Duh u močvari

Duh u močvari je pustolovno-kriminalistički roman u kojem se djeca žele izboriti za očuvanje prirode. U sebi ima dosta kriminalističkih elemenata znog toga što se spominju zločinci ili lovokradice, njihove žrtve te dječaci detektivi koji će pomoći u razotkrivanju zločinaca.

Glavna tema romana je ekološka jer se najviše govori o zaštiti prirode, kako pomoći svim bićima koja žive u prirodi… Radnja je smještena u rezervatu divljih ptica i životinja gdje se nalazi puno riječnih rukavaca, malih otoka, plodnih pašnjaka i velikog drveća.

Radnja se odvija zimi, a autor Anto Gardaš je namjerno prikazao najhladnije doba godine jer je smatrao da će cijeli roman zbog toga biti još uzbudljiviji i napetiji. Posebnu je pozornost posvetio opisima bijele prirode i snježnog pokrivača. Osim napetih situacija u romanu ima i puno humora.

Kratak sadržaj

Slijedi doček Nove godine u vikendici u malom mjestu Treskavcu. Profesor Leopold je odlučio upravo na tom mjestu proslaviti doček, a nakon što su s majkom završili sve pripreme, Miron i Melita pregledavaju čestitke koje su dobili, a među njima pronađu i onu od prijatelja Liptusa, koji ih poziva da zimske praznike provedu kod njega u Kopačevu. Otac im je dozvolio i tako su Melita i Miron nakon završetka škole krenuli prema Kopačkom ritu.

Lipton pravog imena Zoltan Varga preselio se s roditeljima iz Osijeka u starinsku kuću. Roditelji su mu radili u restoranu u neposrednoj blizini Kopačeva (otac je radio kao konobar, a majka je bila kuharica), pa su gosti odmah nakon dolaska bili obaviješteni da roditelji zbog posla neće biti kod kuće, zbog čega će se Liptus zajedno s prijateljima moći hraniti u restoranu “Zlatna udica” ili kod kuće ako odluče sami spremati hranu. U kući je ipak bilo dovoljno namirnica, a kuhati su znali Liptus i Melita.

Miron i Melita su bili oduševljeni gostoprimstvom, a pogotovo što je bilo puno snijega. Posebno ih je oduševljavao Liptusov otac Joszef, podrijetlom Mađar koji nije znao dobro hrvatski, ali je unatoč tome volio puno pričati i bilo mu je drago što mu sin ima toliko dobrih prijatelja. Majka je bila zadovoljna što se gosti dobro osjećaju.

Već je za vrijeme prvog objeda u restoranu bilo zanimljivo. Lovačko društvo je održalo godišnju skupštinu i organiziralo svečanu večeru kada je došlo do svađe između grubog lovca Levaya i lovočuvara Kovačevića. Levay je prigovorio Kovačeviću da prijatelj njegova nećaka previše jede, a koji se toliko pretrpao da je zaglavio između stola i klupe. Na iznenađenje dvoje djece nećak o kojem su govorili bio je mršavi član kojeg su zvali Bakalar, a prijatelj je bio debeljak Slanina. Obojica su bili na praznicima, a Slanini uopće nije bilo neugodno i bilo mu je drago što opet vidi Mirona i Melitu, iako ga je ona prije toga udarila nogom jer ju je nazvao štrkljonoga.

Iste večeri lovačko se društvo dogovorilo oko hranjenja divljači pogotovo jer je napadalo dosta snijega. Iz tog je razloga na određena mjesta trebalo dopremiti nascjeckanu repu, sijeno, sol, kukuruz i ostalo. U akciju su se uključila i djeca, pa tako Miron, Melita, Liptus, Slanina i Bakalar. Svako od njih je dobio drugi zadatak, Melita i Miron trebali su se pobrinuti za opskrbu hranilišta na dva otoka. Od Ištvana Farkaša su posudili čamac koji im je prvi dan pravio društvo kako bi im pokazao gdje treba dostaviti hranu. Usput im je pričao zanimljivosti o Kopačkom ritu te kako najveću opasnost predstavljaju lovokradice koje djeluju najviše po zimi.

Bakalar i Slanina su imali svoje područje koje su trebali opskrbiti hranom. Upravo je Slanina bio prvi koji je čuo da se pojavio lovokradica i krenuo se hvaliti kako će ga on i Bakalar uloviti, iako su dobili upozorenja da se radi o opasnom čovjeku koji ima pušku. Kada su Miron i Liptus krenuli drugi put na otok Melita je ostala kod kuće kako bi napravila palačinke. Nakon što su ostavili hranu, u blizini kolibe su primijetili tragove u snijegu te krvavi trag. Prateći trag naišli su na mrtvog srnjaka, stavili ga u čamac i odnijeli ostatak sijena u hranilište.

Kada su se vratili primijetili su da više nema čamca i da je to vjerojatno učinio lovokradica kako bi im se osvetio. Nisu se uspaničili jer su znali da će Melita poslati po pomoć kada se ne vrate na vrijeme, a tako je na kraju i bilo. Po dječake su došli Vučević i Melita, a pronašli su ih kako sjede pored vatre. Tada su od Vučetića saznali da su čamac ukrali Slanina i Bakalar, hvalili se kako su ukrali čamac lovokradice i da treba samo tići na otok kako bi ga priveli. Tada je Slanina pao u vodu, a Bakalar je imao mnogo posla da izlječi svog prijatelja. Obojica su se već vidjela u novinama, ali kada im je Miron objasnio čiji su čamac ukrali, raspoloženje se brzo rasplinulo.

U to su vrijeme opet krenule glasine da je viđen duh iz močvare, a uočila su ga dvojica dječaka dok su nosila hranu na hranilište, pa su pobjegla. Miron nije vjerovao u duhove i zato je odlučio razgledati otok ne bi li istražio što se događa. Krenuo je s Liptusom, a prije nego toga su nagovorili Melitu da ostane kod kuće.

Kada su ostavili hranu na otoku čuli su pucanj i potrčali prema mjestu odakle se čuo hitac. Tamo su pronašli grubog lovca Levaya krvave ruke. Pokušao je zaviti ruku, a Miron mu je htio dati čistu maramicu koju bi stavio umjesto krvave, ali Levy mu je rekao da čistu samo sveže preko one koja je već bila na njegovoj ruci. Izjavio je da ga je ranio lovokradica koji je nakon toga pobjegao i da ga je podsjetio na duha.

Cijeli događaj je zabrinuo Vučevića, predsjednika Lovačkog društva koji je zatražio pomoć dva policajca. Hranjenje se i dalje nastavlja kako životinje ne bi umrle od gladi, a Miron i Liptus iskoriste slobodno vrijeme kako bi posjetili bolesnog Slaninu, gdje je Miron odmah uočio djevojčicu Aranku. Nakon kratkog vremena razvile su se obostrane simpatije iako se djevojčici pokušavao svidjeti i Slanina, ali bez velikog uspjeha.

Na sljedećem putovanju prema hranilištu Miron i Liptus su uočili pijane fazane, koje lovokradice tako lakše hvataju. Miron je istražujući naišao na tajnu zemunicu, a umjesto da traži tajni ulaz požurio je prema Liptusu i Meliti kako bi što prije obavijestili Vučevića. Usput su naišli na ranjenu srnu koju su odmah stavili u čamac. Samo zbog Melitinih suza srna nije ubijena, nego joj je Farkaš uz pomoć daščica namjestio nogu. Liptus i Miron su bili sretni što je Melita zabavljena srnom, a imala je i pomoć Aranke. Nisu se morali brinuti o njoj nego pozabaviti događajima na hranilištu.

Miron i Liptus su se vratili do hranilišta i pronašli ulaz u zemunicu. Tamo su uočili zamke za divljač, stol, fenjere, sirovu kožu od ubijenih životinja, jelenske rogove… U zemunici se širio neugodan miris da je Liptus počeo povraćati ispod stola i u tom su trenutku čuli zvukove i primijetili duha. Baš kada su htjeli bježati, pronašli su dvije puške uz vrata, krenuli su van, ali vrata su bila zaključana. I dok su razmišljali kako da pobjegnu opet su čuli stopala i sakrili se pod stol.

Sakrili su se ispod stola gdje se nalazila smrdljiva koža, a na vratima se nije pojavio jedan nego dva duha. Bili su obučeni u bijele kabanice s kapuljačama preko glava. Uz sebe su imali ubijenu srnu, a kada su je spustili na pod počeli su se ismijavati lovcima koji hrane divljač dok ju oni cijelo vrijeme love i pritom odlično zarađuju od prodaje mesa. Miron i Liptus su iskoristili trenutak dok su su duhovi pokušali zapaliti fenjer i izletili van te brzo zaključali vrata.

Počeli su trčati i čuli kako je netko iza njih. Nije im bilo jasno kako su ona dvojica tako brzo izašla van, ali to su na kraju bili Bakalar i Slanina. Oni su isto htjeli uloviti lovokradicu, a kada su uočili duhove odmah su počeli bježati. Uspjeli su se vratiti u Kopačevo, a nakon što su se odmorili otišli su u lovački dom i tamo naišli na Vučevića te lovca Levaya sa zavojem. Sve su ispričali i odmah se zaputili zajedno s policajcima prema otoku i zemunici.

Nažalost kada su došli vrata su bila razvaljena sjekirom, puške su nestale, ali je zato ostala sva roba koju su lopovi prikupili. Na kraju je rješena tajna zahvaljujući Mironu i Liptusu. Dokazano je da su duhovi bili lovac Laszlo Levay i njegov rođak. Zarađivali su tako što su meso prodavali privatnim ugostiteljima. U lov su išli odjeveni u crne kabanice koje su imale i drugu bijelu stranu, kako bi izgledali kao duhovi. Levay je cijelo vrijeme glumio da je ranjen, a kada su ga pronašla dvojica dječaka brzo se riješio puške i kabanice, ruku je umočio u krv, zamotao ju i pravio se kao da je ranjen jer je lovio lovokradicu.

Miron ga je na kraju uspio otkriti jer na rukavu kaputa primijetio da nedostaje gumb, baš onakav kakav je našao kod ustrijeljene srne koju su im kasnije ukrali Bakalar i Slanina. Levay se unatoč svemu branio, ali dječaci su dokazali da su u pravu. Uspjeli su spasiti brojne životinje. Djeca su na kraju zajedno s Melitom, Slaninom i Bakalarom dobili medalje Lovačkog društva. Miron je dobio i lovački trofej na kojem su se nalazili rogovi srnjaka pričvršćeni na maloj dasci. Miron i Melita su se rastali od Liptusa obećavši kako će opet doći. Mironu je bilo najteže odvojiti se od Aranke, a Meliti od srne.

Vrsta djela: dječji kriminalistički roman

Vrijeme radnje: zima

Mjesto radnje: Kopačevo i Kopački rit

Likovi: Miron i Melita (poznati iz njegovih trilogija Ljubičasti plane, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda), Eukaliptus (Liptus – Varga Zoltan), predsjednik lovačkog društva Vučević, Bakalar, Slanina, Aranka i krivolovac Levay.

Bilješka o autoru

Anto Gardaš rođen je 1938. godine u Agićima, mjestu u blizini Dervente u Bosni i Hercegovini. Od malena je živio u Slavoniji pa je tako osnovnu školu završio Velimirovcima, a nakon čega je završio gimanziju u Našicama i pravni fakultet u Zagrebu.

Postao je poznat pisajući romane, priče i igrokaze za djecu te pjesme. Svaki njegov roman je bio maštovit, uzbudljiv i napet, a nije bilo važno je li se u tom trenutku pisalo o problemima ekologije, znanstvenoj fantastici ili povijesnim zbivanjima.

U raznim djelima se pojavljuju isti likovi kao što su Melita, Bakalar, Slanina, Miron, profesor Leopold, ali unatoč tome svako od tih djela se čita kao priča za sebe. Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se zbirke pjesama “Prvi suncokreti”, “Uvijek netko nekoga voli” te priče “Zvijezda u travi”, “Jež i zlatni potok” i “Damjanovo jezero”.

Među mlađim čitateljima ostao je najpozantiji po romanima: “Miron na tragu svetog grala”, “Duh u močvari”, “Tajna zelene pećine”, “Ljubičasti planet”, “Miron u Škripcu”, “Izum profesora Leopolda”…

Anto je pisao zanimljive priče jednostavnim jezikom, zbog čega je bio najviše bio popularan kod djece, kojima je bilo jednostavno čitati sve ono što je on pisao. Umro je 2004. godine u Osijeku.

Autor: S.Š.