Vrijeme radnje: početak 16. stoljeća

Mjesto radnje: Španjolska

Kratak sadržaj

U malenom selu u Španjolskoj, živio je plemić Alonso Quijano. Potaknut svojom krajnje dosadnom i jednoličnom svakodnevicom, počinje čitati viteški roman i to ga počne izrazito zanimati. Potaknut tim zanimanjem, spazi čari ostalih viteških romana i nakon mnogo čitanja, previše se uživi u njih. Od toliko maštanja i čitanja, poremeti mu se um te odluči i sam postati vitez, nazvavši se Don Quijote od Manche.

Nastojao je sve više nalikovati glavnim junacima viteških romana pa je zbog toga i odabrao djevojku u koju će biti zaljubljen, baš kao i svi ostali viteški junaci. Bila je to neka seljanka iz obližnjeg mjesta, no on ju je opisao kao što su opisane plemenite dame viteških romana.

Jednog dana odluči napustiti svoj dom te je nakon par sati jahanja došao do neke lokalne gostionice. Međutim, njemu se ta gostionica učinila poput nekog dvorca, a gostioničar poput viteza. Zamolio ga je da proglasi vitezom, a gostioničar je, spreman na šalu, na to pristao. Tako je, barem u svojoj glavi, Don Quijote, odnosno Alonso postao pravi vitez.

Doživljava svakakve pustolovine, tipične za viteza, pa čak i ima pravoga konjušara, siromašnog seljaka Sancha Panzu kojeg vodi sa sobom na putovanja. Borio se sa svojim znancem Sansonom Carrascom, koji se u dogovoru sa svećenikom i Alonsovim brijačem, pretvarao da je vitez kako bi ga u dvoboju pobijedio, i tako odvratio od tih ludorija. No, Don Quijote, odnosno Alonso, pobjeđuje u tom dvoboju pa po njegovoj naredbi lažni vitez treba živjeti skitničkim životom.

Nakon par mjeseci, Alosno ponovo susreće Sansona Carrasca, koji se ovaj put predstavlja kao drugi vitez, vitez od Bijelog Mjeseca te ga ovaj put pobjeđuje. Tada se Alonso odriče svoje viteške titule, po Sansonovoj naredbi na godinu dana. Tu godinu dana Alonso odluči provesti kao pastir, no vrativši se na selo, on naglo oboli.

Začuđujuće, na bolesničkom pomazanju on se odriče svih svojih viteških lutanja i viteške titule te ne umire kao Don Quijote, vitez od Manche, već kao Alonso Quijano.

Bilješka o piscu

Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547. godine u Španjolskoj, u gradiću Alcala de Henares, blizu Madrida, kao jedno od sedmero djece u obitelji. Često se selio zajedno sa svojom obitelji pa su i ta putovanja utjecala na njegovo pisanje. Školovao se u Madridu i Sevilli, a tamo je i počeo pisati svoje prve pjesme.

Sa dvadesetak godina odlazi u Italiju, i tada upoznaje čari i ljepotu talijanske književnosti. Posebno je ostao očaran djelima poznatih autora Dantea i Boccaccia. U Italiji je njegov život postao buntovniji i nadasve burniji, sudjelovao je u raznim bitkama, a čak je i zarobljen i odveden u Alžir gdje je ostao punih pet godina.

Vraća se u španjolsku te se počinje intenzivnije baviti književnošću. Iako piše mnogo, nikako ne uspijeva doći do izražaja. Njegovi romani ne donose mu slavu, a ni novac pa je Cervantes na rubu bankrota. Propast njegovog bankara, dovodi ga ponovo u zatvor. Tamo piše prva poglavlja svog romana ”Don Quijote.” Iz tog će romana nastati parodija te će s tom parodijom napokon postići dugo željeni uspjeh.

Kasnije izdaje desetak novela, a piše i poeme. Inspiriran nastavkom romana ”Don Quijote” književnika de Avellaneda, Cervantes objavljuje svoj nastavak romana koji postiže veliki uspjeh u Europi, a kasnije i u svijetu.

Umire u Madridu, 1616. godine.

Vrsta djela: povijesni roman

Vrijeme radnje: 17. stoljeće, doba Austro-Ugarske Monarhije

Mjesto radnje: Krk, Senj, Orlovo Gnijezdo

Kratak sadržaj

Senjski uskoci snalažljivi su i borbeni te su velika prijetnja Mlečanima i cijeloj Mletačkoj Republici. Ne samo da služe austrijskom caru, već i brane more i kopno od Mlečana i Turaka. Odani su svome kraju i običajima.

Međutim, austrijski general Rabata, želi uskocima smrt, a izgon svim Senjanima. U njegovoj zloj namjeri pomaže mu i biskup de Dominis. Uskoci uskoro saznaju što im se sprema, nakon što ih na to obavijesti redovnik Cipriano. Uplašeni bježe na, tzv. Orlovo Gnijezdo.

General rabata ipak uspijeva ući sa svojom vojskom u grad, s namjerom da smaknu kneza Posedarića. Zarobe ga te mu odrubljuju glavu. Uskoci, pod vodstvom vojvode Juriše Orlovića, ubrzo upadaju u grad, no ipak prekasno da spase nesretnog kneza Posedarića. Ljuti i bijesni na Mlečane, ubijaju vođe Mletačke Republike, generala Rabatu i Antonija Capogrossu te ih napokon stiže zaslužena i pravedna kazna.

Nakon njihove smrti, Mlečani su svladani, pokoreni te napokon ponovo zavlada mir u Senju i među svim njegovim stanovnicima. Senjski goli kamen te bura još i danas nose poruku: ”Čuvaj se senjske ruke!” kao znak na junačku borbu Senjana za svoj grad.

Autor djela: August Šenoa

Bilješka o autoru

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom je domu stekao veliku ljubav prema umjetnosti.

Poslje smrti svoje majke 1848. god., završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje završava prvi razred gimnazije 1850. god. Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. god. u Gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju.

1859. god. nastavlja pravni studij u Pragu, te tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se žurnalistikom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji Pozor.

1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj Hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. god., a očaran dramaturgijom, postaje i dramaturg. Njegov prvi roman ”Zlatarevo zlato” izlazi 1871. god.

Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis Vijenac. Umro je 13. prosinca 1881. godine u rodnom gradu.

Kratak sadržaj

Hans Kastorp, 23-godišnji inžinjer dolazi po preporuci svog liječnika u trotjednu posjetu svom rođaku Joahimu Cimsenu, u bolnicu u Švicarskoj. Na kraju njegova putovanja, liječnik mu dijagnosticira bolest pluća te ga zadrže u bolnici na duže vrijeme.

Tu stječe nova poznanstva, upoznaje poznatog talijanskog književnika Lodovika Setembrinija s kojim postaje vrlo dobar prijatelj. Upoznaje Ruskinju Kalvdiju Sosa, u koju se zaljubljuje. Međutim, ona ga odbija i odlazi u Dagestan. Setembrini upoznaje Hansa sa Leom Naftom, koji pokušava utjecati na njega svojim konzervativnim stavovima.

Johaimu se zdravstveno stanje naglo pogorša i on umire. Naft i Setembrini se posvađaju, sukobljavaju i suoče. Njihova svađa završava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje metak u vis, a Naft se ubija pucajući sebi u glavu.

Kalvdija Sosa vraća se iz Dagestana u bolnicu, ali ne sama, već u pratnji Menera Peperkorna. Mener, iako izuzetno jaka i dominantna, samodostojna osoba, pod pritiskom svoje teške bolesti izvršava samoubojstvo. U Europi se sve više odvija 1. svjetski rat te Hans Kastorp nakon punih sedam godina u bolnici, spreman odlazi u rat.

Mann ne otkriva sam kraj djela te ne poručuje čitatelju da je Kastorp poginuo. Međutim, daje mu do znanja da su njegovi izgledi za preživljavanje jako slabi. Ipak, to pitanje ostaje otvoreno.

Bilješka o piscu

Thomas Mann rođen je u Njemačkoj, 6. lipnja 1875. godine.1905. godine zasniva obitelj sa Katharinom Pringsheim, djevojkom iz bogate i utjecajne obitelji. S njom je imao čak šestero djece. Ta je ženibda utjecala na njega i njegovu želju da aktivno sudjeluje u građanskom životu.

Jedan je od najpoznatijih njemačkih književnika 19. i 20. stoljeća. Svojim je stvaralaštvom snažno utjecao na daljnji razvoj njemačke književne produkcije. Ne samo da je utjecao na njemačku književnost, već je bio značajan i za stvaralaštvo europskog književnog kruga.

Najviše se istaknuo pisanjem romana, ali i nekih vrlo poznatih pripovijetki. Napisavši svoju jedinu dramu ”Fiorenza” , nakratko je sudjelovao i u dramskom stvaralaštvu.

Thomas Mann umire 12. kolovoza 1955. godine, nakon što oboli od tromboze.

Kratak sadržaj

U jednom je gradu, prije mnogo godina, živio car koji je bio poznat po svom ruhu. Lijepom, novom ruhu koji je volio više od ičega. Sav je svoj novac trošio na sebe, svoj izgled te kako bi što ljepše izgledao. Svoje je dužnosti i obaveze zanemarivao i nije nimalo mario za puk.

Saznavši za tu njegovu strast, u grad su stigli varalice koji su odlučili opljačkati cara. Izmislili su priču da su sposobni istkati najljepše ruho na svijetu, ali posebno ruho. Naime, prema njihovoj izmišljenoj priči to posebno ruho nisu mogli vidjeti svi, već samo oni koji su bili nadasve pametni i sposobni.

Lakom i naivan car odmah je povjerovao u njihovu priču, naručio je ruho i platio varalicama mnogo novaca. Dao im je i zlato, srebro, čak i svilu, samo da bi mu sašili ruho. Nakon nekoliko dana, poslao je svog ministra da pogleda kako napreduju. No, kako ruha nije bilo, varalice su izmislili da ga ministar ne vidi jer nije dovoljno pametan i sposoban za to.

Tako je car i dalje čekao svoje novo ruho, a građani koji su znali za prijevaru, nisu se usudili ništa reći. Bojali su se za svoj položaj i carsku milost te nisu htjeli reći da tog ruha zapravo ni nema. Također je tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i nesposoban jer ne vidi ruho, šutio i obukao svoje ruho. Ponosan na njegovu ”ljepotu” izašao je pred građane i svoje podanike.

Svi su glumili da ništa ne vide, samo je jedan dječak, iskren i naivan uzviknuo da je car gol. Car je nastavio hodati, ne obazirući se.

Autor djela: Hans Christian Andersen

Bilješka o autoru

Hans Christian Andersen rođen je 2. travnja 1805. godine u malenom gradu Odenseu. Rođen u siromašnoj obitelji, nakon smrti svoga oca postolara, ostao je sam s majkom koja se jedina ostala brinuti za njega.

Već se sa 14. godina, bez završene škole, seli u Kopenhagen sa željom da pohađa kazališnu školu s baletom i pjevanjem. Iako se trudio, ubrzo su ga otpustili s objašnjenjem kako je nedarovit.

Andersen ipak uspije završiti školu, uz pomoć direktora Kraljevskog kazališta, Jonasa Collina. U početku piše uglavnom prozna, nešto manje pjesnička djela, a ubrzo zatim počinje putovati po domovini, a kasnije i po cijeloj Europi, naročito Italiji, Njemačkoj i Francuskoj.

Njegovo je prvo uspješno djelo bio putopis iz 1829. godine, no postao je poznat tek svojim romanom ”Improvizator” iz 1835.  Inspiraciju za taj roman, dobio je putujući Italijom. Roman je izazvao veliko divljenje publike te je dosad taj roman preveden na čak nekoliko svjetskih jezika.

Najviše i najradije je pisao bajke za djecu koje su prevedene na četrdesetak različitih jezika. Nakon ispunjenog i bogatog književnost stvaralaštva, Hans Christian Andersen umire 4. kolovoza 1875. godine u Kopenhagenu.

Mjesto radnje: manastir Draga i njena okolica

Kratak sadržaj

U ovom mjestu, Dragi, djevojke su se udavale sa 14 godina, a nije bilo rijetko da su se udavale i mlađe od njih. Sa 18. godina smatrale su se već usidjelicama pa skoro da i nije bilo djevojke koja je bila neudana sa 18 godina.  Nevjeste sa 30 godina već su bile starice, ali to ionako nije bilo važno, bilo je bitno samo da mogu raditi. Liječnika nije bilo, ali uglavnom niti nije bilo potrebno. Zdravlje ih je dobro služilo. Musa liječio je rane jer se za druge bolesti nije ni znalo. Musa jedino nije znao pomoći mlinarevoj kćeri Boji, koja je imala 14 godina. Njenu bolest nije razumio.

Nije bila ni crvena ni jedra kao druge, ali je bila sposobna hodati, nikad nije mirovala pa je bilo lako zaključiti da možda i nije bolesna. Bila je vitka i bijela, krupnih očiju. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao muljika (bijeli kamen). Kako Muljika nije imala ni brata ni sestru, uvijek je  pred ocem bila za sve kriva.

Otac  Joviša u početku ju je volio, no kasnije ju je počeo tući, pogotovo kada bi se napio. Krčmar je imao tri kćeri koje je udomio i dva sina oženio, a sin Ilija mu se sada vratio iz vojske. Jednog je dana prilikom svoje šetnje, ugledao Boju kako čuva stado ovaca. Ilija se odmah zaljubio u nju. Došla je jesen, momci su se trebali ženiti, no Ilija je htio samo jednu, Boju. Njegovi roditelji nisu htjeli Muljiku za snahu.

Ilijin otac Petraš ipak je nakon nekog vremena došao u mlin da se dogovore za vjenčanje. Nakon vjenčanja, u Petraševoj krčmi bilo je vike, a navečer samo tišina, Ilija spuštene glave brinuo je zbog Muljike. Već je mjesec dana ležala, nije se tužila da je nešto boli, ali iz kreveta nije mogla ustati, nije ni jela, niti pila. Zvali su i Musu, ali nije znao što je Muljiki. Svima je već dosadila, samo Ilija je koji put zaplakao od brige za nju. Nakon dva dana u tamnoj sobi, pronašli su Boju, bijelu i hladnu, mrtvu. Sutradan su je pokopali iza stare crkve.

Bilješka o piscu

Dinko Šimunović  rođen je 1. rujna  1873. godine u Kninu. Najveći dio svoga djetinjstva proveo je u Koljanima, gdje mu je otac predavao u osnovnoj školi. Šimunović i sam postaje učiteljem, završivši učiteljsku školu. Radio je u Dalmatinskoj zagori, a kasnije u Obrtničkoj školi u Splitu. Pisao je pripovjetke, romane i crtice.

Njegove novele smatrane su vrhunskima u hrvatskoj književnosti pa i šire. Zbog toga nije ni čudno što je jedan od vodećih novelista hrvatske moderne. Od njegovih djela potrebno je izdvojiti: ”Mrkodol”, ”Mladost”, ”Alkar”, ”Tuđinac”, ”Duga”, ”Sa krke i Cetine”, te ”Muljika”. Preminuo je u Zagrebu, u kolovozu 1933.

To je jedno od najpoznatijih Hektorovićevih djela. Djelo je prvi puta tiskano u Veneciji sredinom 17. stoljeća, iako je napisano već 1566. godine. To je epski spjev, ali pripada putopisu jer je radnja smještena u tri dana, odnosno trodnevnim izletom morem te Hektorović opisuje pejzaže i sve viđeno tijekom putovanja. U djelu se nalazi čitav niz mudrih izreka, stihova iz drugih djela, pjesama i poslovica.

Kratak sadržaj

Prvog dana Hektorović piše prijatelju Brtučeviću da je odlučio provesti tri dana na moru radi odmora. Na put kreće sa dva mornara, Paskom i Nikolom. Ulovili su popriličan broj riba, između ostalog i jednog velikog zubaca. Kada su se uputili prema obali da bi skuhali što su ulovili, u leđa im je puhao vjetar i nisu morali veslati.

Na obali su napravili ručak, čak su pozvali i druge kmetove da jedu s njima. Dva su ribara ispjevala Hektoroviću narodnu počasnicu, a zatim su kmetovi ispitivali Hektorovića sve što zna o rijekama, što im je sa zadovoljstvom pobliže objasnio.

Dok su drugog jutra lovili ribe, Pasko je pjevao narodnu pjesmu, a zatim je i Nikola počeo pjevati, dok je Hektorović te pjesme usput zapisivao. Nakon ribarenja i nakon i kmetovi su počeli pjevati. Predvečer su otišli do Nečujma, malog mjesta gdje je živio i Marko Marulić. Hektorović je očaran stao hvaliti starog pjesnika i grad Split.

Trećeg dana nastavili su svoj ribolov. Hektorović je spomenuo mnogo vrsta riba koje su našli u moru. Tamo su sreli i jednog Hektorovićevog znanca, a spomenuli su i Hektorovićevu kulu Tvrdalj. Pri kraju dana, ribari su ušli u jednu uvalu u kojoj su nakon večere nastavili pjevati i pričati priče. Hektorović je sjedio uz obalu i razmišljao te zaželio da još doživi mnogo takvih zanimljivih dana.

Bilješka o autoru

Petar Hektorović bio je poznati hrvatski renesansni pjesnik. Rodio se 1487. godine na otoku Hvaru, u imućnoj obitelji. Školu je pohađao u Splitu, a tamo je stekao i prvo humanistično obrazovanje, poznavanje latinskog jezika i filozofije.

Preživio je i kugu, a 1539. godine i provalu Turaka na otok, pred kojima je čak pobjegao u Aziju, u Indiju. Vratio se za par godina, doživio duboku starost i umro u svome rodnome gradu, 13. ožujka 1572. godine.

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja prvo je dramsko djelo Ive Brešana te pripada najboljim dramskim tekstovima suvremene hrvatske književnosti. Napisana je 1965., dok se izvoditi počela tek 1971. godine. Djelo se sastoji od dva dijela i pet slika, dok je radnja smještena u Dalmatinsku zagoru, u selo Mrdušu Donju.

Kratak sadržaj

U Donjoj Mrduši okupljeni seljaci iščekuju početak sastanka Mjesnog aktiva sela sazvanog od strane Mile Puljiz, zvanog Puljo, predsjednika samog tog aktiva. Narod se začudi kada ih Puljo obavijesti da je na dnevnom redu kulturno-prosvjetna aktivnost te kako bi trebali i oni jednom prirediti neku predstavu. Seljaci se zbog toga naljute i prosvjeduju te smatraju da njima to nije potrebno, niti za to imaju vremena.

Svađu prekida seoski moćnik Mate Bukarica, koji je bio upravitelj Zadruge. Po njegovom predstava se mora spremiti, a izbor predstave pada na Hamleta, Williama Shakespearea. On je, međutim, već imao prilike gledati tu predstavu u teatru te seljacima ukratko objašnjava radnju i tijek događaja drame.

U trenutku kad je počeo pričati kako je Hamlet došao do kralja da se obračuna sa ubojicom svoga oca, na vratima se pojavi Joco Škokić, mladić ljut na Bukaru koji je naredio da se njegov nevin otac uhiti zbog krađe deset milijuna. Govori da će pronaći pravog krivca i da će se s njim obračunati i osvetiti mu se za sve. Mile tada prekida sastanak.

Susreću se Joco i Anđa, njegova zaručnica Puljina kćeri. Anđa ga moli neka on prihvati ulogu Hamleta koju mu je učitelj namijenio, jer će se tako, budući da će ona glumiti Ofeliju, moći ćešće i duže viđati. Joco pristaje samo zbog nje. Glavne uloge su podijeljene: Bukara je kralj Klaudije, seoska krčmarica Majkača je kraljica Gertruda, Puljo je Polonije, Mačak dobiva ulogu Laerta, a komentator i tumač predstave na vlastitu inicijativu postaje Šimurina.

Na prvoj se probi već javljaju veliki problemi. Shakespeareov tekst pokazuje se preteškim za njih. Pod prijetnjom da će izgubiti posao, učitelj pristaje popraviti tekst i olakšati zadaću glumcima. Zbog toga se odigrava nekoliko dana kasnije. Uoči probe razgovaraju Bukara i Puljo. Bukara, uznemiren zbog Joce, zabrinut je hoće li se otkriti da je novac uzeo on, a ne Jocin otac, pa predlaže Pulji da uz Anđinu pomoć otkriju Jocine namjere. Puljo pristane, a i Anđa, nakon što joj otac stane prijetiti.

Nakon probe koja prolazi vrlo lako, pošto je učitelj izmijenio tekst, Puljo i Bukara odluče sačekati Jocu. Promatraju Anđu i Jocu iz mračne prostorije. Joco joj čita očevo pismo u kojem govori da je novac uzeo Bukara. Anđa ga zamoli da odustane od svoje osvete i da se posveti njoj i njihovom vjenčanju, jer se u suprotnom vjenčanje neće održati. Joco je samo odgurne i odlazi.

Učitelj i Joco dan kasnije razgledavaju kostime, a usput mu učitelj govori da ga je Anđa špijunirala da bi pomogla svome ocu. Tijekom probe, Joco samo sjedi zamišljen u kutu. Kada i njega pokušaju uvući u svoje kolo, njegova mržnja doseže vrhunac: optužuje Anđu, a Bukaru polijeva ponuđenom čašom vina. Istodobno očajnički prekapa po džepovima tražeći očevo pismo ne bi li okupljenima dokazao da je bio u pravu. Otkrivši da mu je Bukara ukrao jedini dokaz i da je sve namješteno, on napadne Mačka. Uzalud ga seljaci pokušavaju smiriti, no on ipak odlazi govoreći da će se boriti do kraja da dokaže pravu istinu i spasi svoga oca.

U petoj slici održava se proba posljednjeg prizora. Joco-Hamlet je potpuno nezainteresiran, jedino na što misli je njegov dvoboja s Mačkom-Laertom. Usred njihova hrvanja, uplašeni Mačak sve priznaje. Nevinost Jocina oca je dokazana, međutim, u tom trenutku pojavljuje se seljak sa viješću da se on u zatvoru objesio.

Joco, pun bijesa i mržnje prema Bukari, želi ga napasti. Seljaci ga u tome sprječavaju te mu nitko ne želi pomoći, čak ni njegova zaručnica Anđa. Joco povrijeđen odlazi, a seljaci nastavljaju sa svojim slavljem.

Bilješka o piscu

Ivo Brešan rođen je u Vodicama, 27. svibnja 1936. godine.  Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pisaca i scenarista.

U Šibeniku je pohađao osnovnu  i srednju školu, dok je kasnije studirao slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim pisanja, radio je i kao srednjoškolski profesor u Šibeniku, no tamo je također bio i umjetnički voditelj Centra za kulturu.

Počinje pisati 1955. godine, no veći uspjeh doživljava tek 1971., nakon svoje Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja te tada postaje jedan od najpoznatijih dramskih pisaca u Jugoslaviji. Osim književnosti, piše  i dramske scenarije.

2008. godine dobio je nagradu Ksaver Šandor Gjalski za svoj roman Katedrala.

Mjesto radnje: Danska, kraljevski dvorac Elsinore.

Kratak sadržaj

Hamlet je kraljevski kraljević koji je ostao bez oca je otac,a njegova se majka već nakon par mjeseci udaje za drugoga. Klaudija, Hamletova strica i brata svog pokojnog muža.

Hamlet zbog toga vrlo pati te ne podržava svoju majku što je tako brzo pošla za strica, ali istovremeno je svjestan da se ne smije žaliti i da mora šutjeti. Po dvorcu se priča da je viđen Duh pa se i sam Hamlet odlazi uvjeriti u to. Hamlet tada doznaje da je njegov otac zapravo ubijen, iako su u cijeloj Danskoj razglasili da ga je u vrtu ugrizla zmija. Zapravo mu je njegov brat Klaudije, ulio tisov sok u uho kad je spavao. Duh ga traži osvetu, a govori mu da i majku prepusti nebu.

Hamlet sve više postaje opsjednut osvetom te ona ponajviše pogađa mladu Ofeliju koja je u njega zaljubljena. Hamlet slučajno ubija Polonija, Ofelijina i Laertova oca. Postao je siguran da je Klaudije ubio njegovo oca, nakon što daje glumcima, koji slučajno dolaze do dvora, da odglume scenu identičnu ubojstvu njegova oca te upozorava svog prijatelja Horacija da pripazi na Klaudijevo ponašanje te se uvjerava u njegovu krivnju.

Pokušava ga poslati u Englesku, ali Hamlet to otkriva i vraća se u Dansku na dan Ofelijinog pogreba koja se ubila. Laert krivi Hamleta za sestrinu i očevu smrt. Želi mu se osvetite pa ga poziva na dvoboj. Laert i Klaudije odluče ga prevariti pa Laert otruje svoj mač.

Laert rani Hamleta, ali u dvoboju su mačevi zamijenjeni. Kraljica u međuvremenu uzima pehar s otrovanim vinom, kako bi nazdravila Hamletu, i pada mrtva. Hamlet u bijesu, bez planiranja, probada kralja. Kralj umire, Laert umire i na kraju umire i Hamlet. Ulazi Fortinbras koji daje počast Hamletu i tragedija završava posmrtnom koračnicom u Hamletovu čast.

Zaključak

Hamlet je jedna od ranijih Shakespearovih tragedija. U djelu Shakespeare iskazuje svoju borbu i vlastitu emocionalnu revoluciju protiv ljudi i svijeta. On nam uz pomoć Hamletovih monologa otkriva pokvarenost u svijetu, ljudsku nepravdu i sve što je tada, a i danas u svijetu bilo vrlo rašireno.

U radnji samog djela zgleda kao da se i sam Shakespeare želi suprostaviti svijetu, dok u zadnjem dijelu tragedije postaje jasno da se pomirio sa situacijom te se više nema snage ni volje boriti. To je jedna od rijetkih tragedija u kojima glavni junak dominira cijelom radnjom i zaokuplja svu autorovu pažnju.

Bilješka o piscu

Rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564., u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo. Bio je najstarije dijete od osmero djece u svojoj obitelji. Kršten je 26. travnja 1564. pa se smatra da je rođen 23. travnja.

Otac mu je bio ugledan i imućan građanin, trgovac, tei član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: “Non sanz droict” (Ne bez prava).

Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu. Do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od 1582. postoji dokument koji govori o njegovoj ženidbi s Ann Hathaway, koja je bila čak osam godina starija od njega.

Imao je troje djece, dvije kćeri i sina. Umire 23. travnja 1616. godine u svom rodnom gradu, gdje je i sahranjen.

Kratak sadržaj

Prvi čin

Grof Gormaz je Himenin otac i nema ništa protiv da se Himena uda za mladog don Rodriga. Unatoč dobrim vijestima Himenu zadesi i loša vijest koja donosi nesreću, a ta je da je u njenog odabranika zaljubljena i Infantkinja, kraljeva kći. Leonora, Infantkinjina odgajateljica ju pokušava odgovoriti od te ljubavi zbog ogromnih staleških razlika između nje i Rodriga, ali ne želi ni čuti. U to vrijeme na trgu pred kraljevskom palačom odvija se razgovor Rodrigova oca Don Diega i grofa Gormaza, Himeninog oca. Grof Gormaz je bijesan što je kralj ponudi mjesto odgajatelja svoga sina ostarjelom don Diegu a ne njemu. Vrijeđa iz sve snage don Diega te ga ošamari. Povrijeđen do neba don Diego želi uvrede i šamar sprati sa svog imena dvobojem. Odlučno odlazi Rodrigu svome sinu da ga osveti u dvoboju pošto je on sam prestar za dvoboj, a pogotovo sa grofom Gormazom vodećim španjolskim ratnikom. Rodrigez je pred teškom odlukom, mora u dvoboj sa ocem svoje voljene, ali se ipak odluči za čast i dužnost za obranom časti svoga oca.

Drugi čin

Čak i don Arija, jedan od kastiljskih plemića pokušava nagovoriti grofa da se ispriča Diegu, ali on ga ne želi poslušati makar zna da je ta naredba došla od samoga kralja. Na putu iz palače sreće Rodriga i s njim dogovara dvoboj. Rodrigo je u dvoboju ubio grofa, kralj saznaje da se približava maurska vojska, a i Himena dolazi pred samog kralja tražiti da se kazni očev ubojica, tj. njezin zaručnik Rodrigo koji je ubio njena oca grofa Gormaza.

Treći čin

Rodrigo dolazi u grofovu kuću, a Himenina odgojiteljica Elvira ga nagovara da ode jer Himena traži njegovu smrt. Na to dolazi Don Sancho, mladi plemić zaljubljen u Himenu koji želi osvetiti grofovu smrt i Himena pristaje na njegovu ponudu da osveti njenog oca. Don Sancho odlazi, a Himena se povjerava Elviri da još uvijek voli Rodriga, ali da joj je važnija čast od ljubavi i da želi osvetiti oca. Na to dolazi Rodrigo iz svog skrovišta i ponudi joj svoj mač da ga ona ubije, za što ona nema snage. Rodrigo nakon toga odlazi u boj protiv Maura čija najezda je već počela.

Četvrti čin

Kraljeva kći Infantkinja posjećuje Himenu i nagovara ju da odustane od osvete Rodrigu, te se nada kako će baš ona postati Rodrigova žena nakon pobjede nad Maurima. U međuvremenu Rodrigo – prozvan od neprijatelja Cid, slavi pobjedu sa plemićima kod kralja, uspio je nadmudriti Maure i zarobiti dva njihova kralja. Kralj reče Himeni da je Rodrigo mrtav na što Himena pada u nesvijest ali i dalje se želi osvetiti – Don Sancho se javlja da će obraniti Himeninu čast i da pobjedniku u dvoboju pripadne Himena kao žena.

Peti čin

Rodrigo je izabrao smrt u dvoboju te se oprašta od Himene, govori joj da samo tako može prestati njegova ljubav prema njoj. Na to se Himena predomisli i kaže mu da se pošteno bori jer ona ne može zamisliti da bude Don Sanchova žena. U dvoboju pobijedi Rodrigo, a nakon vojnog pohoda protiv Maura, kralj organizira Himeninu i Rodrigovu svadbu.

Struktura djela: Djelo je građeno na sukobu između dužnosti i ljubavi, Cornellie je svojim suvremenicima progovorio o vrijednosti žrtve, o časti i o kultu volje, a čast mu je na prvom mjestu.

Bilješka o piscu

Pierre Cornelie (1606.-1648.) rođen je u Rouenu u Normandiji u skromnoj građanskoj obitelji. Školovali su ga Isusovci zatim studira pravo, ali nije baš predodređen za to zvanje zbog svoje iznimne sramežljivosti.

1629. g. u Parizu se izvodi njegova prva komedija Melita koja je bila vrlo uspješna. Od 1630. – 1634. godine piše nove komedije: Clitandre ili oslobođena nevinost, Udovica ili Iznevjereni nevjernik, Galerie du Palais ili Prijateljica suparnica, Pratilica, Place Royale ili Čudan zaljubljenik.

Njegova prva tragedija Medeja (1635.) doživjela je osrednji uspjeh. Nakon zanimljive komedije Komična iluzija (1635.-1636.) tridesetogodišnji Cornellie postiže vrhunac svojim remek-djelom Cid – tragikomedijom. Cornellia su pogodile kritike ljubomornih protivnika  te se povukao iz kazališnog života.

Vratio se sa dvjema tragedijama iz rimske povijesti: Horacije (1640.) i Cina (1641.) a zatim slijede Polijekt (1642.), Pompejeva smrt (1643.) te komedija Lažac (1643.). Doživio je neuspjeh sa tragedijom Pertarita (1652.) te napušta kazalište na nekoliko godina.

Za to vrijeme piše nove komade koji mu ne donose uspjeh. J. Racine u to vrijeme preuzima glavnu i vodeću ulogu u francuskom teatru a Cornellie se povlači u svoj zavičaj proživjevši svoje posljednje godine skoro u bijedi i siromaštvu.

Vrijeme radnje: 18.stoljeće.

Tema romana

Voltaire svom junaku Candidu ”podaruje” toliko patnje i bola kroz njegova putovanja i kroz njegov život da Leibnizova fraza kako je ovo ”najbolji od svih mogućih svjetova”(svijet u kojem trenutno živimo) jednostavno zvuči groteskno. Voltaire na taj način nije propovijedao pesimizam, već smatra da čovjek ako već ne živi u najboljem svijetu od svih mogućih svjetova, treba pustiti teoriju na miru i posvetiti se realnosti i radu, kako bi svijet u kojem stvarno živi poboljšao i unaprijedio.

Kratak sadržaj

Pristojan i pametan, ali naivan mladić Candide (što u prijevodu znači čist, nevin, naivan) živi u Njemačkoj, u Vestfaliji, u dvorcu baruna Thunder-ten. tronckha u kojem žive i barun, barunica, njihova djeca te dvorski učitelj Pangloss.

Učitelj Pangloss je vjeran Leibnizovoj doktorini i vjeruje kako je sve dobro u najboljem od svih mogućih svjetova. Tako i Candide prihvaća tu doktorinu bez prigovora. Međutim, jednoga dana Candide bude protjeran iz dvorca jer pokuša poljubiti barunovu kćer Cunegondu.

Na taj način počinju njegova lutanja i otkrivenja koliko je zla, patnje i ljudske gluposti prisutno u svakodnevnom životu i svijetu. Nedugo zatim Candida unovače na prijevaru u bugarsku vojsku, koja je bila u ratu s Abarima. Candide jedva izvuče živu glavu i pobjegne u Nizozemsku, sav zgrožen ratnim strahotama kojima je bio nazočan.

U nizozemskoj sretne bijednog prosjaka i veoma se iznenadi kada shvati da je to njegov stari učitelj Pangloss. Ovaj mu ispriča da su Bugari razorili barunov dvorac i da su ubili Cunegondu i njezinu obitelj. Unatoč svemu što je doživio, stari Pangloss i dalje tvrdi da je to najbolji od svih mogućih svjetova i da je sve baš onako kako i treba biti.

Strahoviti potres uništi grad Lisabon, taman kada su Candide i Pangloss stigli u Portugal. Zbog svojih izjava, budu uhićeni od inkvizicije: Panglossa objese, a Candida krvnički išibaju. Zatim ga liječi nepoznata žena koja ga naposlijetku odvede do Cunegonde. Ona mu ispriča sve o užasima kroz koje je prošla i o svom trenutnom stanju. Da je u vezi sa dvojicom muškaraca – židovskog bankara i Velikog inkvizitora osobno.

Candide ih igrom slučaja obojicu ubije i bježi s Cunegondom u Buenos Aries. Tamo se u prelijepu Cunegonde zaljubi španjolski guverner. Candide nedugo zatim bježi u Paragvaj, kojim upravljaju jezuiti.

Svećenik – pukovnik koji mu pruža gostoprimstvo je zapravo Cunegondin brat kojeg kad Candide otkrije da se želi vjenčati sa Cunegondom u dvoboju probode mačem jer se ovaj usprotivio. Opet bježeći, ovaj put sa slugom Cacambom, dolazi u zemlju ljudoždera gdje ih Cacambova prisebnost spasi od sigurne smrti. Potom završe u mitskoj zemlji Eldorado, gdje se zlato i drago kamenje mogu naći na svakom koraku. Nemaju ni sud ni zatvor ni crkvu jer su svi ljudi plemeniti, dobri, mudri i istinski religiozni. Životni je standard vrlo visok a država podupire znanost i umjetnost.

On ubrzo napušta Eldorado jer ga vuče ljubav prema Cunegondi. Natovari se zlatom i dragim kamenjem, dijamantima i zlatom, te napuste Eldorado. Candide se ukrca na brod za Europu, a Cacamba pošalje u Buenos Aries da ishodi od guvernera da pusti Cungondu na slobodu. Stari znanstvenik Martin mu čini društvo. Martin ima pesimistički pogled na svijet koji u potpunosti odudara od onoga čemu je Candida učio Pangloss. Raspravljaju o dobru i zlu tijekom cijele plovidbe.

Candide stiže u Veneciju, gdje najprije sreće bogatog Pococurantea koji unatoč neprocjenjivom bogatstvu ni u čemu ne uživa, a potom i 6 kraljeva koji su ostali bez prijestolja. Candide je svojim najnovijim poznanstvima i iskustvima sve uvjereniji da nitko ne može izbjeći nesretnom usudu, bez obzira koliko moćan ili bogat bio. Martin i Candide stignu u Carigrad i tamo nađu i Cunegondu, njezina brata, Cacamba i učitelja Panglossa. Cunegonda je ostarjela, ali se Candide unatoč tome oženi njome.

Candide kupi mali posjed na kojem se svi smire. Candida više ne zanimaju lajbnikovske ideje pri kojima i dalje učitelj Pangloss ostaje. Riječima o potrebi ”da uzgajamo svoj vrt” završava roman.

Struktura romana

Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule u romanu niti produbljenijoj karakterizaciji likova. Voltairove likove romana nije moguće prikazati kao realne likove-jer bi nam tada njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne i taj šaljivi ton koji se provlači kroz cijeli roman bi nam bio neumjesan. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike su se našlli i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr.

Zaključak

Čovjek živi u vrlo okrutnom svijetu i vrlo, vrlo okrutnoj okolini – ali takav prostor ne mora nužno biti i čovjekova jedina mogućnost. Ovaj roman nam govori o tome da ako se poboljšamo kao pojedinac – možemo dosta doprinjeti svom životu a tako i unijeti u svoju okolinu dobrotu i raznolikost, unatoč tome što je zlo svuda oko nas. Svatko bi trebao uzgajati svoj vrt – tj.urediti svoj život da bude lijep, dobar, poseban, koristan…

Bilješka o piscu

Voltaire (1694.-1776.), francuski književnik, povjesničar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva.

Prvim imenom Francois.Marie-Arouet, rođen je 21.studenog u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je Isusovačku gimnaziju, Studirao pravo, studij nije završio već se ubrzo posvetio književnoj karijeri.

Zatvoren je u tvrđavu Bastilju zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, gdje ostaje zatočen godinu dana. Tragedija Edip je nastala u tih godinu dana, koja će mu donjet veliku popularnost kao i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18.st. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no ponovo dospijeva u Bastilju zbog svađe s vitezom Rohanom.

1726. odlazi u Englesku gdje ostaje 3 godine, boravak u Londonu predstavlja Voltaireovu prekretnicu u životu. Rečeno je da je Voltaire napustio francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof. Mogao je slobodno govoriti, naučio je novi jezik, novu literaturu… potpuno se preporodio.

Da bi izbjegao uhićenje zbog djela Filozofska pisma ili engleska pisma koje je Pariški parlament proglasio skandaloznim i javno spalio, Voltaire odlazi kod prijateljice u Cirey na njeno imanje. Ostaje tamo 10 godina i to mu je bilo najplodonosnije i najsretnije razdoblje njegova života.

Ostatak života provodi na imanju Ferney koje je kupio na švicarsko-francuskoj granici. Godine 1778. vraća se u Pariz gdje ubrzo umire.

Što je prosvjetiteljstvo? Nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ostat će zauvijek najbolji primjer za borbu europskog čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres i  za svoju duhovnu i političku slobodu. On je pravi vođa i organizator prosvjetiteljskog pokreta.