Anegdota je pojam kojeg možemo definirati na dva načina. U književnosti, anegdota je priča čija se tematika zasniva na nekom neobičnom događaju, najčešće iz života neke osobe. Ona mora biti sažeto ispričana, kako bi ostala zanimljiva i mora imati efektnu poantu.
Ali u svakodnevnom govoru anegdotom zovemo bilo kakvu priču kojom se govori o nekom neobičnom, čudnom, najčešće smiješnom događaju. Ta priča se u većini slučajeva prenosi usmeno. Ipak, cilj anegdote nije toliko nasmijati, koliko prenijeti neki zanimljiv, neobičan događaj, najčešće iz života poznatih osoba, ili bar osoba poznatih krugu ljudi kojem se anegdota priča.
Pojam anegdota dolazi još iz 6. stoljeća kada je Prokopije iz Cezarije, Rimski skolastik iz 6. stoljeća prije Krista, napisao povijesni rad s kritičkim osvrtima i detaljima iz života bizantskog cara Justijana I. Velikog, kojeg je tijekom života pratio na njegovim pohodima. Nakon careve smrti, Prokopije je objavio taj rad pod nazivom “Anekdota”. Riječ se kasnije prevela kao “neobjavljeni memoar” ili “tajna povijest”.
Rimljani su kasnije anegdotama smatrali svi nepoznate, tajne događaje ili povijesne činjenice poznatih ljudi. Zato se i danas anegdota često vezuje upravo uz zanimljivu, često i poučnu priču o nekoj povijesnoj ličnosti. Ta priča mora prikazivati neobičan događaj s duhovitom porukom. Sam lik u anegdoti i nije toliko važan, osim u svojim glavnim karakteristikama, koliko je važan događaj, pa sama situacije mora biti jasno opisana. Pripovijedanje u anegdoti je objektivno, a naglašen je bitan trenutak u priči. Ponekad u anegdotama ima suptilnog uveličavanja samo kako bi priča bila što zanimljivija, a sama poruka dojmljivija.
Antički Grci su anegdotama nazivali neobjavljena djela koja su bili dio usmene tradicije, pa čak i sve rukopise ili dijelove rukopisa koji nisu bili odštampani. Zato i danas anegdotu vezujemo za usmeno prepričavanje, pa sve zanimljive događaje koje smo od nekoga čuli ili sami doživjeli pa ih prepričavamo drugima, nazivamo anegdotama.
Odgovori