Priče iz davnina

“Priče iz davnine” zbirka su bajki autorice Ivane Brlić Mažuranić. Mnoge od njih ostale su u divnom sjećanju brojnih generacija.

Ove bajke autorici su donijele svjetsku slavu te je čak bila predložena za Nobelovu nagradu. U njima je autorica ispričala svoje umjetničke bajke u kojima je svojom maštom kombinirala realne i nestvarne događaje.

U nastavku su prepričane bajke: “Kako je Potjeh tražio isitnu“, “Šuma Striborova” i “Ribar Palunko i njegova žena“.

Kako je Potjeh tražio istinu

Jednog dana djed pošalje unuke u šumu gdje su vadili med da pogledaju jesu li pčele prezimile i izlaze li iz zimskog sna. Bilo je jutro i sunce još nije izašlo pa su dječaci, uplašeni od strane tišine i mraka krenuli dozivati Svarožića da izvede sunce. Svarožić im se ukazao i odlučio im pokazati svijet te im govori kako im je suđeno da ostanu uz djeda sve dok mu ne vrate svu ljubav i nestane. Tu scenu promatrao je Bjesomar, vladar šumskih bjesova, koji je mrzio njihova djeda jer je zapalio sveti oganj od kojeg je on kašljao.

Bjesomar odabere tri šumska bijesa koji su morali dokučiti kako preko unuka nauditi Vjestu. Kad unuci krenu prepričavati djedu što su vidjeli pojave se bjesovi i šapnu im što da kažu. Marun i Ljutiša su ih zbunjeni poslušali, ali Potjeh nije. Marun reče kako će biti najbogatiji među braćom i bijes mu se sakrije u torbu, a Ljutiša da će biti najsilniji i bijes mu se sakrije u njedra.

Jedino se kod Potjeha bijes nije sakrio jer on nije lagao djedu. Bjesomar ponovno naredi bijesu da se pobrine za Potjeha kako se ne bi sjetio istine. Ljutiša i Marun, pod utjecajem bjesova, počinju lutati gorama i dolinama. Potjeh ostaje tri dana uz djeda pa odluči otići u goru i ostati tamo sve dok se ne sjeti istine.

Na putu ga zaskoči bijes i Potjeh ga pogodi kamenom u nadi da će ga ubiti, ali ne uspije jer su mu na mjestu udarca narasla još dva roga. Potjeh se smjesti kraj zdenca, ali i tamo ga je slijedio bijes i maltretirao ga je. Bijes pozove druge bjesove da mu pomognu u njegovu poslu. Potjeh ih uspije zatvoriti u zdenac, ali zbog silne buke koju su radili ih pusti te su pobjegli u goru, a s njim je ostao samo onaj prvi bijes. Oni se naviknu jedan na drugoga i Potjeh provede prvu godinu kraj zdenca.

Djed je živio s druga dva unuka koji nisu marili za njega i odlučili su ga se riješiti zapalivši njegovu kolibu. Djed nije mogao izaći iz kolibe jer su ju unuci klinom zatvorili pa je sjedio unutra čekajući smrt i žaleći što nije posljednji put vidio Potjeha. Svarožić se ukaže Potjehu i kaže mu da je trebao ostati uz djeda. Potjeh se odluči vratiti njemu, ali kad se pokušao umiti pao je u zdenac i utopio se. Bijes se prvo raduje, ali se onda rastuži jer se naviknuo na život uz Potjeha daleko od Bjesomara i drugih bjesova. Ljutiša i Marun su naišli kraj zdenca dok je bijes plakao i njihovi bjesovi onda iskočiše iz torbe i odnesu bijesa k Bjesomaru.

Kada su unuci ostali bez bjesova shvatili su što su učinili i krenuli su spasiti djeda. Djed je preživio i zamoli unuke da ga odvedu na mjesto gdje je Potjeh umro. Na kraju su došli do Svarožićeva dvora gdje su na stepenicama ugledali Potjeha kako plače. Tko god je sagriješio nije mogao ući u dvor pa tako ni Potjeh jer je ostavio djeda.

Djed je tada umro za Potjeha, došao do njega, primio ga za ruku i odveo ga u dvor gdje su ih dočekali Svarožić i gosti. Ljutiša i Marun su se vratili na krčevinu gdje su živjeli i nikad više nisu mogli naći put do dvora. Oni su odgajali sinove i unuke te su prenosili sveti oganj s koljena na koljeno tako da se Bjesomar zauvijek gušio od svetog dima. Bjesomar je dao trojici bjesova odrezati rogove, ali to nije izbrisalo sramotu njegove vojske zbog neuspjelog zadatka.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: na krčevini u staroj bukovoj gori i šuma (imaginarno područje između djedove kolibe i Svarožićevog dvora gdje se izmjenjuju oblaci, šuma i proplanci.

Vrijeme radnje: u priči je vrijeme radnje označeno kao – vrlo davno doba. Od toga trenutka koji nije bio određen, događaji se zbivaju u periodu od godine dana.

Glavni likovi: Potjeh, djed Vjest, Marun i Ljutiša

Šuma Striborova

U šumu Striborovu zašao je mladić kako bi nasjekao drva za ogrjev. Dok je sjedio na panju ugledao je prekrasnu zmiju, koja je na suncu izgledala baš poput srebra. Mladić ju je zbog njene ljepote poželio odmah odnijeti kući. Nije prošlo puno i zmija se odjednom pretvori u prekrasnu djevojku koju je mladić odlučio oženiti.

Djevojku je poveo svojoj kući gdje ih je dočekala mladićeva majka. Nije prošlo dugo i majka je u ustima djevojke primijetila zmijski jezik. Odmah je upozorila sina da se pazi jer je ta djevojka zla, ali on opijen ljepotom djeve nije htio slušati majku.

Od trenutka kada je djevojka došla kući staričin se život promijenio na gore i svakim danom je bilo sve teže jer je snaha smišljala načine kako da joj napakosti i od života učini pakao. Jednog dana je pored kuće prolazila siromašna djevojka. Na sebi je imala poderanu odjeću, a starica se sažalila čim ju je ugledala i odlučila pokrpati rukav. Kao znak zahvalnosti starica je od djevojke dobila svežanj triješća.

Navečer su sin i snaha otišli van, a starica je ostala sama u kući. Nakon što je zapalila vatru iz nje su počeli iskakati veseli Domaći. Stara žena je iskoristila priliku i odmah im se izjadala. Najmanji od Domaćih Malik Tintilinić dao joj je zanimljiv savjet.

Nakon što se stara žena požalila kakav joj je život sa zlom snahom, Malik Tintilinić je rekao da pod kokoš treba staviti svračja jaja, a nakon što se ona izlegnu, snaha neće moći kontrolirati svoju ćud i odmah će se polakomiti za njima, isplaziti jezik i mladić će tada otkriti da je cijelo vrijeme bio u braku s gujom.

Snaha je odlučila za Božić pozvati cijelo selo kako bi svi vidjeli piliće. Ali umjesto pilića su se izlegli svračići. Odmah nakon što ih je ugledala snaha je isplazila zmijski jezik, a sin umjesto da otjera zlu ženu, napadne majku i otjera je iz kuće.

Tužna starica je krenula u hladnu noć i odlučila zapaliti vatru kako bi se ugrijala. Iz vatre su opet iskočili veseli Domaći. Starica im se opet povjerila i rekla da plan nije uspio, a oni su joj savjetovali da se za pomoć obrati starješini šume Striboru. Krenuli su svi zajedno prema Striborovim dvorima koji su se nalazili u začaranoj šumi.

Stribor je odlučio saslušati staricu i pomoći joj. Ponudio joj je rješenje da se vrati u svoje rodno selo, gdje će opet biti djevojka. Ali starica se sjetila kako tada neće znati da ima sina i rekla je da će radije biti nesretna, ali da ima sina, nego biti mlada i zaboraviti da je ikada imala potomka.

Nakon što je izrekla ove riječi u šumi je nestala čarolija, baš kao i Striborovi dvori te Domaći. Snaha je opet bila guja, a sin i majka su ostali sami usred šume. Tek tada je sin shvatio kako je bio nepravedan prema svojoj majci, koja mu je odmah sve oprostila nakon čega su se vratili kući. Mladić se na kraju oženio siromašnom djevojkom koja je baki dovela simpatične Domaće. Živjeli su sretno do kraja života.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: Šuma Striborova, selo

Vrijeme radnje: davno

Likovi: Majka, sin, snaha, Malik Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka

Ribar Palunko i njegova žena

Ribar Palunko živio je siromašnim i teškim životom. Kada je čuo da postoje bogati ljudi koji uživaju svakoga dana u svom bogatstvu, odlučio je kako će i on postati bogat. Zato je odlučio da će sam sebi izreći zavjet, neće tri dana loviti ribu. Nadao se da će tako nakon toga postati bogat.

I tako nakon što je proveo tri dana bez pecanja, posjetila da je Zora-djevojka. Izronila je ispred njega dok je sjedio u čamcu i ponudila mu nagradu što je tri čuvao život njezinim ribicama. Palunko je poželio da ga djevojka izbavi iz bijede u kojoj se našao i da postane bogat. Zora-djevojka mu kaže neka pođe kući i tamo će naći sve bogatstvo ovoga svijeta.

Palunko je otišao kući kako mu je djevojka i rekla i tamo nađe siromašnu djevojku koja je bila njegova žena. Svake večeri, žena mu je pričala predivne priče o dalekim dvorima, kraljevima i zmajevima. Palunku je tada palo na pamet da je njegova žena vila i da će mu ona sigurno pokazati put do bogatstva, samo mora biti strpljiv.

U međuvremenu, rodio im se i sin Vlatko. Jednoga dana žena je pričala Palunku o bogatstvu Kralja Morskoga kada je izgubio strpljenje, ščepao ženu za ruku i naredio joj neka ga vodi do blaga. Kada mu je žena rekla da je ona samo siromašna žena, a ne nikakva vila, Palunko se još više razljuti i naredi žene da će sutradan poći u potragu za blagom Morskoga kralja. On će krenuti na lijevu stranu, a njoj je rekao da mora krenuti s djetetom na desnu stranu. Blago moraju naći i ne smiju se vratiti kući dok se to ne dogodi.

Sljedeći je dan žena molila Palunka da se ne rastaju, da ostaju zajedno, ali on nije popuštao. Tako je žena s djetetom dva tjedna hodala tražeći blago te je tako jednom i zaspala na kamenu uz more. Kada se probudila više nije bilo njezinog djeteta.

Od velike tuge, žena je zanijemila te se tako vratila kući. Drugi dan vratio se i Palunko ljut i bijesan što nije našao blago. U kući je sada vladala tišina. Palunko je neko vrijeme uspio izdržati tu tugu, ali onda je nakon nekog vremena otišao ponovo na more. Opet je odlučio ne loviti ribu tri dana da vidi što će se dogoditi.

Treći je dan ispred Palunka ponovo izronila Zora-djevojka. Palunko se nije sjetio da je moli da mu se vrati dijete ili da mu žena progovori, već ju je molio da ga odvede do dvora Kralja Morskoga.

Ovoga puta Zora-djevojka odlučila je udovoljiti njegovoj želji te mu je objasnila kako da stigne do Kralja Morskoga. Rekla mu je da na put mora krenuti za vrijeme mladoga mjeseca kada dan stane svitati. Tada neka sjedne u čun i pričeka da zapuše vjetar koji će ga odnijeti u smjeru istoka do otoka Bujana. Stići će do kamena Altira i tamo će dobiti upute za dalje.

Palunko je poslušao Zoru-djevojku te je došao do Bujana koji je izgledao poput zelenog vrta. Tamo ga je na kamenu Altiru čekala Zora-djevojka. Pokazala mu je plivajuće mlinsko kolo i Morske Djevice koje su plesale oko njega te ga je naučila kako će zamoliti kolo da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga pritom ne progutaju morski jazi.

Obećala mu je Zora-djevojka svakakvo bogatstvo koje ga je tamo čekalo, ali uz uvjet da se više nikada ne može vratiti na zemlju. Naime, izlaz iz dvora priječile su tri velike straže. Jedna je dizala valove, druga je vijala vjetar, a treća je križala munje. Palunku to sve nije bilo niti bitno jer se nije mislio vratiti. Otišao je do mlinskog kola i tamo je izgovorio što ga je naučila Zora-djevojka.

Morske djevice zavrtjele su kolo i nastao je veliki vir koji je Palunka poveo na dno. Kada se snašao ugledao je kako se svuda oko njega nalazi zlatni pijesak. Zapravo se nalazio u velikoj dvorani Kralja Morskoga. Nije mogao vjerovati svojim očima gdje se nalazi, a od velikog veselja počeo se prebacivati po pijesku.

Palunko se svidio Morskome Kralju pa mu je on odmah poklonio bisernu granu i naredio je vilama dvorkinjama da se pobrinu za njega, da mu daju birano jelo i piće. kada je pojeo, Morski Kralj ga je upitao želi li još nešto, na što mu je Palunko odgovorio da želi pladanj varene lobode jer se slabo najeo biranih jela. Morski Kralj se tada nasmijao Palunko i obećao mu je ispuniti želju ako će se Palunko još tri puta prebaciti.

Palunkovo prebacivanje po pijesku najviše je zabavljalo mladog kralja koji je u svilenoj košuljici ležao u kolijevci. Kada ga je Palunko malo bolje pogledao, u njemu je vidio svog izgubljenog sina Vlatka. Postao je njegovom slugom i razmišljao je kako će jednoga dana pobjeći s njim i odnijeti ga majci. No, dječak ga se nije sjećao i proglasio ga je ludom koja se prebacuje po pijesku jer to zabavlja Morskoga Kralja.

Palunko je tada osjetio veliku žalost za svojim domom, za svojoj siromašnom ženicom koja mu je pričala maštovite priče i malim sinčićem koji mu se penjao uz bradu.

Cijelo to vrijeme Palunkova je žena kod kuće tugovala. Nije imala koga pitati za savjet pa se uputila jednoga dana tražiti utjehu na majčin grob. Tamo je ugledala košutu koja joj je predložila da svakoga dana sprema večeru za Palunka, a nakon večere nek razrješuje tanku kudjelju.

Rekla joj je ako Palunko ne dođe neka ide u krš i tamo svira u dvojnice. Zmije će pojesti večeru, a galebovi će kudjeljom obložiti gnijezda.

Nakon tri mjeseca Palunko se još nije vratio. Žena je odlučila otići ponovo na majčin grob gdje je opet srela košutu. Ona joj je rekla neka kako je Palunko u mukama i kako mu ona može pomoći. Neka na mjesečini uhvati velikog lubina sa zlatnom perajom na kojoj se nalazi zlatna jabuka.

Da bi došla do tamo mora svladati put na kojem se nalaze tri prepreke, odnosno mora proći kroz tri pećine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija orijaška ptica i zlatna pčela. Majka joj je savjetovala da ne nosi ništa na put osim udice i dvojnice. Ako joj se nešto dogodi neka otpori samo desni rukav.

Drugi dan žena se zaputila čunom do mora neznanog. Kada je došla do pećine i ugledala veliku zmiju sjetila se dvojnica pa je zasvirala u desnu sviralu.Tada su došle male zmijice koje su nagovorile veliku zmiju da ode spavati, a one su je propustile dalje kroz pećinu.

Kada je stigla do druge pećine i kada je ugledala orijašku pticu, ponovo se sjetila dvojnica i zasvirala je ovoga puta u lijevu sviralu. Tada su došli maleni galebovi koji su nagovorili svoju veliku majku pticu da propusti ženu kroz pećinu. Ptica na to nije pristala, ali joj je htjela dati mogućnost da može ponovo pričati. Žena na njezine uvjete nije pristala pa je nastavila dalje tražiti prolaz. Maleni galebovi tada prevare majku-pticu, ona zaspi, a oni propuste ženu kroz pećinu.

Kod treće pećine gdje se nalazila zlatna pčela, žena se sjetila svog desnog rukava, otparala ga je te je tako ulovila pčelu. Pčela ju je molila da je pusti na slobodu, a zauzvrat će joj vratiti sina. Žena pogleda prema moru i tamo ugleda kako Zora-djevojka šeće po moru maloga kralja u kojemu je žena odmah prepoznala svoga Vlatka. Pčela joj je obećala pokazati put do sina, ako joj žena da slobodu. NO, žena je teška srca odlučila ostati vjerna Palunku i ipak poći potražiti velikog lubina.

Mali je kralj naredio Palunku neka mu isplete svilene vođica kako bi ga mogao voziti po zlatnom pijesku. Palunko je bio jako tužan i tada je odlučio kako mora pobjeći. Kada su svi zaspali iskoristio je spletene vođice i uz pomoć njih je povezao kolijevku na leđa i dao se u bijeg sa svojim sinom.

Kada je već pomalo počeo posustati, nešto ga je povuklo za kolijevku i počelo ga dalje vući prema površini. Bila je to udica njegove žene koja je htjela uhvatiti lubina. Kada su shvatili što se dogodilo bili su jako sretni.

No, s druge strane Morski Kralj bio je jako ljut i poslao je da ih nađu Morske Djevice. Morske Djevice opkolile su čamac čim je dan svanuo, podigle su valove i vihor. Palunko je bio prestravljen. Ponovo je počeo dozivati Zoru-djevojku za pomoć. Kada se ona pojavila pogledala je malog kraljevića i Palunka i ništa im nije dala, već je samo poklonila Palunkovoj ženi iglu pribadaču i vezeni rubac.

I tako se od rupca napravilo jedro, a od igle pribadače kormilo i čamac je poletio prema obali. Na kraju puta čun se razbio o hridi na obali, zlatna je kolijevka nestala, a Palunko, žena i dijete našli su se pored svoje kućice.

Već do večeri kada su jeli lobode, zaboravili su na svoju nevolju. Ostale su im jedino dvojnice koje kada je netko puhnuo u njih, donijele su pjesmu o ludom Palunku i njegovoj vjernoj ženi.

Vrsta djela: bajka

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: stvarni prostor gdje je živio Palunko sa svojom ženom – krševiti kraj podno planine i mitski prostor – podmorski dvori Morskog Kralja

Likovi: Palunko, Palunkova žena i sin, Morski Kralj, Zora-djevojka, Morske Djevice

Bilješka o autoru

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu u imućnoj obitelji s puno poznatih i priznatih članova društva. Otac Vladimir je bio pisac i pravnik, a djed Ivan Mažuranić pjesnik i prvi hrvatski ban. Zbog toga što su se otac i djed bavili književnošću, Ivana je naslijedila ljubav prema tom dijelu umjetnosti.

Zbog dobrog materijalnog stanja obitelji Ivana je imala priliku školovati se u kući s privatnim učiteljima, a kako je oduvijek pokazivala želju da puno toga nauči, kasnije je naučila govoriti nekoliko stranih jezika kao što su ruski, njemački i francuski. Ivana je pored navedenih jezika koristila još engleski i talijanski.

Velik je dio života provela u Karlovcu i Zagrebu gdje je neko vrijeme pohađala privatnu školu. Nakon što se udala za Vatroslava Brlića koji je radio kao odvjetnik, preselila se u Slavonski brod gdje je započela novi život. Rodila je petero djece i posvetila se njihovom odgoju.

Smatrala je da ne postoji dovoljno dječje literature i počela je djeci pričati zanimljive priče, koja su je slušala s velikim oduševljenjem. Upravo je to bila prekretnica zbog koje se odlučila da počne pisati. Tako je nastala prva zbirka pripovijedaka “Valjani i nevaljani”.

Nakon prve zbirke uslijedila su još poznatija djela poput “Priča iz davnina” s kojima se probila na međunarodno tržište i zaradila nominaciju za Nobelovu nagradu. “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” bila je još jedna priča koja je osvojila srca mnogih. Napisala je još: “Knjiga omladini”, “Slika”, “Škola i praznici”… Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21.09.1938. godine.

Autor: M.L.