Crveno i crno roman je francuskog autora Marie-Henri Beyle Stendhala koji je objavljen 1830. godine i podijeljen u dva dijela.
Inspiracija za pisanje autoru je bilo društvo u kojemu je i on sam živio, a to je francusko društvo nakon pada Napoleona. Mladima je uskraćeno otvoreno izražavanje mišljenja jer se strahuje kako bi tako mogla započeti nova revolucija. Oni kojima je omogućen uspjeh u životu su plemstvo i svećenstvo, dok ostali imaju malu ili nikakvu priliku za napredovanje. Upravo je to slika društva kakvu nam autor i prikazuje u romanu.
Poneki detalji života glavnoga lika u djelu mogu se povezati i s autorovim životom. I sam je Stendhal imao poprilično hladan odnos s ocem, a u mladosti, kada je otišao u školu u Pariz, razočarao se onime što je tamo vidio. Nedostatak prirodnih ljepota i lica ljudi koji ga okružuju, ali ga ne poznaju, uzrokovali su to razočaranje.
U samom podnaslovu knjige, kronika XIX. stoljeća, nalazi se opis onoga što je fokus samoga romana: opis stanja u Francuskoj i francuskoga društva 19. stoljeća.
Na početku većine poglavlja nalaze se citati drugih autora koji nagovještavaju atmosferu ili temu nadolazećeg poglavlja.
Sam naslov može se objasniti na nekoliko načina. Julien se cijeloga svoga života divio Napoleonu, no još je u mladosti shvatio kako nakon pada Napoleona neće steći toliku moć u životu ako ode u vojsku, koliku će steći ako se okrene svećeničkom pozivu. To je prvo moguće objašnjenje naziva Crveno i crno; naime, vojnici su u vrijeme Napoleona nosili crvene uniforme, a svećeničke haljine su bile crne.
Drugo moguće objašnjenje jest da su crvena i crna boje ruleta, igre u kojoj se igra na sve ili ništa. U svojoj životnoj priči, Julien gubi sve, odnosno na kraju mu ne preostaje ništa – izgubi čak i život.
Treće je moguće objašnjenje u simbolici samih boja. Crvena je boja strasti i ljubavi, a crna boja predstavlja odricanje od životnih radosti u svrhu svećeničkog poziva. Julien kao lik podijeljen je upravo između te dvije krajnosti.
Unutar radnje, napisane u 3. licu, nalaze se i autorovi komentari na opisane događaje i stanje društva, koji su napisani u 1. licu. Primjerice, kada opisuje osjećaje gospođice Matilde, pripadnice visokoga društva u romanu, autor u zagradi navodi ispriku u kojoj govori kako osjećaje koji unizuju Matildin karakter nikako ne pripisuje stvarnim pripadnicama francuskoga društva, jer njima ne nedostaje razboritosti.
U tom dijelu teksta osjeća se ironija i kritika samoga društva koje je do te mjere izvještačeno da bi opisivanje takve ličnosti na način na koji autor opisuje gospođicu Matildu moglo naškoditi samom autoru.
Opisano društvo polarizirano je; dvije su krajnosti – liberali i monarhisti. Zgodan prikaz društva u malome u knjizi se nalazi u dijelu kada Julien prisustvuje raspravi u poštanskim kolima za svoga prvoga putovanja u Pariz.
U poštanskim kolima s njim se nalaze još dva putnika koji se upuštaju u razgovor o politici. Jedan od njih dvojice bježi od groznoga života kojim živi u provinciji, a njegova prijatelja zanima što ga tjera iz njegove provincije.
Čovjek mu daje odgovor kako se maknuo iz Pariza kako više ne bi morao sudjelovati u politici, no od politike nije mogao pobjeći ni u provinciji. Čak i kada je sve što je želio bilo da učini dobro djelo i da siromasima nešto novca, od njega se tražilo da te novce da pobožnim društvima, a kada je rekao da to nije ono što bi on želio, napadnut je uvredama.
Društvo kakvo je prikazano u romanu zaokupljeno je besmislenim političkim previranjima i usavršavanjem svoga licemjerja kako bi se predstavilo točno onako kako treba i kome treba kako bi se pojedinac probio na društvenoj ljestvici.
Takav izvještačen život, kako vidimo na primjeru gospođice Matilde, uskraćuje čovjeku svaku strast i iskrenu emociju te dovodi do beskrajne dosade, pohlepe i zlobe.
Pregaziti drugog čovjeka kako bi se pojedinac popeo korak više na društvenoj ljestvici nije neuobičajeno niti se na to gleda kao na što loše; reklo bi se čak da se takvo što smatra znakom spretnosti i vrline, jer svaki onaj koji se uspije probiti na društvenoj ljestvici, bez obzira na sredstva, drugima postaje uzor.
Jedini način da čovjek pobjegne od siromaštva i izrabljivanja od strane onih koji su od njega moćniji, jest da se i on sam posluži sredstvima potrebnim da pridobije moć u društvu. To dovodi do toga da plemenite duše žrtvuju svoju plemenitost i iskrenost kako bi postigle moć, što ih na kraju može voditi u propast, kao što vidimo na primjeru glavnoga lika, Juliena Sorela.
Vrsta djela: povijesni i psihološki roman, može biti određeno i kao bildungsroman budući da prati formiranje osobnosti glavnoga lika kroz njegovo odrastanje i život.
Mjesto radnje: Francuska: gradić Verrières u pokrajini Franche-Comté, seoce Vergy, mjesto Bray-le-Haut, Besançon, Pariz; London; Strasbourg.
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Tema djela: životni put i razvoj glavnoga lika Juliena Sorela.
Ideja djela: kritika francuskoga društva 19. stoljeća; izvještačenost i licemjerstvo društva pojedinca mogu odvesti u propast
Kratak sadržaj
Prvi dio
Na početku djela upoznajemo francuski gradić Verrières, jedan od najljepših u pokrajini Franche-Comté. Načelnik Verrièresa je gospodin Rênal. Njegova je kuća od klesana kamena izvor poštovanja za susjede. Dio vrta otkupio je od čiče Sorela, koji je tada svoju pilanu morao premjestiti na ulaz u grad, uz obalu rijeke Doubs. Za to je načelnik pozamašno platio.
“Jedne nedjelje prije četiri godine, vraćajući se u načelničkoj odori iz crkve, gospodin de Rênal primijetio je izdaleka kako se stari Sorel, okružen trojicom svojih sinova, smiješi gledajući ga. Taj je smiješak probudio u duši gospodina načelnika kobnu sumnju; otada on misli da je mogao jeftinije postići onu zamjenu.”
Ugled načelnika raste jer je dao sagraditi potporni zid na javnom šetalištu u gradiću, Šetalištu vjernosti. Jednog je dana načelnik šetao tim šetalištem sa svojom ženom, ljutito joj govoreći o gospodinu Appertu koji je dva dana prije došao iz Pariza kako bi pregledao verrièrski zatvor, ubožnicu i bolnicu. Smatra kako je gospodin Appert isključivo zbog toga došao da njega. I ostale glavne posjednike toga mjesta zaspe prijekorima.
Gospodin Appert se, stigavši iz Pariza s pismom markiza de La Mole, najbogatijeg posjednika pokrajine i pera Francuske, uputio župniku Verrièresa, župniku Chélanu.
“Treba znati da je župnik u Verriéresu, kojemu je bilo već osamdeset godina, ali u kojega je, zahvaljujući zraku tamošnjih brda, bilo čelično zdravlje i karakter, imao pravo u svako doba posjetiti zatvor, bolnicu, pa i ubožnicu.”
Pročitavši pismo markiza, župnik pristaje gospodina Apperta povesti u pregled zatvora, bolnice i ubožnice, ali uz uputu da u nazočnosti tamničara i nadzornika ubožnice ne izražava svoje mišljenje o onome što će vidjeti.
Tamničar ih je zbog prava župnika da u bilo koje vrijeme dođe u obilazak prisiljen pustiti unutra, iako je po oružniku dobio prefektovu zabranu da pusti gospodina Apperta u zatvor. Dva dana nakon toga događaja ujutro gospodin de Rênal i ravnatelj ubožnice, gospodin Valenod, odlaze župniku i izražavaju mu svoje nezadovoljstvo. Župnik im govori neka ga onda otpuste; on se u svojoj službi ne bogati, pa se stoga i ne plaši da je izgubi.
“- Dobro gospodo, otpustite me – povikao je stari župnik drhtavim glasom. – Ja ću svejedno ostati u ovom kraju. Poznato je da sam prije četrdeset osam godina naslijedio zemljište koje mi donosi 800 livri; živjet ću od toga prihoda. Ja se u ovoj službi ne bogatim, gospodo, pa se možda baš i stoga ne plašim toliko da je izgubim.”
Uskoro, razgovor gospodina de Rênala i gospođe de Rênal prelazi na novu temu. Naime, on želi zaposliti kućnog učitelja za njihovu trojicu sinova. Za taj je posao odredio Sorela, sina vlasnika pilane.
“To je neki mladi svećenik ili tako nešto, dobar latinac, i djeca će u njega mnogo naučiti, jer je, kako reče župnik, čvrsta značaja. Davat ću mu 300 franaka i hranu.”
Gospođa de Rênal primjećuje kako bi im ga gospodin Valenod mogao preoteti. Tada gospodin de Rênal donosi konačnu odluku da ga zaposli.
Načelnik odlazi Sorelu kako bi mu ponudio da uzme njegova sina za odgojitelja svoje djece. Čiča Sorel pristaje na ponuđenu cijenu, uz dodatak odijela za svoga sina. Odgovara da se mora najprije s njime dogovoriti. Ode potražiti svoga najmlađeg sina, Juliena. Pronalazi ga kako čita knjigu umjesto da pazi na pilu. Zato ga otac udara.
Čiča Sorel optužuje Juliena da je gledao ili pričao s gospođom de Rênal, ali on to poriče. Čiča odlučuje da je ipak najbolje da se Juliena riješi te mu govori o ponudi gospodina de Rênala. No, Julien odgovara kako ne želi biti sluga.
Dok njegov otac razgovara s drugom dvojicom sinova o dobivenoj ponudi, Julien razmišlja kako će radije umrijeti nego jesti sa služinčadi. Navečer odlazi na poduku iz teologije k župniku Chélanu.
Smatrajući da o njemu ovisi njegova sudbina, naučio je napamet Novi zavjet na latinskom jeziku. Ne govori mu ništa o prijedlogu svoga oca, misleći da se možda radi o zamci.
Sutradan gospodin de Rênal rano ujutro pošalje po starog Sorela. Služeći se laži da bi drugdje više dobili, čiča Sorel povećava njegovu plaću na četiri stotine franaka.
Kada se vratio kući, Juliena tamo ne nalazi – on se, naime, iskrao usred noći kako bi na sigurno mjesto spremio svoje knjige i svoj križ Legije časti, koji je dobio od starog kirurga kod kojega je prije njegove smrti odlazio na poduke iz latinskog.
Kada je došao natrag, otac ga tjera gospodinu de Rênalu. Julien prvo odlazi u crkvu, a zatim nastavlja svoj put prema domu gospodina de Rênala. Bio je uplašen, ali nije bio jedini. I gospođa de Rênal bila je u strahu.
“Krajnja se plašljivost gospođe de Rênal usplahirila pri pomisli na tog stranca koji će se po svojoj dužnosti neprestano nalaziti između nje i njezine djece.”
Kada uoči Juliena pred ulazom u vrt, njegov joj pogled izgleda blago. Njegovo je lice blijedo i uplakano. Upita ga što želi, a on, zapanjen njezinom ljepotom odgovara kako je došao da bude odgojitelj tek kada ona ponovi svoje pitanje. Ona traži od njega da joj obeća da će biti dobar prema njezinoj djeci i pušta ga unutra.
Julien daje gospođi de Rênal obećanje da nikada neće tući njezinu djecu i usuđuje se poljubiti njezinu ruku uzrokujući njezino negodovanje. Uskoro iz radne sobe izlazi gospodin de Rênal te mu daje salonski kaput koji odijeva dok ne dobije novo odijelo te odlazi s Julienom k trgovcu suknom. Julien se vraća odjeven u crno odijelo.
Zatim upoznaje djecu te im govori kako je došao da bi ih podučavao latinski. Daje djeci knjigu Novoga zavjeta i govori im neka otvore nasumice i kažu mu prvu riječ stavka, a on će nastaviti napamet govoriti na latinskom dok ga ne zaustave. Dok je recitirao, došli su gospodin Valenod i gospodin Charcot de Maugiron, potprefekt okruga.
“Ta je scena osigurala Julienu naslov gospodina; ni sama se služinčad nije usuđivala uskratiti mu ga.”
Bojeći se da mu ga tko ne preotme, gospodin de Rênal nudi Julienu potpisivanje ugovora na dvije godine, no Julien odbija.
“- Ne, gospodine – odgovori hladno Julien. – kad biste vi zaželjeli da me otpustite, ja bih bio prisiljen otići. Ugovor koji veže samo mene , a vas ni na što ne obvezuje, nije ravnopravan, i ja ga odbijam.”
Njegovo siromaštvo gospođu de Rênal često bi dirnulo do suza te ju je jednoga dana Julien našao uplakanu. Ona mu govori neka pozove djecu te s djecom odlaze u šetnju. Tada ga je prvi put oslovila s “prijatelju moj”, kako je inače oslovljavala i svog muža. Pri kraju šetnje Julien je primijetio da je pocrvenjela.
Nudi mu nekoliko zlatnika da se opskrbi rubljem, ali ga upozorava da o tome ne govori svome mužu. No, on odbija skrivati od gospodina de Rênala bilo što u vezi sa svojim novcem, govoreći kako je malen, ali ne i nizak. Ona o tome priča svome mužu koji je duboko povrijeđen što je dopustila da je odbije jedan sluga. Odlučuje reći Julienu o tome nekoliko riječi i dati mu sto franaka.
Gospođa de Rênal osjeća grižnju savjesti što će Julien biti ponižen, no Julien ne pokazuje da je osramoćen. Govori samo kako je zadovoljan što je dobio sto franaka. Nakon toga, usprkos tome što je on na lošem glasu zbog svog liberalizma, gospođa de Rênal odlazi verrièrskome knjižaru te za deset zlatnika kupuje knjige za svoje sinove.
Julien, iznenađen mnoštvom knjiga koje je vidio kod knjižara, razmišlja kako da nabavi neke od njih. Govori gospodinu de Rênalu kako bi knjige koristile za poduku njegovih sinova i kako bi kod knjižara trebalo pretplatiti zadnjeg od njegovih slugu, kako se ni načelnikovo ni njegovo ime ne bi našlo na popisu jednog knjižara liberala.
Gospodin de Rênal osjeća divljenje zbog Julienove snalažljivosti. No, nije tako snalažljiv u razgovorima s gospođom de Rênal.
“I mada je provodio život uz gospođu de Rênal, među njima bi onoga časa kad bi ostali sami zavladao neki čudnovati tajac.”
Nazori koje je preuzeo iz priča majora kirurga o visokome društvu tjerali su ga da zbog toga osjeća sram. Trudio se, no nije znao kako razgovarati s njom. Njoj je pak pružalo užitak kada bi on govorio bez razmišljanja, rastresen.
“Kako je prijatelji njihove kuće nisu mnogo razmazili novim i sjajnim mislima, ona je veoma uživala u bljesku Julienova duha.”
Sobarica gospođe de Rênal, Eliza, na ispovijedi kod župnika Chélana priznaje svoju namjeru da se uda za Juliena. No, Julien župniku odlučno daje odgovor kako mu ta ponuda ne odgovara.
Župnik ga upozorava kako se nada da se radi samo o snazi njegova svećeničkog poziva, a ne o dodvoravanju moćnim ljudima, jer će si time osigurati jedino vječnu propast. U njegovoj brizi Julien prepoznaje ljubav; to je prvi put u njegovu životu da je osjetio da ga netko voli.
Kada Eliza gospođi de Rênal progovori o svojoj udaji, gospođa de Rênal oboli. Konačno se zapita radi li se o tome da ona ljubi Juliena, no iscrpljena svime što je osjećala ne osjeti grižnju savjesti.
U proljeće se obitelj seli u Vergy. Tamo gospođa de Rênal, Julien i djeca uživaju u trčanju po voćnjaku i hvatanju leptira, u čemu Julien i gospođa de Rênal konačno pronalaze predmet za razgovor. Večeri su u društvu prijateljice gospođe de Rênal, gospođe Derville, provodili pod golemom lipom nekoliko koraka od kuće. Julien slučajno dodiruje ruku gospođe de Rênal, a ona je izmiče, te on čvrsto odlučuje da je sada njegova dužnost da ona svoju ruku ostavi u njegovoj. To mu i uspijeva sljedeće večeri.
“Njegova je duša bila presretna ne zbog toga što je ljubio gospođu de Rênal, nego zato što je prestalo to strašno mučenje.”
No, gospođa de Rênal osjeća da ga ljubi. Zaokupljen novim događajima, Julien cijelog sljedećeg jutra nije s djecom, zbog čega se gospodin de Rênal naljuti.
Nakon toga, u šetnji s gospođama, Julien saznaje da će gospodin de Rênal obnoviti sve slamnjače u kući te ga obuzima strah i moli gospođu de Rênal da iz njegove sobe ukloni sliku koja se nalazi u maloj crnoj kutiji, ali da ne pogleda sliku.
Gospođa pristaje, ali je potresena mišlju da se radi o slici neke druge žene koju Julien ljubi, ne znajući da se radi o slici Napoleona, što je u kući gospodin de Rênala iz političkih razloga neprihvatljivo.
“Sav bi moj ugled bio srušen i uništen u jednom času!”
Još uvijek potresen prigovorima gospodina de Rênala zbog toga što jutro nije proveo s djecom, Julien mu se obraća dajući mu do znanja kako je uvrijeđen što unatoč očitom napretku djece dobiva takve prigovore, dodajući kako zna kamo će otići kada ode od njih.
U strahu da će otići kod gospodina Valenoda i tako oštetiti njegov ugled, gospodin de Rênal dodatno mu povisuje plaću. Zatim odlazi, govoreći kako ide župniku Chélanu. Kada dođe u Verrières, susretne gospodina Valenoda, kojemu ispriča povišenje svoje plaće. Kada se Julien vratio, njihovoj večeri u vrtu pridružuje se i gospodin de Rênal, a Julien, da bi mu se narugao, obaspe ruku gospođe de Rênal poljupcima u njegovu prisustvu.
Gospodin de Rênal, zaokupljen govorom o politici, ništa ne primjećuje. Juliena je zanijela moć gospođine ljepote, no osjećaj koji njega obuzima je zadovoljstvo, a ne ljubav. U želji da odnese još jednu pobjedu nad gospodinom de Rênalom, odluči tražiti tri dana dopusta da bi otišao posjetiti svoga prijatelja Fouquéa. Gospođu de Rênal strašno muče nove brige; dosjetila se riječi preljub.
“Budućnost joj se prikazala u najcrnjim bojama. Vidjela je sebe kao propalu ženu.”
Zatečen hladnoćom koju mu iznenada pokazuje gospođa de Rênal, Julien odlazi na trodnevni dopust svome prijatelju. Prvo provodi dan u špilji na vrhu planine sanjareći. Kada dođe Fouquéu, on mu daje ponudu; budući da Julien sada poznaje lukavstvo visokoga društva, mogao bi ići na dražbe i pomoći mu u vođenju knjiga, a zarada koju dobiva trgovanjem drvom omogućila bi mu da Juliena plati šest tisuća, ili barem tri tisuće franaka. No, Julien pronalazi razlog da odbije ponudu. Ne želi izgubiti toliko vremena na takav posao, već želi stvoriti sebi ime.
Kada se vratio u Vergy, primjećuje koliko ga gospođa de Rênal ljubi. Zaključuje kako je njegova dužnost da joj bude ljubavnik.
Fouquéova ponuda je pomutila Julienovu sreću, jer je poljuljala njegovu vjeru u vlastiti čvrsti karakter. Nada se da će mu potajno ljubakanje s gospođom rastresti misli. No, nije istinski toliko bahat koliko su bahate njegove riječi.
Ljepota njenih haljina plaši ga. Smišlja plan kako se prema njoj odnositi, no u svome planu nije mogao predvidjeti njezine riječi, te njegovi odgovori postaju nespretni, a radnje nesmotrene, što gospođu de Rênal u nekoliko situacija stavlja u neugodan položaj.
Jednoga dana najavljuje gospođi de Rênal da će u dva sata ujutro doći u njezinu sobu te, usprkos njezinom negodovanju, to i čini.
“Nekoliko sati kasnije, kad je Julien izlazio iz sobe gospođe de Rênal, moglo se, u stilu romana, reći da više nije imao što željeti.”
Smatra da je njegova dužnost odigrati svoju ulogu ljubavnika do kraja.
“Umjesto da obraća pozornost na zanos koji je pobuđivao i na grižnju savjesti koja je još pojačavala žar tog zanosa, njemu je neprestano lebdjela pred očima misao na njegovu dužnost. Bojao se strašne grižnje savjesti i vječnog osjećaja smiješnosti ako se udalji od idealnog uzora kojega se odlučio držati.”
Julien osjeća divljenje prema ljepoti gospođe de Rênal, ali osjećaji koje za nju veže ne mogu se još nazvati ljubavlju; on je zadovoljan što je s tako lijepom ženom iz osjećaja častoljublja. Razvija prema njoj i osjećaj zahvalnosti jer je putem njezinih objašnjavanja neposredno upoznao društvo svoga vremena i razumio događanja u Verrièresu. Tako njegovi osjećaji polako prelaze iz častoljublja u ljubav.
U Verrières dolazi oružnik donoseći vijest da će iduće nedjelje u posjet gradu doći kralj. Gospođa de Rênal uređuje da Julien jaše u počasnoj gardi. Kralj će posjetiti i moći sv. Klementa u Bray-le-Hautu, obližnjem mjestu.
Budući da s kraljem dolazi i markiz de La Mole, koji već trideset godina poznaje župnika Chélana, gospodin de Rênal uređuje da župnik Chélan bude nazočan svečanosti, unatoč negodovanju novoga župnika, gospodina Maslona. Kada je počasna garda počela defilirati, građani prepoznaju u Julienu tesarova sina i počinju negodovati i grditi načelnika.
” – Što! Zar se on zato što je taj bijedni radnik prerušen u svećenika odgojitelj njegovih sinova, drznuo imenovati ga počasnim gardistom, i to na uštrb gospode te i te, bogatih tvorničara?”
Nakon toga Julien sa župnikom Chélanom odlazi mladom biskupu iz Agdea, no nisu ga mogli pronaći. Julien ga odlazi tražiti i pronalazi ga u jednoj dvorani. Uspjeh toga mladoga čovjeka očarava Juliena. Nakon svečanosti, kralj u pratnji kanonika odlazi pokloniti se svetim moćima. Taj događaj iskreno dirne Juliena.
Nakon kraljeva pohoda Verrièresu, obitelj de Rênal vraća se u Vergy. Uskoro nakon toga najmlađi dječak, Stanislas-Xavier, dobije groznicu. Gospođa de Rênal osjeća da je to njezina kazna zbog preljuba.
“Gospođu de Rênal odjednom spopadne strašna grižnja savjesti. Po prvi put stade ona sebe dosljedno prekoravati zbog svoje ljubavi; činilo se da je, kao nekim čudom, shvatila u kakav je strašan grijeh zapala.”
Zato tjera Juliena od sebe, a svi ti događaji u Julienu bude osjećaje istinske ljubavi prema njoj. Julien toga dječaka voli te se također želi kazniti. Stoga odlazi provesti vrijeme u osami, no već za dva dana gospođa de Rênal šalje mu poziv da se vrati, u strahu da bez njega neće moći izdržati i da će sve priznati svome mužu.
Stanislas-Xavier se počinje oporavljati, ali gospođa de Rênal i dalje osjeća silan strah. Ovaj je događaj izmijenio prirodu osjećaja koje su Julien i gospođa de Rênal gajili jedno za drugo.
“Njihova je sreća odsada bila sreća neke mnogo više vrste; plamen koji ih je proždirao bio je snažniji.”
Gospođica Eliza, sobarica gospođe de Rênal, zamrzila je Juliena shvativši što se događa. Kada je otišla u Verrières, ispričala je gospodinu Valenodu što se događa. To je povrijedilo njegovo samoljublje; on je i sam dugo udvarao gospođi de Rênal. Već te večeri gospodin de Rênal prima anonimno pismo koje ga obavještava o onome što se događa. Julien je vidio načelnika dok je čitao to pismo.
“Julien je vidio kako je on čitajući to pismo napisano na plavkastom papiru problijedio i ljutito ga pogledao.”
Zaključivši što bi mogao biti sadržaj toga pisma, on o tome obavještava gospođu de Rênal, a ona smišlja plan. Prije nego on njoj išta kaže, ona će reći mužu da je primila anonimno pismo i uvjeriti ga kako im se to zasigurno netko želi narugati te kako pismo vjerojatno stiže od gospodina Valenoda.
Julien će na neko vrijeme otići u Verrières. Na molbu gospođe de Rênal, Julien sastavlja za nju anonimno pismo od riječi izrezanih iz knjige na plavkastom papiru gospodina Valenoda koji gospođa ima od prije. Ona zatim provodi svoj plan u djelo, i muž joj povjeruje, a Julien odlazi u Verrières.
Tamo je pozvan na ručak kod gospodina Valenoda, na kojemu se pojavljuju brojni pripadnici visokoga društva. Julien je zgađen bezobzirnošću koju pokazuju prema kažnjenicima koji tamo žive – dok se oni goste, kažnjenicima zabranjuju čak i pjesmu koja bi im pomogla rastresti misli.
“To je bilo previše za Juliena; on je, naime, već bio poprimio ponašanje svog staleža, ali još nije bio stekao njegovu bešćutnost. Usprkos licemjerju kojim se tako često služio, osjeti kako mu krupna suza klizi niz obraz.”
Nitko nije primijetio njegovo neprimjereno ganuće i uskoro se kreću raspitivati o njegovu poznavanju Novoga zavjeta. Društvo okupljeno na ručku ostaje zadivljeno Julienom. Po nalogu gospođe de Rênal za svoga boravka u Verrièresu bio je nazočan na nekoliko takvih objeda i posjećivao svoga oca, te se uskoro našao na dobrom glasu.
Jednoga ga je dana posjetila i gospođa de Rênal. Toplinu odnosa Juliena s gospođom de Rênal i njezinom djecom poremeti ulazak gospodina de Rênal, i on to osjeti.
” – Kako vidim – reče on ulazeći, glasom koji je htio uliti štovanje – ja sam u svojoj obitelji suvišan.”
Ubrzo nakon toga, svi se vraćaju u Vergy. Gospodin i gospođa de Rênal daju u zakup jednu veliku i staru kuću, i to za samo tri stotine i trideset franaka gospodinu Saint-Giraudu, nakon čega je načelnik vrlo loše raspoložen.
Raspoloženje popravlja neočekivan posjet signora Geronima, kojega je k njima poslao gospodin vitez de Beauvaissis, načelnikov rođak i Geronimov dobri prijatelj. Signor Geronimo je slavan pjevač te se raspoloženje u kući vidno popravlja. Dolazi zima, što znači da se obitelj vraća u Verrières.
Gospođica Eliza otišla se ispovjediti i župniku Chélanu i novom župniku kako bi obojici ispričala o Julienovoj ljubavi. Nakon toga župnik Chélan šalje po Juliena i govori mu neka u roku od tri dana ode ili u sjemenište u Besançon ili svome prijatelju Fouquéu, ali neka se godinu dana ne vraća u Verrières.
Julien odlazi razgovarati s gospođom de Rênal, koja s mukom zadržava suze. Govori joj kako će otići, ali će ju nakon tri dana doći posjetiti. Nakon njegova posjeta, njihov rastanak je bolan.
“Kad je pred zoru došao čas rastanka, suze gospođe de Rênal su posve presušile.”
Julien odlazi u sjemenište u Besançon. Pri dolasku u grad prvo ulazi u jednu kavanu, gdje je očaran ljepotom gospođice koja tamo radi, Amande, te oni dogovaraju znakove kojima će si pokazivati ljubav unatoč Julienovoj obavezi prema sjemeništu i svećeničkom zvanju.
Uskoro dolazi gospodin koji ga izazovno pogleda, a Julien zaključuje kako je to njezin ljubavnik. Amanda ga tjera iz kavane prije nego među njima izbije svađa.
Nakon ovoga, Julien stiže u sjemenište. Tamo odlazi govoriti s opatom Pirardom, a od straha se u jednom trenu sruši, no primljen je u sjemenište i dobiva svoju vlastitu sobu.
Ne zna kako se ponašati u ovoj situaciji, te je bio prvi u različitim predmetima koji se izučavaju u sjemeništu, ne znajući da time ne ostavlja toliko dobar dojam.
“Od Voltaireova vremena, od vremena vlade dvaju domova – što je zapravo samo znak nepovjerenja i osobnog provjeravanja – Crkva je u Francuskoj, čini se, shvatila da su knjige njezini pravi neprijatelji. Pokornost srca, to je u njezinim očima najvažnije.”
Učeći stvari svećeniku korisne, ali njemu nezanimljive, osjeća da ga je cijeli svijet zaboravio. No, ne zna da opat Pirard prima pisma gospođe de Rênal koja mu ne pokazuje, a koja su puna strasti, sve dok jednoga dana nije primio i pismo koje je bilo oproštaj zauvijek. Fouqué mu dolazi u posjet te ga izvješćuje o novostima u Verrièresu.
Jednoga ga dana opat Pirard poziva na razgovor jer je saznao za njegove dogovore s gospođicom Amandom. Julien uspijeva smisliti priču kojom se opravdava, no shvaća kako se za taj događaj saznalo tako što su pretražili njegove stvari te je zahvalan što je nikada nije otišao pohoditi.
Julien se nije dobro uklapao u sjemeništu, zahvaljujući svojoj sklonosti da misli.
“Njegovi su kolege, razmišljajući o njemu, pronašli konačno jednu jedinu riječ da izraze sav užas koji im je ulijevao: nazvaše ga Martin Luther.”
Zato se Julien pokušavao prikazati skromnim i glupim, ali samo je opat Chas-Bernard, ravnatelj ceremonije u katedrali, iskorištavao njegovu spremnost da tobože svemu vjeruje. Jednoga ga dana opat Pirard poziva i obavještava ga kako opat Chas-Bernard treba njegovu pomoć pri ukrašavanju katedrale za sutrašnji blagdan Tijelova.
Julien pokaže veliku spretnost u tome poslu. Za vrijeme svečanosti u čast blagdana, Juliena obuzimaju sanjarenja. U jednome trenutku, ugleda dvije žene, a jedna, opazivši ga, vrisne i sruši se. Julien shvaća da su to gospođa Dervile i gospođa de Rênal. Gospođa Derville govori mu neka se udalji, jer njegova pojava gospođi de Rênal ulijeva užas.
Jednoga jutra opat Pirard obavještava Juliena kako napušta sjemenište, no prije toga ga imenuje repetitorom za Stari i Novi Zavjet. Upućuje Julienu prijateljske riječi, što ga dirne jer odavno nije čuo nijednu prijateljsku riječ. Nakon toga promaknuća, Julienov položaj u sjemeništu malo se popravio. Nedugo nakon toga, Julien prima pismo s pariškim žigom i pet stotina franaka, a u potpisu stoji da mu ga šalje Paul Sorel, njegov rođak. Julien zaključuje kako mu je to pismo poslala gospođa de Rênal, no vara se.
Poslao mu ga je gospodin de La Mole iz zahvalnosti prema opatu Pirardu, koji mu je po preporuci župnika Chélana već dvanaest godina pomagao u parnici protiv opata Frilaira. Gospodin de La Mole poziva opata Pirarda k sebi u Pariz, a potreban mu je samo pristanak opata Pirarda kako bi mu nakon toga dodijelio jednu od najboljih župa u pariškoj okolici.
Opat Pirard sastavlja pismo u kojemu piše o svim podvalama koje je trpio šest godina i zbog kojih sada napušta biskupiju, a zatim šalje Juliena da to pismo dostavi biskupu. Julien prilikom toga posjeta ostavlja jako dobar dojam, ponovno oduševivši sve okupljene svojim znanjem. Nakon toga, opat Pirard odlazi za Pariz.
Tamo ga gospodin de La Mole želi zaposliti kao svoga tajnika, no on ne želi raditi taj posao. Predlaže Juliena, koji ubrzo prima pismo.
“Neko vrijeme nakon toga Julien primi pismo od nepoznate ruke sa žigom iz Châlonsa, u kojemu je bila novčana uputnica na ime nekog trgovca u Besançonu i obavijest da se bez odlaganja uputi u Pariz.”
Prije odlaska u Pariz, Julien posjećuje Verrières, gdje prvo posjećuje župnika Chélana, a u noći odlazi posjetiti gospođu de Rênal. U njezinu sobu ulazi kroz prozor. Ostaje sakriven u njezinoj sobi skroz do sljedeće večeri, kada gospodin de Rênal inzistira da uđe u sobu jer je sluga pronašao ljestve pomoću kojih gospodin de Rênal vjeruje da je u kuću ušao lopov.
Julien bježi kroz prozor i zamalo izbjegne metak, a zatim se uputi prema Ženevi, jer ako sumnjaju na njega i ako će ga tražiti, tražit će ga na putu za Pariz.
Drugi dio
Julien dolazi u Pariz te se susreće s opatom Pirardom. On objašnjava Julienu koji će biti njegov posao. Za markiza de La Molea sastavljat će pisma za njegove parnice i druge poslove. Upozorava ga u kakvo društvo ulazi – ti su ljudi licemjerni i s njima stvari često nisu onakve kakvima se čine. Došavši u dvorište palače de La Mole, Julien je oduševljen ljepotom svega što ga okružuje.
” – Ta ponašajte se pametno! – reče mu opat Pirard. – Padaju vam na pamet strašne misli, a zatim se vladate kao pravo dijete! Gdje vam je Horacijevo nil mirari? (Ničemu se ne diviti.)”
Prva pisma koja prepisuje za gospodina de La Molea nisu vrlo uspješna; radi nekoliko pogreška u pravopisu. No, brzo napreduje.
Julien večera s visokim društvom u salonu. No, ne posjeduje njihovu uglađenost i bezgranično licemjerje niti posjeduje znanje o svim temama koje pretresaju.
Gospođica Matilda de La Mole, kći gospodina de La Molea, središte je male grupe koja se okuplja iza golema markizina naslonjača. To društvo sačinjavaju markiz Croisnois, grof Caylus, vikont Luz i još dva-tri mlada časnika, prijatelja Norberta (sina gospodina de La Molea) ili njegove sestre.
Opat Pirard vodio ga je i u nekoliko jansenističkih društava.
“Julien je bio začuđen; u njegovu je duhu mišljenje o vjeri bilo nerazrješivo povezano s licemjerstvom i nadom da se zaradi novac. Divio se tim pobožnim i strogim ljudima koji nisu mislili na prihode.”
U tom društvu Julien upoznaje grofa Altamiru, liberala koji je u svojoj zemlji bio osuđen na smrt.
S Norbertom je Julien bio u poprilično hladnim odnosima, a budući da se nekoliko puta ogriješio o pravila pristojnosti, odlučio je da nikada ne oslovljava gospođicu Matildu de La Mole.
Jednoga dana kiša Juliena natjera u kavanu u kojoj ulazi u sukob s jednim muškarcem. U želji da ne ponovi događaj kada se nije obračunao sa svojim suparnikom u kavani kod gospođice Amande, od ovoga čovjeka traži adresu kako bi se s njime obračunao.
U pratnji bivšeg poručnika 96. pukovnije, Liévena, odlazi pronaći ga. No, na toj adresi živi mladi diplomat, gospodin de Beauvoisis. Pri odlasku ugleda diplomatova kočijaša, i u njemu prepoznaje čovjeka s kojim se sukobio te se obračunava s njime.
Markiz oboli od kostobolje te Julien počinje s njime provoditi nešto više vremena u razgovoru i čitajući mu novine. Markiz s njim počinje postupati kao sa sinom. Kada je ozdravio, šalje Juliena na dva mjeseca u London gdje on dobiva odlikovanje.
” – Otišli ste onamo po ovo odlikovanje – reče mu markiz. – (…) Do daljnjeg naloga upamtite ovo: kad god vidim ovo odlikovanje, bit ćete najmlađi sin mog prijatelja vojvode de Chaulnesa, sin koji se, a da to i ne sluti, već šest mjeseci nalazi u diplomatskoj službi.”
Ovo odlikovanje ponešto popravlja Julienov položaj u društvu. Posjećuje ga gospodin Valenod, koji će biti imenovan načelnikom Verrièresa namjesto gospodina de Rênala.
Julien u gospođici de La Mole pobuđuje interes jer nije kao svi drugi. Kada on ne uzvrati istom mjerom, njezin interes samo raste, u čemu Julien prepoznaje koketeriju pariških žena o kojoj mu je govorila gospođa de Rênal.
Matilda jednom godišnje u čast svome pretku kojemu je odrubljena glava nosi crninu, što konačno i u Julienu pobuđuje interes. Nakon toga njih dvoje počinju provoditi više vremena zajedno, šećući vrtom i razgovarajući. Julienu se učini da bi bilo zabavno da ga ona ljubi.
“Svaki put kad bi nastojao prihvatiti se nekog ozbiljnog posla, njegova bi misao napuštala sve, i on bi se četvrt sata kasnije trgnuo ustreptala srca, pomućene glave i s jednom misli: “Voli li me ona?””
Jedne večeri Julien dobiva od Matilde pismo u kojemu mu ona izjavljuje svoju ljubav. Julien, u strahu da se ona samo poigrava njime i da bi mogao nastradati odgovori li na to pismo, to pismo prepisuje, a pismo koje je dobio šalje Fouquéu sakriveno u koricama Biblije.
Jedne večeri Matilda Juliena poziva k sebi u sobu.
“Potrebno je da s vama govorim; moram još večeras govoriti s vama. Kad izbije jedan sat nakon ponoći, budite u vrtu. Uzmite velike vrtlarove ljestve pokraj bunara, prislonite ih na moj prozor i popnite se k meni. Bit će mjesečina, ali to ne smeta.”
Iako je u strahu da se radi o nekakvoj zamci, Julien ne može dopustiti da se ponese kao kukavica pa dolazi u dogovoreno vrijeme. Matilda je odlučila da će mu se predati ako se on usudi doći k njoj te nakon dugog oklijevanja ipak postade njegovom ljubavnicom.
“Zapravo su ti zanosi bili poprilično usiljeni. Strastvena im je ljubav bila prije neki uzor koji su oponašali nego stvarnost.”
Nakon toga događaja Matilda prema Julienu postaje vrlo hladna. Nju muči pomisao da je sama sebi nametnula gospodara i nikako si to ne želi dopustiti. To uzrokuje promjenu u Julienovu srcu; misleći da ju je izgubio, on osjeća da je ljubi.
U navali bijesa zbog njezine hladnoće, on kreće prema njoj mačem, no zaustavlja se. U njoj taj događaj nanovo pobuđuje interes prema njemu. Uskoro opet kreću provoditi vrijeme u šetnjama vrtom, a ona mu se kreće povjeravati o pismima koja je nekada izmjenjivala s gospodinom de Croisnoisom i gospodinom de Caylusom, što Julienu nanosi bol.
Ona prepoznaje da je on ljubi, zbog čega ga ponovno počne prezirati. No, njezini osjećaji prema njemu ponovno se postupno bude, a kada u Talijanskoj operi čuje maksimu koja je dirne u srce, ona prema njemu razvije strastvene osjećaje.
“Njezino je ushićenje dospjelo do onog stanja zanosa i strasti koje se može usporediti s najsnažnijim čuvstvima što ih je Julien već nekoliko dana za nju osjećao.”
Jedne noći, još uvijek uvjeren kako Matilda više ne gaji nikakve osjećaje prema njemu, Julien odlučuje popeti se u njezinu sobu. Kada mu se ona baci u naručje, njegova je sreća neopisiva. Ona mu na sve načine pokušava pokazati kako mu se želi pokoriti i kako želi njegovu ljubav. No, već sutradan, posramljena svojim ponašanjem, ponovno postaje hladna prema njemu.
Nedugo nakon toga, markiz ga šalje u London. Prisustvuje političkoj raspravi čiji je sadržaj skraćen na četiri stranice koje Julien treba naučiti napamet i prenijeti Njegovoj Ekscelenciji. Glavno je pitanje te rasprave stvaranje oružane stranke u Francuskoj.
Na putu ga pokušavaju presresti i oduzeti mu sažetak rasprave, ne znajući da ga on ne nosi sa sobom, već ga je naučio napamet. Stavili su mu sredstvo za spavanje u hranu, no on se toga i bojao te je jeo hranu koju je ponio sa sobom.
Stoga, kada su noću ušli u njegovu sobu, on čuje njihov razgovor, a budući da nisu ništa pronašli, nakon što su napustili njegovu sobu, on bježi. Došavši na odredište, vojvodi pokazuje sat markiza de La Molea kao tajni znak te mu prenosi poruku. Knez mu daje upute.
“Otiđite pješice do susjedne pošte. Svoje stvari i svoju kočiju ostavite ovdje. Pođite u Strasbourg kako znate, a dvadeset drugog ovog mjeseca (bio je deseti u mjesecu) nađite se u dvanaest i pol u ovoj istoj kavani. Iziđite tek za pola sata. Tiho!”
Julien odlazi u Strasbourg. Tamo susreće kneza Karasova, prijatelja iz Londona koji mu je prije nekoliko mjeseci otkrivao pravila visokoga društva. Govori mu o svojoj ljubavnoj boli, a on mu govori kako će osvojiti ženu koju ljubi; treba udvarati nekoj ženi iz njezina društva. Daje mu pedeset i tri pisma koja će davati ženi iz njezina društva kojoj će udvarati.
Nakon obavljenog posla, Julien se vraća u Pariz i počinje udvarati gospođi de Fervaques, pripadnici društva koje se svake večeri okuplja u salonu palače de La Mole. Najuspješniji je u svome udvaranju kada vidi Matildine oči i kada zna da ga ona sluša. Matilda uskoro počinje ponovno razvijati osjećaje prema njemu, no on ne posustaje u svome planu. Jednoga dana ona mu pokazuje koliku joj bol nanosi njegova naklonost prema gospođi de Fervaques.
“Ona polagano okrenu glavu prema njemu, i on se iznenadi vidjevši neizrecivu bol koja se odražavala u njezinim očima i koja je gotovo izmijenila njezinu fizionomiju.”
Uskoro, oni ponovno počinju provoditi mnogo vremena zajedno i postaju ljubavnici. Matilda opaža da je trudna i radosna obavještava Juliena, što znači da sada moraju o svemu obavijestiti njezina oca, markiza. Matilda sastavlja pismo za svoga oca s napomenom da ga on sam mora otvoriti i to bez prisustva svjedoka. Markiz, vrlo ljutit, šalje po Juliena. Julien govori markizu neka ga ubije, ali markiz to ne čini. Julien odlazi opatu Pirardu.
“Gospođa de La Mole i svi ukućani mislili su da Julien putuje pokrajinom radi upravljanja posjedima. On se krio u župnom dvoru opata Pirarda i viđao se s Matildom gotovo svakog dana.”
Matilda za to vrijeme pregovara o njihovoj budućnosti sa svojim ocem. Markiz ugovara da se Julienu prizna visoko podrijetlo, da ga se prizna kao sina gospodina de La Vernayeja. Opat Pirard sudjeluje u tim pregovorima; on je taj koji je privolio gospodina de La Molea da se nagodi s opatom de Frilairom.
“Jedan od uvjeta tog sporazuma bit će svakako i to da taj čovjek, koji vlada Besançonom, prešutno prizna vaše visoko podrijetlo.”
Julien postiže izvanredan uspjeh na svome novom položaju, no ubrzo od Matilde dobiva pismo u kojemu stoji da se moraju naći što prije, jer je sve izgubljeno. Kada se nađe s njom, saznaje kako je markiz otputovao ostavivši joj pismo u kojem stoji kako nikada neće pristati da se Matilda uda za Juliena.
Ponovno će steći oca samo ako se odrekne Juliena. Razlog tome je pismo koje je markiz primio od gospođe de Rênal (a koje je ona napisala po nalogu svoga ispovjednika), u kojemu piše kako je Julien pohlepan čovjek koji iskorištava slabe žene kako bi stvorio sebi položaj u društvu.
” – Ne mogu zamjeriti gospodinu de La Moleu – reče Julien kad je pročitao pismo – on je pravedan i razuman. – Koji bi otac dao svoju ljubljenu kćer takvu čovjeku! Zbogom!”
Julien putuje u Verrières gdje ulazi u novu crkvu i staje iza gospođe de Rênal te ispali u nju dva metka – jedan je promaši, no nakon drugoga se sruši.
Juliena odvode u zatvor te on ne zna da je gospođa de Rênal preživjela. Ona pošalje po svoju sobaricu Elizu te ju šalje kako bi potplatila tamničara da ne bude okrutan prema Julienu. Julien za to vrijeme otvoreno priznaje kako je ubio s predumišljajem, spreman otići na giljotinu. Tamničar ga obavještava kako gospođa de Rênal nije mrtva. Tada on po prvi puta osjeti kajanje zbog počinjenog zločina.
U zatvor ga dolazi posjetiti župnik Chélan. Kada je vidio koliku mu je njegov čin nanio bol, Juliena obuzima jad. Nakon toga u posjet mu dolazi i Fouqué, a nakon njega, prerušena i pod imenom gospođice Michelet, dolazi i gospođica de La Mole. Ona pregovara s opatom de Frilairom pokušavajući osigurati Julienovo pomilovanje.
Njezina prijateljica, gospođa de Fervaques, nećakinja je nadbiskupa koji u Francuskoj imenuje sve biskupe, te ona to poznanstvo koristi kako bi uvjerila opata de Frilaira da joj pomogne. No, Julien je spreman na svoju kaznu. On govori Matildi neka njihovo dijete ostavi kod dojkinje u Verrièresu, koju će nadzirati gospođa de Rênal, a Matilda neka nastavi sa svojim životom i uda se za markiza de Croisnoisa.
“Nadam se da ćete u vrijeme koje ne želim odrediti, ali koje moja hrabrost ipak naslućuje, poslušati moj posljednji savjet i udati se za markiza de Croisnoisa.”
Za to vrijeme gospođa de Rênal uvjerava svoga muža da joj dopusti da otputuje u Besançon na suđenje, uz obećanje da neće napuštati krevet kako se ne bi izložila neugodnosti i bila pozvana kao svjedok. Opat de Frilair uvjerava gospođicu de La Mole kako će porota presuditi onako kako im on kaže, te kako nema razloga za brigu. Gospođa de Rênal svakom porotniku piše pismo u kojima ih i ona moli da oslobode Juliena.
Na dan suđenja brojni se ljudi okupljaju kako bi pratili događaje, a Juliena iznenadi što se čini kako svi žele da on bude oslobođen. No, usprkos svemu, Julien je osuđen na smrtnu kaznu. Naime, gospodinu Valenodu, članu porote koji ima utjecaj na dobar dio preostalih porotnika, odobravanje opata de Frilaira više nije potrebno – on u džepu već ima imenovanje za prefekta. Julien smatra kako je osuda pravedna.
“Samo ove riječi: Držim da sam pravedno osuđen.”
Julien želi vrijeme povesti u samoći, zaokupljen svojim mislima, a smatrajući da je pravedno osuđen, ne želi ulagati žalbu. Stoga ga stalni posjeti Matilde uznemiravaju. U noći ga probude suze koje mu teku po licu te on pomisli kako je to opet Matilda. No, osoba koja ga je došla posjetiti ovoga puta je gospođa de Rênal. Sada kada zna da mu je ona oprostila, Julien pristaje uložiti žalbu smo kako bi imao još dva mjeseca za provesti ih s njom.
” – Znaj da sam te uvijek ljubio, da sam samo tebe ljubio.”
Matildi opat de Frilair govori kako je krivnja za osudu na Julienu, jer je pred sudom govorio o svome položaju u društvu koji ga stavlja u nepravedan položaj. Matilda je ljubomorna zbog stalnih posjeta gospođe de Rênal, no kada ona na poziv svoga muža ode natrag u Verrières, Juliena obuzima jad.
Trudio se biti uljudan i blag prema Matildi jer je vidio da pati od ljubomore. U zatvoru ga posjećuje i otac, kojemu Julien, kako bi imao bar malo moći nad njim, govori kako ima ušteđevine koju će u oporuci ostaviti njemu i braći.
” – Vrlo dobro – reče starac – taj ostatak mi i pripada.”
Kada se gospođa de Rênal vrati, on od nje traži obećanje da nakon njegove smrti ona neće dići ruku na sebe.
Na kraju romana Julien je pogubljen te je Fouqué, prema dogovoru s njim, prodao njegove smrtne ostatke i osigurao da bude pokopan u špilji velike planine iznad Verrièresa. Matilda dolazi vidjeti njegovo tijelo te je, ostavši sama s Fouquéom, vlastitim rukama sahranila njegovu glavu. Gospođa de Rênal umire tri dana kasnije.
“Gospođa de Rênal je održala svoje obećanje. Ni na koji način nije pokušavala sebi oduzeti život, ali je tri dana nakon Julienove smrti i sama umrla grleći svoju djecu.”
Analiza likova
Julien Sorel – rumeni obrazi, spušten pogled. Upoznajemo ga kada mu je osamnaest ili devetnaest godina. Naoko je slab, nepravilnih, ali nježnih crta lica, orlovskoga nosa. Ima velike crne oči i tamnokestenjastu kosu te maleno čelo.
“U nebrojenoj raznolikosti ljudskih fizionomija ne postoji možda ni jedna koja bi se isticala uzbudljivijom osobitošću.”
Braću i oca je mrzio. U ranoj mladosti je iz knjiga naučio ono što mu je trebalo da u životu postigne čast i uspjeh te razvio odbojnost prema suprotnome.
“Tu je odbojnost crpao iz Rousseauovih Ispovijedi. Bila je to jedina knjiga pomoću koje je njegova mašta zamišljala svijet. Zbirka izvještaja velike armije i Dnevnik sa Svete Helene upotpunjavale su njegov Kur’an. Za ta bi se tri djela dao ubiti.”
Posjeduje izvanredno pamćenje. Kao dijete je sanjao o vojničkom zvanju, no uvidjevši moć svećenika, kreće na poduke iz teologije kod župnika Chénala. Od najranijeg djetinjstva, u časovima zanosa, sanjao je o odlasku iz Verrièresa u Pariz. Sanjao je da se makne od svojih korijena i ostvari velik uspjeh.
“Već godinama Julien je gotovo svakog sata sebi ponavljao da je Bonaparte, nepoznat i siromašan poručnik, svojim mačem postao gospodar svijeta. Ta ga je misao tješila u njegovim jadima, koje je smatrao velikima, a kad je bio radostan, ona bi podvostručila njegovu radost.”
Kao učitelj je bio hladan, pravedan, ravnodušan, no djeca su ga voljela jer im s njima nije bilo toliko dosadno. Mrzio je visoko društvo zbog njihova licemjerja, no i sam je vrlo dobro znao koristiti licemjerje kako bi se probio na društvenoj ljestvici. Iako se služi licemjerjem, nije u potpunosti bezosjećajan.
“To biće kojemu je licemjerstvo i odsutnost svake sućuti bilo obično sredstvo borbe nije ovoga puta moglo podnijeti pomisao na najmanju neobzirnost prema čovjeku koji ga je volio.”
Naročito na početku romana, najčešće djeluje iz osjećaja častoljublja i ispunjavajući ideal koji si je zacrtao, a ne iz iskrenoga osjećaja.
“I sama njegova ljubav bila je častoljublje; bila je radost što on, nesretan i toliko prezren siromah, posjeduje tako otmjenu i tako lijepu ženu.”
Na kraju romana otkriva kako je istinski volio i još uvijek voli samo jednu ženu u svome životu, gospođu de Rênal.
Čiča Sorel – Julienov otac, grub i koristoljubiv. Snalažljiv je, što vidimo u načinu na koji je za svoje zemljište s gospodinom načelnikom dogovorio puno veću zaradu nego što je samo zemljište vrijedilo. Prema Julienu ne pokazuje tople očinske osjećaje. Na kraju knjige, kada je Julien osuđen na smrtnu kaznu i otac ga dođe posjetiti, ne osjeća tugu nego kada mu Julien kaže da ima ušteđevinu, traži način da dobije taj novac.
“Stari je tesar izgarao od želje da osigura za sebe taj novac od kojega je Julien, kako se činilo, jedan dio htio ostaviti braći.”
Gospodin de Rênal – na početku djela on je načelnik Verrièresa. Kosa mu je prosijeda, čelo visoko, nos mu je orlovski, lice pravilno.
“(…) čak ti se na prvi pogled čini da se na njemu dostojanstvo gradonačelnika sjedinjuje s onom vrstom ljepote koja se još može susresti kod čovjeka od četrdeset osam ili pedeset godina.”
Na licu nosi izraz samozadovoljstva i umišljenosti, no on je pomiješan s nečim ograničenim i tupim. Uživao je glas duhovita i dobro odgojena čovjeka “(…) zahvaljujući malom broju šala koje je naslijedio od nekog strica.”
Prema ženama ne osjeća osobito poštovanje.
“- Eto, tako su sve žene – odgovori joj gospodin de Rênal nasmijavši se glasno. – Tim strojevima uvijek treba nekakvih popravaka!”
Gospođa de Rênal – stasita i lijepo građena žena, jednostavna i mladenačkoga hoda, naivna, nevina i živahna. Jedina je baštinica vrlo bogate tetke koja živi u Besançonu.
“Bila je to naivna duša, koja se nikada nije vinula čak ni dotle da osudi svoga muža i da sama sebi prizna da joj je dosadan.”
Nije imala mnogo životnog iskustva ni obrazovanja, no bila je razumna. Ima sklonost prema dubokoj pobožnosti i ne obraća mnogo pozornosti na ono što njezin muž čini, ali zato njezinu dušu u potpunosti zaokupljaju njezina djeca.
“Prerana laskanja kojima je bila izvrgnuta kao baštinica velikog imutka i istinska sklonost prema dubokoj pobožnosti dovele su je do toga da se posve zatvorila u sebe.”
U Julienu vidi plemenitu i ponosnu dušu koju nije pronalazila u društvu kojim je bila okružena prije njegova dolaska. Siromaštvo odgojitelja često bi je ganulo do suza. Nije o ljubavi znala mnogo kada je upoznala Juliena, te si dugo nije ništa predbacivala zbog svojih osjećaja prema njemu. Naime, nije ih prepoznavala kao ljubav pa nije osjećala nikakvu krivnju. Jedna je od rijetkih pripadnica visokoga društva koja nije licemjerna.
“Čistoću te naivne duše, zavedene strašću koju još nikada nije osjetila, nije kvarilo nikakvo licemjerstvo.”
Vrlo je bogobojazna i smatra da će je Bog kazniti za njezine grijehe.
“Nekada, u samostanu Svetog Srca Isusova, ona je strastveno ljubila Boga; sada ga se isto toliko bojala.”
Gospođica Eliza – sobarica gospođe de Rênal. Htjela se udati za Juliena, a kada joj on ne uzvraća ljubav, ona iz osvetoljubivosti širi priču o ljubavi između Juliena i gospođe de Rênal.
“Gospođica Eliza ode u to vrijeme u Verrières zbog neke male parnice. Tamo zateče gospodina Valenoda puna srdžbe na Juliena. Ona je bila zamrzila odgojitelja te mu je često govorila o njemu.”
Gospođa Derville – dobra je i vjerna prijateljica gospođe de Rênal, uvijek željna zaštititi je od nevolje.
” – Bježite, gospodine, bježite! – reče mu ona gnjevnim glasom. – I pogotovu da vas ona ne vidi ponovno. Vaša joj pojava zaista mora ulijevati užas, ta bila je prije tako sretna! Vaš je postupak grozan. Bježite, udaljite se, ako vam je još preostalo nešto stida.”
Župnik Chélan – pobožan čovjek kojemu je iskreno stalo do Juliena i brine ga da će ga njegovo častoljublje odvesti u propast.
“Ako se kanite dodvoravati moćnim ljudima, sigurna vam je vječna propast.”
Fouqué – visok, mlad čovjek, ružno građen, velikih i tvrdih crta lica, duga nosa, no vrlo dobroćudan. Vjeran je prijatelj Julienu.
“Fouqué je imao najbolje mišljenje o Julienovim sposobnostima i karakteru.”
Opat Pirard – strog, ali čovječan. Sklon je Julienu, ali trudi se uvijek ostati pravedan.
“Julien već dugo nije bio čuo prijateljsku riječ da mu valja oprostiti jednu slabost: briznuo je u plač. Opat Pirard ga zagrli; taj je trenutak bio vrlo nježan za obojicu.”
Gospođica de La Mole – iznimno lijepa. Život u pariškom društvu neizmjerno joj je dosadan.
“Te toliko lijepe oči, u kojima se odražavala najveća dosada i, što je još gore, u kojima nije bilo nikakve nade da će naći zadovoljstvo, zaustaviše se na Julienu. On barem nije bio sasvim onakav kao što su drugi.”
Jednom godišnje nosi crninu u čast svome pretku, Bonifaceu de La Moleu, kojemu je 30. travnja 1574. odrubljena glava na Trgu Gréve, a njegova ljubavnica, kraljica Margareta Navarska, od krvnika je zatražila njegovu glavu i po noći je pokopala. To je na Matildu ostavilo snažan dojam, ona žudi za tim herojskim vremenima.
Kada je Julien upoznaje, ona je ohola i hladna, no postupno se mijenja zbog svojih osjećaja prema njemu.
“Ta je ohola i hladna duša prvi put bila ponesena strastvenim osjećajem.”
Markiz de La Mole – plemenit i moćan čovjek, Julienu predstavlja neki oblik očinske figure.
“Markiz je s njim postupao kao sa sebi ravnim. Julien je imao osjećaj za istinsku uljudnost, ali o sitnim razlikama nije ništa znao. Prije te markiževe mušice bio bi se zakleo kako je nemoguće da on nekog primi s više pažnje.”
Gospođa de Fervaques – uglađena i umjerena u svome ponašanju. Drži do uvjerenja da je nemogućnost vladanja samim sobom i svojim osjećajima znak slabosti koji škodi položaju u društvu.
“Julien je, opet, u maršaličinu ponašanju nalazio gotovo savršen primjer onog patricijskog mira koji svjedoči o savršenoj uljudnosti i, još više, o nemogućnosti svakog živog uzbuđenja.”
Bilješka o piscu
Marie-Henri Beyle Stendhal, francuski romanopisac i pripovjedač, rođen je u Francuskoj, 23. siječnja 1783. godine. Kada je imao samo sedam godina ostao je bez majke i odrastao je samo uz oca kojeg nije mogao podnijeti.
Školovao se u Grenobleu gdje je njegov otac radio kao odvjetnik, a 1799. godine otišao je u Pariz na školovanje u Politehničku školu. Nakon kratkog perioda odustao je od školovanja i pridružio se vojsci, koja ga je 1800. godine odvela u Milano gdje je služio kao potporučnik.
Nakon samo dvije godine napušta vojsku i provodi vrijeme u Grenobleu i Parizu i počinje se ozbiljnije baviti književnošću, kada su izašli neki njegovi radovi. Godine 1806. odlazi opet u vojsku u intendanturu. Poslije sedam godina koje je proveo u vojsci, napušta ovaj posao jer nije bio najboljeg zdravlja.
Godine 1814. vraća se u Milano, a u Italiji se zadržava sedam godina. Kada je optužen za špijunažu bio je prisiljen vratiti se u rodnu Francusku. To je bilo vrijeme kada je počeo koristiti pseudonim Stendhal s kojima je kasnije postao poznat.
U periodu između 1821. i 1830 živio je u Parizu i tada je objavio razne biografije poznatih književnika. U tom se periodu vratio i u Italiju kada je izašao prvi roman “Armance”.
Nakon revolucije 1830. godine u vrijeme monarhije Louis- Philippea počeo je raditi kao konzul u Trstu, a zbog čega je otišao iz Pariza. Prije toga je dovršio roman “Crveno i crno” koji je objavljen krajem 1830. godine.
Roman se temelji na istinitom događaju. Drugi roman koji ga je isto tako proslavio bio je “Parmski kartuzijanski samostan”, gdje je pisao o Italiji, Napoleonu te avanturama.
Nakon revolucije dobio je premještaj na jug Italije u malu luku Civitavecchiu gdje je ostao skoro do smrti, a na jednom od putovanja prema Parizu je umro. Bilo je to 23. ožujka 1842. godine.
Stendhal je bio poznat kao autor raznih knjiga o talijanskoj glazbi i slikarstvu, a za vrijeme kasnijih boravka pisao je i putopise. Iako je postao poznat po djelima “Crveno i crno” on nije stekao popularnost odmah jer je veliki značaj za književnost stekao tek u drugoj polovici 19. stoljeća.
Mnoga njegova djela su objavljena tek nakon njegove smrti jer je iza sebe ostavio velik broj tekstova od kojih mnogi nisu bili dovršeni. Stendhal je svojim radom doprinio kanonizaciji žanra jer se u njegovo vrijeme roman tek borio za ugled kakav danas ima.
Autor: S.P.
Odgovori