Gospoda Glembajevi

Trilogija o Glembajevima svojevrsna je psihološko-sociološka studija raspada i degeneracije jedne zagrebačke patricijske obitelji začete u zločinu prvog Glembaja. Ta unutarnja degeneracija ubrzana je raspadom Austro-Ugarske, političke i društvene strukture na čijem se temelju razvijao glembajevski svijet.

Gospoda Glembajevi prva je drama trilogije o Glembajevima. Sva tri čina odigravala su se u kući bankara Ignjata Glembaya, a svi činovi se vremenski nastavljaju jedan na drugoga. Tako Miroslav Krleža jasno ostvaruje klasično jedinstvo mjesta, vremena i radnje.

Kratak sadržaj

Prvi se čin odvija u sobi obitelji Glembaj. Angelika, supruga pokojnog Ivana Glembaja promatra promatra portrete na zidu. Leone Glembaj, inače vrlo zaljubljen u nju, stoji pokraj nje te također promatra portrete. Usred razgovora, Leone joj počne podilaziti i govori joj kako je promatra već čitavu večer. Angeliki postaje neugodno, no tada dolaze Fabriczy i Silberbrand. Stanu s njima razgovarati o portretima, djelima koje je naslikao sam Leone. Angelika se osjeća nelagodno te odlazi do ostalih portreta. Sva trojica krenu za njom.

Fabriczy počinje govoriti o dobročinstvima i uspjesima Glembajevih, dok Leone govori kako je točno da su zapravo svi Glembajevi varalice. Tada ulazi Puba, pravni savjetnik Glembajevih i traži barunicu. Nervozan je i skeptičan zbog natpisa u novinama i medijima koji kruže o obitelji Glembaj. Smatra potrebnim demantirati te laži, no barun Glembaj misli da to nije potrebno. Puba mu čita članak iz novina u kojem barunicu optužuju da je ubila svekrvu i svoju krojačicu. Glembaj se razljuti i zatraži od Pube da prestane čitati.

Leone se uplete u razgovor i optužuje barunicu. Ona sva ljuta odlazi iz sobe, a tada dolazi do svađe između Leonea i Silberbrandta koji tvrdi da je čuo njegov razgovor s krojačicom. Leone još jednom optužuje barunicu, a nakon što je Silberbrandt počne braniti, Leone ga optuži da je nezin ljubavnik. Sve to čuje i barun Glembaj.

U drugom se činu radnja događa u Leoneovoj sobi. On se, naime pakira i planira otići. Silberbrandt je s njim u sobi i ljut je kako ga je mogao tako optužiti pred svima. Leone se nimalo ne obazire na njega. Tada u sobu ulazi barun te se Silberbrandt, sav preplašen, ispričava i izlazi iz sobe. Isprva izbjegava pravi razlog svog dolaska te priča s Leoneom o njegovom slikanju, vremenu i slično. Tada ga upita je li ono što je malo prije rekao o njegovoj ženi i Silberbrandtu istina. Leone misli da je potpuno nepotrebno da razgovaraju o tome te nema dokaza da potvrdi svoju priču.

Optužuje barunicu da je za sve kriva, za smrt njegove majke i sestre. Barun mu ne vjeruje i optužuje ga, ne prihvaćajući činjenicu da je njegova žena ubojica i lažljivica. Tvrdi da je voli i da ona nikako ne bi bila sposobna i u stanju to napraviti. Leone je bijesan i počinje optuživati, a zatim i vrijeđati barunicu. Glembaj ne dozvoljava da tako govori o njegovoj ženi te ga dva puta udara. Leone nakon tih udaraca kaže barunu da je i njega barunica pokušala zavesti. Tada Glembaj traži barunicu, no njegov je sluga ne može naći. Kaže da nije u svojoj sobi.  Napokon postaje sumnjičav. Barunica kasnije ipak dolazi, a Glemabj svjestan da mu laže jako se razljuti i onesvijesti.

Treći čin završava u Glembajevoj spavaćoj sobi. Glembaj leži u svom krevetu, do njega sjedi Angelika, a pored njih stoji leone crtajući portret svog oca. Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann razgovaraju o smrti. Leone je tužan, ljut i razočaran jer misli da je za sve on kriv. Potrga svoju skicu, no Puba ju sprema i slaže na stolu. Dolazi barunica te kako bi ostala sama s Leoneom, moli Angeliku da ode barunu po kravatu.

Kad ostanu sami, barunica upita Leonea zašto je mrzi i želi optužiti. Leone samo šuti i ne želi razgovarati s njom. Nakon što se Angelika vrati, zazvoni telefon. Direktor trgovačke banke želi hitno razgovarati s barunicom. Kad ona razgovara na telefon, Angelika i Leone ostaju sami. Leone joj govori kako se on smatra krivim zbog Glembaja te smatra da bi jedino dobro rješenje bilo da se ubije.

Barunica dođe u sobu i počne vikati da joj je Glembaj uzeo sve što je naslijedila i što je zapravo njeno. Leone govori da je samo vratio ono što mu je uzela. Pokuša otjerati barunicu, no ona ne želi otići. Pokuša ga napasti, ali se Leone obrani škarama. Želi je dohvatiti, no ona pokuša pobjeći. Leone potrči za njom i začuje se baruničin vrisak na kraju hodnika. U Glembajevu sobu zatim ulazi sluga i govori da je barunica ubijena. Angelika sva u šoku ostaje mirno stajati u sobi.

Bilješka o autoru

Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primjetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja.

Miroslav Krleža rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci.

Nažalost njegova odluka da se pridruži srbskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma.

Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofanzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti.

Pored vojnog života bio je poprilino aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom

Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, posato je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije.

Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak.

Do kraja života radio je u Lekikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.

Među njegovima djelima možemo spomenuti Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti i Zastave.