Prosjak Luka obrađena lektira Augusta Šenoe. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte cijelo djelo Prosjak Luka online >>
Analiza djela
Socijalno-psihološka pripovijetka Prosjak Luka zanimljivo je djelo puno moralnih pitanja i dubokih ljudskih emocija. Glavno pitanje koje se provlači cijelim djelom je Što čovjeka čini čovjekom?. Prosjak Luka tijekom svojega života osjećao se svakako, no nikad poput čovjeka.
“Vidiš, mene je srce boljelo da su drugi pošteni, a ja da nijesam. Zašto ne bih i ja bio, zar sam ja pas, zar sam zvijer? Zašto da ja nemam svoga krova? “
Odbačen od obitelji i potpuno prepušten sam sebi, doživio je mnogo tragedija već u djetinjstvu. Ovaj pojedinac osjećao se nesposobnim za bilo što osim prosjačenja, te se ovdje treba zamisliti nad sudbinom dječaka kojega je život gazio toliko da je bio uvjeren kako ne postoji ništa na svijetu u čemu bi bio dobar.
Posebno primitivna, neobrazovana i seoska okolina još su pogoršale životni put Luke Nepoznanića, čije prezime je simbol njegova neznatnog podrijetla. Naime, našao ga je gradski stražar napuštenoga na ulici dok je još bio novorođenče. Šenoin izvanredan smisao za pripovijedanje i zapletanje zanimljivih događaja u razgranate fabule, učinio je ovo djelo pripovijetkom nakon koje rijetki pojedinci mogu ostati ravnodušni i nezahvalni za sve što imaju u životu.
Tijekom jedanaest poglavlja ove pripovijetke možemo pratiti Lukin život i sve loše odluke koje donosi, ali na kraju ipak djelomično ispravlja svoje grijehe. Na početku i kraju pripovijetke Šenoa je opisivao tužan i napušten krajolik sela u koji malo dinamike donosi protjecanje rijeke Save, a djelo je zaokruženo rečenicom – “Tiho teče Sava krajem”. Dublji smisao te na prvi pogled obične rečenice saznajemo na kraju pripovijetke kad si Luka oduzme život bacanjem u rijeku Savu.
Lukin život i sva političko-društvena događanja koja imaju značajan utjecaj na živote seljaka prati i ljubavna priča Andre i Mare. Potpuni kontrast tužnom kraju Lukina života je sretan kraj ljubavne priče u kojemu Andro i Mara sklapaju brak i prošire svoju obitelj djetetom.
Iako tijekom cijeloga djela prosjak Luka pokušava uništiti tuđu sreću i razoriti obitelj, te natjerati Lončariće do takvoga siromaštva da Mara postane njegovom ženom, teško ga je osuđivati za sve što radi jer nikad u životu nije imao priliku naučiti biti boljim čovjekom. Posebno je ta činjenica istaknuta pri kraju pripovijetke kad jedan iskreni dječji osmijeh promijeni njegov zli naum. Bilo je to prvi put ikad da je Luka doživio nečiju radosnu emociju.
Lik Mare dokaz je da je moguće uz dobar odgoj izrasti u poštenu, normalnu i radišnu osobu, iako je odrasla u primitivnom i seoskom mjestu. Čista pohlepa ljudi koji okružuju prosjaka Luku i žive u Jelenju najbolje je vidljiva u trenutku kad si Luka oduzima život bacanjem u rijeku, a Mikica i Ciganin misle samo na novac koji je imao kod sebe.
“Janko i Mikica gledahu novce kao pseto što gleda masnu kost.”
Osim ove rečenice, vječno žicanje i potrebu za što više novca koji će trošiti u krčmama na alkohol i hranu, te pohlepni mentalitet stanovništva prikazuje dio u kojemu Mikica ponovno traži novac od prosjaka Luke, iako mu je nedavno dao deset forinti.
“Eh! Po zraku lete, kume moj! Vrag zna, ti novci tope se na mojoj ruci kao snijeg.”
Luka je Mikici najviše zamjerao što je postao propalica i pijanac iako je u životu imao priliku biti pravim učenim čovjekom koji je odrastao uz poštenoga oca i imao naizgled sve, a Luka nikad nije dobio šansu za normalan život. Dok je Luka proživljavao najgoru muku gledajući malu i sretnu obitelj Pavleković, počeo je jaukati i drmati stup pored sebe pitajući se čime je zaslužio takav život, a onda je shvatio da je to panj stabla koje je izgorjelo u požaru do kojega je došlo zbog njegovih zlih planova.
U tom trenutku Luku je zazebla duša i mnogo toga je shvatio. Šenoa u ovoj pripovijetki krivi cijelo društvo koje nikad nije prihvatilo napuštena dječaka i pružilo mu šansu za život dostojan ljudskog bića.
“Htio je postati čovjekom, ali ne dadoše ljudi.”
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: kompozicija i fabula upućuju na roman, no djelo Prosjak Luka zapravo je psihološko-socijalna pripovijetka
Pripovjedač: objektivan (pripovijeda u 3. licu)
Vrijeme radnje: sredina 19. stoljeća
Mjesto radnje: selo Jelenje, grad Zagreb
Tema: život potlačenog seoskog društvenog sloja; prikaz svakodnevne psihičke borbe prosjaka Luke
Ideja: moralno pitanje Što čovjeka zapravo čini čovjekom?
Kompozicija: pripovijetka je podijeljena u jedanaest poglavlja; fabula je kronološka s čestim retrospekcijama
- Opis zapuštenog sela Jelenja i Lukin prosjački način života
- Zabranjena ljubav između Andre i Mare
- Sukob Martina i Mate; Mikičina i Lukina nedjela
- Susjedi se odlučuju pomiriti, a Andro i Mara se ožene
- Mikica doživljava propast, a Luka se baca u Savu
Kratak sadržaj, citati
Djelo započinje rečenicom “Tiho teče Sava krajem”. nakon koje slijedi opis sela Jelenja na obali Save u blizini Zagreba. Mjesto je zapušteno, prljavo, raskopano i prepuno šatora koje su postavili Cigani.
“Selo je to, zove se Jelenje, rasijano je kao jato divljih golubova po polju. Jadno selo, Bog mu se smiluj! … Uz kaljužne glibove vuku se pletene ograde. Na sto ih je mjesta marva raskopala rogovima.”
Budući da je selo blizu grada, stanovnici često odlaze u grad iz kojega donose samo još više zla i sramote. Ljudi iz sela Jelenja lijeni su, nemarni i ovisni o alkoholu, a jedini cilj u životu im je preživljavanje.
“Na dobro slijepi, na zlo su oštrovidni. … Samo da ne pogineš, više muke i ne treba. A to je sve zato, jer selo nema duše.”
U Jelenju se nalaze čak tri krčme koje su uvijek pune gostiju, iako selo nema ni crkvu, ni školu. Starješina Janko glavni je u selu, a i sam je pijanica koja žmiri na sve probleme i nerede tog malog mjesta. Kad se stoka već vraćala s pašnjaka, a nad selo se polako spuštala noć, neki je čovjek brzo hodao uz selo. Došao je do krčme, a pas koji je bio ispred vrata nije se ni pomaknuo. Bio je to u krčmi stalan i poznat gost.
“Čovjek poznaje tu svaku jamicu, svaku brazdicu. Sad dospije do kuće koja nakraj sela među grmljem o sebe stoji. Krčma je to; da je dan, vidio bi nam vratima borovicu.”
Unutra su sjedila dva čovjeka, šutjeli su i ispijali vino. Jedan od njih dvojice bio je starješina Janko, čovjek žućkastog lica i otrcane odjeće, a po kaputu kojega je drugi čovjek nosio dalo bi se naslutiti da je građanin. U krčmu je ušao Luka, mršav čovjek čupave kratke kose i riđokose brade. Bio je odjeven poput pravoga prosjaka, u prljavu košulju i zakrpe, a na glavi mu je bio probušeni šešir. Pripiti građanin upozorio je Luku kako se mora više paziti kad ovako luta jer su im Cigani blizu, no on ih se nije bojao.
“Čuj ga, Janko, čuj! Vraga se bojim! Što sam ja? Bogac koji pobire krajcare.”
Iz njihova daljnjeg dijaloga saznajemo da Luka mnoge stanovnike Jelenja drži u šaci jer su mu dužni. On naime, novac koji zaradi prošenjem daje na zajam. Pijane i besciljne rasprave prekinuo je gnjevni Luka najavom o tome kako će uskoro imati priliku zaraditi. U gradu će se birati novi porotnici, a Ciganin Ugarković uputio je Luku nekom čovjeku koji je s njime htio razgovarati. Janko, Mikica i Luka razmišljali su o podjeli posla i smišljali planove za što veću zaradu.
“Lude! Skupite pamet ako je imate. Bit će posla, bit će groša!”
Ako starješina Janko previdi što će se u selu uskoro pričati i događati, dobit će i on svoj dio akcije koju su isplanirali. Pisar Mikica i prosjak Luka pobunit će stanovnike protiv staroga poglavarstva koje je do sada bilo na vlasti.
Bilo je bablje ljeto, a posebno se isticalo otpalo lišće na zemlji. Prosjak Luka sjedio je u jami kraj ceste i pušio lulu. Iako je iznimno rijetko bio tužan, taj dan mu se na licu poznala tuga i ukočenost.
“Luka malo je kada tužan bio, gledao je onako nehajno u svijet kao čovjek kojemu među rebrima samo kus mesa poskakuje, a pravoga srca nema, jer žalostiti može se samo čovjek u koga je srce.”
Proganjale su ga riječi koje mu je Mikica uputio, a rekao mu je da je šteta što nije rođen kao gospodski čovjek jer bi s ovakvom pameti mogao biti uspješan i imati ženu i kuću u gradu. Preispitivao je Luka čitav svoj život i podrijetlo, bilo ga sram što mu je baš Mikica uputio te riječi jer je o njemu imao izrazito loše mišljenje.
“A Bože, tko mu ih reče? Izmet koji je njemu – prosjaku služio za novce, propalica koji je živio od prijevare…”
Kad su davnih dana Luku izbacili iz gradske kuće, potpuno je izgubljen lutao gradom, a idućeg jutra osjetio je glad i žeđ. Mljekarica koja je prolazila pokraj njega dala mu je komad kruha misleći da je prosjak.
“Dok je tako žeđajući i gladujući razmišljao, prođe kraj njega mljekarica vraćajući se iz grada. Pošav tri-četiri koraka dalje, ustavi se, povrati se k Luki, baci mu dvije krajcare i dade komad kukuruzna hljeba.”
Luka je slušao i dobro pamtio sve što je stari prosjak Mato iz Resnika pričao o prosjačenju, a onda je i sam postao prosjakom jer nije znao čime bi se drugim bavio. Kad ga je Mato jednoga dana vidio kako prosi, nije mogao vjerovati. Mato je pozvao Luku da idu zajedno popiti koju rakiju k Židovu, a usput mu je obećao podučiti ga o prošenju.
Naučit ću te ja što treba. Ja sam stari vuk. Odavna sam već mislio neće li mi sveti Brcko poslati koga-toga u nauke.
Predložio je da prose glumeći hromoga oca i slijepoga sina. Idućeg dana, čim je sunce izašlo, lažni otac i sin krenuli su na put. Kad su došli među ljude počeli su prositi, a narod im je davao kruh, jaja, sir i Božji blagoslov. Uskoro je Luka počeo zarađivati pjevanjem, a svi slijepci toga kraja prezirali su ga.
Tko mu je dopustio da pjeva nove pjesme? Kukavica jedna, mora obijati za groš tuđe krajeve, što se ne hrani kod kuće!
Tri su godine tako Mato i Luka obilazili Slavoniju i Međimurje proseći, a klonili su se Zagreba jer bi tamo svi mogli prepoznati Matu. Krenuli su prema Zagrebu tek kada je Matu uhvatio jaki kašalj koji ga je svaku noć gušio. Mato je ispričao Luki svoju životnu priču; bio je pošten seljak kojega je žena prevarila. Nakon toga on je počeo mnogo piti, a na kraju je i sam spalio svoj dom. Njih su dvojica otišla do te ruševine, a Luka je starcu kojega je kašalj sve više gušio donio suhoga lišća i granja. Prije nego što je izdahnuo, Mato je Luki rekao gdje može naći njegov skriven novac, a tražio je od mladića da ga odnese u selo na groblje.
“U lijevom kutu zakopan je kamen. Iskopaj ga, kopaj dublje tri pedlja. Naći ćeš za dvjesta forinti banaka i nešto srebra u željeznoj škrinjici, naprosio sam ih, tvoji su.”
Nakon što su se susreli Luka i seljak Đuro, Luka je primijetio djevojku Maru koja je prošla pored njega, a zatražio ju je da se napije iz njenoga vrča.
Prosjak Luka tražio je od Mikice da istraži duguje li Martin Lončarić što nekome, no ispalo je da je potpuno čist od dugova. Bio je on jedini pošten i radišan stanovnik Jelenja, nije se opijao kao drugi i znao je dobro raspolagati novcem.
“Martin dobar je gospodar, ne zalazi u krčmu, drži se svoga reda i meće groš na groš. Ni sitna slamka neće kod njega poći po zlu. Martinova kći Mara bila je kao i otac vrijedna, dobra gospodarica. Mara, njegova kći, gospodarica je kakve nema u tri sela. Prodaje mlijeko i povrtelje u grad, ide sama prigledati na polje težake, pa se ne plaši ni srpa ni motike.”
Luka je ispričao Mikici da želi Maru za svoju ženu, a njemu će dati sto forinti ako mu pomogne s tim planom. Vidio je koliko je Mara vrijedna žena, a osim što je gajio osjećaje prema njoj, pružala mu je i sigurnost krova nad glavom.
“Zatuci me tu na mjestu, i opet ću reći: Mara i nikoja. Jer bi baš ona spretna, prikladna bila.”
Dok je Mikica hodao prema selu, razmišljao je o ludilu koje je primilo Luku. Nije mogao zamisliti da taj prosjak spava u mekom i udobnom krevetu, te da nosi cijelu odjeću.
Dok se Mara vraćala iz grada u kojemu je prodavala sir i mlijeko, ususret joj je prišao Andro Pavleković. Uhvatila ju je nervoza jer joj se taj mladić već dugo sviđao. Prije tri godine otišao je u vojsku, a sada se napokon vratio.
“Bože, Bože! Porumeni kao rumena pisanica i odrveni se kao kolac u ogradi, reći bi noge su joj zakopane u zemlji.”
Razgovarali su o ljudima u selu, a Andro ju je upitao sprema li se kakva svadba u njihovu domaćinstvu. Prisjetio se kako je djevojka plakala kad je odlazio u vojsku, a dok su ga odvodili razmišljao je da bi, ako se nakon tri godine vrati, mogli sklopiti brak.
“Ako je Božja volja, vratit ću se kad izmine treća godina, onda bi mogli doći pod mjeru gospodina župnika!”
Djevojka mu je priznala da je sve tri godine odbrojavala dane kad će se on vratiti, ali brinuo ju je loš odnos između njihovih očeva. Marin i Androv otac posvađali su se oko šljive. Odjednom je Androv otac odlučio graditi ogradu između njihovih dvorišta, a kad su došli do stabla šljive nisu se mogli dogovoriti čija je, iako su je do tada zajedno brali.
“Kad su pako pričeli graditi plot, dođoše do nesretne šljive. Tvoj otac reče da je njegova, a i moj da je ne da, da je njegova. Prije smo je zajedno brali, pa nikomu ništa.”
Andrino rješenje toga problema bila je ženidba, pa će onda šljiva biti i njegova i njena. Dok su hodali kući držeći se za ruke vidio ih je pisar Mikica, a potom se uputio k starome Pavlekoviću. Mikica mu je govorio da njegov sin ne bi trebao tražiti ženu po Jelenju jer može naći bolju, a usput mu je spomenuo susret Mare i Andre kojemu je svjedočio.
“U Jelenju? Ne daj Bog! Nije ta jabuka za naše cure.”
Tijekom čitavog razgovora nastojao je sve više ocrniti Martina Lončarića što je rezultiralo Pavlekovićevom čvrstom odlukom da ne smije biti sklopljen brak između njegova sina i Mare.
“Ne, ne, ne. Nije tako. Ne pita se za šljivu, već za pravo. Jer dajte danas šljivu, sutra ćete vrt, preksutra polje, a najzad i kuću. Ne vjerujte vi Martinu. Velika je ono lisica.”
Mikica se zaputio prema šatoru Ciganina, a tamo je vidio baku Katu. Ponudio joj je da u zamjenu za novac otruje Martinove krave kako bi izgubio mnogo prihoda.
“Razumiješ li, Ciganko? Da on tu marvu izgubi, izgubio bi mnogo. Al ukrasti se ne može.”
Iako je isprva odbila, Mikica joj je zaprijetio tajnama koje zna o njoj, stoga je Kata prihvatila posao.
Došlo je do rasprave između staroga Pavlekovića i njegova sina, a glavna je tema bio brak s Marom. Andro je rekao ocu da je zaljubljen u Maru, no on nije htio za to ni čuti.
“Bila navada drugdje po svijetu kakva mu drago, pisale knjige što mu drago, ja velim ter velim, dok sam ja živ i zdrav, ti se s Marom oženiti nećeš, pa makar se ti krstio desno i lijevo, ja ti velim da je jabuka što si joj dao pušljiva bila.”
Iako mu je pokušavao dočarati koliko mu se ta djevojka sviđa, otac nije popuštao.
“A znate li vi, oče moj, da mi to nije tako puhnulo u glavu od prokšije, da su to davni računi, da sam ja Maru nosio u srcu tri pune godine…”
Stoga je Andro rekao da se neće oženiti njome ako je to protiv očeve volje, no neće se onda ženiti ni za koju drugu ženu.
“Neću kad ste na nju tako zamrzili, neću i ne smijem. Znam da ste vi u kući gospodar. Al i ja ću se držati svoje volje, ja se ni s drugom oženiti neću.”
Pokušavao je ocu objasniti da drvo šljive nije vrijedno takve svađe između prvih susjeda koji su se prije odlično slagali, ali otac i dalje nije popuštao. Andro je pošao k Mari i objasnio joj da njegov otac brani sklapanje braka između njih dvoje, a uplakana Mara sjetila se da bi probleme između njih mogao izazivati pisar Mikica kojega je često viđala kod Pavlekovića. Vraćajući se kući Andro je susreo pisara i zaprijetio mu je.
“Ako te nađem u kvaru na mom putu, ako zabodeš i mali prst u moje poslove, Boga mi moga, zdrobit ću ti pasju glavu.”
Pisar Mikica sam je sjedio u krčmi kad mu se pridružio starješina Janko. Ispričao mu je kako je noćas netko otrovao Martinove krave, iako je štala bila zaključana.
“Sinoć Mara podojila krave, zatvorila štalu i stavila lokot na vrata jer štala podaleko od kuće stoji. … Al kad su ujutro otvorili staju, opčuvaj nas Bog i Majka Božja, bilo je šta gledati! Sve su krave mrtve ležale na tlima, i pol Martinova imetka zbogom.”
Među stanovnicima se pročulo o toj tragediji, a svi su mislili da je došla kuga jer je bilo nemoguće da je netko otrovao krave dok je na vratima bio lokot. U kući Martina Lončarića zavladala je velika tuga zbog izgubljene stoke, a ovaj pošten čovjek nije mogao prestati razmišljati što se zapravo dogodilo jer je bio siguran da se ne radi o kugi.
“Starac Martin šetao se poniknute glave po sobi, katkad bi samo izišao do štale i zavirio unutra. Gotovo mu je suza došla na oko kako mu je blaga bilo žao.”
Za kravama je plakala i Mara jer su ostali bez mliječnih proizvoda, a ona više neće imati posla koji joj je predstavljao veselje. Došla je gospoda iz komisije pregledati uginule krave jer se pročulo da se radi o kugi. Nakon što su ih pregledali počeli su smirivati narod.
“Nije ništa, dobri ljudi! Idite samo mirno kući. Nema kuge. Nekakav je zlotvor Martinu uništio blago, i žao mi ga je.”
Nije bilo znakova kuge, već je netko rukom upiknuo jednu po jednu kravu otrovanim šilom kojega su našli u štali. Kad je Mikica čuo da je u štali pronađeno šilo, zaputio se k Ciganinu Ugarkoviću koji je tad shvatio da mu je zatrovano šilo ispalo iz džepa. Otkrio mu je da je u štalu uspio ući straga kroz stijenu, a Mikica mu je isplatio ostatak novca jer je izvršio što je tražio od njega.
“Ej, šta gospoda mudra! Mudriji Ciganin. Tako je bilo, kume! Daj osam forinti.”
Kad je Mikica uvečer legao u krevet, počeo je razmišljati o Lukinoj sudbini. Uspiju li mu svi planovi, sretno će živjeti u kući Martina Lončarića sa ženom koju voli i uvijek će imati što jesti i piti.
“Ta zadnja duša na svijetu dobro će jesti i piti, slatko spavati, po volji ljubiti, on će biti pošten i čist. … A ja? Ja ću ostati koji sam.”
Mučilo ga je što će on ostati isti kao što je i sada jer ništa ne poduzima za sebe, već samo spletkari za druge. Stoga je odlučio iskoristiti pamet i pokvariti Lukine planove.
“Ne, ne i sto puta ne, toga neće biti. Da vidimo, zašto imam pamet!”
Martin je osjećao potrebu za potpunim osamljivanjem od svega svijeta, oko cijele kuće je podignuo visoku ogradu i nije mogao prestati razmišljati o ljudskoj zlobi. Najviše ga je boljelo što je susjed Mato stajao ispod šljive s puškom dok je on prolazio kroz tragediju otrovanih krava, a činilo mu se da se Mato naslađuje s njegovom nevoljom.
“Najviše ga je urazilo bilo da je za one nesreće stajao susjed Mato sa puškom kod one šljive, stajao i gotovo smiješio se nesreći.”
Obuzeo ga je veliki bijes i odlučio je posjeći stablo šljive. Još nije prošao niti jedan cijeli dan kad su mu se na vratima pojavili sudski tužbenici. Mato je pod Mikičinim utjecajem i upornim nagovaranjem odlučio tužiti Martina jer je posjekao šljivu. Martina je jako uzrujalo što mu nitko nije javio da dolaze sudski tužbenici, te nije on dobio odluku o tome, već starješina Janko.
“A molim lijepo, ako je pijani starješina dobio odluku, jesam li ja? Ali svejedno! Ja sam pred Bogom prav i slavnomu sudu pokoran, meni ne treba svjedoka ni poziva. Ja sam pošten i sam sebi svjedok.”
Kad su se svi okupili u vrtu kako bi sudski tužbenici vidjeli šljivu, došli su još Janko, Mikica i neki drugi mještani. Kad je fiškal koji zastupa Matu Pavlekovića počeo govoriti njihove zahtjeve, bilo je jasno da samo žele uzeti Martinov novac, a svjedoci su mu bili potplaćeni Janko i Mikica koji su potvrdili da je šljivu oduvijek brao Mato, te da je njegova.
“Lijepo su te nahuškali na me, Mato, luda stara glavo!”
Sud je donio odluku da Martin mora platiti šljivu, biljeg, fiškala i svjedoke, a Mato neće dobiti ništa od toga novca, već sve ide gradskim fiškalima. Visoka ograda između prvih susjeda i još gori odnosi rastuživali su Maru, čije su šanse za sretan brak s Androm sada bile još manje.
“Ljudi ne vide suza, ne čuju uzdaha, to je tajna svetinja duboko u srce zakopana, Bogu preporučena, od ljudi neslućena.”
Martin se osjećao dužnim svojoj pokojnoj ženi, a dugovao joj je to da Mara ima sve što joj treba, da odrasta sretna i da se dobro uda.
“I mojoj pokojnoj, Bog joj dao radost nebesku, bit će lakše kad joj se kći sretno udomi. Njoj se odužiti moram.”
Propast ga je stizala sa svih strana, a nije imao naviku zaduživati se i posuđivati novce, stoga je cijele dane izgubljen hodao i razmišljao.
“Trebalo mu je novaca, a bilo ga je nekako stid zatražiti od nekoga najam, nije pače ni znao od koga da traži i kako da traži.”
Jednoga dana posjetio ga je gradski gospodin, odjeven u lijepo odijelo, a oko vrata mu je bio zlatni lanac. Bio je to poslanik vlade kojega su poslali da izvidi kakvo je stanje u Jelenju i pokuša pridobiti što više seljaka.
“Ja ću vladi sve to napisati, reći ću što se mora učiniti da Jelenjanima bude bolje.”
Iskusni starac Martin prepoznao je lažna i prazna obećanja kako će uskoro život biti bolji i lakši budu li seljaci dali ovoj vladi svoj glas, stoga je odbio kad mu je gradski gospodin ponudio sto forinti ako uspije okrenuti ljude da budu na njihovoj strani.
“Ako je na mene došlo da mi novaca treba, opet ne prodajem svojega poštenja i ne dam se kupiti.”
Kad je Luka doznao da je Martin odbio onu novčanu ponudu, bilo mu je drago jer je shvatio da sada i dalje treba novac. Razgovarao je o tome s Mikicom koji mu je govorio kako samo treba pustiti njega da radi svoje, a Luka je sve više sumnjao u Mikičine mutne poslove jer nisu davali rezultate.
“Ti obećaješ i obećaješ, a ja ne vidim po mene nikakve sreće. Ti tvoji računi ili nijesu čisti ili su krivi.”
Došao je dan kad se narod u Jelenju trebao dogovoriti koga će birati. Gotovo svi seljaci osim Martina došli su u krčmu, a Lukina pojava sve je začudila jer je izgledao čisto i imao je cijelu odjeću.
“Je l’ prosjak, nije li, pita se svijet. Počešljan je, obrijan, bijela mu je rubina, cijeli opanci, a na glavi novcat šešir.”
Pred krčmom zaustavila su se kola iz kojih su izašla gospoda, nastavljajući s lažnim obećanjima za stanovnike.
“Ne mislite da sam ja takav kakva su druga gospoda, zato što kaput na sebi nosim. Što mi je na srcu, to mi je na jeziku. Ako drugim ne vjerujete koji pri punoj zdjeli sjede, pravo imate, dosta su vas puta prevarili.”
Gospodin Galović i gospodin fiškal Bradić držali su glavnu riječ u krčmi sve dok Mato nije prepoznao fiškala koji je zadržao sav novac od sudske rasprave vezane uz posječeno stablo šljive.
“Ovo, ovo! – mucaše seljak pokazav kažiprstom na Bradića – laže! … Gdje je moja šljiva, vi fini spectabilis? Vi? A? Pojeli ste je skupa s korijenom.”
Gospodin Galović naredio je da osim istjerivanja iz krčme, seljaci bace Matu u badanj s kišnicom. U pravi čas pojavio se Andro koji je spasio oca i posramio ljude koji su se predstavljali kao gospoda.
“Vi da ste ljudi, kršteni ljudi! Zvijeri ste. A vi ondje na pragu gospoda, fina gospoda!”
Siroti starac Mato toliko se uznemirio ovim neredima da je doživio srčani udar, a morao je doći i doktor koji ga je pregledao. Iako je uskoro otvorio oči, desna mu je ruka bila umrtvljena. Andro je noć provodio uz očevu postelju, no probudili su ga krikovi koji su dolazili izvana.
“Pomoć! Pomoć! Gori! Gori! – vapijahu izvana zdvojni glasovi.”
Gorjela je Martinova štala, a vatra se proširila i na ostatak imanja. Martin se skamenio i s nevjericom gledao kako mu izgara sve što ima dok se Mara u svojoj sobi plačući molila. Andro je odmah priskočio pomoći dobrim ljudima, skupio je narod i počeli su gasiti vatru. Da nije bilo brze reakcije hrabrog Andre, uskoro bi izgorjela i Lončarićeva kuća.
Pedeset ruku razgrtalo je klijuće sijeno i sipalo vodu u dimeću se gomilu.
S obzirom na to da je vatra buknula na kraju dvorišta, a ne negdje u kući, bilo je jasno da je požar podmetnut. Martin je zahvalio Andri na pomoći, te rekao da koliko god da je zgriješio, nije zaslužio ovoliko zla. Svi stanovnici sela skupili su se oko Martinova imanja, a nije došao jedino pisar Mikica. Kad ga je obasjao plamen požara počeo je trčati koliko god su ga noge nosile, a kad je došao do raspela na raskršću primio se za glavu. Srušio se na pod i prespavao na ulici, a rano ujutro idućega dana sve mu se činilo kao noćna mora, no svejedno je mirno hodao natrag prema selu.
“Polako dignu se pisar, obrisa prah sa svojih haljina i pođe mirno u selo.”
Tražio je prosjaka Luku kako bi mu mogao dati nešto novca kojime bi Mikica isplatio Ciganina Ugarkovića za ponovno izazivanje nevolja kod Lončarića. Susreo je starješinu Janka s kojime je komentirao požar, lažno se sažalijevajući nad starcem. Pisar Mikica iznimno se uznemirio kad je čuo da je Luka rano ujutro otišao na sud. Više nije mogao biti u neizvjesnosti, stoga se uputio prema gradskoj kući kako bi dobio više informacija. Sve svoje obveznice koje je imao s Jelenjanima, Luka je prodao i ustupio gospodinu Radiniću u zamjenu za gotov novac. Mikica je problijedio i strašno se uzrujao nad pomisli da bi Luka mogao postati pošten, obiteljski čovjek.
“Nadripisar škripaše, sva krv plamtjela je u njegovim žilama, koljena mu klecahu, usne i ruke drhtahu od ljutine…”
Prošla su dva dana od nesreće u Martinovu dvorištu. Matino zdravstveno stanje bilo je narušeno, osjećao se kao da će uskoro umrijeti.
“A Mato bijaše blizu toga groba, bijaše gotovo van svijeta, još čas, dva časka, i bila bi ga odnijela smrt.”
Osim liječnika, posjetio ga je i svećenik koji mu je tijekom razgovora uspio približiti prave ljudske vrijednosti, poučio ga je važnosti ljubavi i prijateljstva, a Mato se nakon toga odlučio pomiriti s Martinom Lončarićem. Mato je shvatio da je razdvojio Andru i Maru, dvoje ljudi koji se stvarno istinski vole. Pomirio se s Bogom, a zatim i s ljudima. Tražio je sina da dovede susjeda kako bi mogli razgovarati.
“Pomirimo se, hoćete li? Dajte! Oprostite! Bio sam lud! Vrag mi nije dao mira!”
Susjed Martin Lončarić prihvatio je ispriku, te se također ispričao za sve što je on učinio pogrešno. Kad se Mara vratila kući, čudila se što njen otac nije kod kuće. Vidjela je da su se otvorila vrata Matine kuće, te nije mogla vjerovati da tamo vidi svoga oca.
“Nešta je spopa za srce, poleti u kuću, ali brzo za njom uđe i otac.”
Martin ju je pitao jesu li njene škrinje pune kako ne bi bilo sramote kad se preseli k Andri, a potom joj je objasnio da je Mato isprosio njenu ruku za svoga sina. Mara se skoro onesvijestila od sreće kad je čula radosne vijesti.
Došao je dan kad su se birala nova gospoda u gradu. Mišljenja stanovnika bila su podijeljena, neki su htjeli da dođe nova vlast, a neki su htjeli da ostanu oni stari. Kad je sat otkucao deset sati, sve se više ljudi skupljalo na glasovanju.
“Odvjetnički pisari, trgovački pomoćnici i drugi korteši lete amo, lete tamo, uz stube, niz stube.”
Jelenjani su glasovali za staru vlast, a oni su na kraju i skupili više glasova od nove gospode. Mikica je promijenio boju glasačkih listića i tako zbunio seljake, a Luka je ostao bez novca. Nijemo je stajao kod gradske kuće, izdali su ga Mikica i ostali seljaci. Sjetio se da ima više od tristo forinti koje je dobio od Radinića, pa se uputio prema Jelenju. Gledao je Maru kako pod šljivama vješa rublje i razmišljao je hoće li prihvatiti njegovu prosidbu. Mislio je da nema zaručnika, te da njezinome ocu hitno treba novac kojega sad Luka ima. Kad je stao pred djevojku nije više znao što bi joj rekao, pa je izvadio novčanik i bacio ga na travu.
“Nije znao što će. Ali se dosjeti. Smiješeći posegnu u njedra, iznesu lisicu i, položiv je u travu pred djevojku reče: – Na, uzmi!”
Mara nije shvaćala što Luka hoće od nje dok joj nije izravno rekao da ju je došao zaprositi. Skupio je nešto novca i uredio se zbog nje, no djevojka ga je odbila.
“Vidiš, ja nijesam prosjak, ja ću imati kuću i kućište, ja ću imati sve, ja ću čovjek biti, ali ti me pridigni svojom rukom.”
Mara mu je rekla da je zaručena za Andru Pavlekovića, a zatim se vratila u kuću. Luka je ostao stajati sam, a onda je potrčao što dalje iz toga mjesta. Nestao je na duže vremena, a to je izazivalo najviše iznenađenja kod njegovih dužnika kojima nije bilo jasno zašto se ne vraća po svoj novac.
Luka se osamio u šumi na nekoj gori, a gledajući u daljinu obuzimale su ga crne misli i mržnja prema ljudima, a posebnu grižnju savjest osjetio je kad se sjetio svega zla koje je nanio poštenom Martinu Lončariću.
“Rad tebe, Luka, zastiglo ga zlo, rad tebe digli se vrazi na njega, rad tebe pala je u mnogu kuću bijeda.”
Mikica se uputio k Ciganinu Ugarkoviću, a kad ga je našao Ciganin mu je rekao da su prekjučer u gradu njegova braća vidjela Luku. Mikica i Ugarković znali su da Luka kod sebe ima nešto novca kojega su se htjeli dočepati pod svaku cijenu. Nisu uopće sumnjali da će se Luka kad tad vratiti u selo, iako je Mara sad udata.
“Nema žene, djece. Tko će dobiti novce? Tko ih nađe kad prosjak odapne. Nije li bolje da ih mi nađemo? Pa nećemo ga mi, nego će ga – šapnu – Sava.”
Mikica je poslao Ciganina da ide u grad istražiti kojim se putevima Luka kreće. Ugarković je svuda po Zagrebu tražio Luku, no nije ga našao. Usred noći Luka se šuljao oko kuće obitelji Pavleković. Zaustavio se kod drvena stupa, otkud je jasno mogao vidjeti sve što se zbiva u kući. Vidio je Matu i Martina, Andru i Maru, te njihova sina kojega je Mara držala u naručju kako sretno i zadovoljno večeraju i druže se. To što je vidio duboko je povrijedilo Luku.
“U tu sliku zurio je Luka, nijem, drven, kamen. Bijaše kao brdo tvrdo, pokriveno ledom i snijegom, ali u tom brdu vri i ključa žarka, tekuća vatra, vječiti pakao.”
Zamišljao je sebe na Andrinom mjestu, od njegova idiličnog života dijelilo ga je nekoliko koraka. Idućega jutra, Luka je i dalje osjećao mržnju, zavist i potrebu da nekome naudi kako bi se osvetio ljudskom rodu koji mu je nanio zlo.
“Drugi grli žensku koju ti ljubiš, a ona, vraćajući mu cjelov, ruga se u dušu tebi! Oni sjede mirno u svojoj kući, a ti obijaš svijet po vjetru i buri.”
Luku je ponovno uhvatilo neko zlo, stoga se uputio prema kući Pavlekovića gdje je vidio u vrtu kolijevku s djetetom. Nikoga od obitelji nije bilo blizu jer su svi bili zauzeti poslom. Htio je baciti dijete u badanj kako bi se dječak utopio, no kad ga je izvadio sinulo mu je da će im nanijeti veću bol ako dijete odnese Ciganima.
“Tvoji neće znati jesi li živo, jesi li mrtvo, žalost i nada neka se rvu u njihovu srcu, to boli jače, to peče kao vječna vatra.”
Vidio je Luka tada svoj blijedi odraz u vodi, a djetešce mu se iskreno nasmiješilo. Bilo je to prvi put da je doživio takav osmijeh od nekoga, što ga je natjeralo da odmah odustane od svojih zlih namjera.
“Polako donese dijete do kolijevke, stavi ga nježno u posteljicu.”
Luka je skrenuo s varoškoga puta i ušao u krčmu gdje da je dočekala kuma Jana. Ispitivao ju je o Marinu djetetu, Mikici, Martinovu oporavku od požara, starješini i sličnim temama. Taman kad je Luka odlučio otići iz krčme, pojavio se Mikica koji mu je jasno dao do znanja kako misli da je izigrao Janka i njega, te pošao svojim putem.
“Mislio si da sve to bolje znaš, pak si me ostavio na cjedilu.”
Nastavili su svađu, a kap koja je prelila čašu bio je Mikičin prijedlog da se osvete obitelji Pavleković i nanesu im zlo. Luka je skočio na Mikicu i zadao mu udarac šakom u lice, nakon čega je pisar pao omamljen na zemlju, a Luka je nestao. Dok je hodao prema rijeci Savi, osjećao je da ga netko slijedi.
“Ujedanput činilo mu se da nešta u grmlju šušti.”
Iz grmlja su izašli Mikica i Ciganin Ugarković, a nakon što su rekli Luki da žele njegov novac, prosjak se bacio u nabujalu rijeku Savu. Mikica je žalio za svojim novcem koji je pao u vodu, a onda se Ciganin dosjetio da će rijeka uskoro izbaciti Lukino tijelo.
“Ondje je obala plitka, voda žestoka. Sve izbacuje na prudinu. Onamo će izbaciti i Luku.”
Njih su dvojica otišli do zagiba rijeke, sjeli na panj i čekali da tijelo ispliva kako bi mogli pokupiti novac. Nakon dva sata do njih je doplivalo beživotno tijelo prosjaka, a kad su ga pretražili shvatili su da novca ipak nema.
“Mikica istrže je crnomu kumu, posegnu unutra i na jednu i na drugu stranu, istrese lisnicu u zraku. Ništ’! Ništ’! Ništ’!”
Vratili su leš natrag u rijeku koja je dalje tekla noseći prosjakovo tijelo. Martin i Mara dobili su sudski poziv, a bila je to obavijest da im je Luka ostavio osamsto forinti i ispriku za sve što je činio kako bi im naudio.
Mikica je doživio potpunu propast, a kad se jednoga dana po snijegu dovukao do ciganskoga stana, vidio je da je Ciganin Ugarković nestao iz sela.
“Sve je prazno, sve! Ciganina nema. Još se vidi trag gdje im je stajao šator…”
Vratio se u krčmu u Jelenju, a pošto nije više uopće imao novca, prodao je svoj kaput za jednu forintu i naručio si veliku bocu rakije. Drugoga dana pronašli su ga smrznutoga ispred raspela.
Analiza likova
Luka Nepoznanić – prosjak simboličnog prezimena napušten je od cijeloga svijeta otkad zna za sebe. Glavnik je lik pripovijetke, a njegovu tragičnu sudbinu možemo pratiti od rođenja. Nađen je kao novorođenče na ulici i smješten u obližnje sirotište.
“Stražar gradski nađe nekog jutra golišavo novorođenče na ulici, dignu ga, ponese ga na varošku kuću.”
Luka osjeća mržnju prema svim ljudima, a jedina osoba koja ga je ikad nečemu naučila bio je prosjak Mato iz Resnika. Taj čovjek s njime je podijelio svoje iskustvo u prošenju, no pogoršao je Lukin kompleks mržnje prema svima naglašavajući mu da ne smije nikome vjerovati.
“Čovjek ima samo jednog prijatelja, a to si je sam…”
Lukin karakter i način života očitovali su se i na njegov vanjski izgleda, stoga je ovaj mladić bio sav zapušten i neuredan.
“Luka bijaše suh, košturav čovjek, ni velik, ni malen. … Požutjela bijela čoha sa sto zakrpa počela raspadati se, kožna torbica bijaše masna, klapasti šešir probušen, a košulja davno nije vidjela sapuna.”
Kad se zaljubio u djevojku Maru u njemu su se počele buditi razne ideje. Htio je pod svaku cijenu postati običan i pošten čovjek koji bi imao krov nad glavom. Bio je djelomično nesvjestan zla koje je nanio drugima pokušavajući dostići svoj cilj, no na kraju ga je dostigla tragična sudbina. Tek kad mu se Marino dijete iskreno nasmiješilo, Luka je doživio unutarnju promjenu i shvatio je da je prepun gorčine čak i za ljude koji mu nisu naudili. Malo humanosti ipak je ostalo u njemu, stoga je sav novac koji je skupio prosjačenjem i prevarama dao Mari i njenome ocu Martinu kako bi se djelomično iskupio za nesreću koju im je donio.
Kompleksnost ovoga lika najbolje prikazuje pitanje koje sam sebi postavlja, zbunjen svojim psihološkim stanjem i namjerama.
“Jesi li vrag, anđeo ili čovjek?”
Pisar Mikica – glavni negativac ove pripovijetke, svojim nedjelima i spletkarenjem uništava živote ljudi oko sebe, pohlepan je i zao.
“Janko i Mikica gledahu novce kao pseto što gleda masnu kost.”
Nema osjećaj empatije i spreman je prodati sve i svakoga za malo novca. Simbolično, njegov život završava smrzavanjem u snijegu jer je zapio čak i svoj kaput.
“Glava mu je kao jabuka, crvena, glatka, na tjemenu utisnuta. Gola je kao dlan, samo iza klapastih ušiju strše dvije crne čupice, lice nabuhlo, kanda ima vrbanac.”
Mara Lončarić – vrijedna, poštena i dobra djevojka primjer je osobe koja je uspjela izrasti u normalno ljudsko biće s izraženim osjećajem za druge, iako se nalazi u istom zapuštenom selu kao i drugi.
“Mara, njegova kći, gospodarica je kakve nema u tri sela. Prodaje mlijeko i povrtelje u grad, ide sama prigledati na polje težake, pa se ne plaši ni srpa ni motike.”
Njen otac Martin odlično ju je odgojio kako bi bila prava domaćica, a pokojnoj ženi obećao je da joj nikad neće nešto nedostajati u životu. Kao izrazito pozitivan lik, Mara na kraju djela završava sretno živeći miran obiteljski život sa svojom jedinom ljubavi, Androm Pavlekovićem.
Andro Pavleković – ovaj lik predstavlja idealiziranog mladog seljaka. Čvrst je, visok, snažan i vrijedan, uvijek spreman pomoći čak i neprijatelju. Nakon što je tri godine služio u vojsci, vratio se u rodno mjesto i htio sklopiti brak s Marom, djevojkom koju je istinski volio. Iako im to tada očevi nisu dopuštali, Andro je bio spreman ostati sam ako ne može imati Maru za ženu.
“Ona je stala, a laka kroka u pol skoka primicao se curi od gradske strane mlad čovjek, vit, visok, jak. … Na njem je čoha seljačka i išaran prsluk, bijele gaće, visoke čizme… “
Janko – starješina sela Jelenja, pijanica je i nepošten čovjek. Dane provodi u krčmi opijajući se, a za novac prihvaća prešutjeti događaje koji se zbivaju ispred njega. Lice mu je žućkasto, nos crven i debeo, ima mačje brkove i guste obrve.
“Žućkasto lice mu se podsmjehuje žalostivo. Usko je, kratko, protisnuto. Sto se po njem crta križa i savija oko debelog crvenog nosa. Od debelih usta odbijaju se ispod nosa kratki, mačji brkovi, guste obrve srasle su nad nosom, čela i ne vidiš, pokriva ga čupava kosa.”
Bilješka o piscu
August Šenoa je pripovjedač, romanopisac rođen 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U obitelji je stekao ljubav prema umjetnosti, a nakon smrti majke 1848., završio je u Zagrebu osmi razred i otišao u Pečuh k rođacima, gdje je završio prvi razred gimnazije.
U Zagreb se vratio 1857. godine kada je maturirao u gornjogradskoj gimnaziji, nakon čega se upisao na Pravoslovnu akademiju. Početkom listopada 1859. nastavlja studirati na pravnom studiju u Pragu, gdje se zadržava sve do 1865. Budući da nije na vrijeme položio neke ispite, morao se baviti žurnalistikom. Vratio se u Zagreb i radio u redakciji Pozor.
Godine 1868. počinje raditi kao gradski bilježnik. Iste se godine vjenčao Slavom pl. Ištvanić te 1870. godine postao ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta i dramaturg. Prvi roman Zlatarevo zlato izašao je 1871, a samo dvije godine kasnije postao je gradski senator zbog čega napušta kazalište.
U poeziji su najvažnije mjesto zauzimale povjestice ili lirske pjesme s temama iz zanimljive hrvatske prošlosti. Šenoa se bavio pisanjem šaljive, ljubavne, domoljubne i religiozne poezije. Pisao je i feljtone te prevodio djela od većine.
Od 1874. uređuje časopis Vijenac, a umro je 13. prosinca 1881. godine. Najpoznatija djela su: Seljačka buna, Zlatarevo zlato, Prosjak Luka, Mladi gospodin, Prijan Lovro, Diogeneš, Kanarinčeva ljubovca, Vječni Žid i Zagrebulje.
Autor: M.S.
Odgovori