Legende o Kristu obrađena lektira Selme Lagerlof. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Legende o Kristu zbirka je priča švedske spisateljice Selme Lagerlof, a započinje jedinom realističnom pripovijetkom u cijeloj knjizi koja nosi naziv Sveta noć.
Priča započinje sjećanjem na autoričinu baku koja je njoj kao maloj djevojčici uvijek pričala lijepe priče. Tih priča sjeća se bolje nego same bake. Od nje joj je u sjećanju najjasnije ostao dan njene smrti, što se dogodilo kada je autorica imala samo pet godina. Ipak, prije smrti baka joj je u nekoliko navrata pričala priče. Pripovijetke započinje pričom ispričanom na jedan Badnjak, kada ni ona ni baka nisu mogle ići na Polnoćku jer je jedna bila premlada, a druga prestara za takvu aktivnost. Ostale su kod kuće same i to je bio dobar povod za božićnu priču o zgodi nakon Kristova rođenja.
Uvod u priču o Kristovu rođenju bila je osobna ispovijest o baki i njezinom utjecaju na djevojčicu, sada odraslu spisateljicu. Uvod je pisan u prvom licu, a kasnije priču preuzima baka. Pošto je baka preuzela ulogu pripovjedača, priča je opet pričana u prvom licu, stoga ovdje imamo slučaj pripovjedača unutar priče.
Priče koja priča autoričina baka, zapravo su legende. Tek prva priča ima realističan okvir, iako i u njoj nalazimo elemente natprirodnog. Sve ostale priče obiluju nadrealističnim motivima, ali i kršćanskim simbolima. Autorica je ovim pričama htjela djeci približiti Isusa Krista i događaje vezane uz njegovo rođenje i rani život i to na način da prikaže čuda njegova života. Ta čuda očituju se najprije kroz njegovu dobrotu, povezanost sa svim živim bićima, empatiju, a tek onda natprirodnim moćima koje je imao kao Božji sin. Sve njegove moći izražene su upravo kroz njegovu blagu prirodu i želju da čini dobro.
Pokraj ove opće ideje dijele, svaka priča dodatno ima vlastitu jaku i izravnu pouku, baš kao što to imaju sve priče koje pričaju bake.
Autorica je za svoj književni rad dobila Nobelovu nagradu 1909. godine, kao prva žena kojoj je ta nagrada uručena.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: zbirka pripovijedaka
Vrijeme radnje: oko vremena Isusova rođenja
Mjesto radnje: Jeruzalem, Betlehem, Egipat, Nazaret i Rim
Tema: priče o zgodama iz Isusova djetinjstva
Ideja: dobrota uvijek pobjeđuje zlo, pogotovo ako se onaj koji je zgriješio pokaje
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Sveta noć
Kada je pripovjedačica imala pet godina, umrla joj je baka. Za nju je to bila velika žalost. Prije smrti, baka bi svaki dan sjedila u svom naslonjaču i pričala priče svojim unucima. To je najjasnija stvar koje se pripovjedačica sjeća o svojoj baki. Baka je i lijepo pjevala, a svoju unuku naučila je i nekim molitvama. Pripovjedačica se nije sjećala svih priča koje joj je baka pričala, ali jako je dobro upamtila jednu. Bila je to priča o Kristovom rođenju. Upravo zbog toga je pripovjedačica i četrdeset godina nakon toga skupljala priče o Kristu koje je čula na Istoku.
Jednog Božića pripovjedačica je s bakom ostala kod kuće, dok su svi ostali otišli u crkvu. Baka je bila prestara za odlazak u crkvu, a pripovjedačica premala. Tada joj je baka ispričala priču:
Jedne tamne noći čovjek je tražio oganj, idući od kuće do kuće. Žena mu je upravo rodila malo djetešce, pa je tražio drva za vatru kako bi ih ugrijao. No, nitko mu nije želio otvoriti vrata i pomoći. Bilo je jako kasno i svi su već spavali.
Čovjek je dugo hodao, a onda je u polju ugledao odsjaj. Učinilo mu se da bi to mogla biti vatra. Približavajući se mjestu, shvatio je da je u pravu. U polju je pored vatre stajao pastir koji je čuvao svoje ovce. Pastir nije bio topao i drag čovjek, bio mrzovoljan prema svima. Ovce i pastira čuvala su tri oštra psa, ali kada im se čovjek počeo približavati, nisu mogli pustiti ni laveža. Čovjek je polako išao među gusto zbijenim ovcama, ali one se nisu probudile. Pastirovi psi pokušali su napasti čovjeka, ali njihovi ugrizi nisu mu mogli naškoditi. Tada se probudio i pastir i napao čovjeka štapom, ali štap se samo od sebe uzmicao u stranu. Pastir je čudno gledao došljaka i nije htio imati previše posla s njim pa mu je odlučio udovoljiti i dati mu ognja kako bi upalio vatru. Ali kada je ugledao vatru, shvatio je da je ona već skoro izgorjela i da je od nje ostao samo žar.
Čovjek koji je bio u potrazi za ognjem nije imao posudu u koju bi stavio žar, pa ga brzo zgrabi golim rukama i položi u kabanicu. Pastir ga je gledao u čudu. Nije mu bilo jasno što se sve večeras dogodilo, kakva je to čudna noć u kojoj pseći ugrizi ne bole, štap ne može ubiti, a vatra ne peče.
Zato je pastir odlučio krenuti za čovjekom kako bi vidio što će se dalje događati. Kada su stigli do mjesta gdje je čovjek živio, pastir vidi samo gole i hladne zidove jedne špilje. Tamo su ležali žena i tek rođeno maleno djetešce. Pastiru je bilo žao malenog djeteta pa odluči pokloniti mu ovčje runo kako bi dijete moglo spavati na toplom.
U trenu kada je odlučio biti milosrdan, pastiru se oči otvore, on progleda i oko sebe vidi mnogo anđela. Anđeli su slavili Spasitelja koji će svijet spasiti od grijeha. Pastir je bio sav ushićen što je progledao da je pao na koljena i počeo se moliti i hvaliti Boga.
Nakon što je ispričala priču, baka je rekla da se ista stvar koja se dogodila pastiru, može dogoditi i nama. Kada bismo samo otvorili oči vidjeli bi anđele kako u božićnoj noći lete nebom. Čovjek treba svjetlo iz svjetiljke da bi bolje vidio, već slava Božja.
Carevo viđenje
Kada je August bio rimski car, Herod je bio kralj u Jeruzalemu. I tada se spustila najtamnija noć ikada. Bila je to sveta noć, tiha i mirna. Niti je vjetar puhao, niti su rijeke tekle. Čak je i more bilo toliko mirno da valovi nisu udarali u pijesak. Ne samo da trava nije rasla, niti se i jedna bilja pomakla, nego u toj noći ni životinje nisu lovile, zmije nisu ujedale, niti psi grizli. Niti život niti neživo nije htjelo ometati tišinu i mir te svete noći.
Upravo te noći prolazila je mala skupina ljudi i išla prema Svetom brdu. Pitali su cara mogu li na tom brdu podignuti mu hram. Car August nije bio siguran da li je to dobra ideja. Bojao se da će se bogovi naljutiti ako mu se izgradi hram odmah do njihovih. August je najprije htio prinijeti noćnu žrtvu, da vidi kakva je volja bogova po tom pitanju.
Na putu prema Kapitoliju, gdje je August prinosio žrtve, pratili su ga samo njegovi prijatelji i robovi koji su nosili sve potrebno za žrtvovanje. Kada su stigli na vrh litice, u tako mračnoj i tihom noći, Car i njegovi podanici primijetili su nešto čudno. Vidjeli su nešto u mraku i najprije mislili da je to stari maslinov panj, ali ubrzo je car shvatio da je to stara žena, sibila.
Stara žena živjela je u pećini i bila je toliko stara da nitko ne zna koliko godina zapravo ima. Sibila je bila i proročica, pa su se svi zapitali kakvu to poruku ima za cara kada je zbog nje izašla iz svoje špilje. Carevi podanici mislili su da je to dobar znak.
Ipak, uskoro je bilo jasno da stara proročica nije bila tu zbog cara, nego zbog mnogo važnijeg priviđenja. Njezin duh otišao je daleko i lutao po nekoj praznoj ravnici. Spoticala se od nešto za što je najprije mislila da je trava, a onda je shvatila da su to ovce koje spavaju. Vidjela je vatru pastira i štapove kojima su se branili od divljih zvijeri.
Za to vrijeme car je pokušao žrtvovati golubicu, ali mu je ona pobjegla iz ruku. Ljudi su mislili da je sibila kriva zbog tog lošega znaka, jer nosu ni znali da je ona usred vizije i da nije ni svjesna da car nedaleko od nje prinosi žrtvu. Sibila je umjesto toga vidjela anđele kako pjevaju i plešu po nebu.
Car je pokušao žrtvovati i drugu golubicu, ali i ona mu je pobjegla, pa je ovaj pao na koljena u strahu pred nesrećom koju je ova noć proricala. Sibila je i dalje gledala anđele u svojoj viziji, a onda se nad nebom zaustavi zvijezda i sva se priroda probudila u jednom trenu. Carevi pomoćnici mislili su da je to dobar znak, pa su pali na koljena i poklonili se caru kao da je sam bog. To klicanje caru čula je i sibila. Trgnula se iz vizije i spustila među cara i narod. Naredila je caru da pogleda prema niskoj staji pred kojom su klečali pastiri. Vidio je i mladu majku s djetetom na slami. Sibila je dijete pozdravila sa “Zdravo, cezare!”, pa svima rekla da je to Bog.
Svi su se prestrašili, a car najviše. Sibila je rekla da se na ovom brdu treba poštivati Otkupitelj svijeta, a ne smrtnici. Nakon toga narod je sišao s brda. August je već sljedećeg dana zabranio da mu se podiže spomenik na Kapitolijskom brdu, a naredio da se tamo sagradi svetište božanskom djetetu. To svetište nazvali si Nebeskim oltarom.
Zdenac mudraca
Suša je došla u Judeju. Išla je preko suhe trave i zakržljalog čička te tražila preostale zalihe vode. Na svom putu došla je i do Zdenca mudraca. Htjela je i njega presušiti, pa se nagnula nad njegovu vodu i pitala ga misli li više okončati. Zdenac je rekao da neće još dugo, jer trebalo bi da se otvori Rajsko vrelo da ga spasi od takve Suše. Suša je bila zadovoljna pa je rekla da će ostati uz zdenac dok ne presuši. Tako će moći zadovoljno gledati kako iz njega nestaje kap po kap vode.
Suša je tako stajala uz bunar i kada je pala noć. Vrućina je čak i tada bila nesnosna. Žedna nije bila samo zemlja, već i životinje, pa i ljudi.
Sjedeći pored Zdenca, Suša je vidjela neobičnu karavanu. Prve tri životinje u karavani bile su deve, a na njima su jahali otmjeni, nakićeni jahači. Kada je karavana došla do Suše, jahači su je lijepo pozdravili i pitali da li je to Zdenac mudraca. Suša je odgovorila da jesti, ali da ubrzo to više neće biti zdenac jer će posve presušiti. Jahači su pitali nije li to onaj sveti zdenac koji nikada ne može presušiti. Suša im je tada odlučila ispričati povijest zdenca.
U Medeji u Gabesu, prije dosta godina, živjela su trojica mudraca. Bili su jako siromašni jer je jedan mudrac bio jako ružan, drugi je bio gubavac, a treći jako star prosjak. U jednoj svetoj noći ugledali su na nebu zvijezdu čudesnog sjaja, pa zaključili da se na Zemlji sigurno rodio moćan kralj. Nadali su se da je djetetov otac bogat i da će im dati dobre nagrade zato što će mu mudraci priopćiti ovu vijest. Zvijezda vodilja im je svojim sjajem pokazivala put do špilje gdje je ležalo maleno djetešce. No, kada su stigli do špilje i ugledali djetešce, mudraci su bili sigurni da su pogriješili. To siromašno djetešce nikako nije moglo biti moćan kralj. Okrenuli su se i odlučili poći dalje, nikome ništa ne govoreći, ali kada su se htjeli uputiti u daljnju potragu za kraljem, zvijezde više nije bilo.
Mudraci su shvatili da su pogriješili prema Bogu pa su htjeli ponovo doći do špilje. No bez zvijezde vodilje to nisu mogli. Besciljno su lutali i nikako nisu mogli pronaći špilju. Ali kada su se približili zdencu na kojeg su naišli, ugledali su u dubini njegova ponora odraz zvijezde. Ona im je pomogla da dođu do dalekog Istoka. Naime, sjaj zvijezde vratio se i njezin odraz ponovo ih je odveo do špilje gdje je ležalo tek rođeno dijete.
Bog je odlučio nagraditi mudrace koji su pohodili Njegova sina. Tako je crnac postao lijep čovjek, gubavac je postao zdrav, a stari prosjak postao je mlad.
Kada su putnici pitali Sušu jesu li se putnici zdencu nekako odužili, Suša je pobjegla glavom bez obzira jer je shvatila da su upravo ovi jahači mudraci. Nije željela gledati kako mudraci zovu sluge, tovare deve vodom i pune zdenac života rajskom vodom.
Betlehemsko djetešce
“Betlehemsko djetešce” četvrta je pripovijetka i ona govori o djetinjstvu Isusa. Isus je od najranijih svojih dana u djetinjstvu radio čuda. Lovio je pčele kako bi im mogao pomoći vraćajući ih u košnicu, cvjetove ljiljana koji su bili jako nježni htio je zaštititi od pljuska kako se ne bi uništili.
U blizini je vojnik čuvao stražu kada je naišao maleni dječak. On se odmah sjetio jednog proročanstva starog židova koji je rekao da će doći do tisućugodišnjeg mira. Vojniku to nije bilo nimalo drago jer je znao da je on tada suvišan. I kako je vrijeme provodio gledajući u dječaka, tako mu je postala sve gora pomisao na mir koji će trajati tako dugi niz godina.
Jednoga dana sunce je jako pripeklo i vrućina je bila nepodnošljiva. Ratnik se pekao u svom oklopu, mislio je da će mu se mozak raspasti. Dječak je primijetio da se ratnik peče od vrućine te mu je prišao i poklonio mu samo par kapljica vode kako bi se osvježio. No, ratnik se osvježi kao da mu je dječak dao velike količine vode. Iako mu je pomogao, ratnik nije osjećao nimalo zahvalnosti.
U isto to vrijeme, kralj Herold, odlučio je pobiti svu mušku djecu u Betlehemu. On se pribojavao da ne bi došlo do ostvarenja proročanstva tj. da se ne bi ostvarilo da novi kralj osnuje kraljevstvo dugog mira i velike svetosti. Iz tog razloga namamio je majku s djecom na svoj dvor, a tada je pustio svoje vojnike kako bi ih sve pobili. Marija se ipak uspjela nekako spasiti i to upravo pored ratnika koji je bio poznat po svojoj nezahvalnosti. On ih ne bi poštedio, ali u tom trenu naišla je pčela i ubola ga je u oko.
No, on ni tada nije odustajao te ih je i dalje gonio nadajući se da će iz tog razloga možda i napredovati u svom poslu. Ali svaki put kada ih je skoro susreo, oni su pobjegli. Jednom prilikom, uspio ih je naći na spavanju u špilji. I točno u taj čas kada je htio probosti dijete, pojavi se ponovo pčela i počne mu zujati oko glave. Vojnik se sjeti i kako ga je dječak spasio od vrućine te se zamisli. Borio se sam sa sobom dok se na kraju nije preobratio. Kleknuo je ispred malenog Isusa i poljubio mu je noge.
Bijeg u Egipat
“Bijeg u Egipat” je peta pripovijetka u nizu koja ja pričala o staroj, visokoj palmi koju je nekada davno posadila kraljica od Sabe. Ona je zavjetovala palmu da raste tako dugo dok se u Judeji ne pojavi kralj koji je veći i od samog Salomona.
Palma je tako rasla sama i gledala što se događa po pustinji. Jednog je dana ugledala kako se pustinjom probija čovjek sa ženom i malim djetetom. Palma je osjetila kako je smrt blizu i pomisli da će sigurno umrijeti nesretni ljudi koji putuju pustinjom. No, u tom času dječak poželi doći do datulja kako bi nahranio roditelje. Naredi palmi da se sagne kako bi uspio doći do datulja i palma tada shvati da je došao njezin čas za umrijeti. Ona shvati da je ugledala kralja koji je veći od Salomona.
U Nazaretu
Kada je Isus imao pet godina, sjedio bi na pragu očeve radionice i igrao se. Često bi radio grudice od ilovače koju bi mu davao susjed lončar. Lončar je inače bio jako mrzovoljan čovjek i ljudi su mislili da ga ništa ne može smekšati, ali ipak je malom Isusu, posve neočekivano, darovao dovoljno ilovače da se od nje mogao napraviti i vrč.
U blizini je živio i dječak Juda, s kojim se Isus rado igrao. Isus je s malim dječakom podijelio svoju ilovaču, jer Juda nije smio ni izaći na oči lončaru, kamoli ga pitati ilovaču. Dva dječaka su od ilovače radila ptice. Judi nije išlo baš dobro, pa bi često s ljubomorom gledao Isusove ptice, koje su sve bile jedna ljepše od druge. Isus ih je radio pažljivo, s mnogo ljubavi, a Juda s prezirom da budu bolje od Isusovih.
Uskoro je pored njih prošao vodonoša i zaustavio se promotriti ptice. Odmah je primijetio lijepe Isusove ptice, a dječak mu je stao pripovijedati o njima kao da su stvarne, govorio mu je njihova imena i odakle su došle. Ali onda je Isus ukazao vodonoši i na Judine ptice, također, po njegovom mišljenju, jako lijepe. Kada je vodonoša pitao Judu kako se njegove ptice zovu i odakle su, dječak nije ništa odgovorio, samo ga je mrko gledao, pa je ovaj odgurnuo jednu i otišao.
Tu večer Isus je išao svoje ptice bojati sunčevom svjetlošću. Juda je pokušao isto, ali nije uspio, pa je Isus rekao da će doći pobojati i njegove. Ali Juda je stao nogama razbijati svoje ptice, pa onda krenuo razbijati i Isusove. Isuse se rasplakao u strahu za svoje ptice pa uzme preostale i naredi im da polete i spase se. I doista, ptice od ilovače polete u nebo!
Juda se jako ražalostio zbog toga što je učinio. Jako je volio Isusa, divio mu se, obožavao ga, ali je i bio ljubomoran na njega, pa ga je zbog toga i mrzio. Vidjevši tužnog Judu, Marija ga je posjela u svoje krilo i stala tješiti, nazivajući ga svojim dragim djetetom.
U hramu
“U hramu” je sedma i posljednja pripovijetka iz ove zbirke. Ona opisuje događaje kada je dvanaestogodišnji Isus stigao u Hram te njegove motive dolaska. Isusovi roditelji, Marija i Josip, bojali su se da će Isus htjeti zauvijek ostati u Hramu i da će mu se to svidjeti. Uostalom, to je i predskazano.
Isus je zaboravio na sva čuda koja je počinio kada je bio mali, do pete godine. Nakon pete godine živio je kao i sva druga djeca. Ipak, Isusa nije oduševio Hram.
Isusa je zanimala samo truba koja se zvala “Glas vladara svjetova”. Iz te trube uspjet će izmamiti zvuk samo onaj koji uspije okupiti pod svoje okrilje sve ljude. Zatim ga se dojmila oštrica koja je već bila zahrđala. Ona je bila napeta preko “Rajskog mosta”. To je bila provalija, a onaj tko je uspije prijeći doći će u raj. Zatim, dva stupa koji su bili odmah jedan do drugog. Njihov naziv je bio “Vrata pravednosti” jer između ta dva stupa može proći samo pravednik.
Sljedeći dan, Isus je odlučio prije povratka u Nazaret ponovo posjetiti Hram. On nije htio iskazati svoju moć tamo jer nje nije bio niti svjestan. Jedino što je on htio, bilo je ponuditi pomoć svima onima kojima je bila potrebna. Isus tada uspije u svemu onome što ga se dojmilo. Uspio je postići da se čuje zvuk iz trube, prešao je preko mosta, a i između stupova.
Marija i Josip su ga tražili i naposljetku su ga i našli među mudracima koji su ga ispitivali. Marija je tada zaplakala. Bila je svjesna da je on za nju sada izgubljen. Njegov život od tog dana bio je usmjeren prema pravednosti te je on od toga dana dijelio svoju ljubav prema vrlo siromašnima. Ovo je bilo i ključno za Isusovo djetinjstvo te je označilo kraj tog razdoblja.
Analiza likova
Likovi: Isus, Josip, Marija, vojnik, car August…
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Selma Lagerlof – pravo ime joj je bilo Selma Ottiliana Lovisa (1858. – 1940.) cijenjena je švedska spisateljica rođena 20.11.1858. godine. Smatra se jednom od najboljih i najcjenjenijih švedskih književnica.
Postala je poznata po tome što je u svojim djelima koristila središnje motive i likove iz rodne Švedske, a pored toga inspiraciju je tražila u životu južne Italije, Palestine te modernog socijalizma čijih se načela najviše pridržavala.
Među mnogim napisanim djelima možemo izdvojiti: “Čudnovato putovanje Nilsa Holgerssona po Švedskoj”, u kojoj je opisala zgode dječaka koji je letio na guskinim leđima i tako upoznao domovinu, zatim “Gosta Berling” i poznata knjiga”Legende o Kristu” u kojoj je obradila biblijske legende.
Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1909. godine. Smatrali su je jednom od najizvornijih švedskih i europskih pripovjedača. Umrla je 1940. godine.
Autor: M.L.
Odgovori