Slavna Balzacova novela “Nepoznato remek-djelo” odnosi se na slikarstvo te predstavlja jedan dio korpusa tekstova (uz Sarrasine i Gambaru) posvećenih umjetnosti, umjetniku i općenito stvaranju. U Nepoznatom remek-djelu, slikarsko platno ima svoj život kao i slikar te otkriva dramu velikog umjetnika, učitelja i perfekcionista Frenhofera kojemu treba deset godina da završi sliku, a kad je pokaže prijateljima, oni u njoj vide samo mazariju.
Balzacova scenografija ocrtava nemoguće ljubavi, neizrecive tajne u kojima se na poseban način vezuju erotičnost i estetičnost. Priča je filozofska refleksija o umjetnosti te na granicama genijalnosti i ludila. Motiv otkrivanja svojeg remek-djela na kojem je Fernhofer radio deset godina svojevrsni je manifest novih slikarskih pravaca kao što su impresionizam ili apstraktna umjetnost.
Priča je nadahnula i slavnog umjetnika Picassa koji je kasnije unajmio atelijer baš na adresi u Ulici Grands-Augustins gdje je i samo mjesto radnje Nepoznatog remek-djela te tamo naslikao svoju slavnu Guernicu. Svim je svojima pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv – Ljudska komedija. U njoj je prikazao sliku francuske buržoazije koju je više od svega mrzio. Gledao je sa simpatijama na plemstvo jer je želio uspjeti u društvu.
Dva važna trenutka u djelu:
1. Činjenica da je ženska ljepota u djelu ekvivalent Veneri drevnih majstora
2. Misteriozna tehnika i tajna reljefa koju je Mabuse otkrio Fernhoferu kao jedinom učeniku – kako likovima udahnuti živost te koju Poussin i Porbus žele žarko otkriti
Povijesne ličnosti koje se spominju u djelu: Henrik IV, Marija de’Medici, F.Rabelais, Sokrat, Rembrandt, Marija Egipćanka, Prometej, Hans Holbein, Ticijan, Albrecht Durer, Paolo Verones, Rafael, Rubens, Pigmalion, Orfej, Karlo V, Ariosto, Dante, Correggio
Vrsta djela: kraća novela u dva dijela (Gillette i Catherine Lescault)
Vrijeme radnje: prosinac 1612.
“Hladnog prosinačkog jutra godine 1612….”
Mjesto radnje: Porbusov atelijer kao glavno mjesto radnje (“u Ulici Grands-Augustins u Parizu”), Fernhoferova kuća (“kuća smještena nedaleko od Mosta Saint-Michel.”), Poussinov dom (“…vrati prema Ulici de la Harpe i ne primijeti da je prošao skromni penzion u kojem je stanovao”).
Kratak sadržaj
Počinje posvetom u kojoj piše: “A un lord. 1845.”.
Zagonetnu posvetu jednom lordu, kao anagram prezimena Arnould, moguće je povezati sa slavnom opernom pjevačicom Sophie Arnould čije se ime spominjanje u Balzacovoj filozofskoj pripovijetci Sarrasine podudara s temom Nepoznatog remek-djela.
Gillette
Novela počinje detaljnim opisom Fernhofera kojeg je Poussin ugledao penjući se stepenicama prema Porbusu. Mladi Nicolas Poussin, još je nepoznat te posjećuje slikara Porbusa u njegovom atelijeru s namjerom da nauči nešto o slikarstvu i napreduje u karijeri. Poussin se tamo našao s Frenhoferom koji je stručno komentirao slikarski rad koji je Porbus upravo završio. Slika koju je tako žustro iskritizirao bila je slika Marije Egipćanke. I dok Fernhofer tako silno usredotočen priča, dolazi do zaključka da slika ipak nije dovršena jer fali nekoliko slikarskih elemenata.
S nekoliko jednostavnih i nježnih poteza, Frenhofer pretvara Porbusovu sliku Marije Egipćanke u, oku prirodnu, živuću figuru. Stalno komentirajući sliku iznoseći činjenice želio je pokazati koliko je stručan i veći slikar od njih dvojice.
Iako je Fernhofer apsolvirao svoju tehniku reljefa koju mu je njegov genijalni učitelj Mabus otkrio, priznaje kako je u dilemi i kako još uvijek nema pogodan naziv za svoje remek-djelo koje prikazuje prekrasnu kurtizanu zvanu Catherine Lescault, znanu kao i La Belle noiseuse. Naime ta slika se nalazi u Fernhoferovoj kući te je jako dobro osigurana. Nakon razgovora, Fernhofer poziva Poussina i Porbusa u svoju kuću gdje će nastaviti razgovor o umjetnosti.
Diveći se Fernhoferovim slikama na zidu, Porbus i Poussin ga pokušavaju nagovoriti da im pokaže svoje djelo na kojem je radio punih deset godina (od kojih je sedam godina proučavao odnos danjeg svjetla i predmeta). Njemu je sve to smiješno i apsurdno da im pokazuje ženu s kojom živi već deset godina, da ona mora ostati nevina te ne smije pred oči drugih muškaraca. Nastavlja ih ismijavati te Fernhofer ustraje na činjenici da njegovo remek-djelo ostane tajna te je pokušava dovršiti tako što misli pronaći savršenu živu ženu.
Nakon što se Poussin vratio kući, tamo ga je čekala Gillette, njegova voljena djevojka. Rekao joj je kako ima nade za njega kao slikara te kako će se obogatiti. Došao je na ideju da Gillette predstavi Fernhoferu kao savršenu ženu pomoću koje će on završiti svoje slikarsko umijeće. Iako sumnjičava, pristane iz ljubavi prema Poussinu.
Catherine Lescault
Tri mjeseca nakon, Poussin, Gillette i Porbus opet se nalaze kod Fernhofera. Predložili su mu ideju o idealnoj ženi utjelovljenoj u Gillette. Fernhofer im govori kako je to nemoguće i kako planira na put u Grčku i Tursku u potrazi za savršenim idealom. Nakon što se Gillette pojavi na Fernhoferovom pragu on ostaje zatečen njezinom ljepotom. Sretan je što ipak neće morati ići na skup put oko svijeta kako bi je pronašao. Sav ushićen, ulazi s Gillette u svoj prašnjavi atelijer dok njih dvojicu ostavlja pred vratima. Oni samo pomno osluhuju.
Nakon nekog vremena, Fernhofer ih sav sretan poziva unutra. Prvo što su mogli ugledati bile su neke njegove slike za koje kaže da su samo pokušaji na kojima je proučavao tehnike te ih naziva “primjerom pogrešaka”. Napokon, u kutu atelijera uočavaju sliku koja se nikako nije uklapala u cijeli prostor atelijera. O svojoj slici mogao je samo reći kako je to njegova savršena žena s kojom živi već deset godina te je u nekakvom svom ludilu sretan što je ta njegova žena ipak ljepša od Gillette.
Likovao je te mijenja priču kako je njegova Catherine ipak ekvivalent savršene žene i on im je pokazuje kako bi bili ljubomorni i kako bi nahranio svoj ego. Ona je rođena u njegovom atelijeru te je samo njegova, ona ga voli. Ona nije platno, nego žena, žena s kojom se veseli, plače i čavrlja.
Na prvu, Poussinu i Porbusu nije bilo ništa jasno te su sliku pregledali sa svih strana i u svim smjerovima, uzduž i poprijeko. Fernhofer im govori kako je zbilja riječ o platnu, pogrešno shvativši svrhu tog pomnog promatranja te misleći da Porbus i Poussin ne mogu odvojiti njegov slikarski rad od realne žene. Bio je uvjeren da je nakon deset godina uspio na sliku prenijeti živost. Misleći kako im se Fernhofer ruga, Poussin kaže kako na platnu ne vidi ništa osim zbrkanu gomilu boja koja između bezbroj čudnovatih linija tvori oslikanu plohu.
Porbus se još više usredotoči i približivši se kutu platna, iz kaosa boja, tonova, preljeva, bezoblične magle vidi krajičak bosog stopala koje je podsjećalo na torzo kakve mramorne Veneres s Parosa što se pomalja među ruševinama spaljenog grada. Poussin i Porbus se skamene od divljenja pred tim fragmentom. Porbus klikne kako je ispod svih tih premaza i tonova živa žena. Dvojica slikara se u isti tren okrenu prema Fernhoferu jer im je polako postajalo jasno u kakvom zanosu on živi. Na kraju, za takvo što treba imati najiskreniju vjeru i dugo živjeti s tim djelom da bi istinski vjerovali da se na tome platnu ipak nalazi savršena žena. Porbus pokaže na nekoliko mjesta na slici te prokomentira, istim načinom na koji je Fernhofer komentirao njegovu Mariju Egipćanku.
Ne slušajući ih, obuzeti se starac smješkao zamišljenoj ženi. Poussin i Porbus prokomentiraju kako će prije ili kasnije Fernhofer shvatiti kako mu na platnu nema ničega. Čuvši ovu izjavu o svojoj slici, Fernhofer poludi te ih počne vrijeđati, govoreći im pritom kako su varalice i laici koji samo pokušavaju njega napraviti ludim i kako bi mu ukrali sliku u koju je uložio toliko truda.
U tom trenutku začuje se plač zaboravljene Gillette koju je Poussin krenuo tješiti, a za to vrijeme Fernhofer svoju Catherine, svoje remek-djelo prekrije zelenim suknom te ih na pragu stana pozdravi i čudnim tonom kaže zbogom, na što su se oni sledili. Zabrinuti se Porbus sutradan vrati da posjeti Fernhofera i sazna da je te noći umro spalivši svoja platna.
Likovi: Francois Porbus, Frenhofer, Nicolas Poussin, Mabuse, Gillette.
Analiza likova
Francois Porbus – meštar koji se isticao zbog smirenog karaktera i blage naravi. Imao je četrdeset godina i bio je uvijek izrazito blijed i boležljiv. Nije imao problema s kritikama koje su mu bile upućene, volio ih je saslušati. Bio je pravi čovjek od zanata koji je jako dobro znao i obavljao svoj posao.
“…obasjavajući Porbusovo blijedo lice i bjelokosnu lubanju čudnovata čovjeka.”
“…triput pokuca na vrata i boležljivu četrdesetogodišnjaku koji otvori reče: Dobar dan meštre.”
Frenhofer – starac koji se isticao po tome što je s jedne strane graničio s ludilom, a s druge strane je bio veliki genijalac. Bio je jedini Mabusov učenik koji je svoje veliko remek djelo radio punih deset godina. Lice mu nije bilo odveć privlačno, ima je kvrgavo čelo i spljošten nos, usne su mu bile naborane, a brada kratka. Na tom neprivlačnom licu, isticale su se morsko zelene oči. Bio je tanak i slab te je nosio tipičnu slikarsku odjeću. Na kraju pripovijetke umire.
“…zapadamo u sumnju poput staroga koji je u jednakoj mjeri i luđak i slikar.”
“Stari je Frenhofer jedini učenik kojeg je Mabuse ikad primio.”
“Starac zastane pa nastavi. – Radim već deset godina, mladiću. No što je deset kratkih godina u borbi s prirodom?”
“Zabrinuti se Porbus sutradan vrati da posjeti Fernhofera i dozna da je te noći umro spalivši svoja platna.”
“Zamislite ispupčenu i kvrgavu ćelu što se nadvila nad malen i spljošten nos, kojemu se vršak naprćio poput Rabelaisova ili Sokratova…”
“podrugljiva i naborana usta, kratku bradu što ponosno strši obrasla u sijedu, šiljasto potkresanu bradicu…”
“…te morskozelene oči koje su godine prividno zamutile, iako zjenice istaknute na sedefastoj bjeloočnici…”
“Nasadite tu glavu na tanko i slabunjavo tijelo…”
“…okružite je blistavobijelom čipkom istanjenom poput rezača za ribu, preko starčeva crna prsluka prebacite težak zlatni lanac i dobit ćete približnu sliku tog lika koji je na slabom stubišnom svjetlu poprimio nestvarnu boju.”
Nicolas Poussin – mladić kojeg je Gillette zvala nadimkom Nick. Voljela ga je toliko da bi za njega dala svoj život. Više od svega želio je naučiti slikati i postati slavan, a bio je jako darovit. Jako je voljeo Gillette te joj je govorio kako će jednoga dana biti sretni jer će se obogatiti. Živio je siromašno i bio je slabijeg imovinskog stanja.
“…rekla sam ti, Nick, da bih za tebe život dala:…”
“Mogu postati velik. O, Gillette, bit ćemo bogati i sretni!”
“Radije ću biti voljen nego slavan. Ljepša si mi od bogatstva i časti.”
“Uzmi – Poussinu će Porbus vidjevši da je zadrhtao i porumenio od stida jer ga je krasio ponos siromaha.”
“Tko kao darovit mladac mršave lisnice nije grozničavo drhtao…”
Mabuse – genijalni učitelj koji se samo spominje u razgovorima glavnih likova. Bio je pijanac, a svoju tajnu o reljefnosti otkrio je samo Fernhoferu.
Gillette – Poussinova djevojka. Bila je lijepa kao slika i utjelovljenje savršene žene. Toliko je voljela Poussina da je za njega bila spremna i umrijeti.
“Ljupka poput proljeća bila je utjelovljenje dražesti i ljepote, a krasila su je sva ženska blaga koja je obasjavala plamom lijepe duše.”
“…rekla sam ti, Nick, da bih za tebe život dala:…”
Bilješka o autoru
Honore de Balzac je dramatičar, pripovjedač i francuski romanopisac te začetnik realizma. U svojim se djelima posvetio analizi svih slojeva društva u Francuskoj, a puno je pisao o političkim, socijalnim i ekonomskim problemima iz svog vremena. Jedan je od onih koji su pisali realistične romane.
Rođen je 20. svibnja 1799. godine u mjestu Tours u Francuskoj u građanskoj obitelji. Ubrzo je shvatio kako želi studirati pravo, pa je tako počeo planirati odvjetničku karijeru. Ali kako odnosi u obitelji nikada nisu bili dobri te nije dobivao dovoljno podrške i topline od najbližih članova obitelji, 1820. godine odlučio je udaljiti se i krenuti svojim putem.
Nakon što je donio odluku da raskine sve veze s obitelji, donio je odluku da se preseli u Pariz i posveti najvećoj ljubavi književnosti koja je nakon toga obilježila njegov život, a zbog čega se danas smatra jednim od najvećih romanopisaca koji se u jednom trenutku dotaknuo erotskog primjera tragikomike najviše vidljivo u djelu “Škakljive priče”.
Roditelji su uvijek željeli da jednog dana postane bilježnik, a kako je njegova želja išla u drugom smjeru, počeo je pisati romane pod drugim imenom. Nažalost ni to mu nije pružilo previše zadovoljstva jer nakon prvih radova Honore de Balzac se nije uspio nametnuti u književnom svijetu.
Nakon početnih neuspjeha počeo je nizati dugove radi investicija koje nisu uspjele i tako je krenuo raditi kao štampar što mu je donijelo nove dugove, a s kojima je živio do kraja života. Sve ga to nije pokolebalo da ostane čvrst i uporan, a zahvaljujući vjeri od koje nikada nije odustao, njegova djela su pokazala kako ne treba omalovažavati život običnog čovjeka.
Balzac je odlučio pozabaviti se svakidašnjim životom i prikazati surovu realnost gdje su seljaci potlačeni od strane zemljoposjednika i gdje moćnici imaju sve ovlasti da postignu što god žele, pa bilo to i na teret slabijih.
Pripovijetke i romane koje je pisao nazvao je ljudskom komedijom u kojoj je opisao pravo stanje francuske aristokracije. Iako je želio postati plemić to ga nije sprječavalo da u svojim djelima prikaže pravo stanje stvari gdje se aristokracija nameće pred svima sa svim povlasticama.
Balzac je svojim djelima označio razdoblje između realizma i romantizma, pa se tako s jedne strane pojavljuju dramatična fabula s elementima strasti dok su s druge strane dokumentirane studije sa stvarnim podacima.
Najvažnijim djelom koje je napisao smatra se “Ljudska komedija”, epopeja sastavljena od 92 romana. Godine 1829. izdaje roman “Šuani” i to je jedan dio koji je činio “Ljudsku komediju”. U “Ljudskoj komediji” opisao je svoje viđenje francuskog društva početkom 19. stoljeća.
U vrlo kratkom razdoblju od samo dvadeset godina stvorio je više od stotinu djela. “Otac Goriot” smatra se prvim realističnim djelom. Njegovi najpoznatiji romani su: “Izgubljene iluzije”, “Otac Goriot”, “Rođak Pons”, “Seljaci”, “Rođaka Bette”, “Louis Lambert”.
Umro je u Parizu, potpuno iscrpljen radom i vraćanjem dugova 18. kolovoza 1850. godine u 51. godini života.
Autor: L.M.
Odgovori