Pustolov pred vratima

Pustolov pred vratima je drama Milana Begovića, napisana 1925. godine. U početku je osmišljena kao skica za roman s podnaslovom “Tragikomedija u devet slika”.  Milan Begović je dramu posvetio glumici Viki Podgorskoj. Podijelio ju je u dva prostora.

Postoje dvije igre, prva je realna i u njoj postoje tri lica (Sestra milosrdnica, Liječnik i Djevojka) te druga igra ili igra priviđenja u kojoj se pojavljuje oko dvadeset lica, od kojih je najvažnija Agneza (transformacija Djevojke iz realne igre) te Smrt koja se pojavljuje u deset različitih oblika. Drugi dio drame koji se ujedno naziva igrom priviđenja je prostor u kojem se stvara mašta Djevojke u trenutku prije smrti. U prvom planu se odvija realna radnja.

Drama “Pustolov pred vratima” priča je o ženi koja teži za idealnom ljubavi. Begović se u drami koristi tehnikom prizora gdje Djevojka ima vizije prije nego što umre od teške bolesti tuberkuloze i prije nego što je zaista počela živjeti.

U drami jednu od najvažnijih uloga ima upravo prostor te način kako je prikazan. Tu se misli na terasu koja u isto vrijeme predstavlja mjesto gdje Djevojka umire i koja je na terasi u realnom vremenu. S druge strane terasa predstavlja pogled prema cesti koja ne vodi u smrt nego u život.

To je put kojim Djevojka neće krenuti u realnosti nego samo u imaginarnom svijetu. U prvoj sceni Djevojka i smrt sklapaju dogovor. Djevojka tako želi proživjeti život pun ljubavi, a Smrt cijelo vrijeme želi uzeti Djevojku glumeći pritom zavodnika.

U sljedećim imaginarnim slikama Djevojka ne doživljava sreću jer ju je Smrt prevarila nudeći joj samo one ljubavi koje se ne mogu ostvariti. Tako ju Smrt odvodi u stanje gdje odustaje od života i sve umornija predaje se jer ne želi više živjeti. Na kraju Djevojka shvati kako prava sreća nije u životu nego udaljavanje od života.

Pustolov pred vratima se smatra modernističkom dramom po uzoru na strane autore kao što je Luigi Pirandelli i njegovo djelo “Šest lica traži autora”.

Kratak sadržaj

Radnja počinje na balkonu vile okružene željeznom ogradom i pogledom na prekrasan park. Na balkonu sjedi bolesna Djevojka sa skupim šalom oko vrata slušajući fokstrot koji je na klaviru svirala Sestra milosrdnica.

U tom se trenutku Djevojka sjeća vremena koje je provela u internatu te drage prijateljice Kristine koju je tamo upoznala. Djevojka se odupire prijedlozima njegovateljice da uđe unutra objašnjavajući joj kako uporno čeka nekoga tko će joj donijeti promjenu ili pustolova pred vratima.

Pustolov pred vratima je bio simbol emotivne ispunjenosti i želje za životom. U iracionalnom razgovoru o životu čitatelj saznaje za Sestrino odustajanje od života te Djevojčino očekivanje ljubavi. Ne odustajeći od svojih želja Djevojka moli Sestru da ostavi vrata otključana i da još jednom odsvira ples kojeg se sjeća iz mladih dana i trenutaka ispunjenih radošću.

Ovdje prestaje radnja koja se odvija u realnom okviru i počinju događaji iz imaginarnog svijeta. Djevojka polako tone u deliričan san i odjednom se na vratima pojavi Neznanac koji je bio cijeli odjeven u crnu boju sa crnim šeširom na glavi.

Ponašao se neformalno tvrdeći kako je tako došao i Djevojčinoj majci koja mu se zahvalila na posjeti. Polako postaje očito kako je Neznanac smrt koji Djevojci nudi ostvarenje posljednje i najveće želje. Djevojka za posljednju želju odabire ljubav, a Smrt ju upozorava da je upitno njeno shvaćanje ljubavi. Djevojka unatoč tome ne odustaje i za kraj poželi nesebičnu ljubav koja zauzvrat ne traži ništa.

Smrt je pristala, a iskušenje koje je odabrao za Djevojku bit će Gospodin sa šarenim prslukom. On će staviti na kušnju nesebičnu ljubav supruga i savršenog ljubavnika koji nudi čistu ljubav. Slijedi ispreplitanje stvarnosti i sna, pa se javlja Sestra i muški glas koji Djevojku zove imenom Agneza. To je znak da joj dolazi muž.

Nastupa druga slika gdje se radnja odvija u mondenom salonu. U kući je priređen bal, a uz Agnez je prisutan njen muž, Glumčeva žena i Gospodin sa šarenim prslukom. On i žena od Glumca cijelo vrijeme koketiraju.

Na plesu počinje rasparava o opravdanosti udavaranja na plesovima, a u tom trenutku muž od Agnez pokazuje orijentalne noževe na kojima je bio otrov. Cijelo društvo uznemiruje vijest koju su upravo čuli o smrti glumca Rubriciusa. Upravo se s njegovom ženom zabavljao Gospodin sa šarenim prslukom.

Nakon što su otišli gosti ostaju razgovarati Agnez i Gospodin sa šarenim prslukom koji joj se udvara iako su u rodu. Uskoro se vraća Agnezin muž s pričom i tragičnim opisom piščeve smrti. Pričaju o ponašanju piščeve žene i Agnez iskoristi priliku da pita muža kako bi se on ponio da je ona takva. On u svoju žena ima povjerenje čak i kada mu je Agnez pokazala pismo od nepoznatog obožavatelja.

Budući da muž nije htio pročitati pismo to čini Agnez, a iz pisma postaje očito kako se radi o iskrenoj ljubavi prema Agnez od nepoznatog čovjeka. Muž smatra da se radi o opsjednutosti i nimalo ne sumnja u njezinu vjernost.

Slijedi treća slika koja se odvija u budoaru. Sluškinja donosi čaj i doručak. Agneza je nestrpljiva i čeka ponovno javljanje nepoznate osobe koja joj je poslala pismo. Dolazi dostavljač i donosi pismo u kojem Agnez saznaje da je odabrana za “Odbor za sakupljanje prinosa za popravak katedrale”.

Dostavljač je imao još jednu pošiljku, a to je deseto pismo od tajne osobe. Uskoro Agnez saznaje da joj u posjetu dolazi Kristina. Ubrzo se pojavi Gospodin sa šarenim prslukom. Opet joj se udvara, a dok se sređuje, razgovaraju o iskrenim ljubavnim odnosima.

Dolazi Kristina i njih dvije počnu razgovarati. Agneza joj se povjerava o pismima koje dobiva i želji da upozna tajnog obožavatelja te svjesnosti da se on nalazi negdje blizu. Spomenta neizvjesnost i iščekivanje polako izluđuje Agnezu pa joj Kristina savjetuje da otputuje kako bi se opustila. Treća slika završava dolaskom Muža i Gospodina sa šarenim prslukom.

Na redu je četvrta slika koja se događa u noću u lusuznom vlaku u vagonu kojim Agneza putuje. Na molbu njenog muža Agneza je u pratnji Gospodina sa šarenim prslukom. Puna neizvjesnosti provodi besanu noć i zove Podvornika s kojim počinje razgovarati.

Traži da pozove Gospodina koji ju prati kako bi mogla provesti noć naslonjena na njegovo rame. Gospodin ne razumije zašto je toliko uznemirena i cijelo vrijeme jede bombone te pokušava iskoristiti trenutak kako bi ostvario niske ciljeve.

Agnez mu počinje postavljati čudna pitanja na koja izgleda on zna svaki odgovor. Polako Gospodin uviđa o čemu se radi o bez imalo problema počinje lagati Agnez koja mu sva oduševljena pada u zagrljaj i predaje se. Ujutro je shvatila da ju je Gospodin iskoristio, a na njezin gnjev on samo odgovara da je bolesna i odlazi bez imalo grižnje savjesti.

Peta slika opisuje luksuzan apartman u Alpama. Agnez se objašnjava s muškarcem koji nosi naziv Muški glas. Moli ga da joj prizna kako je on pisao ona pisma, što Muški glas negira. Nakon toga se nalazi s Mladićem u fraku koji je odmah iskren i govori da ne zna za pisma, a iako ju iskreno obožava Agnez ga ostavlja i odlazi s Režiserom.

Režiser je zavodi na prostački način, ali u njegovu govoru Agnez pronalazi neke detalje iz pisma. Ostaje s njim sve dok se pred njima nije ustrijelila nepoznata osoba pucajući si u usta. Agnez posumnja kako je u pitanju možda tajni obožavatelj i sva očajna baca se na leš, ljubi ga, a Režiser odlazi ne želeći biti izložen skandalu.

Dva dana nakon spomenutog događaja slijedi šesta slika. Agnez je u krevetu i Kristina ju njeguje. Nakon poniženja koje je doživjela kada ju je policija ispitivala, očajna Agnez želi sve priznati Mužu. U posjetu joj dolazi Mladić i vraća šal. Budući da je znala da on nije tajni obožavatelj pristojno ga odbija. Stiže još jedno pismo čiji donositelj želji s njom razgovarati. Bio je to Neznanac iz prve slike.

Otkriva joj istinu kako je obožavatelj zaista bio čovjek koji se ubio jer je shvatio da je od obožavane žene napravio bludnicu. Ostavio je oproštajno pismo koje je donio Neznanac koji ne zna pravo ime obožavatelja.

Ostavlja uznemirenu Agnez koju Kristina pokušava smiriti i spriječiti da sve otkrije Mužu. Agnez je uporna i kada Muž sazna sve, ono što mu je žena ispričala prima s blagošću, ali ne i na vijest da je provela noć s Gospodinom sa šarenim prslukom. Odlazi ljut.

Sedma slika donosi koketiranje između gospođe Rubricius i Gospodina sa šarenim prslukom. Podsjeća ga kako joj je obećao brak, a on se poput licemjera poziva na moral i ne želi dati pravi odgovor. To ljuti gospođu Rubricius, ali Gospodin pronalazi način kako da je umiri.

Gospođa Rubricius je pozvala Upravitelja tvrtke s kojim treba dogovoriti spomenik za njenog supruga. Razgovoru se pridružuje i Gospodin, a nakon odlaska Upravitelja dolazi Muž i traži da nasamo popriča s Gospodinom. Izvadi kutiju s otrovnim noževima i kreće dvoboj između Muža i njegovog rođaka. Iako Gospodin pokušava izbjeći sukob Muž ne odustaje, svjetla se gase i sada se samo čuju zvukovi borbe.

Agneza je u potpunosti izgubljena i u devetoj slici nalazi se u predgrađu gdje joj Užigač uličnih svjetiljki savjetuje da ode kako ne bi bila sumnjiva policiji. Kada se htjela sakriti od policije opet je naletjela na Apaša ili Neznanca iz prve slike koji ne želeći biti otkriven gura Agnez u rijeku.

Posljednja deveta slika odvija se u istim prostoru kao i prva slika. Na balkonu se još uvijek nalazi Djevojka, a s njom i Neznanac. Djevojka je sva uznemirena, a Neznanac je pokušava utješiti kako je sve gotovo i pita ju želi li produžiti snove i život.

Djevojka shvaća kako je umorna od života, a na pitanje što bi učinila da se neke stvari opet dogode, kaže da bi sve opet uradila kao i prvi put. Neznanac joj pokušava objasniti kako je njezina ljubav uzrokovala samo poniženje, ali ona unatoč tome još uvijek ne odustaje od nesebične ljubavi, pa čak i ako sve ostane samo na neispunjenim obećanjima.

Slijedi posljednja molitva i Djevojka odlazi s Neznancen kroz vrata koja su se otvorila. Pred čitateljem je opet realni svijet gdje je Djevojka u naslonjaču. Ulaze sestra i liječnik i shvaćaju da je mrtva.

Vrsta djela: drama

Vrijeme radnje: 1925. godina

Mjesto radnje: raskošna vila, mondeni salon Agnezina doma, Agnezin budoar, vlak, hotel u Alpama, Agnezin dom, stan Rubriciusa, predgrađe.

Autor: Milan Begović

Glavni likovi: Djevoja-Agneza, Neznanac-Pustolov pred vratima

Djevojka je glavni lik posebne drame koja je predstavljena kroz devet slika i gdje se miješaju realan svijet i onaj imaginaran. U realnom svijetu glavna junakinja je Djevojka, dok je u imaginarnom svijetu snova Agnez (isto Djevojka samo što ovdje ima ime).

Realni likovi su samo Djevojka, Sestra Milosrdnica-njegovateljica, Neznanac – Pustolov pred vratima i Liječnik. Svi ostali likovi su plod Djevojčinih podsvjesnih želja.

Nakon što ju je posjetio Neznanac ili Smrt bolesna Djevojka je dobila priliku da joj se prije kraja života ostvari želja. Poput većine željela je samo nesebični ljubav i iskrene osjećaje. Nažalost kroz razne slike koje su se izmjenjivale u njenoj podsvijesti postala je svjesna kako je ponekad cijena prave ljubavi velika i da može rezultirati nesrećom koja će pogoditi mnoge.

Koliko joj je bila važna ljubav dokazuje i na kraju kada ju Neznanac pita bi li sve ponovila. Daje potvrdan odgovor jer unatoč svemu njena želja se nije promijenila pa tako težnja za iskrenim osjećajima ostaje do samog kraja kada umorna od života polako napušta ovaj svijet.

Neznanac je pored Djevojke lik koji se pojavljuje kroz cijelu dramu putem devet likova koje glumi ista osoba, a sve predstavljaju smrt.

Neznanac je došao da Djevojci ispuni posljednju želju i da joj ukaže što se može dogoditi kada teži za nesebičnom ljubavi. Na kraju se pokazao kao vodič koji joj je došao pomoći na prijelazi između života i smrti.

Bilješka o autoru

Milan Begović je hrvatski pripovijedač, esejit, kritičar, pjesnik i dramatičar. Rodio se 19. siječnja 1876. godine u mjestu Vrlika u Dalmatinskoj zagori. Nakon osnovne škole nastavio je s obrazovanjem u Splitu gdje je pohađao realnu gimnaziju. Tada se počeo družiti s Vladimirom Nazorom.

Kada je završio srednju školu upisao se na studij prirodoslovlja u Zagrebu da bi ga prekinuo samo dvije godine nakon što se upisao. Njegova želja su bili jezici pa se odlučio za studiranje u Beču i Italiji gdje je studirao romanske jezike.

U periodu između 1896. i 1903. radio je kao pripravnik na zadarskoj i splitskoj gimnaziji, a kada je diplomirao slavistiku i romanistiku u Beču, vratio se u realnu gimnaziju u Splitu gdje je počeo raditi kao profesor.

Veliki trenutak u književnoj karijeri za Milana Begovića i ono što je kasnije najviše utjecalo na njegove radove bio je susret s direktorom iz Hamburga Deutsches Schauspielhausa.

Godine 1910. Begović je počeo djelovati kao dramaturg u kazalištu u Hamburgu. U to je vrijeme najviše pisao o dubrovačkoj književnosti. Dvije godine kasnije postao je dramaturg u drugom kazalištu, Neue Wiener Bühne. Tamo se zadržao do 1914. godine.

Od 1920. godine radi na glumačkoj školi u Zagrebu, a 1927. godine postaje ravnatelj drame u sklopu HNK u Zagrebu. Nakon što je uslijedila zabrana njegove drame “Hrvatski Diogenes”, Milan je smijenjen i premješten na mjesto profesora u III. gimnaziji 1932. godine. U gimnaziji je ostao sve do umirovljenja.

Pred kraj života najviše je vremena provodio prevodeći tekstove s engleskog, francuskog i njemačkog jezika, a uređivao je i časopise “Suvremenik” i “Kritika”. Umro je 13. svibnja 1948. godine u Zagrebu.

Ostao je zapamćen po djelima kao što su: “Dva bijela hljeba”, “Sablasti u dvorcu”, “Život za cara”, “Bez trećega”, “Knjiga Boccadoro”, “Dunja u kovčegu”, “Pustolov pred vratima”, “Božji čovjek”.

Autor: S.Š.