Riječ dijalog u svakodnevnom govoru znači razgovor između dvije ili više osoba, za razliku od monologa koji označava govor samo jedne osobe. U književnosti se dijalogom smatra literarna forma kojom se ispoljava konverzacija, razgovor ili neki drugi vid komunikacije između dvije osobe ili više ljudi. Ta konverzacija može biti govorna ili pisana.
potreba dijaloga se u književnosti prvi put spominje kod Sofista, grčkih filozofa koji su još u 4. ili 5. godini prije Krista raspravljali o antropološkim i filozofskim problemima čovjeka. Oni su u raspravama o problemima, koji su se vodili u vidu dijaloga, dolazili do zaključaka i teorija problematika o kojima su razmišljali. Ovakvu formu rasprava nazivali su dijalektikom. Ali pravi, literarni zapis dijaloga pronalazimo u Platonovim djelima koji je pisao o dijalozima sa Sokratom. To se smatra prvim vrhuncem dijalektike.
Dijalog se još može definirati i kao literarno sredstvo. U književnim djelima, posebice u dramama, preko dijaloga se razvija radnja djela i karakteriziraju se likovi. Dijaloge pronalazimo čak i u lirskoj poeziji, gdje se upotrebljava u formi prepričavanja, a često je pronalazimo u baladama.
Dijalog možemo pronaći u više formi. U epici, pretežito u romanima, dijalozi se ostvaruju putem razgovora. U drami dijalog vidimo kao tekst podijeljen na više uloga tj. u njega je uključen veći broj govornika. U antičkoj književnosti, posebice kod Platona, dijalog se ostvaruje u formi filozofske diskusije. Ta diskusija nastaje kada likovi nameću različite poglede na jedan problem, pa se njihova iskustva smjenjuju jedan za drugim.
Dijalog dolazi od grčke riječi dialogos, a znači razgovor. Primjer dijaloga prikazat ćemo na odlomku romana “Posljednji Stipančići” Vjenceslava Novaka:
” – On čeka, dušice, dok ne ozdraviš – reče sa strahom gospođa Valpurga.
– I on? Dakle dok ozdravim, a sada… zar mu sada nijesam ništa?
– Doći će on najednom, kako ne bi?
– Doći će, da… možda na moj sprovod… a bog zna hoće li i to!”
Odgovori