Vrsta djela: roman

Kratak sadržaj

Ratko Milić, zvan Koko razigran je dječak koji voli sport i druženje te je ludo zaljubljen u djevojčicu Anu. Koko voli igrati nogomet i zajedno sa svojom momčadi priprema se za finalnu utakmicu koja će odlučiti pobjednike cijelog natjecanja. Njegova simpatija i prijateljica Ana nestaje, a on postaje glavni osumljičenik.

Kako bi dokazao svoju nevinost i svoju ljubav prema Ani, Koko je odluči sam potražiti. Ostali nisu dovoljno hrabri te je on prisiljen sam krenuti u potragu. Pred sam kraj nogometne utakmice, čini se da je pobjednik jasan. Koko i njegova momčad pobjeđuju i tek je nekoliko minuta do kraja utakmice. No, Koko jedino razmišlja o Ani i očekuje da će se pojaviti.

Napokon je ugleda i pred sam kraj utakmice, odlazi s terena i prati je. Sretan što je napokon došla, prati je sve do natjecanja jedrilica kamo je krenula. No, Ana poljubi pobjednika tog natjecanja i Koko shvati da mu ljubav neće biti uzvraćena.

Vraća se natrag na utakmicu, međutim ona je već gotova. Kokova je momčad nakon što je otišao primila par golova i izgubila cijelo natjecanje. Samo zbog njega koji je otišao za Anom. Koko je posramljen i ljut na Anu, a najviše na sebe i odluči se ubiti.

Nakon što se primiro, drugi je dan otišao do Ane i priznao joj da je voli. Tada je shvatio da njegova ljubav zapravo nije usmjerena prema Ani, već prema njegovoj najboljoj prijateljici Emici. Na njegovu sreću, i Emica je odavno već zaljubljena u njega.

Bilješka o autoru

Ivan Kušan rođen je u Sarajevu, 30. kolovoza 1933. godine. Hrvatski je akademik i poznati književnik. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je urednik časopisa, ponajviše dječjih časopisa.

Najviše se istaknuo pisanjem dječjih romana, npr. Koko u Parizu, Ljubav ili smrt, Lažeš Melita, i dr. No, Ivan Kušan piše i romane za odrasle. Osim romanima, njegovo književno stvaralaštvo obuhvaćeno je i putopisima, esejima i dramama. Bavio se i prevođenjem, a uglavnom je prevodio s francuskog, engleskog i ruskog jezika.

Također se bavio i slikarstvom, a sad slika samo u slobodno vrijeme. Redovni je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Kratak sadržaj

Bolesna djevojka Agneza sjedi na terasi slušajući glazbu koju na glasoviru svira sestra milosrdnica. Ta ju je glazba podsjećala na njenu prijateljicu Kristinu, djevojku s kojom se družila tri godine, bile su kao sestre, voljele su iste stvari, a posebno glazbu. Nedostajala joj je. Djevojka je imala neki čudan predosjećaj da će je netko posjetiti. Rekla je sestri da ne zaključava vrata kako bi njen pustolov mogao ući. Sestra ju je poslušala i otišla dalje svirati.

Nakon toga, Agneza utone u san i počne sanjati svog pustolova. Taj pustolov zapravo je neznanac koji predstavlja smrt. Pustolov dolazi po djevojku, no ona se ne boji smrti i dočekuje ga kao da se već odavno poznaju. Pustolov, odnosno smrt želi je odvesti, ali prije odlaska ima pravo na jednu želju.

Djevojka poželi da prije smrti nađe muža, zaljubi se i proživi ono za što u životu nije imala prilike. Želi muža koji je neizmjerno voli i sve joj oprašta, čak i nevjeru. Svi likovi stvore se u njenoj glavi, kao i misteriozni ”gospodin u šarenom prsluku”. Nakon što su sve isplanirali, mogla je započeti njena posljednja želja.

Započinje u sobi gdje sjede Agneza, pustolov, Gospodin u šarenom prsluku, glumčeva žena i još par gospodina i gospođa. Jedni od njih piju, drugi jedu, a treći razgovaraju. Šale se na šareni prsluk mladog gospodina koji pokušava zavesti glumčevu ženu. Usred razgovora u sobu ulazi Liza te Agnezinom mužu nešto šapne. Kaže mu da je glumičin muž Rubricius imao nesreću u svojoj izvedbi Shakespearea. Svi žurno otiđu u bolnicu, samo ostanu Agneza i gospodin u šarenom prsluku. On joj se, već dosta pijan i nesvjestan svog ponašanja, udvara i pokušava je zavesti. Agneza se brani.

Uskoro se vraća i njen muž sa tužnom vijesti da je gospodin Rubricius preminuo. Gospodin u šarenom prsluku odlazi, a kad Agneza i muž ostaju sami, ona mu se baca u naručje i zaplače. Agneza mu govori za gospodinovo udvaranje i anonimno pismo koje je dobila. Iako ga nije želio čuti, ipak mu ga je pročitala. Muž se uplašio, no Agneza ga je pokušala smiriti govoreći mu da ju pismo uopće ne zanima te da voli samo njega.

Agneza cijeli sljedeći dan nestrpljivo iščekuje novo anonimno pismo, no umjesto njega, pismo joj dostavlja onaj isti neznanac, tj. smrt. Zainteresirana Agneza nagovara neznanca da joj otkrije tko joj šalje pismo, kako izgleda i tko li je zapravo taj njen tajni obožavatelj. Međutim, neznanac ne zna te odlazi. Telefonom Agneza saznaje da joj u posjet dolazi stara prijateljica Kristina koju dugo nije vidjela. U to vrijeme, ponovo dolazi gospodin u šarenom prsluku i udvara se Agnezi. Nosi joj cvijeće i malo pismo, no onda nije zainteresirana za njega. Odlazi nakon što dođe Kristina.

Odmah povjerava Kristini svoju tajnu opsesiju za anonimnim pismima i obožavatelju te joj otkriva kako misli da se zaljubila u njega. Svake ga noći čeka na balkonu, no njega nema. Samo ju je zanimalo tko je to, nije više mogla podnijeti tu neizvjesnost i neznanje. Kristina joj odluči pomoći i daje joj savjet da nekamo otputuje. Tako će se maknuti od svog muža, dok će je tajni obožavatelj sigurno slijediti.

Agneza posluša njen savjet te otputuje vlakom. Netko pozvoni na vrata njene kabine, a ona se nada da je to njen tajni obožavatelj. No, umjesto njega, to je bio podvornik, onaj isti lik neznanca, tj. smrti. Razgovaraju o njegovom životu, o tome što ga je dovelo u ovaj vlak i što namjerava. Agneza saznaje da s podvornikom putuje i jedan gospodin, njen udvarač u šarenom prsluku. Poručuje podvorniku neka ga pošalje k njoj.

Nakon što gospodin dođe, ona nasloni glavu na njegovo rame, zapali cigaretu i počnu razgovarati. Gospodin joj govori kako bi volio biti njen muž i da se osjeća kao mladić jer ju prati. Baš kao što je to radio i kad je još bio student. Agneza tad shvati da su to riječi tajnog obožavatelja, riječi iz njegovih anonimnih pisama te da je zapravo on taj koji joj šalje pisma. Odjednom ju je gospodin počeo zanimati i pažljivo je slušala sve što je govorio.

Nakon što je shvatio da ima priliku biti s njom, samo je potvrđio njena pitanja o pismima. Ona je, sva očarana vadila sva pisma i ispitivala ga. Nije znam odgovore, ali je htio završiti s njom pa je glumio. Nakon što potvrdi da ih je on napisao, Agneza mu prilazi i provodi noć s njim. Ujutro izlaze iz vlaka i gospodin joj priznaje da nije on pisao ta pisma, već je samo htio spavati s njom i zbog toga je to izmislio. Odlazi, a Agneza poludi.

Agneza je počela svakog muškarca kojeg susreće, ispitivati je li on njen anonimni pošiljatelj pisama. Iako su mladići govorili da nisu, ona ih je optuživala i udvarala im se. Tada sreće režisera, također onog istog neznanca. Već opsjednuta traženjem svog udvaratelja, upita ga je li on taj. Kako mu se Agneza svidjela, potvrdio je da jest. Ona je presretna i počinje se svlačiti, no tada se začuje pucanj i u sobu upada leš. Režiser pregledava tijelo i govori Agnezi da je možda ovo onaj koji joj je slao pismo. Zbunjena Agneza legne kraj leša i počne se pitati može li to biti istina.

Nakon toga Sgneza i Kristina pričaju o lešu i samoubojstvu tog jadnog čovjeka. Sobarica Liza ulazi u sobu i govori Agnezi da ju traži neki mladić. Donio je sa sobom paket koji je Agnezi dao profesor, a izgubila ga je. Agneza sve priznaje mužu, a on se razljuti i posvađa sa gospodinom u šarenom prsluku. Razočaran je kako je mogao iskoristiti njegovu suprugu, a oni su dobri prijatelji. Izaziva ga na dvoboj.

Apaš, onaj isti neznanac, odvodi Agnezu na most gdje sreće užigača, također tog istog neznanca, koji joj objašnjava da je most na kojem se nalaze tzv. Madonin most, a Madona se još nazivala i ”Madona samoubojica.” Užigač ju upozorava da bi se mogao pojaviti policajac i pokušati je odvesti, iako ništa nije skrivila. Kao što je i najavio, uskoro dolazi policajac i pokuša uloviti Agnezu. Ona mu uspije pobjeći.

Završetak drame odvija se u Agnezinoj sobi. Neznanac je drži za ruku i sjedi pokraj njenog kreveta. Neznanac je upita želi li produžiti život, no ona to odbija. Dosta joj je života. Neznanac je shvatio da je najbolje da odvede Agnezu. Pomolili su se i krenuli na put neznančevim konjem. Doktor i sestra ulaze u sobu i pronalaze mrtvu Agnezu.

Bilješka o piscu

Milan Begović rođen je u Vrlici 19. siječnja 1876. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, gdje je i neko vrijeme radio kao nastavnik. Kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu, a i Beču. Nakon povratka u Hrvatsku, dobio je mjesto ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Uz to, bio je zaposlen i na mjestu profesora književnosti u Glumačkoj školi u Zagrebu. Isticao se najviše pisanjem drama, no osim njih piše i pjesme, novele, putopise, feljtone, eseje te romane. Smatraju ga jednim od naistaknutijih hrvatskih dramskih pisaca prve polovice 20. stoljeća.

Jedan je od prvih stvaratelja hrvatske moderne jer svoje književno stvaralaštvo intenzivno počinje razvijati 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Zbog proširenosti njegovih djela, bilo je potrebno da budu prevedena na više jezika. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine.

Mjesto radnje: grad Zagreb

Vrijeme radnje: noć, 20. stoljeće

Kratak sadržaj

Prvi se čin odvija u sobi obitelji Glembaj. Angelika, supruga pokojnog Ivana Glembaja promatra promatra portrete na zidu. Leone Glembaj, inače vrlo zaljubljen u nju, stoji pokraj nje te također promatra portrete. Usred razgovora, Leone joj počne podilaziti i govori joj kako je promatra već čitavu večer. Angeliki postaje neugodno, no tada dolaze Fabriczy i Silberbrand. Stanu s njima razgovarati o portretima, djelima koje je naslikao sam Leone. Angelika se osjeća nelagodno te odlazi do ostalih portreta. Sva trojica krenu za njom.

Fabriczy počinje govoriti o dobročinstvima i uspjesima Glembajevih, dok Leone govori kako je točno da su zapravo svi Glembajevi varalice. Tada ulazi Puba, pravni savjetnik Glembajevih i traži barunicu. Nervozan je i skeptičan zbog natpisa u novinama i medijima koji kruže o obitelji Glembaj. Smatra potrebnim demantiranje tih laži, no barun Glembaj misli da to nije potrebno. Puba mu čita članak iz novina u kojem barunicu optužuju da je ubila svekrvu i svoju krojačicu. Glembaj se razljuti i zatraži od Pube da prestane čitati.

Leone se uplete u razgovor i optužuje barunicu. Ona sva ljuta odlazi iz sobe, a tada dolazi do svađe između Leonea i Silberbrandta koji tvrdi da je čuo njegov razgovor s krojačicom. Leone još jednom optužuje barunicu, a nakon što je Silberbrandt počne braniti, Leone ga optuži da je nezin ljubavnik. Sve to čuje i barun Glembaj.

U drugom se činu radnja događa u Leoneovoj sobi. On se, naime pakira i planira otići. Silberbrandt je s njim u sobi i ljut je kako ga je mogao tako optužiti pred svima. Leone se nimalo ne obazire na njega. Tada u sobu ulazi barun te se Silberbrandt, sav preplašen, ispričava i izlazi iz sobe. Isprva izbjegava pravi razlog svog dolaska te priča s Leoneom o njegovom slikanju, vremenu i slično. Tada ga upita je li ono što je malo prije rekao o njegovoj ženi i Silberbrandtu istina. Leone misli da je potpuno nepotrebno da razgovaraju o tome te nema dokaza da potvrdi svoju priču.

Optužuje barunicu da je za sve kriva, za smrt njegove majke i sestre. Barun mu ne vjeruje i optužuje ga, ne prihvaćajući činjenicu da je njegova žena ubijica i lažljivica. Tvrdi da je voli i da ona nikako ne bi bila sposobna i u stanju to napraviti. Leone je bijesan i počinje optuživati, a zatim i vrijeđati barunicu. Glembaj ne dozvoljava da tako govori o njegovoj ženi te ga dva puta udara. Leone nakon tih udaraca kaže barunu da je i njega barunica pokušala zavesti. Tada Glembaj traži barunicu, no njegov je sluga ne može naći. Kaže da nije u svojoj sobi.  Napokon postaje sumnjičav. Barunica kasnije ipak dolazi, a Glemabj svjestan da mu laže jako se razljuti i onesvijesti.

Treći čin završava u Glembajevoj spavaćoj sobi. Glembaj leži u svom krevetu, do njega sjedi Angelika, a pored njih stoji leone crtajući portret svog oca. Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann razgovaraju o smrti. Leone je tužan, ljut i razočaran jer misli da je za sve on kriv. Potrga svoju skicu, no Puba ju sprema i slaže na stolu. Dolazi barunica te kako bi ostala sama s Leoneom, moli Angeliku da ode barunu po kravatu.

Kad ostanu sami, barunica upita Leonea zašto je mrzi i želi optužiti. Leone samo šuti i ne želi razgovarati s njom. Nakon što se Angelika vrati, zazvoni telefon. Direktor trgovačke banke želi hitno razgovarati s barunicom. Kad ona razgovara na telefon, Angelika i Leone ostaju sami. Leone joj govori kako se on smatra krivim zbog Glembaja te smatra da bi jedino dobro rješenje bilo da se ubije.

Barunica dođe u sobu i počne vikati da joj je Glembaj uzeo sve što je naslijedila i što je zapravo njeno. Leo. ne govori da je samo vratio ono što mu je uzela. Pokuša otjerati barunicu, no ona ne želi otići. Pokuša ga napasti, ali je Leone obrani škarama. Želi je dohvatiti, no ona pokuša pobjeći. Leone potrči za njom i začuje se baruničin vrisak na kraju hodnika. U Glembajevu sobu zatim ulazi sluga i govori da je barunica ubijena. Angelika sva u šoku ostaje mirno stajati u sobi.

Bilješka o piscu

Miroslav Krleža rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, u građanskoj obitelji nižeg socijalnog statusa. Završio je nižu gimnaziju u Zagrebu, a kasnije je pohađao vojnu kadetsku školu u Pečuhu.

U književnosti se javlja 1914. godine, a bio je fascinantan književnik i enciklopedist. Mnogi su ga smatrali najvećim hrvatskim piscem 20. stoljeća. Tijekom svoje karijere i stvaranja, postigao  je vrhunske domete u doslovno svim književnim vrstama, te se njegov opus ne može nikako svrstati ni u jednu kategoriju ili stilsku formaciju. Pisao je u svim tematskim cjelinama, od novela, poezije, romana, drama pa sve do eseja i dnevnika.

Desetljeća njegova stvaralaštva značajno su obilježila hrvatsku književnost, te dala tematsku, estetsku i ideološku mjeru svega što je napisano u to vrijeme u Hrvatskoj. Izuzetnu snažnu stvaralačku energiju posvetio je dramskom žanru, u kojem je poznat kao jedan od najznačajnijih. Njegova najvažnija, odnosno najpoznatija djela bila su: Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovića, U agoniji, Na rubu pameti, Balade Petrice Kerempuha,  i dr.

Izrazito je važan i njegov rad na enciklopedistici, te njegovo ustrojstvo Leksikografskog zavoda, koji danas nosi Krležino ime, te čini jednu od glavnih kulturnih institucija hrvatskog naroda. Preminuo je u Zagrebu, 29. prosinca 1981. godine.

Vrijeme radnje: ljeto, zima

Mjesto radnje: Zagreb, Zagorje

Kratak sadržaj

Kečkica je oduvijek željela sestru zato je posebno radovala kad je majka objavila da je ponovo trudna. Dotad je Kečkica bila jedinica koja je dobivala sve što je poželjela. Kako je dijete bilo na putu, majka je zaključila kako bi trebali imati sluškinju da joj malo pomogne u kući.

Njezin je muž, Kečkčin otac otišao u Zagorje i tamo našao Milku, simpatičnu djevojku koja je jedva čekala početi raditi. Lijepo se brinula za djecu te se odlično s njima slagala. Prihvatili su je i majka je bila zadovoljna kako radi. Ubrzo se Borek razbolio. Majka ga nije htjela ostaviti u bolnici te su ga njegovali kod kuće. Boreku su dijagnosticirali meningitis i on ubrzo umire. Pradjed, koji ionako nije volio Milku rekao je majci da se meningitis dobije ako se voda zadrži u ušima. Milka je obično kupala djecu te je pradjed bio siguran da će je se tako rješiti.

Majka se preplašila i otpustila Milku. No, kako joj je njena pomoć nedostajala odlučila je potražiti novu sluškinju, Anđelku. Kečkica je nije voljela, nisu se dobro slagale i htjela je natrag Milku. Majka nije imala drugog izbora, nego da je ponovo zaposli. Svi su bili zadovoljni s njom, a i pradjed se pomirio s tim da Milku vole i dobro radi.

Ubrzo zatim, pradjed je umro i oporukom ostavio svo svoje bogatstvo baki u Americi. Majka je znala da ništa ne mora očekivati od njega, nije još ništa ostavio. Međutim, baka se njegovog zemljišta i vile odrekla pa je sve ipak na kraju pripalo majci. Majka je ponovo zatrudnjela. Počele su se radovati novom početku, nakon sinove i pradjedove smrti. No, tada se razboljela i majka. Kečkica je morala otići k rođakinji jer je majci trebao mir kako bi trudnoća, a kasnije i porod prošli dobro. Nakon nekoliko mjeseci, rodio se maleni Zdravko. Porod je bio težak te nažalost, majka nije preživjela. Zbog neimaštine, Zdravko je bio poslan Milkinim roditeljima.

Milka i Kečkica često su ga posjećivale. Za vrijeme jednog posjeta došla im je poruka u kojoj je bilo rečeno da je otac bolestan. Navodno se razbolio od sušice i nema velike nade da će preživjeti. Kuću je prodao na dražbi, a kad su se vratile u Zagreb otišle su k njemu. Vidjelo se da je jako bolestan i da će uskoro umrijeti. To se i dogodilo nakon samo nekoliko dana. Milka je preuzela brigu nad Kečkicom, a Zdravko je ostao u Zagorju kod njenih roditelja.

Bilješka o autoru

Blanka Dovjak Matković rođena je u Zagrebu 7. prosinca 1920. godine. U Zagrebu je završila osnovnu i srednju školu. Već u srednjoj školi objavljuje pjesme i prozu, a sa samo osamnaest godina izdaje prvu zbirku pjesama ”Od protuletja do zime” iz 1938. godine.

Zbog problema u obitelji, nije pisala punih trideset godina. Tada, 1970. godine počinje pisati većinom priče za djecu te kajkavske pjesme. 1987. godine izlazi njen prvi roman ”Zagrebačka priča”. Objavljivala je i razne slikovnice koje su bile prevedene na ruski i njemački jezik.

Pisala je pjesme na kajkavskom jeziku, no nije po tome postala poznata. Upravo su je njene priče za djecu proslavile i učinile jednom od najzanimljivijih dječjih spisateljica tog doba. Umrla je u svom rodnom gradu 6. ožujka 1993. godine.

Mjesto radnje: Mikena, Grčka

Vrijeme rata: kraj Trojanskog rata

U prvom činu Elektrin muž Mikenjanin drži monolog o svojoj supruzi, njenoj nevinosti, smrti njenog oca Agamemnona i nesretnoj sudbini. Elektra priča o svojoj mržnji prema majci Klitemnestri koja je ubila njenog oca i preudala se. Egist, njen novi muž i ona uselili su zajedno i izbacili Elektru i njenog brata Oresta.

Drugi čin počinje Orestovim i Elektrinim razgovorom. Ona njega ne prepoznaje jer se dugo nisu vidjeli, no on zna da je ona njegova sestra. Žali mu se zbog smrti svoga oca, na svoj nesretan brak sa Mikenjaninom i time što nisu spavali zajedno.

U trećem se činu susreću Orest, Elektra i starac koji je nekada radio za Agamemnona. Isplaniraju da će se osvetiti Klitemnestri i njenom mužu Egistu. Dogovore se da će Orest ubiti Egista, a Elektra svoju majku.

U četvrtom činu Elektra saznaje da su Egista pronašli mrtvog te da je Orest taj koji ga je probo mačem.

U petom činu Elektra je zadovoljna i ponosna na svog brata, hvali ga i sad je red na nju da ubije Kitemnestru. Poziva je u svoju kuću sa isprikom da je rodila sina te želi da ga majka vidi. Posvađaju se i Elektra je osuđuje što je ubila oca. Klitemnestra joj objašnjava da ga je morala ubiti jer je žrtvovao njihovu kći Ifigeniju. Elektra joj ne vjeruje i odluči je ubiti.

U šestom, završnom činu prikazuje se prizor izlaska Elektre i Oresta iz kuće, krvavih i izmorenih. Nakon njih izlaze njihove sluge, noseći mrtva tijela Klitemnestre i Egista. Elektra i Orest su kažnjeni tako da se više nikad ne smiju sresti te Orest zbog toga mora pobjeći u Atenu.

Bilješka o autoru

Euripid bio je jedan od najpoznatijih starogrčih pisaca. Rođen je na otoku Salamini 480. godina pr. Kr.Bio je izrazito bogat pa je posjedovao čak i vlastitu malo knjižnicu. To su tada imale samo najbogatije i najutjecajnije osobe. Bio je također i izrazito obrazovan, imao je nekoliko učitelja, između ostalih i poznatog Sokrata.

Najviše se isticao svojim dramama, a napisao ih je ukupno čak 90. međutim, kako nisu sačuvane sve drame, neki tvrde da ih je napisao samo sedamdesetak. U njegovim dramama bogovi više nemaju glavnu ulogu, dobivaju mane i nisu više savršeni kao u prijašnjim dramama. Bogove uspoređuje i izjednačava s ljudima.

Uvodi u svoje drame monologe te su njegove drame ispunjene samo suvremenim govorom ljudi, bez pretjeranog ukrašavanja i opisivanja. Smatraju ga začetnikom psihološke drame. Priznanje za svoja djela i književno stvaralaštvo dobio je tek nakon svoje smrti, a danas je jedan od najutjecajnijih tragičara svih vremena. Umro je u Makedoniji 405. godine pr. Kr.

Pjesnik je proveo nekoliko tjedana u kozačkom naselju u kojem se navečer uglavnom kartalo i zabavljalo. Jednom su počeli razgovarati o sudbini, je li ona slučajna ili nije. Neki su vjerovali da jest, drugi da je sve stvar slučajnosti te da sudbinom upravljamo sami.

Jedini hrabar bio je Pečorin koji je odlučio to isprobati na vlastitoj koži. Izjavio je kako ima osjećaj da će poručnik uskoro umrijeti, no poručnik se tome samo nasmijao te rekao kako je to nemoguće. Tada je otišao po pištolj u drugu subu i uperio ga sebi u glavu. Opalio ga je, no svi su mislili da u u pištolju nije bilo metaka jer nije opalio.Kako bi dokazao da ima metaka, pucao je u zrak i tada je pištolj opalio.

Svi su krajem večeri otišli svojim kućama pa tako i Pečorin. Usred noći probudila ga je vijest da je poručnik mrtav. Rekli su da ga je ubio jedan pijani kozak sa svojom sabljom. Pečorin je, ljut i bijesan zbog smrti svoga prijatelja odlučio pronaći kozaka i osvetiti mu se.

Zamolio je kozačkom kapetanu da ga zabavlja, a za to vrijeme Pečorin je ušao u njegovu kućicu na kraju sela u kojem se kozak nakon ubojstva skrivao. Čekao ga je unutra te kad se kozak vratio, Pečorin ga je uhvatio.

Autor djela: Mihail Jurčevič Ljermontov

Bilješka o autoru

Mihail Jurčevič Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. godine. Živio je u siromašnoj obitelji, a sa tri godine izgubio je majku. Njegova baka i otac nisu se slagali pa je brigu o njemu ipak na kraju dobila njegova baka. Njihov je sukob utjecao na njega te se već od malih nogu povlačio u sebe.

Bio je očaran ljepotom kavkaskog gorja gdje je odlazio još kad je bio dječak. Zavičaj ga se toliko dojmio da ga je spominjao i opisivao u mnogim svojim djelima. Postao je naročito poznat kad je objavio pjesmu ”Pjesnikova smrt” potresen Puškinovom smrću. Svojom je pjesmom privukao mnoštvo čitatelja i publike. Ta ga je pjesma proslavila i uvrstila u vodeće književnike toga doba.

U vojnoj školi sukobio se s oficirom Martinovom, koji ga ubija u njihovom dvoboju u Pjatigosku 27. srpnja 1841. godine.

Kratak sadržaj

U prvom činu upoznajemo Ivu Ledinića, marljivog i skromnog mladića koji naporno radi i ne želi napustiti svoj posao i domovinu. Naime, bogati ga pomorac Frane nagovara da ostavi sve i ode u Ameriku. On to odbija jer ne želi napustiti svoju majku, jedinu koja ga je odgajala te Anicu, djevojku koju voli. Anicu otac ne želi dati njemu, već bogatom Niki Marinoviću.

U drugom činu prikazuje se sreća Aničinog oca zbog njene udaje za Niku. Ne zanima ga njena sreća, već bogatstvo. Nije mu stalo što mu kći zapravo voli drugog, siromašnog Ivu. Tada dolazi Jele, bivša Nikina zaručnica i Ivina majka koju je ostavio kad je zatrudnila. On je isprva ne prepoznaje, a kasnije je tjera iz kuće te zahtjeva da se vjenčanje održi ranije kako ne bi propalo zbog Jele. Anica je začuđena i pada na tlo onesviještena.

Treći čin odvija se u Jelinoj kući. Ona je ljuta i žali svog sina što još uvijek voli Anicu. Pokušava ga odgovoriti od nje i te ljubavi govoreći mu kako je nemoguće da dobije Anicu. Zbog toga Ivo odluči otići u Ameriku kako bi se obogatio i dobio Anicu. Majka mu teška srca to ipak dopusti. Ivu zamole da ode privezati Nikin brod, a njegova majka shvati da će doći do obračuna između njih. Priznaje Ivi da njegov otac zapravo nije mrtav, već je to sam Niko.

U četvrtom činu Ivo odlazi u Ameriku. Oprašta se s majkom, a potom dolaze i Anica, Frane i Niko. Ivo govori Niki da zna da mu je on otac, traži da mu da nešto novaca i dvije karte za brod. Anica kaže Jeli da će i ona pobjeći zajedno s Ivom. Odmah čim su otišli, Niko je shvatio što se dogodilo. Prijeti im da će ih pronaći i razdvojiti, a Jele ga moli da ih ostavi na miru. On joj se smije i ruga te ona, ljuta i bijesna, uzima sjekiru i ubija ga. Frane je želi kamenovati, a drugi ljudi je ne osuđuju, svjesni što joj se sve događalo. nakon što postane svjesna da više nikad neće vidjeti svog jedinog sina, pada mrtva.

Bilješka o autoru

Ivo Vojnović rođen je u Dubrovniku 9. 10. 1857. godine. 1880. godine javlja se u književnosti, uz pomoć Augusta Šenoe. Na početku svog stvaralaštva, najradije piše pjesme. Dok kasnije počinje pisati i drame po kojima je najviše i poznat. Kao npr., ”Psyche”, ”Ekvinocij”, ”Dubrovačka trilogija”, ”Gospođa sa suncokretom” i mnoge druge.

Nazivaju ga začetnikom hrvatske moderne drame, a tu je titulu i osvojio na natječaju za praizvedbu drame. Često su ga nazivali i posljednjim velikim dubrovačkim piscem.

Umire u Beogradu 30. kolovoza 1929. godine.

O djelu

”Decameron” je zbirka od sto novela. Dolazi od grčke riječi deka hemeron, što znači deset dana. ”Decameron” je prema tome knjiga o deset dana. U tih deset dana, sedam djevojaka i tri mladića pripovijedaju svoje priče. Oni bježe od kuge koja se počinje širiti po Firenzi. Kako bi im vrijeme brže prošlo, svatko od njih svaki dan pripovijeda jednu novelu. Temu im svakog dana odredi kraljica ili kralj tog dana.

Kratak sadržaj

Prvog dana u prvoj se noveli opisuje Ciappelletto, prevarant iz Toscane, kojeg su u to doba smatrali jednim od najvećih grešnika. Bogati trgovac Musciatto Franzesi unajmio ga je da ode do Burgunđana i natjera ih da vrati dug. Obećao mu je nagradu, dio tog duga i ponešto Franzesijeve robe. Zaputio se u Burgundiju, gdje ga prime lihvari, dvojica braće. Ciappelletto se kod njih, međutim naglo i jako razboli. Kako je bilo očito da će uskoro umrijeti, pa su braća pozvala svećenika da ga ispovijedi i pruži mu bolesničko pomazanje.

Cippelletto pristane. Kad je svećenik došao, on mu je govorio svakakve laži koje svećenik nije shvaćao. Ispričao mu je da nikad nije spavao sa ženom, da je veliki vjernik koji se ispovijeda svaki tjedan, odlazi u crkvu, svakodnevno moli i mnogo drugih stvari koje nikad nije zapravo učinio. Svećenik mu je pružio oproštenje grijeha i dao mu posljednu pomast. Lihvari su znali da to nije istina i bilo im je jako smiješno kad su čuli za Ciappellettove laži svećeniku.

Ciappelletoo je nakon nekoliko dana umro, a svećenici su ga pokopali u svom samostanu. Zbog mišljenja da je bio veliki vjernik proglasili su ga svecem, a njihov ga narod i danas takvim smarta i štuje.

Trećeg dana u također prvoj noveli radnja se seli u Lamporecchio, ženski samostan. U tom je samostanu živio i starac Nuto koji je tamo bio zaposlen kao vrtlar. Međutim, nije bio zadovoljan svojom plaćom te je odlučio otići. Zadatak mu je bio pronaći novog vrtlara koji će ga moći zamijeniti. Za to je doznao mladić Masetto te je odlučio preuzeti taj posao. Dobio je ideju da se pravi nijem kako bi se obogatio i postao vrtlar u samostanu, što mu je i uspjelo.

Ubrzo nakon toga, časne sestre su se počele pitati kako bi bilo biti s muškarcem te da im nedostaje nježnosti i strasti. Kako je Masetto jedini dolazio u obzir, htjele su ga zavesti. Tome se on nije nimalo protivio pa je spavao sa svim časnim sestrama u samostanu. Potpuno se umorio od toga te je na kraju priznao sve. No, one su mislile da je čudo što je progovorio te je na kraju postao i nadstojnik samostana. Kada je glavarica samostana umorla, on se vratio kući, bogat i zadovoljan. Do kraja svog života on je uživao u svom bogatstvu i blagodatima koje dolaze s tim.

Petog dana deveta novela opisuje Federiga Alberigha, mladog, čestitog i poštenog mladića. On se, naime zaljubio u mladu plemkinju Giovannu koja njegovu ljubav nije prihvaćala. Iako se on trudio, nije mu htjela uzvratiti ljubav. Kako bi je osvojio, živio je rastrošno i uređivao se kako bi ga primijetila. Zbog toga osiromaši, izgubi sve što ima i ostane mu samo njegov sokol.

Zatim Giovanna ostane bez muža koji se razboli i naglo umre. Njoj ostane svo njegovo bogatsvo, a uskoro joj umire i sin. Sama, napuštena i usamljena odluči posjetiti Federiga. kako je ostao bez ičega, nije ju imao ničim ni ponuditi. Osim svojim sokolom, što je i napravio. Kad je ona to saznala, osjećaji su joj se promijenili. Zavoljela ga je, odlučila se udati za njega i učinila ga bogatim.

Zadnjeg, desetog dana radnja desete novele događa se na dvoru markiza Saluzza. On je, po naređenju svojih podanika, morao što prije naći ženu i oženiti je. Iako nije bio posebno zainteresiran, odabrao je mladu Griseldu, kći poznatog kmeta. S njom kasnije dobije i dvoje djece, no on i dalje nije siguran voli li ga ona uistinu.

Zato se dosjeti da bi je mogao provjeriti tako da odglumi da je dao da mu ubije djecu. Zatim, glumeći da je više ne voli, da mu je dosadila i voli drugu ženu, tjera je iz kuće i poziva svoju kći koja mu glumi novu ženu. Nakon što shvati da Griselda sve to podnosi i voli ga i dalje, zove je da se vrati kući i pokazuje joj njenu već odraslu djecu. Ona se vraća, a oni je primaju natrag s poštovanjem.

Bilješka o piscu

Giovanni Boccaccio rođen je u Parizu 16. lipnja 1313. godine. Školovao se u Napulju, a najveći dio života proveo je u Firenzi gdje je i započeo svoje stvaralaštvo. Započeo je pisanjem romana ”Filocolo”, a zatim su uslijedile poema ”Teseida” i spjev ”Filostrato”.

Kasnije piše i mnoge druge poeme, ekloge te djela s antičkom mitologijom. U svom posljednjem razdoblju stvaralaštva, najviše piše satire te djela na latinskom jeziku. Ostao je zapamćen i kao prvi dantist. Očaran Danteovim stvaralaštvom komentirao je prvih 17 pjevanja Danteovog ”Pakla”i napisao djelo ”Trattatello in laude di Dante”.

Bio je cijenjen i poznat, no svejedno nije bio potpuno zadovoljan svojim životom. 1362. godine doživljava duhovnu krizu te razmišlja da se odrekne pisanja i književnosti uopće. Razmišljao je o smrti, povlačio se u sebe te je zbog toga vjerojatno i obolio. Umro je u Certaldu 21. prosinca 1375. godine.

Vrijeme radnje: ljeto

Mjesto radnje: Ilijanska obala

Kratak sadržaj

Huckelberry Finn tipičan je dječak. Zaigran, veseo i nestašan, ne voli ići u školu i ne zna se pristojno ponašati. Pod skrbništvom je udovice Douglas i sestre Watson koje ga pokušavaju malo upristojiti i dovesti u red. Huck, međutim ima oca koji ima problema sa alkoholom, drzak je, grub i zao.

Otac Hucka zatvara u svoju kolibu, ne dopuštajući mu da izađe van. Huck se uskoro dosjeti kako bi mogao pobjeći te glumi svoju smrt. Odluči putovati po rijeci Mississippi, gdje sreće odbjeglog roba Jima gospođice Watson. Obojica odluče da putuju zajedno jer Jim pokušava prijeći rijeku i doći do Ohia, mjesta koje je slobodno za robove. Tamo se, naime, mogla kupiti sloboda, ne samo vlastita, već i za čitavu obitelj.

Ubrzo postanu dobri prijatelji. Kako su se trebali sami prehranjivati, jednog je dana Huck odlučio otići do grada po hranu, a usput i da sazna ponešto o vijestima iz grada. Prerušio se u djevojčicu kako ga nitko ne bi uspio prepoznati. Po gradu se proširila vijest da je Jim, odbjegli rob, ubio Hucka te je raspisana nagrada od tri stotine američkih dolara ukoliko ga tko pronađe. Huck se, čuvši to, hitno pokušava vratiti Jimu da ga obavijesti.

Međutim,  splav prevrne parni brod te se Huck nađe u okrilju obitelji Grangerford. Ubrzo se sprijatelji s Buckom, njihovim sinov njegovih godina. Obitelj Grangerford sukobljava se s obitelji Shepherdson, nakon mnogo godina međusobne svađe. Pogibaju svi članovi Grangerforda, uključujući i Bucka.

Huck se tada vraća k Jimu i oni nastavljaju svoj put. Na putu spašavaju dvojicu prevaranata te ih Jim odluči pozvati da putuju zajedno s njima. Huck ih se, znajući da su prevaranti i varalice pokuša riješiti, no uzalud. Razočaran je i ljut. Kad je Huck bio u potrazi za hranom, jedan od varalica prodao je Jima za četrdesetak dolara. Huck ga odluči spasiti te saznaje da je Jim zapravo prodan ujaku i ujni Toma Sawyera, njegovog prijatelja.

Pretvara se da je Tom kako bi uspio spasiti Jima, no tada dolazi pravi Tom Sawyer i njegova laž je otkrivena. Misleći da će se morati vratiti bez Jima, Huck se odluči vratiti. Tom mu ipak na kraju pomaže i oslobađaju Jima.

Jim razotkriva dvojicu prevaranata i oni su kažnjeni i istjerani iz grada. Usred pokušaja bijega, Toma ranjavanju u nogu te Jim i Huck umjesto da pobjegnu, ostaju s njim. Tada dolazi Tomova teta Polly i otkriva da je prije nekoliko mjeseci umrla gospođica Watson. Za Jima je to značilo da je napokon slobodan, a Huckovog su oca pronašli mrtvog te su se svi vratili su grad.

Bilješka o piscu

Mark Twain rođen je na Floridi, 30. studenog 1835. godine. Pohađa osnovnu školu u Hannibalu, dok nakon očeve smrti počinje raditi, najprije kao tiskar, a zatim i kao kormilar.

Većina njegovih djela pisana je 1870-ih i 1880-ih godina, kada je bio potaknut svojim rudarskim, a kasnije i novinarskih poslom.

Najviše uživa u pisanju romana, uglavnom satiričnih, ali piše i biografije pa i vlastitu autobiografiju koju je nakon njegove smrti objavila njegova tajnica. Mnogo je putovao pa su ta njegova putovanja utjecala na njegovo književno stvaralaštvo.

Jedan je od najvećih humorista i pisaca u američkoj, ali i svjetskoj književnosti. Umro je u Stormfieldu, 21. travnja 1919. godine.

Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća

Kratak sadržaj

Đuka Begović se nakon četiri godine provedene u zatvoru, vraća svojoj kući. Sve mu se činilo jednakim, baš kao onog dana kada je otišao. Uživao je promatrajući svoj zavičaj, a naročito je bio sretan što se vratio. Također je bio zadovoljan s time što je to jutro uspio izbjeći sve stanovnike svog mjesta jer bi ga samo odmjeravali i ispitivali o njegovom ocu. Naime, zbog svog je oca Đuka i završio u zatvoru jer ga je udario žaračem po glavi, nakon čega je otac preminuo.

Počeo se prisjećati svoje prošlosti. Njegova je obitelj oduvijek bila imućna. Majka mu je umrla kad je imao tek pet godina, a njegov je otac Šima bio vrlo lijen i odan piću i ženama. Iako to Đuku nikada nije zanimalo, bio je prisiljen biti stalna pratnja svome ocu. Otac je htio da Đuka bude nalik njemu. Nije mu dopuštao ni da ide u školu, smatrajući to nepotrebnim.

Tako se polako i Đuka počeo ponašati poput svog oca, nije radio, po cijele se dane samo izležavao i uživao u blagodatima svoga bogatstva. Za njega su žene postale samo trenutna zabava. Smatrao ih je sluškinjama i da se njima treba naređivati. Nakon što je Đuka navršio devetnaest godina, bilo je potrebno da se oženi. Čuo je da ima jedna mila, draga djevojka po imenu Marijica, a kako je bilo vrlo važno i neprihvatljivo biti bez žene, oženio ju je.

No, nije bio zadovoljan s njom. On je htio avanture, strastvene žene, a ne jadnu i mirnu Marijicu. Varao ju je, poigravao se s njom i mučio je. Zatim je otišao u vojsku na tri godine, a Marijica je za to vrijeme umrla. Kada se toga sjetio, bilo mu je jako krivo i žao. U vrijeme njihovog braka, mao je i avanturu sa birtašicom. Marijica je tada bila trudna, rodila mu kći Smilju, koju je nakon njene smrti, na neko vrijeme Đuka povjerio rodbini na čuvanje.

Zbog njegove afere s birtašicom, Šima je postao ljubomoran na svog sina. Posvađali su se, Šima je kući doveo neku nepoznatu ženu, a vratio je i Smilju. Prodao je i nekom Nijemcu komad zemlje, a kada je za to čuo Đuka, naljutio se i gadno su se posvađali. Usred svađe, Đuka je udario oca žaračem po glavi i na mjestu ga usmrtio.

Sjetio se kako je nekad bezbrižno jahao livadom, ali su se konji nakon nekog vremena umorili i stali. On, prepotentan i zao kakav je postao, stao ih je tući i psovati. Đuka se prisjećao samo loših stvari te se uopće nije mogao sjetiti nijedne dobre stvari koju je u životu napravio. Postalo mu je krivo. Žalio je zbog svojih postupaka, dosadila mu je i njegova kuća, postalo mu je svejedno. Čak su i seljani primijetili da se promijenio, neki su ga čak i smatrali ludim. No, njega je samo mučila njegova prošlost.

Također ga je baba Mara stalno dolazila gnjaviti za Smilju, kako se treba što prije udati i dati miraz. Đuka se razljutio i istjerao je van, govoreći da on nikome ništa ne treba dati.

Sve ga je više zamarala njegova prošlost, loša iskustva i sjećanja pa je jednog dana odlučio otići u crkvu. Čim je ušao, ljudi su odmah počeli šaputati i čuditi se. Odlučio je otići na proštenje, malo moliti te je smatrao da nema ničeg lošeg u tome. Smatrao je da to nije toliko teško, a i obećao je babi mari da će nakon proštenja prodati zemlju i udati Smilju.Tako je i napravio te se odmah osjećao bolje. No, ta sreća nije dugo potrajala.

Nakon nekog vremena opet se počeo zatvarati u sebe, iz kuće nije ni izlazio, a počeo je i piti. Razočarenje mu je postajalo sve veće, a stalno je mislio da novac u banci. Jjedne je večeri uzeo sav novac iz banke za Smiljin miraz te ga potrošio na piće i žene. Zabavljao se sa ciganima i prodao kuću. Izgubio je sve što je imao i postao sluga kod Andre Mijaljeva. Umjesto da mu bude žao i da se kaje, njemu je postalo svejedno. Nije žalio ni za novcem, ni za kućom, ni za čime. Nije više osjećao ništa.

Bilješka o piscu

Ivan Kozarac rođen je 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Potječe iz siromašne seljačke obitelji koja ge, iako teško školuje. Pohađa gimnaziju, ali samo dvije godine. Zbog velikog siromaštva, prisiljen je zaposliti se te radi kao pisarski vježbenik.

1903. godine oboli od tuberkuloze, no svejedno odlazi u vojsku. Nakon vojske odlazi u Zagreb gdje radi kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i redatelja. Umire od tuberkuloze u Vinkovcima, 16. studenog 1910. godine sa samo dvadeset i pet godina.

Ivan Kozarac bio je pisac koji je djelovao na skoro svim književnim područjima. Pisao je od romana, pa sve do pjesmama u kojima su najviše prevladavali slavonski motivi i pejzaž. Njegova su djela pisana slavenskom ikavicom, s obzirom da je pisao pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom. U svojim djelima također koristi mnogo turcizama i hungarizama.

Roman ”Đuka Begović” vrhunac je njegovog književnog stvaralaštva. Prepun je slavenizama, tuđica, stilskih sredstava i figura. Ne samo da se potpuno posvećuje unutarnjem opisu lika, već opisuje i tadašnju slavonsku tradiciju i običaje. Zbog svog talenta, svakako zaslužuje da ga i danas smatramo jednim od najznačajnijih pisaca 19. stoljeća.