchet, koji je bio toliko loše naslikan da ga ne bi ni prepoznao da nije sumnjao da je tamo. Ipak, Hans je nahvalio rad i potakao razgovor o modelu. Saznao je da Behrens bolje poznaje madam Chauchet ali samo po tjelesnom pitanju i to onom pod njenom kožom.

Uskoro je došla i dugo očekivana zima koje se Hans pribojavao. Njemu je i do sada noćima bilo hladno, a otkako je pao snijeg, bilo mu je hladno i danju. U sanatoriju se slabo grijalo, što, čini se, nikome nije smetalo osim njemu. U sanatoriju se već uvelike pričalo o Božiću, iako je do prve nedjelje došašća bilo još šest tjedana. Hansu je bilo nelagodno uopće razmišljati o Božiću, jer bi to mogao biti prvi kojeg će provesti van doma i daleko od obitelji.

Sam Božić došao je prošao u nekakvom blagdanskom raspoloženju, koji se jedva probijao budući da pacijenti nisu bili željni ni hrane ni kolača, pa ni darova koje su im bližnji slali. Odmah dan nakon Božića gotovo se nije ni razlikovao od bilo koje druge nedjelje ili čak radnog dana.

U vrijeme poklada bilo je pet mjeseci otkako je Hans stigao u sanatorij i točno godina dana otkako je tu stigao Joachim. U utorak, na dan poklada, svi su otišli dolje u selo gledati maškare. Navečer je, nakon večera uslijedila zabava. Posebno je veselo bilo kada je dvorski savjetnik pokazao igru crtanja zatvorenih očiju. Zaorilo se opće veselje dok su gledali kako pokušava nacrtati svinju zatvorenih očiju. I drugi su htjeli pokušati, pa su među sobom razdijelili tri male olovke. I Hansu se to svidjelo pa je i sam zatražio olovku, ali kako je dobio neki mali batrljak od olovke, odučio je sam potražiti novu. Bio je pripit i gotovo ljutito je izašao van i ravno krenuo prema madam Chauchet, tražeći je olovku. Ona ju je začudo imala i dala mu je. Ali dok su se njih dvoje vratili do stolova, zabava je već jenjavala. Zato su Hans i madam Chauchet sjeli odvojeni od svih i počeli razgovarati. U razgovoru su flertovali, a onda je sve gradiralo do trenutka kada je Hans gospođi izjavio ljubav. Ona je njega nazvala njenim “princem karnevala” i otišla, napomenuvši da mu ne zaboravi vratiti olovku.

Šesto poglavlje

Proteklo je šest tjedana otkako je Hans posudio olovku od madam Chauchet, vratio je i dobio nešto zauzvrat. Joachim je bio sve nezadovoljniji i odjednom je jasno izražavao bijes što njegova krivulja ne pokazuje napredak. Čini mu se da nikada neće biti pušten kući, a sve što želi je napokon započeti život činovnika.

Madame Chauchet otišla je iz sanatorija dan nakon poklada, navodno samo na kratak dopust, pa je Hans iščekivao njen povratak iako je prošlo već šest tjedana otkako je otišla. A onda, oko Uskrsa, odlazak je najavio i Settembrini. Već je prije rekao da će otići iz sanatorija ili kada ozdravi ili kada više ne bude nade u ozdravljenje. Liječnik mu je nedavno priopćio ovo dugo, tj. natuknuo da bi mogao doživotno ostati ovdje. Settembrini je zato odlučio preseliti se u selo blizu sanatorija i tamo nastaviti mirno i slobodno živjeti.

Hans se počeo zanimati za astrologiju jer je svake večeri promatrao zvijezde do kasno u noć, ležeći na svojoj ležaljci na balkonu, umotan u deke, iako je tek bilo proljeće i još uvijek je bilo hladno. Joachim je bio sve nervozniji i često je raspravljao s Hansom ili Settembrinijem o ratu, politici i sličnim temama. Hans je, kada bi Joachim bio zauzet pregledima, odlazio u šetnje, sve do onog mjesta gdje se na klupici prisjećao Pribislava Hippea i gdje mu je počela curiti krv na nos. To se više nije događalo, jer se nakon 11 mjeseci provedenih na planini, Hans napokon potpuno aklimatizirao. Činilo se da mu se zdravlje popravlja, samo što mu temperatura nikako nije opadala.

Jednom su Hans i Joachim otišli u posjetu Naphti, krojaču kod kojeg je živio Settembrini otkako se preselio u selo. S njim su, zajedno sa Settembrinijem, pričali o mnogim filozofskim temama. Ovi razgovori bili su nužni za Hansa, jer je upravo o njima razmišljao u dugim i brojnim satima svoje dokolice.

Uskoro je stigao i kolovoz, a s njime se napunila godina dana otkako je Hans stigao u sanatorij. U sanatoriju su se revno obilježavali svi blagdani, godišnjice i praznici, ali se godišnjice dolaska u sanatorij nisu ni spominjale. Joachim je u to vrijeme postajao sve nervozniji i mušičaviji. Stalno je prijetio odlaskom, što je Hansa zabrinulo. Nije mogao vjerovati da bi ga bratić mogao ostaviti ovdje gore, kad je on upravo zbog njega i došao.

Na sljedećem zdravstvenom pregledu Joachim je obavijestio liječnika da je nakanio otputovati iz sanatorija za osam dana, a onda za tri tjedan stupiti u vojsku. To je bilo nakon što mu je liječnik rekao da će nakon još samo pola godine u lječilištu biti zdrav i spreman otići. Liječnik se začudio Joachimu i, iako se jasno nije slagao s njegovom odlukom, odlučio ga pustiti. Pitao je i Hansa ide li s njim, ali Hans je odlučio njemu prepustiti odluku o ostanku ili odlasku. Liječnik ga poslušao, a onda rekao da je i on spreman za put. Hans je ostao iznenađen i pokušao je razuvjeriti doktora u vezi njegove odluke.
Joachim je bio ponosan na sebe što se suprotstavio doktoru, ali Hans je ostao šokiran. Čim je došao u sobu, legao je na ležaljku, omotao se dekom i izmjerio temperaturu. Imao je 37.8 – bio je to dokaz da još nije zdrav, čime je odmah obavijestio Joachima. Joachim nije ništa odgovorio. On je kao slučajno razbio svoj toplomjer da ga eventualna temperatura ne bi pokolebala u nastojanju da ode. Unatoč svoj brigi i problemima – radovao se odlasku.

Dan polaska bio je prekrasan jesenski dan. Joachim nije spavao cijelu noć, a onda je sišao na doručak i nakon doručka krenuo na put. Hans ga je ispratio na peronu i zadnje što mu je Joachim poručilo bila je srdačna molba da što prije dođe za njim. Hans je ostao sam u planini.

Nakon što je Joachim otišao, Hans je dobio novo mjesto za stolom u blagovaonici i to bivše Settembrinijevo mjesto. U posjet mu je došao njegov ujak James Tienappel. Hans se prema njemu ponašao gotovo identično kao što se Joachim ponašao prema njemu kad je tek stigao. James se čudio nećaku, kao što se Hans prije petnaest mjeseci čudio Joachimu i naravno, računao je da će nećak s njim otići kući za osam dana, koliko je ujak planirao ostati. Hans se na to samo nasmiješio rekavši da je tek stigao, još se mora odmoriti i vidjeti kako ovdje stoje stvari.

Nakon doručka sutradan, sreli su Behrensa koji je samo pogledavši Jamesa zaključio da je slabokrvan i da bi bilo najbolje ne samo da odmara sljedećih tjedan dana, nego da se ugleda na svog nećaka i ovdje ostane duže. James je cijeli dan slijedio svakodnevicu sanatorija. Hranio se i ležao kao i svi tamo. To mu je prijalo jer je i sam osjećao nekakav umor, zimnicu i vrućinu u isto vrijeme.

Tek je šestog dana liječnik porazgovarao s Jamesom. Nakon tog razgovora konzul James ostao je do kraja dana u sanatoriju, poplaćao je sve račune i riješio papire, a onda se sutradan iskrao i otišao na vlak. Hans je odmah znao da je pobjegao, iako mu je ostavio poruku da je hitno morao natrag doma zbog posla. Hansu je bilo drago što su se stvari tako riješile.

Tu zimu napadalo je jako mnogo snijega. U Hansu se odjednom javila želja da kupi skije i nauči skijati. To nije bilo u skladu s propisima bolnice jer je tu svako bavljenje sportom bilo strogo zabranjeno. Naime, na planini je rijedak zrak pri naporima mogao znatno oštetiti pluća. Ipak, Settembrini ga je svesrdno ohrabrivao u tom naumu i savjetovao da to učini što prije, prije nego izgubi hrabrost. Settembrini mu je pomogao izabrati skije i vrlo brzo Hans je počeo učiti skijati. Jednom se pri toj svojoj aktivnosti susreo s dvorskim savjetnikom Behrenskom, ali ga ovaj nije prepoznao. Mir, tišina i samoća gorja pod snijegom bila je ostvarenje Hansova sna, ali ipak, uvijek bi se pri povratku u sanatorij obradovao kada bi vidio ljude. Ipak, ova fizička aktivnost u njemu je probudila samopouzdanje koje već nije dugo osjetio, a koje se samo naslućivalo dok bi razgovarao s Naphtom ili Settembrinijem.

Jednom je Hans krenuo na skijanje poslijepodne. Izgubio je pojam o vremenu i mrak je pao ranije nego što je očekivao. Hans se izgubio u šumi kroz koju je prolazio, a onda je počela i mećava. Bio se potpuno izgubio, slijep i promrzao od mećave. Lutao je tim djelom planine. Na kraju je pronašao neku kolibu, ispod čije se sušice sklonio od mećave. Hans je popio malo porta što ga ponio sa sobom u pljoski, ali od toga se odmah osjetio ošamućen i umoran kao nekada od nekoliko gutljaja piva. Tada je i zaspao, sanjajući košmarne snove. Probudio se i shvatio da je prošlo tek desetak minuta otkako je zaspao i tek sat-dva otkako se izgubio. Mećava je prestala i Hans se vratio u sanatorij.

Hansu su cijelo vrijeme stizala pisma od Joachima. Joachim je najprije išao na sveučilište, pa u dočasničku školu. Zatim je krenuo u časničku školi i činio se sretnijim nego ikada. A onda se počeo razbolijevati i morao je propustiti neke vježbe kojima se silno radovao. Na kraju se Joachimu zdravlje toliko pogoršalo da mu je liječnik savjetovao boravak u gorju, stoga mu je majka ponovo rezervirala sobu u sanatoriju u kojem je bio i prije, a s njim dolazi i ona.

Joachim i njegova majka, Hansova tetka, stigli su u sanatorij tri dana nakon brzojava u kojem su javili da stižu. Joachim je bio neobično uzbuđen što je stigao, kao čovjek koji je nakon dugog izbivanja napokon stigao kući. On i Hans zamijenili su uloge onog dana kada je Hans stigao u sanatorij. Joachim je bio veseo sve dok njegova majka nije spomenula vojsku časnički ispit, nakon čega se Joachim snuždio, postao tih i bezvoljan.

Joachimu je odmah sutradan dvorski savjetnik Behrens propisao četiri tjedan ležanja, da se aklimatizira i oporavi. Joachimovom mami neodređeno je rekao da bi mu se do jeseni stanje moglo popraviti, ali nije odredio koliko će dugo Joachim morati ostati u lječilištu. Joachimova mama ostala je u lječilištu osam dana i onda otputovala u Hamburg.
Nakon četiri tjedna ležanja, Joachim je imao dovoljno nisku temperaturu da bi mogao ustati. Bratići su nastavili svoj život kakav je bio prije Joachimova odlaska. Posjećivali su Naphtu i Settembrinija te se ponovo upuštali u duboke filozofske rasprave. Nakon jedne takve Joachimu je ponovo prorasla temperatura. Počelo ga je boljeti i grlo, pa mu je ubrzo dijagnosticirana tuberkuloza grla. Svakodnevno je morao odlaziti na mazanje grla, a za njega su spravljali i posebnu, nešto mekšu hranu. Pacijenti su se nakon te dijagnoze počeli odnostiti prema Joachimu s velikim poštovanjem, oslovljavajući ga čak i sa “gospodine poručniče”. Joachim je od tada još manje govorio. Odlazio bi s bratićem u šetnju i tamo turobno hodao, dok bi Hans bio istinski zabrinut za njega.

Uskoro je liječnik zabranio Joachimu da ustaje iz kreveta. Već mu je bilo teško i jesti, pa su ga stavili isključivo na tekuću hranu. Ali ništa od toga nije toliko zabrinulo Hansa koliko trenutak prije nego je Joachim osuđen na krevet, a u koje ga je uhvatio kako bezbrižno i prisno priča s djevojkom Marusjom, koja se Joachimu sviđala još od prvog posjeta bolnici.
Hans je javio gospođi Ziemssen zdravstveno stanje njenog sina Joachima i ona je već nakon tri dana došla u sanatorij. Činilo se da je Joachim na samrti. I sam Joachim se pomiri i sa svojim stanjem i sa samom smrću. Dvorski savjetnik Behrens također je mladiću davao još tek nekoliko sati. Na kraju je Joachim doista i umro, pored majke i Hansa.

Sedmo poglavlje

Na najkraći dan u godini, ne znamo koju godinu Hansovog boravka u sanatoriju, napokon se vratila madam Chauchet. Došla je upratnji jednog starijeg muškarca, Mynheera Peeperkorna, što je iznenadilo Hansa. On je znao da se gospođa Chauchet vraća, ali nije znao da neće doći sama. Nakon što je stigla, Klavdija Chauchet nije posvetila nikakvu posebnu pažnju Hansu, sve dok mu nekoliko tjedana nakon dolaska nije pristupila dok je čitao novine u salonu i pitala za njegova bratića. Hans se madam obraćao kao da su stari znanci, kao da nije žena, na što se ona kao vrijeđala. A kad ga je pitala zar on nije odlazio odavde sve ovo vrijeme, on je odgovorio da nije jer je čekao nju. U razgovoru ih je prekinuo gospodin Peeperkorn koji ih je sve pozvao na druženje.

Gospodin Peeperkorn bio je silovit čovjek koji je imao duh vođe. Govorio je glasno, ali nikada dorečeno, ipak svi su ga slušali i poštivali. Volio je obilno jesti i piti mnogo crnog vina i jake kave. Uskoro se i on razbolio pa je ostao u sanatoriju sve do proljeća. Hans mu je često odlazio na filozofske razgovore, ali je također razgovarao i s madam Chauchat dok bi ovaj bio u krevetu. Hans je pri jednom takvom razgovoru ponovo izjavio ljubav madam Chauchat, ali je s njom i dalje razgovarao hladno iako veoma izravno, kao da nije dama. Pitao ju je voli li gospodina Peeperkorna a ona je rekla da voli to što on nju voli i da nije mogla nipošto odbiti tu ljubav. Hans je to razumio. Na kraju tog razgovora, Hans i madam Chauchet su se poljubili “ruskim” poljupcem.

Još prije ovog događaja gospodin Peeperkorn je, razgovarajući s Hansom, u jednom trenutku okrenuo razgovor na madam Chauchat i onda ga pitao voli li on nju. Objasnio mu je zašto to misli, a onda ga pitao jesu li oni bili ljubavnici dok je madam bila u sanatoriju zadnji put. Hans je to zanijekao i objasnio njihov platonski odnos. Dvojica muškaraca na kraju su se osjećala veoma prisnima pričajući o madam Chauchat, pa su se na kraju i rastali kao bliski prijatelji. S vremenom je bolest gospodina Peeperkorna uznapredovala i potpuno ga oslabila. Na kraju se jadan čovjek sam ubio, i tako madam Chauchat ostavio “udovicom”.

Madam Chauchat je nakon toga otišla iz sanatorija, a Hans je ostao tamo bezvoljan i prazan. Nije ga ni malo uzbudio novi zaključak liječnika koji je rekao da mu se stanje s plućima popravilo. Temperatura mu je još uvijek mijenjala visinu pa je liječnik zaključio da se tu radi o streptokokima. Hans se podvrgnuo liječenju streptokoka, ali to nije nikako utjecalo na njegovo zdravlje. Činilo se da je Hansu svejedno. Ne samo u vezi njegova zdravlja ili života, već samog postojanja uopće, koji se, poput njegovog, odjednom činio besmislenim.

Jedino što je Hansa u to vrijeme činilo imalo sretnim bilo je kartanje. A onda je tu opsesiju zamijenio drugom – gramofonom. Bolnica je donijela jedan gramofon kojem su se svi iščuđavali. Svirale su se razne ploče sa skladbama i svi su bili opčinjeni kako iz te sprave čuju cijele orkestre. A gramofonom je upravljao upravo Hans. Potpuno se predao tom poslu i obavljao ga sa strašću. Glazba je u njemu potakla neka nova razmišljanja i filozofske zaključke.

U sanatorij je došla djevojka Elly koja je bila medij i mogla je komunicirati s mrtvima. Doktor Krokowski je s njim i nekoliko pacijenata održavao seanse. Na jednoj takvoj seansi Hansu se ukazao njegov pokojni bratić Joachim. Bio je obučen u časničku odjeću i bio upalih obraza. Hansu su na taj prizor krenule suze na oči. Ispričao se i izašao iz seanse.

S godinama koje je Hans proveo u sanatoriju kao da se duh bolnice počeo mijenjati. Ljudi su bili razdražljivi i ponekad jako srditi. Ljudi su se međusobno sukobljavali i često bi im nakon toga toliko pozlilo da im više ne bi bilo spasa. Čak je i sam Settembrini, prilikom jedne svađe, bio izazvan na dvoboj i to od strane njegova prijatelja Naphte. Dvoboj je bila velika stvar za koju su se svi pripremali, ali Settembrini je još prije odlaska na dvoboj rekao Hansu da on nije ubojica i da neće nikoga ubiti. Kada je došlo vrijeme dvoboja, Settembrini je podigao oružje i pucao u zrak. To je razljutilo Naphtu, prozvao je Settembrinija kukavicom, a onda sebi pucao u sljepoočice.

Hans Castrop sedam je godina ostao u sanatoriju. Postao je pouzdani pacijent kojeg nitko više nije zamarao pitanjima o zdravlju, niti se dovodilo u pitanje koliko još ostaje gore. Za to vrijeme svašta se izdogađalo pod planinom. Umro je Hansov ujak koji je postao njegovim skrbnikom, ali to Hansa nije pretjerano pogodilo. Odavno nije imao nikakve veze s vanjskim svijetom. Više nije ni naručivao svoje cigare, već je našao novu koju je mogao kupiti i u selu pod sanatorijem.
Ali jednog ljetnog dana, dok je Hans ležao u ležaljci na balkonu, udari u blizini grom. Taj grom probudio je Hansa. On je odlučio otići iz sanatorija. Spakirao se i u krcao na vlak, uz blagoslov svog prijatelja Settembrinija. Hans odlučno ode u rat, u kojem vjerojatno pogiba, iako na pisac ne želi otkriti da li je to za sigurno.

Likovi: Hans Castrop, Joachim Ziemssen, dokrot Krokowski, dvorski savjetnik Behrens, madam Chauchat, gospodin Settembrini, krojač Naphta, gospodin Peeperkorn…

Analiza likova

Hans Castrop – mladi dvadesettrogodišnji inženjer koji je planirao otići bratiću u posjet u sanatorij i tamo ostati tri tjedna, ali uljuljkan u život sanatorija, ostane tamo sedam godina. Hans je čovjek koji je još kao dijete izgubio roditelje, nakon čega je pao na skrb djedu, a onda i svom ujaku. Njegova obitelj imala je tvornice, pa Hans naučen na lagodan život. Ipak, nema dovoljno novca da ne radi ništa, pa se školuje za inženjera jer je volio brodove, te mu je nakon studija bio zajamčen posao u brodogradilištu. Ipak, Hans nije baš volio raditi, iako je jako poštivao rad. Zato mu je nametnuta bolest u sanatoriju jako dobro došla. Bio je dovoljno “bolestan” da mora mirovati, ali ne i da se mora zabrinuti za svoje stanje. Ležanje mu je dalo dovoljno vremena da razmišlja o životu, što je uvijek rado činio. Smatrao se filozofom i uživao u društvu ljudi sličnih sebi. Ipak, rani gubitak roditelja, od njega je stvorilo pomalo hladna čovjeka, koji se nije rado pridavao emocijama. Čak i kad se zaljubio, ta ljubav bila je distancirana. U početku nije želio imati ništa posebno s ženom koju je volio, bilo mu je dovoljno da je gleda. Smatrao ju je bolesnom, i stoga neprimjerenom za njega. Kasnije se i sam promijenio pa se i njegova ljubav promijenila. Hans je u početku bio tipičan primjer mladića iz visokog društva – živio je po svojim normama, a svako odstupanje od tih normi, smatrao je prostaklukom, neugodom, neodgojenošću… S vremenom i on počinje kršiti normu i sva svoja stajališta podređuje svom dekadentskom, neradničkom načinu života. Ali pri kraju romana, on spletom okolnosti uviđa što je učinio od sebe. Zato napokon odlazi iz sanatorija i odlazi u vojsku, gdje najvjerojatnije i pogiba.

Joachim Zemssen – bratić Hansa Castropa koji je još prije bratićeva dolaska u sanatorij, tamo već proveo šest mjeseci. Odmah pri bratićevom dolasku upozorio ga je da vrijeme tamo drugačije teče i da je upitno koliko će tamo ostati. Joachim je odrastao s Hansom jer je njegov otac bio Hansov skrbnik. Joachim je bio povučen, pomalo šutljiv mladić kojemu je jedina želja u životu bila postati vojnički časnik. Sve njegove ambicije stremile su tome, pa mu je jako teško padao boravak u sanatoriju, koji ga je odvajao od njegove prave sudbine. Joachim je željno iščekivao odlazak iz sanatorija, ali se pokoravao željama doktora koji su mu samo produživali ostanak. Zbog toga je postajao nervozan i ćudljiv. Želio je što prije krenuti sa svojim životom, početi obavljati svoje dužnosti, a ništa od toga nije mogao iz sanatorije. Smatrao je da je previše mlad da bi godine ostavljao na takvom mjestu, jer su, po njegovom mišljenju, godine u kojima je bio ključne u životu, i svaki dan proveden bez rada je traćenje tih godina. Zato je na kraju sam odlučio otići iz sanatorija, protiv volje svojih liječnika. Otišao je i nastavio svoje školovanje te započeo vojničku karijeru. Tada je napokon okusio sreću. Ali ona nije dugo trajala. Joachim je doista bio krhkog zdravlja, pa su ga ponovo poslali u sanatorij. To je doista trebalo biti samo na kratko vrijeme, ali kako u sanatoriju vladaju drugačija pravila, on je još jednom zapeo na tom mjestu. Tada je počeo kopnjeti, zaista se razbolio i naposljetku umro. Ali Joachim nije umro od bolesti, već od lišenosti života. Na kraju je sam odustao od sebe i to ga je odvelo u smrt.

Behrens – bio je dvorski savjetnik i jedan od liječnika sanatorija. Ovo je jedan pomalo pomaknuta ličnost koja svoju moć upražnjava na pacijentima kojima je lako manipulirati. Kroz cijeli roman ne možemo shvatiti da li on namjerno manipulira pacijentima, uvjerava ih da su bolesni znajući da nisu, uveličava ozbiljnost njihova stanja i tjera ih na razna liječenja, znajući da oni zapravo nisu bolesni, te tako upražnjava svoju moć, igra se boga, sebe stavlja na važno mjesto u malom kolektivu bolnice, ili je on doista uvjeren da su svi oko njega bolesni. Pri prvom susretu s Hansom rekao mu je da nikada nije vidio zdrava čovjeka, što nam govori da Behren doista misli da su svi ljudi bolesni. Pitanje je samo koje će od njih uspjeti uvjeriti da im treba njegova pomoć kako bi ozdravili. Svaku bolest Behrens prikazuje kao smrtnu, svaki kašalj je tuberkuloza, a svaka grlobolja tuberkuloza grla. Kao i sve osoblje bolnice, i on zahtjeva višednevno mjerenje temperature, a ako ona i malo prelazi normalnu granicu, pripisuje tjedne ležanje (ako ništa – preventivno). Za Behrensa, kao i za sve liječnike, vrijeme je relativno. Tjedni u krevetu njemu ne znače ništa, kao ni godine u sanatoriju. Behres ima kompleks boga. Svima koji se ne pridržavaju njegovih uputa prijeti bolešću i smrću, pa se naslađuje kada do toga i dođe. Nismo sigurni da li je ikoga uopće izliječio, jer njegove metode liječenja više uzrokuju bolesti, nego što ih otklanjaju. Dokaz je to što ljudi samo dolaze u sanatorij, a rijetki odlaze. Većina ih bude odnesena u lijesu.

Madam Klavdija Chauchet – lijepa ruskinja koja se dugo liječila u sanatoriju. Voljela je biti u centru pažnje, a Hansovu pažnju zadobila je tako što bi uvijek zalupila vratima kada bi ušla u blagovaonicu. Hansu je to bio odraz neodgojenosti i mrzio je to. Madam mu čak nije bila ni posebno otmjena ni lijepa, ali nešto ga je privuklo k njoj. Zaljubio se i bio bi nemiran pored nje, ali ipak, nije htio imati ništa ozbiljno s njom. Bilo mu je dovoljno onih nekoliko pogleda što bi dobio od nje za vrijeme obroka. Madam Chauchet je bila udana, ali je to nije sprječavalo da koketira. Jednom kada se upoznala s Hansom hinila je da je vrijeđa njegovo nepoštovanje. On joj se obraćao s “ti” i bio veoma otvoren s njim, a ona se na sve to lažno vrijeđala, a zapravo joj je imponirala njegova pažnja. Uskoro je Klavdija otišla iz sanatorija i nakon koje godine se vratila, ali ovoga puta s pratnjom. Bio je to stariji gospodin, kojeg je Klavdija, kako sama kaže, voljela jer je on volio nju. Ipak, činilo se da joj se dopada i Hans, ali njihova ljubav dalje od koketiranja nije nigdje otišla.

Settembrini – čovjek od nekih trideset do četrdeset godina, talijanskog podrijetla, koji se Hansu odmah svidio zbog svojih filozofskih stavova i jake osobnosti. Mišljenje gospodina Settembrinija uvijek se jasno iznosilo i rijetko tko bi mu se mogao suprotstaviti. Govorio je mnogo, jasno i potkrijepljeno talijanskim frazama. On je jedini čovjek koji je Hansu već prvi dan njegova boravka u sanatoriju savjetovao da se spakuje i ode. Settembrini je jedini vidio pravu sliku sanatorija i kako on funkcionira. Često je kršio pravila bolnice, ispoljavajući svoj mali bunt, jer to je bilo jedino što je doista mogao učiniti budući da je doista bio bolestan i nije mogao otići. Iz sanatorija je otišao onda kada su mu rekli da bi tamo zbog svog zdravlja morao ostati doživotno. Settembrini je odlučio umrijeti na slobodi, ako treba, pa je iznajmio mali stan u selu pod planinom gdje je bio sanatorij i često se družio s Hansom koji ga je posjećivao. Settembrini je uvijek poticao Hansove ideje koje su se kosile s pravilima bolnice, ali su bile odlika živa čovjeka. Poticao ga je i na samom kraju, kada je Hans napokon odlučio otići iz sanatorija. Iako se čini kao napasan čovjek, Settembrini je zapravo pozitivna ličnost, kritičar svijeta oko sebe, koji ne prihvaća norme bez njihove logičke potpore.

Bilješka o piscu

Thomas Mann značajan je njemački književnik koji je obilježio njemačku književnost prve polovice 20. stoljeća. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, koja mu je dodijeljena 1929. godine.

Mann je rođen je u Lubecku u Njemačkoj 1875. godine. Nakon očeve smrti, s obitelji se preselio u München 1891. godine, gdje je Mann krenuo u prirodoslovnu gimnaziju. Kasnije se upisao na Minhensko sveučilište i Tehnički fakultet. Studirao je povijest, ekonomiju, povijest umjetnosti i književnosti, a sve kako bi se pripremio za željenu karijeru novinara.

Nakon školovanja radio je u osiguranju, te je tada počeo i pisati. Prvo djelo bilo mu je pripovijetka “Gafallen”, objavljena 1894. godine, ali od prvih radova značajnija je njegova kratka priča “Maleni gospodin Friedemann”, objavljena 1898. godine, što je kasnije bio naslov i njegove zbirke kratkih priča.

U to vrijeme Mann je radio na svom prvom romanu “Buddenbrookovi”, romanu koji će se kasnije prozvati “njemačkim romanom stoljeća”. Roman je objavljen 1901. godine. Nakon njega Mann počinje pisati pripovijetke i drame. 1903. je objavio zbirku “Tristan”, te se usavršava u pisanju drama, izdavši jednu pod naslovom “Fiorenza”.

Bilo je to razdoblje nakon što se Mann oženio, zasnovao obitelj i dobio djecu. Živio je mirnim, uspješnim građanskim životom, kojeg je obilježila i književna slava te nastavak rada na svojim književnim djelima. Značajnije djelo iz tog razdoblja mu je pripovijetka “Smrt Venecije”. Od 1913. pa do 1924. godine radi na svom romanu “Čarobna gora”. U to vrijeme, prije Drugog svjetskog rata, Mann je protjeran iz Njemačke, ali svejedno je nastavio pisati. Izdao je ciklus romana od četiri dijela “Josip i njegova braća”, roman “Lotte u Weimaru” i pripovijetku “Zakon”. Nakon Drugog svjetskog rata izdao je romane “Doktor Faustus”, “Izabrani” i svoj posljednji roman “Ispovjedi varalice Felixa Krulla”.

Od 1952. Mann s obitelji živi u Švicarskoj, još uvijek radeći na svojim djelima. Uskoro je obolio od tromboze i od nje i umro 1955. godine.

Autor: V.B.