Pustolov pred vratima

Dramom Pustolov pred vratima Milan Begović se na hrvatskoj pozornici javio 1926. godine, uoči svog pedesetog rođendana. Prva izvedba održana je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Međutim, izvedba je doživjela polovičan uspjeh kod hrvatske publike. U europskim gradovima Pustolov pred vratima bio je mnogo prihvaćeniji, naročito u Rimu, gradu pirandelovskog teatra.

Pustolov pred vratima označen je kao “tragikomedija u devet slika”. Naslov otkriva model dramske radnj u kojoj se nalaze dva suprostavljena dijela: iza i ispred vrata, realno i zamišljeno.

Vrsta djela: drama

Kratak sadržaj

Bolesna djevojka Agneza sjedi na terasi slušajući glazbu koju na glasoviru svira sestra milosrdnica. Ta ju je glazba podsjećala na njenu prijateljicu Kristinu, djevojku s kojom se družila tri godine, bile su kao sestre, voljele su iste stvari, a posebno glazbu. Nedostajala joj je. Djevojka je imala neki čudan predosjećaj da će je netko posjetiti. Rekla je sestri da ne zaključava vrata kako bi njen pustolov mogao ući. Sestra ju je poslušala i otišla dalje svirati.

Nakon toga, Agneza utone u san i počne sanjati svog pustolova. Taj pustolov zapravo je neznanac koji predstavlja smrt. Pustolov dolazi po djevojku, no ona se ne boji smrti i dočekuje ga kao da se već odavno poznaju. Pustolov, odnosno smrt želi je odvesti, ali prije odlaska ima pravo na jednu želju.

Djevojka poželi da prije smrti nađe muža, zaljubi se i proživi ono za što u životu nije imala prilike. Želi muža koji je neizmjerno voli i sve joj oprašta, čak i nevjeru. Svi likovi stvore se u njenoj glavi, kao i misteriozni ”gospodin u šarenom prsluku”. Nakon što su sve isplanirali, mogla je započeti njena posljednja želja.

Započinje u sobi gdje sjede Agneza, pustolov, Gospodin u šarenom prsluku, glumčeva žena i još par gospodina i gospođa. Jedni od njih piju, drugi jedu, a treći razgovaraju. Šale se na šareni prsluk mladog gospodina koji pokušava zavesti glumčevu ženu. Usred razgovora u sobu ulazi Liza te Agnezinom mužu nešto šapne. Kaže mu da je glumičin muž Rubricius imao nesreću u svojoj izvedbi Shakespearea. Svi žurno otiđu u bolnicu, samo ostanu Agneza i gospodin u šarenom prsluku. On joj se, već dosta pijan i nesvjestan svog ponašanja, udvara i pokušava je zavesti. Agneza se brani.

Uskoro se vraća i njen muž sa tužnom vijesti da je gospodin Rubricius preminuo. Gospodin u šarenom prsluku odlazi, a kad Agneza i muž ostaju sami, ona mu se baca u naručje i zaplače. Agneza mu govori za gospodinovo udvaranje i anonimno pismo koje je dobila. Iako ga nije želio čuti, ipak mu ga je pročitala. Muž se uplašio, no Agneza ga je pokušala smiriti govoreći mu da ju pismo uopće ne zanima te da voli samo njega.

Agneza cijeli sljedeći dan nestrpljivo iščekuje novo anonimno pismo, no umjesto njega, pismo joj dostavlja onaj isti neznanac, tj. smrt. Zainteresirana Agneza nagovara neznanca da joj otkrije tko joj šalje pismo, kako izgleda i tko li je zapravo taj njen tajni obožavatelj. Međutim, neznanac ne zna te odlazi. Telefonom Agneza saznaje da joj u posjet dolazi stara prijateljica Kristina koju dugo nije vidjela. U to vrijeme, ponovo dolazi gospodin u šarenom prsluku i udvara se Agnezi. Nosi joj cvijeće i malo pismo, no onda nije zainteresirana za njega. Odlazi nakon što dođe Kristina.

Odmah povjerava Kristini svoju tajnu opsesiju za anonimnim pismima i obožavatelju te joj otkriva kako misli da se zaljubila u njega. Svake ga noći čeka na balkonu, no njega nema. Samo ju je zanimalo tko je to, nije više mogla podnijeti tu neizvjesnost i neznanje. Kristina joj odluči pomoći i daje joj savjet da nekamo otputuje. Tako će se maknuti od svog muža, dok će je tajni obožavatelj sigurno slijediti.

Agneza posluša njen savjet te otputuje vlakom. Netko pozvoni na vrata njene kabine, a ona se nada da je to njen tajni obožavatelj. No, umjesto njega, to je bio podvornik, onaj isti lik neznanca, tj. smrti. Razgovaraju o njegovom životu, o tome što ga je dovelo u ovaj vlak i što namjerava. Agneza saznaje da s podvornikom putuje i jedan gospodin, njen udvarač u šarenom prsluku. Poručuje podvorniku neka ga pošalje k njoj.

Nakon što gospodin dođe, ona nasloni glavu na njegovo rame, zapali cigaretu i počnu razgovarati. Gospodin joj govori kako bi volio biti njen muž i da se osjeća kao mladić jer ju prati. Baš kao što je to radio i kad je još bio student. Agneza tad shvati da su to riječi tajnog obožavatelja, riječi iz njegovih anonimnih pisama te da je zapravo on taj koji joj šalje pisma. Odjednom ju je gospodin počeo zanimati i pažljivo je slušala sve što je govorio.

Nakon što je shvatio da ima priliku biti s njom, samo je potvrđio njena pitanja o pismima. Ona je, sva očarana vadila sva pisma i ispitivala ga. Nije znam odgovore, ali je htio završiti s njom pa je glumio. Nakon što potvrdi da ih je on napisao, Agneza mu prilazi i provodi noć s njim. Ujutro izlaze iz vlaka i gospodin joj priznaje da nije on pisao ta pisma, već je samo htio spavati s njom i zbog toga je to izmislio. Odlazi, a Agneza poludi.

Agneza je počela svakog muškarca kojeg susreće, ispitivati je li on njen anonimni pošiljatelj pisama. Iako su mladići govorili da nisu, ona ih je optuživala i udvarala im se. Tada sreće režisera, također onog istog neznanca. Već opsjednuta traženjem svog udvaratelja, upita ga je li on taj. Kako mu se Agneza svidjela, potvrdio je da jest. Ona je presretna i počinje se svlačiti, no tada se začuje pucanj i u sobu upada leš. Režiser pregledava tijelo i govori Agnezi da je možda ovo onaj koji joj je slao pismo. Zbunjena Agneza legne kraj leša i počne se pitati može li to biti istina.

Nakon toga Sgneza i Kristina pričaju o lešu i samoubojstvu tog jadnog čovjeka. Sobarica Liza ulazi u sobu i govori Agnezi da ju traži neki mladić. Donio je sa sobom paket koji je Agnezi dao profesor, a izgubila ga je. Agneza sve priznaje mužu, a on se razljuti i posvađa sa gospodinom u šarenom prsluku. Razočaran je kako je mogao iskoristiti njegovu suprugu, a oni su dobri prijatelji. Izaziva ga na dvoboj.

Apaš, onaj isti neznanac, odvodi Agnezu na most gdje sreće užigača, također tog istog neznanca, koji joj objašnjava da je most na kojem se nalaze tzv. Madonin most, a Madona se još nazivala i ”Madona samoubojica.” Užigač ju upozorava da bi se mogao pojaviti policajac i pokušati je odvesti, iako ništa nije skrivila. Kao što je i najavio, uskoro dolazi policajac i pokuša uloviti Agnezu. Ona mu uspije pobjeći.

Završetak drame odvija se u Agnezinoj sobi. Neznanac je drži za ruku i sjedi pokraj njenog kreveta. Neznanac je upita želi li produžiti život, no ona to odbija. Dosta joj je života. Neznanac je shvatio da je najbolje da odvede Agnezu. Pomolili su se i krenuli na put neznančevim konjem. Doktor i sestra ulaze u sobu i pronalaze mrtvu Agnezu.

Bilješka o piscu

Milan Begović jedan je od najznačajnijih i najpopularnijih hrvatskih pisaca prve polovice 20. stoljeća. Rođen je u Vrlici 19. siječnja 1876. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, gdje je i neko vrijeme radio kao nastavnik. Kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu, a i Beču. Nakon povratka u Hrvatsku, dobio je mjesto ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Uz to, bio je zaposlen i na mjestu profesora književnosti u Glumačkoj školi u Zagrebu. Isticao se najviše pisanjem drama, no osim njih piše i pjesme, novele, putopise, feljtone, eseje te romane. Smatraju ga jednim od naistaknutijih hrvatskih dramskih pisaca prve polovice 20. stoljeća.

Jedan je od prvih stvaratelja hrvatske moderne jer svoje književno stvaralaštvo intenzivno počinje razvijati 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Zbog proširenosti njegovih djela, bilo je potrebno da budu prevedena na više jezika. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine.