Priče iz davnina

Unutar zbirke bajki Priče iz davnina nalazimo njih nekoliko a mi ćemo predstaviti one najpoznatije koje su se usadile u um svih generacije koje su ih čitale. Biti će prepričane bajke: Kako je Potjeh tražio isitnu, Šuma StriborovaRibar Palunko i njegova žena. Ove bajke nastale na temalju kombinacije mašte autorica u njima  mješa stvarno i nestvarno.

Kako je Potjeh tražio istinu

Na jednoj bukovog gori živio je starac Vjest sa tri unuka Marunom, Ljutišom i Potjehom. Iako su već izgledom bili odrasli moci istodobno su bili neiskusni i strašljivi. Nisu znali baš ništa o svijetu i njegovim pojavama pa tako ni razlučiti dobro i zlo. Jednoga dana djed ih je poslao u šumu po med . Bilo je mračno i počeli su pjevati pjesmu Svarožiću kako bi im donio svijetlo.

Tokom pjesme ne samo da je Svarožić donio sunce nego im se i ukazao. Poveo ih je u skutima svoga plašta i pokazao im čitav veliki svijet ali i napomenuo kako ne smiju napustiti djeda dok mu ne vrate svu pruženu ljubav. Nakon nekog vremena Svarožić ih je vratio na goru s koje ih je uzeo, ali momci su zaboravili njegove riječi.

No u šumi nije boravio samo dobri Svarožić već i zloduh Bjesomar koji se želio rješiti djeda, jer je djed svakodnevno brinuo da se sveti oganj ne ugasi. Unuci su se vratili do djeda i ispričali mu svoj susret sa dobrim Svarožićem i kada ih je djed upitao šta im je Svarožić savjetovao Bjesomar je poslao tri bijesa, za svakoga po jednog koji će ih nagovoriti da kažu djedu neisitinite stvari. Marun i Ljutiša si slagali djedu, ali Potjeh je volio istinu i reko djedu da se ne sjećaju što im je Svarožić rekao.

Bjesomar se strašno naljutio na trćeg bijesa koji nije uspio Potjeha natjerati na laž i poslao ga je nazad sa prijetnjom da mora učiniti sve što može samo da se Potjeh nebi nikada sjetio istine. Potjeh je otišao u šumu, sjeo i pokušao se sjetiti istine. Čim bi mu neka misao pala na pamet, bijes koji se vratio ga je počeo ometati. Za to vrijeem Marun je počeo trčati za bogatstvom a Ljutiša za  snagom i oružjem. Djed ih je sve manje viđao i zanemarivali su ga.

Starac je bio tužan što njegov Potjeh odlazi u potragu za istinom. Bilo bi mu draže da je momak ostao s njim pa makar se nikada ne dosjetio Svarožićevih riječi. Potjehova muka tako je trajala dugo, bijes ga je ometao, priječio mu se na putu i nije mu dupuštao da sazna istinu. Sjedio je na kamenitoj zaravni u blizini zdenca i neprestano mozgao. Bijesu je dozlogrdilo i jedne večeri došapne potjehu da je prošlo mnogo vremena i da je moguće da je djed već mrtav i Potjehu se stegne srce.

Bijesovi druge dvojce braće, Maruna i Ljutiše u međuvremenu su preuzeli nad njima takvu kontrolu da su im čak uspjeli usaditi ideju kako im djed samo smeta i da ga se trebaju riješiti. Tako je i bilo. Zatvorili su kolibu, čvrsto klinom zatvorili vrata i potpalili je. Nisu željeli gledati kako im djejd gori i pobjegli su u planinu.

U tome trenu zabrinutom Potjehu ukazuje se Svarožić i napominje mu ponovo kako je trebao ostati uz djeda. Potjeh presretan, jer je našao svoju istinu, odlazi do zdenca kako bi se umio prije no što krene djedu. No noga mu se okliznula, pao je u zdenac i utopio se. Njegov bijes je shvatio da niakda više neće imati ovako lagodan život kakav je imao uz Potjeha i krene plakati.

Marun i Ljutiša su baš krenuli nazad prema djedovoj kolibi i kada su njihovi bjesovi, koji ih inače nikada nisu napuštali, čuli plač trećega bijesa, krenuli su mu pomoći i po prvi puta u dugo vremena napustili dvojcu braće. Slobodni od svbojih bijesova nakon digo vremena braća se  osvijeste. Shvatili su što su učinili i požurili su do kolibe spasiti djeda. Izvukli su ga u zadnji tren i on im je oprostio sve što su učinili dok su njima upravljali bijesovi.

Obavijestili su ga o smrti voljenog Potjeha i djed ih povede u šumu putem kojim nikada prije nisu krenuli. Djed je bivao sve slabiji, no odjednom im se na putu ukažu Svarožićevi dvori. Na stubama je sjedio Potjeh i gorko plakao jer ga Svarožić nije puštao u dvor pošto se ogriješio o djeda.

Djed je poslao Maruna i Ljutišu natrag na bukovu goru, zagrlio potjeha i zajedno su ušli u Svarožićeve dvore kada su se vrata napokon otovrila. Svarožić ih je radosno posjeo do sebe i svuda oko njih nalazili su se sjajni i plemeniti gosti. Marun i Ljutiša su imali obitelji i sretno živjeli na brdu. Imali su naraštaje djece koje su dobro odgojili i svi su se brinuli za djedov sveti oganj i održavali ga na životu.

Zloduh Bjesomar bio je poražen jednim čestitim momkom koji je žrtvovao svoj život u potrazi za istinom. Da tako nije bilo bjesovi nikada nebi napustili njegovu braću i sveti oganj bi bio ugašen.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: bukova gora, kamena zaravan sa zdencem, Svarožićevi dvori

Likovi: Vjest, Vjestovi unuci Ljutiša, Marun i potjeh, Bjesomar, Svarožić, bjesovi

Šuma Striborova

Postojala je jednom daleka šuma i u njoj je živio starješina imenom Stribor pa se i šuma zvala po njemu šuma Striborova. Šuma je bila začarana i takve će i ostati skroz dok u nju ne stupi netko kome je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.

Tako je u šumu zalutao jedan momak koji nije zano da je začarana. Krenuo je nacjepati drva i odjednom mu je prišla zmijica koja mu se krenula umiljavati. Zmija se pretvorila u krasnu djevojku koja mu je ponudila da je odvede kući i oženi.  Mladić je bio sramežljiv i neiskusan i poveo djevojku kući. Živio je s majkom.

Ova djevojka je bila začarana i pretvorena u zmiju, a prokletstvo se moglo podići samo tako ako je netko oženi. Zbunjeni mladić nije ni primjetio da joj je ostao zmijski jezik jer je zlobno pomislila kako je napokon naišla na nekog dovoljno budalastog da je riješi njene nevolje.

Kada ju je upoznao sa mjakom, mudra žena je odmah shvatila da je ona zapravo guja i što krije u ustima. Pokušala je na to upozoriti sina, ali zasljepljeni maldić je umjesto da posluša zamrzio majku. Snaha je bila zlobna i jezičava i zajednički život je za mjeku bio pakao. Htjela je zamoliti Boga da joj pomogne, ali tada bi on znao da ima nevaljala sina. No ipak nije više mogla trpjeti i zamolila je za pomoć.

Zla snaha neprestano šalje staru ženu na opasne zadatke poput donošenja snijega sa vrha litice i ribe iz smrznutog jezera. Starica je sve to nekako preživjela. Njen sin se ne buni jer želi udovoljiti svojoj ženi. Jedan dan je starica pošla pokrpati sinu košulju i snaha joj je istrgla košulju iz ruke. Ožalošćena stara žena izašla je pred kuću na ciču zimu i odjednom joj prilazi siromašna djevojka poderana rukava. Starica joj je zakrpala rukav a djevojka joj je za uzvrat dala svežanj luči. Kada je starica te večeri iskoristila luči kako bi potpalila vatru u ognjištu iz vatre su odjednom iskočili Domaći.

Bili su maleni sa kožusima, crvenim kapica, opancima, sive brade i kose, ali živahnih očiju. Domaći su bili ljubazni i veseli i stara žena im je ispričala nevolje koje su je snašle. Malik Tintilinić se domislio kako će pod kokoš podmetnuti svračja jaja i kada se male svrake izlegu guja će se za njima polakomiti. Kada isplazi jezik sin će sam uvidjeti tko mu je zapravo žena. Tako su i učinili.

Došlo je i vrijeme Božića, tada se obično ne legu pilići i ljudi iz sela su se skupili kako bi vidjeli ovo leglo. Na njihovo iznenađenje nisu vidjeli piliće već male svračiće i kada ih je snaha ugledala nije mogla kontrolirati nagoni potrčala je prema njima isplazivši jezik. Ljudi su bili zgranuti ali zasljepljeni mladić umjesto snahe iz kuće je potjerao majku.

Majka je te večeri otišla i nakon što je vatra utrnula i raspelo palo sa zida sin je shvatio koliko je pogriješio. Ipak bilo ga je strah usprotiviti se okrutnoj guji i oboje su krenuli slijediti staricu kako bi promatrali način na koji će umrijeti. Starica je izvadila luči i pripalila vatru i iz nje su ponovo iskočili Domaći.

Malik Tintilinić odlučio je ovu staricu koja je nepravedno izbačena iz vlastitia doma odvesti straješini Striboru. Pozvali su jelena i vjeverice i otišli do njega a snaha i sin su ih potajno slijedili. Stribor je baki savjetovao da na snahu zaboravi i ponudio joj da se vrati u maldost i u svoje selo. Baka se obradovala i već krenula, ali tada ga je upitala što će biti sa njenim sinom. Stribor joj je objasnio da kada se pomladi pedeset godina za sina neće ni znati.

Rastužena pomišlju da se neće ni sjećati da je imala sina stara žena je zahvalila Striboru i odlučila odbiti njegovu ponudu, jer iako joj je nanio nepravdu želi se sječati da ima sina. U toem trenu strašna buka je protresla šumu. Istoga trena nestalo je čarolije, i Stribora i Domaćih, snaha se ponovo pretvorila u guju i pobjegla u rupu a u šumi su ostali samo majka i sin.

Momak se pokajao i zamoliio oprost i od majke i od Boga. Kanije je za ženu uzeo onu siromašnu djevojku koja je jedne večeri njegovoj majci poklonila luči iz kojih su iskočili Domaći. Svi su živjeli dalje sretno a zimi ih je na ognjištu volio posjetiti i Malik Tintilinić.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: šuma Striborova

Likovi: majka, sin, snaha-guja, Domaći, Malik Tintilinić, Stribor

 

Ribar Palunko i njegova žena

Ribar Palunko bio je siromašan i naporno radio svakog dana. Bilo mu je dosta bijede u kojoj je živio i tako je dao zakletvu da tri dana neće loviti ribu kako bi mu se ispunila želja. Sjedio je tri dana u čamcu bez ijedne ulovljene ribe i treći dan mu se ukazala Zora-djevojka i ponudila mu nagradu jer nije oduzimao život ribama.

Tražio je da ga izbavi iz njegova sadašnjeg života i djevojka ga je uputila kući sa riječima : “Idi kući, naći ćeš što ti treba”. Palunko je tako otišao kući i našao tamo sirotu djevojku koju je oženio. Ona mu je neprestano pričala priče o dvorcima, zmajevima i kraljevim i on je pomislio kako se zasigurno radi o vili i da samo treba čekati kako bi dobio sva ova bogatstva.

No vrijeme je prolazilo, rodio im se već i sin Zlatko, a žena je i dalje samo pričala. Jednoga dana mu je dozlogrdilo i zgrabio ju je za ruku naredivši ju da ga vodi do blaga Morkoga Kralja. Ona mu je rekla da nije vila i on još ljući naređuje da sutra idu na morski žal, on na lijevu, a ona i dijete na desnu stranu i da se ne vraćaju dok ne pronađu put do Morkoga Kralja.

Iako ga je žena molil da se ne rastaju Palunko nije popuštao. Žena je tražila i hodala dva tjedna i zatim premorena zaspala na kamenu. Kada se probudila njenog sina nije bilo i od šoka i tuge je zanijemila. Vratila se kući,a dan nakon nje vratio se i Palunko iz neuspješne potrage. Kuća je sa nijemom ženom i bez djeteta bila tiha i nakon nekog vremena Palunko ponovo odlazi tri dana na more i sjedi u čamcu. Ponovo mu se ukazala Zora-djevojka. On je nije molio da mu vrati sina ili njegovoj ženi glas već da mi pokaže put do Morskoga Kralja.

Uputila ga je da za vrijeme mladog mjeseca sjedne u čamac u svitanje i pričeka vjetar koji će ga odnjeti prema istoku do otoka Bujana i kamena Altira. Palunko je stigao do stjene gdje ga je ponovo dočekala Zora- djevojka. Pokazala mu je Morske djevice koje su plesale oko plivajućeg mlinskog kola i uputila ga što im treba reći kako bi ga povele do Morskog Kralja. Upozorila ga je da jednom kada ode povratka nema i Palunku je to odgovaralo.

Rekao je Djevicama što mu je Zora-djevojka naložila i one su zavrtjele mlin koji je stvorio veliki vir i povukao ga prema dolje. Našao se u dvorani Morskoga Kralja sa pijeskom od suhog zlata. Palunko se svidio kralju i on mu je poklonio granu bisera i naredio vilama da ga počaste biranim jelima i medenim pićima. Kako se Palunko prebacivao od sreće okružen svim tim bogatstvom mali kralj u svilenoj košuljici jako ga je zavolio. No uskoro Palunko je u tome djetetu prepoznao svog Zlatka.

Palunko je poželio vratiti sina majci i vratiti se svojoj sirotoj maštovitoj ženi i pričekao je tren da ostane nasamo sa malim kraljem. Počeo ga je nagovarati da zajedno pobjegnu, ali kralj je mislio da je poludio jer je već zaboravio svoga oca. Istodobno je i Palunkova žena tugovala i pošla je na majčin grob tražiti utjehu. Pred nju je izašla lijepa košuta i dala joj nekoliko savjeta što treba činiti kako bi dobila Palunka natrag, No tri mjeseca je prošlo i Palunko se nije vratio. Žena je ponovo na majčinom grobu srela košutu koja joj je naložila da na mjesečini uhvati lubina sa zlatnom perajom na kojoj je zlatna jabuka, Ali da bi došla do mora gdje je Palunko morat će savladati tri prepreke. Morat će proći tri pečine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija, orijaška ptica i zlatna pčela.

Smjela je ponjeti samo frulu dvojnicu i udicu i tako je žena sjela u čamac i zaputila se put dalekog mora. U prvoj pečini susrela je golemu zmiju i zasvirala u  desnu sviralu. Došle su male zmije koje su majku zmiju nagovorile da se malo odmori. U drugoj pečini zasvirala je u lijevu dvojnicu i galebovi su nagovorili majku pticu da propusti ženu. Ptica je ponudila ženi da će joj vratiti govor, ali nije ju željela pustiti no galebovi su opet veliku pticu nagovorili da zaspe i žena je prošla.

U trećoj pečini zatekla je zlatnu pčelu, otporila rukav i njime je uhvatila. Pčela je molia ženu da je pusti i da će vidjeti nešto što će joj donjeti veliku radost. Tako je i bilo i žena je ugledala Zoru-djevojku kako po moru jutrom šeče malog kralja .Majka je prepoznala sina i pčela joj je ponudila da će joj pokazati put do sina. Ali žena je teška srca odlučila ostati vjerna Palunku i uhvatiti lubina.

Mali kralj je u međuvremenu Palunku naredio da isplete vođice kako bi ga on sutra mogao upregnuti u kola i voziti ga po zlatnom pijesku. Otac je bio povrijeđen i odlučio je da će pobjeći a vođicama svezati kolijevku malog kralja na leđa. Odjednom je osjetio kako ga nešto vuče prema površini. Bila je to njegova žena koja je zakačila udicu za kolijevku i povukla ih na površinu.

Morski Kralj je za njima poslao Morske Djevice koje su oko čamca digle silnu oluju. Palunko je preplašen počeo dozivati Zoru-djevojku i ona je ženi dala rubac i pribadaču. Pribadača je postala kormilo a rubac jedro i što je oluja bila jača oni su brže plovili sve dalje od nje. Brod se razbio u hrid, jedro, jarbol i zlatna kolijevka su potonuli, a obitelj je bila ponovo pred svojom kućom. Ali dvojnice su ostale pa svatko tko u njih puhne može čuti priču o ludom Palunku i vjernoj ženi koja može donjeti sreću.

Vrsta djela: bajka

 Mjesto radnje: krševiti kraj, dvori Morskog Kralja

 Likovi: Palunko, Palunkova žena i sin, Morski kralj, Zora-djevojka

Bilješka o piscu

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travanja 1874. u Ogulinu. Rođena je u poznatoj hrvatskoj obitelji  i bila je unuka Ivana Mažuranića koji je djelovao kao prvi hrvatski ban pučanin, ali istodobno je bio i veliki pjesnik. Dio života proživjela je u Karlovcu i Zagrebu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića živjela je s njim u Slavonskom Brodu.

Njeno obiteljsko zaleđe omogučilo joj je privatno školovanje unutra vlastita doma gdje je na raspolaganju imala privatne učitelje i tutore. Uvijek je bila okružena knjigama i osjećala neutaživu žeđ za znanjem. Puno je vremena ulagala u obrazovanje i također tečno naučila nekoliko jezika.

Iako je od ranih dana osjećala potrebu da se književno izrazi stavila je obiteljski život na prvo mjesto i posvetila se odgoju petero djece. Književne ambicije isplivale su na površinu kada je primejtila kao za djecu ne postoji dovoljno kvalitetnog štiva i na taj način je svojim riječima objasnila kako je pronašla mjesto gdje može spojiti želju i dužnost.

Prva knjiga izdana je 1902.  pod nazivom Valjani i nevaljani, ali dvije knjige po kojima će najviše biti zapamćena i koje su ušle u povijest hrvatke književnosti za djecu su Čudnovate zgode šegrta Hlapića i zbirka bajki Priča iz davnine. Potonja joj je, nakon što se internacionalno proširila, čak donjela i nominaciju za Nobelovu nagradu, a mali šegrt zauvijek je zarobio srca djece. Umire 21. rujna 1938.

L.K.