U glib

“U glib” je socijalna pripovijetka Vjenceslava Novaka objavljena prvi puta u Vijencu 1901. godine. Glavna tema djela je odnos između siromašnih i bogatih prikazan kroz odnos dvojicu prijatelja koje je dijelila klasna razlika. Upoznajemo njih, njihove živote, dileme, strahove i borbe.

U ovoj emotivnoj priči najbolje se vidi koliko siromašnog čovjeka život može zakinuti upravo zbog tog istog siromaštva. Autor nam prenosi nepravdu koja se dogodila talentiranijem, ali siromašnijem učeniku Jakovu Kosoviću. Stipendiju je dobio bogati, ali i manje talentirani Artur Kranjčić.

Socijalnu nepravdu autor je izrazito dobro prikazao opisima Arturova i Jakovljeva oca. Jedan je bio fin i bogat gospodin, dobro ugojen, načelnik grada, pun nakita, dok je drugi bio odjeven u iznošenu odjeću, star, umoran i pognut. Obojica su tražili milostinju, a dobio ju je onaj bogatiji. Jakov je pokušao tada pronaći na licu sram i moguće kolebanje onih koji dijele potporu, ali to nije mogao pronaći. Na njihovim licima nije bilo stida.

Vjenceslav Novak progovorio je i o tadašnjem socijalnom stanju većine Hrvata koji su se nalazili pod tuđinskom vlašću. Pisao je kako svi žele biti činovnici ili sele u tuđinu, a na njihovo mjesto dolaze tuđi ljudi pa je i ono malo što imamo od industrije i trgovine u tuđim rukama.

Djelo je napisano mnoštvom dijaloga između glavnih likova, a obiluje je epitetima, personifikacijama i kontrastima. Jezik i stil su jednostavni, orijentirani poruci koju djelo nosi. Kroz cijelu priču prevladava mračna i tamna atmosfera, autor nam je na realističan način uspio opisati život siromašnih kroz primjerice prostor, odnosno stan gdje su boravila dvojica studenata s nikakvim prihodima.

Tmurna i sumorna atmosfera predočena nam je korištenjem mnoštva općih pridjeva. Autor koristi i upravni govor čime postiže slikovitost djela. Ponekad koristi i isprekidane rečenice kako bi nam što bolje mogao prenijeti misli ili dijaloge svojih glavnih likova.

Nakon čitanja ovog djela ostajemo zamišljeni zbog prikazane socijalne nepravde jer Vjenceslav Novak ju je opisao uspješno i dozom velike kritike. Prikazan je život bogatih koji teže uzeti sve više i više, iako imaju. Njihovo licemjere nema granica jer obično se radi o vrlo pobožnim ljudima koji iako odlaze redovito u crkvu, krše Božje zapovijedi i ne žive u skladu s njima.

S druge strane u glib su stjerani svi siromašni ljudi koji nikako ne mogu dobiti pravu priliku da se svojim radom pokušaju izvući iz siromaštva.

Isto tako autor smatra da u glib tjeraju bogati sami sebe. Jer oni iako imaju dovoljno pa i previše, teže sve većem bogatstvu, a pritom gaze sve ispod njih na društvenoj ljestvici. On smatra da je tražeći potporu, bogati tjeraju siromašne u smrt jer potpora je uskraćena onima kojima je najpotrebnija.

Jakov je shvatio nepravdu, ali ipak nije dao mržnji da ga ponese pa je Arturu i oprostio, dok se Artur cijelo vrijeme pokoravao ocu i tonuo sve više i više u glib.

Kratak sadržaj

Priča je ovo o dvojici mladića koji bi trebali krenuti na studij u Zagreb. No, razlika je u tome da je za siromašnog mladića Jakova Kosovića jedina prilika za studiranje nakon mature, stipendija. Jakov živi u siromašnoj ličnoj obitelji i jedan je od petorice sinova. Poslao je molbu kako bi dobio sveučilišnu stipendiju, ali i onu za siromašne te se tako nada da će krenuti na studij. No, stipendiju koja je namijenjena siromašnima dobio je njegov školski kolega, bogati Artur Kranjčić. Artur je sin općinskog načelnika.

Jakov se nadao kako ima još šanse dobiti sveučilišnu stipendiju te iz tog razloga odluči otići u Zagreb. Ipak, u Zagrebu su uvjeti u kojima je živio bili još gori nego u njegovom roditeljskom domu pa tako živi na rubu, suočen sa strašnim siromaštvom. Tamo je upoznao i Jerka Pavličevića s kojim se sve više druži te oni postaju prijatelji. Ubrzo, počinje živjeti s prijateljem Jerkom. Stipendiju nije dobio pa je njegov život sveden na doslovce gladovanje.

Nakon nekog vremena do njega dolazi bogati Jakov koji ga je tražio jer je bio nostalgičan za domom. Tada dolazi i do susreta Artura i Jerka. Jerko mu je pokazao u kakvim uvjetima Jakov živi, a sve to zbog njegovog oca koji je počinio nepravdu i uzeo stipendiju koja je pripadala Jakovu. Jerko mu je skinuo ružičaste naočale kojim je do sada gledao svijet i pokazao mu kako Jakov živi i gladuje, a sve zbog njega. Njegov život je tužan, sumoran, depresivan i bez ikakve nade za boljom budućnošću.

“Jakovljevo lice bilo je bijelo kao papir, samo su se pred očima crnjeli široki kolobari. Oči su mu bile poluotvorene, a onda je najednom klonuo glavom i pao kao mrtvim tijelom na naslon stolice.”

Ipak, Jakov nije zamjerao Arturu, oprostio mu je znajući da on nije za to kriv.

Artur je bio duboko potresen nepravdom i odlučio je napisati svome ocu pismo te se odreći stipendije. Mislio je da će otac biti oduševljen tom njegovom odlukom, no događa se upravo suprotno. Otac mu je oštro odgovorio da ga prestane uznemiravati, objašnjavajući mu da stipendiju često koriste i mnogo bogatiji od njega. Na kraju mu govori da je život prava i jedina škola. I tako Artur odlazi u život zaboravljajući na pravdu.

“I Artur je pošao u život… a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas… dok nije i on posve iščeznuo u zaglušnoj buci života.”

Vrsta djela: socijalna pripovijetka

Mjesto radnje: Zagreb

Vrijeme radnje: Krajem 19. stoljeća

Likovi: Artur Kranjčić, Jakov Kosović, Jerko Pavlinović, Arturov otac

Analiza likova

Artur Kranjčić – upoznajemo ga još na početku novele kada je još dijete. Odrastao je u bogatoj obitelji i nikada mu ništa nije nedostajalo. Njegov otac bio je jako imućan, osim što je imao privatnu imovinu radio je i na mjestu načelnika te je tako ostvarivao dodatni prihod, ali i ugled i čast. Bio je lijepo odgojen, zdrav i psihički stabilan. Imao je crnu kosu i bio je izrazito pametan. No, uz sve to bio je neiskusan i kao takav je otišao studirati u Zagreb. U Zagrebu se osjećao živo i poletno. Pohađao je predavanja na sveučilištu, išao u kazalište i družio se sa svojim intelektualnim vršnjacima koji su tamo došli iz svih krajeva domovine. Vodio je luksuzan život u Zagrebu koji mu je omogućila visoka stipendija u iznosu od dvije tisuće forinti koju je dobio njegov imućan otac, a koja nije bila namijenjena njemu nego siromašnom studentu.Iako u Zagrebu živi lijepim, luksuznim životom, njega muči nostalgija za domom. Poželio je susresti nekoga iz svog rodnog kraja, bilo koga, samo da mu se dom učini bližim. Potražio je zato prijatelja Jakova, iako nije znao u kakvoj bijedi on živi. Tada se pokazao jako osjećajnim jer ga je pogodio njegov život za koji se smatrao on odgovornim jer je saznao da je njegov otac za njega uzeo stipendiju. Imao je savjest i nije podnosio nepravdu. Pisao je zato ocu da ga riješi tog tereta i da može ponovo slobodno živjeti. No, otac za to nije imao sluha te mu je rekao da se to događa, a tek kada krene u život, to će mu biti prava škola. Tada je izgubio ideale, nastavio je živjeti kao i do tada, a lik njegovog siromašnog školskog kolege svakim danom bio je sve manje prisutan u njegovim mislima.

Jakov Kosović – dijete sa sela, odrastao u siromašnoj ličkoj obitelji. Tijekom školovanja uvijek je imao dobre ocjene pa je nakon mature htio iskušati sreću na studiju. Bio je jako talentiran za matematiku, ali nisu postojale velike šanse da dobije stipendiju na tom području pa je odlučio studirati filologiju i povijest. Pošto je bio najsiromašniji od svih koji su predali molbu za stipendije očekivao je da će je on dobiti, ali tome nije bilo tako. Otac mu je tada objasnio da su gospoda uvijek u prednosti. Bio je razočaran i ogorčen, uvijek je vjerovao u pravdu i božju kaznu. Tada je osjećao mržnju i želju za osvetom kako bi pravda bila zadovoljena. Otišao je u Zagreb i kada i tamo nije dobio stipendiju, odlučio je ostati živjeti siromašnim životom sa svojim prijateljem Jerkom. Živio je jadno i bijedno, često ne jedući ništa dva dana. Ipak, kada mu je školski prijatelj Artur došao u posjetu pokazao se plemenitim jer nije osjećao mržnju prema njemu, čak ga je i branio od oštrih riječi prijatelja Jerka.

Jerko Pavličević – student prava četvrte godine i Jakovljev sustanar u Zagrebu. Bio je visok i mršav, tamne puti, sivih toplih očiju i tankih, dugačkih usana. Nosio je sive hlače i crni otrcani kaput. Živio je siromašno u Zagrebu jedva preživljavajući. Ipak, na sve je načine pokušavao pomoći svom prijatelju Jakovu. Plemenit i dobrog srca, jako je cijenio majku. Kada mu je siromašna majka poslala jedva prikupljene dvije forinte, on se rastužio, raznježio i odlučio njima pomoći svome prijatelju. Mrzio je nepravdu i smatrao je da bogati ne žive u skladu s vjerom po kojoj prividno žive, ali kada trebaju učiniti nešto za siromašne, to ne rade, već trpaju i dalje sebi u džep. Napao je Artura zbog njegova oca koji je bio kriv zbog toga što njegov prijatelj Jakov nije dobio stipendiju. Na kraju je zaključio da je Jakov puno bolji od njega jer je bez obzira na sve oprostio Arturu.

Autor: Vjenceslav Novak

Bilješka o autoru

Vjenceslav Novak hrvatski je romanopisac i pripovjedač rođen 1859. godine u Senju. Otac mu je bio podrijetlom Čeh, dok mu je majka bila Senjanka, no porijeklom iz Bavarske.

On i njegovo petero braće i sestara rano su ostali bez oca pa je često naglašavao kako je za njegov književni razvoj bio presudan utjecaj majke koja je i sama imala izražen književni dar. Majka mu je bila izrazito osjećajna te je često naglašavao da je od nje naslijedio tu osjetljivost i samilost prema drugima.

Školu i gimnaziju završio je u Gospiću i u Senju, dok je Učiteljsku školu pohađao u Zagrebu i završio 1879. godine. Nakon toga vratio se u Senj i tamo je radio pet godina na mjestu učitelja.

Uskoro je dobio stipendiju pa odlazi studirati glazbu u Prag. 1887. godine završio je i taj studij te je radio nakon toga u Zagrebu kao učitelj glazbe. Puno je radio i živio je skromno.

Osim što je svoj radni vijek posvetio glazbi, bavio se puno i književnošću. Umro je mlad od tuberkuloze.

Novak je ostavio iza sebe mnogo vrlo vrijednih književnih djela, a pisao je većinom ona sa socijalnom temom. Tema u određenom broju djela bila je vezana za mjesta gdje je živio i radio pa tako postoje ona sa zagrebačkom, senjskom i podgorskom tematikom.

Njegova najpoznatija djela su: “Maca”, “Klara”, “Prva plaća”, “U glib”, “Slovo zakona”, “Janica”, “Tito Dorčić”, “Posljednji Stipančići”.

Umro je 1909. godine, bolestan i umoran od teškog života koji je imao.

Autor: M.L.