“Bijeli zec i drugi igrokazi” je zbirka od šest igrokaza. Naime, igrokaz je književna vrsta koju možemo definirati raščlanjujući sam naziv – kazivanje igrom. On se sastoji od dijelova upućenih gledateljima i dijelova koji su namjenjeni glumcima i redateljima. Iako tiskanih dječjih igrokaza nema mnogo, budući da su više namjenjeni gledanju, Višnja Stahuljak je savršeno prenjela svoje nove elemente u narodne priče koje kasnije pretvara u igrokaz i čini ih zabavnim i zanimljivim u tekstualnom obliku.
Svih šest igrokaza Višnje Stahuljak dobra su podloga za scenska uprizorenja koja mogu privući dječju publiku i utjecati na razvoj njihove mašte i kreativnosti. Zbirka broji šest igrokaza, od kojih su; Bijeli zec, Crveni kišobran (Kako je dobri sluga išao na mjesec po tri vlasi), Božićna bajka, Mudri pijetao, Frkljevački muzikanti, Priča o Češerku Borku.
Hrvatskoj dječjoj književnosti zanimljive, kreativne i maštovite igrokaze podarila je upravo Višnja Stahuljak. Teme koje je obradila u ovoj zbirci su preslike i pripreme na važne korake u životu, bez obzira na njihovu tematiku, u formi koja je razumljiva malim glavicama. Također, leksik zbirke je prilagođen suvremenom djetetu, bez arhaičnih i lokalnih izraza.
Neki od igrokaza (Crveni kišobran, Mudri pijetao i Frkljevački muzikanti) su napisani prema narodnim pričama, u nešto ažuriranijem i djeci zanimljivijem izdanju. Višnja Stahuljak je teme tih igrokaza pojednostavila u likovima koji nisu psihološki kompleksni, već su oni najčešće nositelji mana ili vrlina, pa ih tako djeca najčešće postavljaju u dva ‘koša’ – dobri i loši likovi, a u tom slučaju možemo reći da, kao i u bajkama i basnama, i u zbirci ovih igrokaza prisutna je crno – bijela tehnika. Uz tu tehniku, konstantno je prisutna i personifikacija, kao i dodijeljenje osjećaja i misli svakom predmetu igrokaza.
Trima igrokazima iz ove zbirke, Višnja se pridružila velikoj skupini autora koji su svoje tekstove pisali slijedeći pritom zaplete, motive ili stil, nazovimo ih zasada tako, narodnih priča. Njena mašta nadovezala se na ono u čemu se svi ljudi u potpunosti razumiju; sjeta ili osmijeh, očaranje ili odbijanje, ali uvijek prisnost koja povezuje sve ljude dijelom svijeta – i mlade i stare. Upravo je ovo temelj svakog igrokaza spomenute zbirke.
Kratak sadržaj
Bijeli zec
Ovaj se igrokaz sastoji od dva čina. Upravo zbog dječje mogućnosti percepcije i koncentracije, najčešći su igrokazi od jednog čina, a vrlo su rijetki oni od pet ili više činova. Bijeli zec je lutkarski igrokaz s nekoliko sporednih i glavnih glumaca. Dijalozi i monolozi dani su u stihovima među kojima prevladavaju veseli, živi sedmerci i osmerci koji upotpunjuju brzi ritam igrokaza što je diktiran osnovnim događanjem: Bijeli zec je pobjegao čarobnjaku iz cilindra i sada svi jure za njim pokušavajući ga pronaći i uhvatiti.
Najveću radnju igrokaza zauzimaju Čarobnjak i Ana. Radnja se odvija na pozornici, prvim činom uranjamo u radnju koja započinje Aninim zapitkivanjem Majstora pozornice. Naime, uz njenu radoznalost, Ana je željna pokazati Majstoru što to nosi u svojoj torbi, no njega to pretjerano ne zanima jer ima svojih poslova za obaviti. Naime, u torbi je zec ali Majstor ne pokazuje želju da usreći Anu i pogleda njenog zeca, već je suptilno tjera od sebe. U trenutku kada je Ana krenula otvarati svoju torbu, na pozornici se pojavi Čarobnjak s cilindrom na glavi i štapom u ruci. On joj ne dopušta da otvori svoju torbu. Da bi se igra nastavila, Čarobnjak govori da zeca mora vratiti u cilindar, a zatim započne recitirati svoje čarobnjačke riječi: “Hokus-pokus-preparatus, hopsa-cupsa-skočilatus, u cilindar unutratus!” U tom trenu zec uskoči u Čarobnjakov cilindar. Najednom se začuje glas Majstora i govori im da se maknu s pozornice i da se svijetla gase. U tom trenutku zec izlazi iz cilindra i nestaje u mraku. Započinje glazba i otvara se zastor i prikazuje se druga scena – razgovor između Herleka i njegovog psa Flokija. Čitaju novine. Najednom začuju čudne zvukove, a onda ugledaju bijelog zeca kako se kreće u grmlju, a Floki potrči za njim. Čarobnjak se na taj čin naljuti i zaprijeti Herleku da će mu smjestiti svog psa u njegov šešir. “Hokus-pokus-preparatus! Životinjo, stani, pani! Glupa buno, pasja vjero, zeca si mi mog otjero!
Slijedi zatamnjenje i spuštanje zastora, a zatim zekov monolog: “Nisam više zeko Marko, postao sam Slobodarko! Pobjego sam čarobnjaku, tom dosadnom Cilindarku, iz cilindra, uze crne, gdje srce od straha trne, gdje se svila poput mreže oko bijelog krzna steže, a zapovijed kao tane svakoga časa nova pane…”, “… Ja slobodan želim biti i neću se pokoriti ni za mrkvu, ni za zelje, ni za repu! Sve veselje, to je moja slobodica, slatka, lijena besposlica. Bježim gazdi iz inata!”
Budući da većina igrokaza u ovoj zbirci započinje nekom vrstom pobune predvođenom nezadovoljstvom i nepravdom, tako je i ovaj bijeli zec odlučio pobjeći u potrazi za svojom slobodom u svakom pogledu. “Trčim! Svima – do viđenja!” I tako je zec Marko pobjegao, no u tom trenutku više ne brani svoje ime već si je nadjenuo novo – Zec Slobodarko. Čarobnjak i Ana se sprijateljiše i skupa pokušavaju pronaći zeca, ne bi li se igra nastavila. Sljedeća scena popraćena je razgovorom mačaka, Riđe i Sive. Ugledaju bijelog zeca i prijete mu da izađe iz njihovog gnijezda. Zatim se likovi iz prošlih scena isprepliću; zec pobjegne od mačaka, Čarobnjak trči u potrazi za njim i u međuvremenu pita Frauliku (žena s metlom na pozornici) je li vidjela njegovog zeca. Čarobnjak, od tuge i umora od traženja, otpusti sve čarobnjačke čarolije: “Otpusti sve čarolije i čarobnjačke majstorije, neka malo otpočinu. Igrat će u drugom činu.” Sve je nestalo, kao i Ana. Samo je osta Čarobnjakov obješeni cilindar ispred spuštenog zastora.
Drugi čin započinje Aninim govorom publici. Odjevena je u uniformu čuvarice zoološkog vrta i u ruci drži štap kojim se igra. Na znak njenog štapa otvara se zastor i na scenu dolaze kulise kaveza, pomične kulise koje se mogu sastaviti i rastaviti na mnoge načine. Scena je popraćena intenzivnom glazbom, izlaze cvjetovi koji plešu, paunovi koji elegantno pokazuju svoje čarobno perje, guske i gusani koji pjevaju i izvode drmež. U međuvremenu zec zbunjeno trči pozornicom, cilindar ga preklapa, on bježi i tako u krug. Drugi je čin dinamičan i glasan, a broj likova je izrazito povećan. Na pozornici je i majmunica koja prijeti Ani i njenom činu. Čarobnjak je i dalje ondje i pokušava pronaći bijelog zeca. Svi se uskomešaše i glasnim deranjem i pomicanjem trče za zecom ne bi li ga ulovili, a zatim ponovo slijedi zec, u ambijentu šume, ponovo održava svoj monolog: ” Jedva pobjegoh iz grada! Sada mi je zadnja nada priroda i dokolica. Tu je divna okolica. Tu ću slatko sanjariti, spavati i ljenčariti. Živjet ću po svojoj želji. Što će meni prijatelji, savjetnici, učitelji? Što će meni kazalište?…” U šumi sretne Vuka i liju koji ga kane pojesti i usrećiti svoj želudac. No, cilindar se najednom pojavi pred lisicom i Čarobnjak izgovori svoje riječi, lisica skoči u cilindar a zec od straha odluči se vratiti Čarobnjaku i reče da će zauvijek ondje ostati. Igrokaz završi sretno, a Čarobnjak zaželi za sve ljude da ljepše na svijetu bude.
Crveni kišobrani (Kako je dobri sluga išao na mjesec po tri vlasi)
Ovaj je igrokaz utemeljen na narodnoj bajci. Ona često obrađuje univerzalne teme o odnosima među ljudima koje su primjenjive na današnje vrijeme i katkad vrlo aktualne. Likovi nemaju vlastitih imena nego se nazivaju prema svojim zanimanjima, izgledu, socijalnom statusu, rodbinskim odnosima. Također, naglašen je etički ton bajke: dobro mora pobijediti – zato je kraj po pravilu uvijek sretan i optimističan, dobri su nagrađeni, a zli kažnjavani. Također, prisutna je crno bijela tehnika u izgradnji likova, pa tako imamo dobrog i vrijednog slugu i zlog gazdu.
Vrijeme zbivanja je neprolazno vrijeme priča. Igrokaz započinje u kući škrtog gospodara na tekućoj vrpci. On konstantno podbada i vrijeđa svog slugu; “… Raspikućo! Proždrljivče! Pohlepniče! Magarčino, varalice, zatorniče, razbojniče, lopove, pijanico! Ovamo!!!” Započinje mu zanovijetanjem i prijetnjom da je on popio njegovo vino, pojeo krišku kruha sa stola, sakrio pet novčića. Dobri sluga poprilično teško prima uvrede i prijetnje, no uzvraća mu istinom. On je sve poslove koje je dobio učinio i obavio. No, nakon toga započne razgovor o svome odlasku i da ga ovog trena može isplatiti, a on mu uzvraća “Kada budeš na samrtnoj postelji, onda ću ti platiti, he, he, he!!!” Gazda je priglup i ne zna izračunati novac koji je sluga zaradio u vremenu kada je radio za njega i govori mu da će to znati samo kada sluga s Mjesečeve glave ne donese tri vlasi. Hitro ga tjera i govori mu da se ne vraća dok to ne obavi.
Dobri sluga pokisnut izađe iz gazdine kuće i otvori crveni kišobran, a to čini onda kada mu je teško, sprema se na put, a srce žalosno. On otputuje s kišobranom i u međuvremenu se zaustavlja na tri postaje. Na tom putu je sreo druge nevoljnike kojima je potrebna pomoć. Iz zahvalnosti za učinjena dobročinstva obećava im da će od Mjeseca saznati rješenja njihovih problema. Na prvoj postaji susreće siromašne Baku i Djeda. On ih zamoli za vodu, a oni ga zauzvrat zamole da upita Mjesec zašto njihova jabuka pred kućom svake godine cvjeta, a nikad ne daje ploda.
Zatim nastavi svoj put i krene prema Mjesecu. U međuvremenu ogladni i u velikoj kući kraj puta odluči zamoliti ljude za malo hrane. U toj kući živi devetero braće i sestara i ono što ih najviše muči je razlog zbog kojeg njihova najmlađa sestrica stalno plače. Dobri sluga se najede i reče im da će upitati Mjesec i pomoći im.
Ponovo nastavi svoj put, a onda naiđe na kuću domaćina koji su napekli velike lonce i peći, a tako ih je malo! Naime, njihov je problem što sve to pojedu, a nikada nisu siti. Obeća im da će upitati Mjesec za pomoć i nastavi svojim putem. Njegov kišobran ga uzvisi i veselo uputi prema Mjesecu. Letio je s njim sve više i više i nakon nekog vremena je došao u Mjesečev stan. Stigavši ondje, naiđe na Mjesečevu majku koja u ovom igrokazu zapravo igra ulogu glavnog junaka; saznala je od Mjeseca odgovore na sva tri pitanja i iščupala mu tri vlasi, dok je on spavao i sanjario. Također, Slugin kišobran ukrade tri Mjesečeve vlasi, pa se on kući vraća sa šest Mjesečevih vlasi.
Kišobran je također Slugin pomagač, bez obzira na majčin čin. On je personificiran u svakom pogledu, no opet na jedan poseban način. Također ima i svoj um i emocije, što je opet vrsta jedne novije i naprednije personifikacije u usporedbi s ostalim likovima drugih igrokaza. Ne govori, a njegove akcije ne nadilaze ulogu junakova rekvizita, samo je ona oplemenjena njegovim osjećajima i zauzimanjem stajališta. Igrokaz završava s pobjedom dobre strane (Sluge), a zli Gazda mu ne vjeruje da je uspio izvršiti njegovu naredbu i ostvariti kompromis koji on ne odlučuje izvršiti sa svoje strane. Slugin kišobran pozove u pomoć ostale kišobrane koji navale na Gazdu, a on zatim hitro započne bježati.
Božićna bajka
Igrokaz koji se sastoji od jednog čina, namijenjen mlađoj djeci.č Njegov cilj je povećati i zaokružiti ugodno i toplo iščekivanje Božića, a ujedno na personificirani način prikazati sam čin dolaska Isusa na svijet te trud životinja, Marije i Josipa oko tog događaja. Također, u priču su uključeni anđeli koji pomažu Mariji i Josipu kako bi sve funkcioniralo na najbolji način, a pritom su korišteni elementi blage komike. Svečani blagdanski ugođaj upotpunjen je upravo reakcijama životinja, pastira i anđela te već spomenutom komikom.
Igrokaz započinje razgovorom magaraca i vola. Prepiru se, a zatim razgovaraju o danu koji je pred njima. Magoslav, vol, nosi na svojim leđima Djevicu, a Mukoslav, magarac, ode za Marijom i Josipom jer ih je vol ostavio na mjestu da se odmore. Potom se scena izmjenjuje, sada nastupa Ariel, mladi i zbunjeni anđelčić čija je najveća želja lijepo se razviti i izrasti u velikog anđela s velikim krilima. Njegov je posao prosipati zvjezdanu prašinu kako bi Marija i Josip pronašli put do štalice. No, oblaci su zastrli zvijezdu repaticu, a on je krivim putem rasipao prašinu. Ptice ga sažale, ali ne mogu mu pomoći, kao ni stariji anđeli – Mihael i Gabriel. Oni nemaju vremena da mu pomognu, čekaju ih velike dužnosti. Zatim dolazi Josip koji više ne vidi traga prašini i ne zna kamo treba poći, a ponoć se bliži. Magarac tvrdoglavo povlači konopac u drugu, ispravnu stranu. Josip mu prijeti batinom, no magarac ga i dalje ne sluša i ide po svome. Zvijezda repatica, koju su svi pratili, kretala se čas ovim, čas onim putem, postupno je nestajala pod oblacima i bunila je magaraca i Ariela. Marija i Josip na kraju shvatiše da ih Magoslav pokušava voditi u pravom smjeru, prema zvijezdi. Arielu padne kamen sa srca, Marija i Josip su krenuli pravim putem, a on će ipak uspjeti izrasti u dobrog i jakog anđela. Oproštena mu je pogreška zahvaljujući magarcu.
Scena se ponovo mijenja, a nju sada čine pastiri i ovce u štalici. Noć se rasvijetlila, rajski se glasovi čuju, sve ptičice pjevaju. Svi se dive svjetlosti zvijezde, a zatim dolaze Gabriel, Mihael i Uriel i za sobom donose radost, mir i blagost. Svi su veseli, pjevaju i plešu, u čast rođendanu malenomu kralju.
Mudri pijetao
Kao što stoji u naslovu, ovaj pijetao nije samo mudar nego je i izrazito plemenit. Budući da mu je u bakinoj i djedovoj kući nanesena nepravda, on odluči otići i bez obzira na to što nije bio tretiran na dobar način, on im se odluči vratiti sa zlatnicima do kojih je došao svladavajući brojne opasnosti na putu. Igrokaz završava sretnim završetkom, no njega ne čini samo povratak pijetla, nego i promjene u bakičinu i djedovu ponašanju na koje je utjecao pijetao svojom plemenitošću. I ovaj je igrokaz nastao prema narodnoj priči.
Igrokaz započinje uvodnim govorom pripovjedača, a zatim je prikazana scena u kojoj baka veselo uzima jaja koja koka nese svako jutro. Baka je stalno hvali i veselo uzima njena jaja. Prema pijetlu se odnosi sasvim drugačije i zlobnije način. Tjera ga, govoreći “Iš! Odlazim nesrećo, nije za tebe moj kukuruz, pojeo bi ti ovo malo sirotinje što je čuvam za kokicu!” Zatim ga otjera metlom, no on se ponovo vraća i ne prestaje kukurikati. “Odakle da porez još i za tebe plaćam? Tebi je do pjesme, je li? Batine su za te, a ne kukuruz! Odlazi iz moje kuće i iz mog dvorišta!” – djed tjera pijetla, pijetao pobjegne, odleti, dere se iz svega grla.
Na put se on potom uputi, dobre volje ali teškog srca. Putem je upoznao vodu kojoj se požali, a ona također dijeli loša iskustva sa svojim gospodarima. Upravo zato se odluče skupa putovati. Ona mu dopusti da se napije vode, ne bi li postao snažniji i veći. I tako on putem upozna i ostale nezadovoljne likove koji mu se odluče pridružiti: lisicu i vuka. Na pola puta začuli su korake lovaca i hitro se sakriju. Vuk se sakrije u šuplje drvo, a voda razlije pored debla kako bi zametnula trag, dok se pijetao sakrio na grani. No, lovci ga primijetiše i veselo ga odluče odnijeti kralju na poklon.
Drugi dio igrokaza započinje prikazom scene u kojoj se prikazuje mimohod pijetlova koji će se sutradan boriti u čast rođendana kraljevne Zijevalice. Naime, njoj se pijetlovi uopće ne sviđaju i dosadno joj je dok ih promatra. Zato zijeva. Poreznik zaprijeti pjetlaru da će otići u kokošinjac ako do sutra ne nabavi novoga pijetla, a u međuvremenu se pojave ona dva lovca noseći velikog pijetla iz šume, radi poreza. No, poreznik im reče da je taj pijetao tako velik i snažan da ga već sutra mogu pustiti u borbu s ostalima. Voda, lisica i vuk odluče spasiti svog pijetla tako što su spojili svoje snage: voda ih je poprskala, vuk je postavio pijetla na leđa, a lisica mu je pomagala. No oni ga ponovo uhvate, ali tada se voda dogovorila s kraljevnom: “Bistra, divna, vodice, ako pustim pijetla o kojem govoriš, hoćeš li mi pomoći da ne budem uvijek pospana?” I tako je i bilo. Pijetao širom otvori vrata na riznici pa izađe sav blistav, a ispod perja mu se sjaje dukati. I tako se pijetao vratio kući s dukatima i usrećio svoje gospodare koji su tonuli u siromaštvu. Voda je napunila bunar.
Frkljevački muzikanti
Ovo je igrokaz za glumce i lutke u dva čina, također nastao prema narodnoj priči. Autorica je ovdje prikazala radnju s određenom dozom humora, šaljivim dijalozima među likovima i duhovitim stihovima koje likovi izgovaraju u monolozima. Također, ovaj se igrokaz temelji na priči objavljenoj prvi puta u 19. st. u knjizi Frane Bartuša. Dakle, u igrokazu se radi o životinjama koje u strahu od smrti i starosti napuštaju svoje gospodare koji ih više ne cijene kao nekada, a na putu nadmudre svojeg neprijatelja. Dakle, Frkljevačke muzikante čine Magarac, Pas, Mačka, Pijetao i Jarac. Sve je njih spojila ista kob, pa odluče pobjeći i uputiti se u Frkljevce da ondje postanu gradski muzikanti. “Ondje će nam dobro biti, ondje će nas zaposliti, uvijek veseli i siti svi će nam se veseliti! Udri brigu na veselje pa dozovi prijatelje!”
U drugom činu skupina odluči stvoriti plan kako će zaviriti kroz prozor kuće u kojemu su se častili razbojnici. U prostoriji je bačva vina i svakakva hrana, a unutra sjedi četiri razbojnika: Harambaša, Ćoro, Brajko i Mali. Kraj njih su instrumenti, no tek nakon nekog vremena odluče svirati – razbojnički, onako kako samo i umiju. “Čuli ste što oni unutra govore pa sad vi mene dobro poslušajte. Ja ću se prednjim nogama popeti na prozor, Pas neka skoči na moj hrbat i prednjim se nogama podboči na moju glavu, ti, Mačko, skoči Psetu na lađa, a Pijetao na tvoju glavu, pa svi zapjevajmo svaki svojim glasom što nas grlo nosi – i složno kroz prozor na razbojnike! Jeste li me dobro razumjeli?” – Rekao je Magarac, predvodnik muzikanta. I tako je i bilo. Razbojnici se razbježe, a muzikanti veličaju svoju pobjedu počastivši se hranom iz prostorije.
Priča o Češerku Borku
Scenska bajka za djecu i romantični igrokaz sazdan na elementima traganja u kojemu radnja polazi od, na prvi pogled, neostvarive želje glavnoga junaka. Također, ovo je i simboličan prikaz želja svih nas, točnije rečeno – dokaz i prikaz, bez obzira na to što je priča izmišljena, da naše želje uvijek mogu biti ostvarene. Koliko god one zvučale neostvarive i nemoguće, one to nikada nisu. Potrebno je samo velika volja i vjera, kao što govori i pripovjedač na početku priče – “Zbog naših želja zbivaju se mnoge stvari, koje, kad se napokon dogode, nikome više nisu čudne.” Posebno je uloga ovog pripovjedača važna i zanimljiva jer on ne ostaje samo pasivni promatrač i “komentator”, već i postaje jedan od likova koji svojim govorom obogaćuje igrokaz.
Češerko Borko je mali borić opčinjen svijetom, građen od velike želje da napusti svoje mjesto i istraži sve davnine i mjesta. On nije htio ostati, kao i svi ostali borovi, na jednom mjestu do kraja svog života. Mnogi su ga gledali čudno i nisu ga shvaćali, posebno oni njegove vrste. U ostvarivanju njegove želje veliku je ulogu imao Grgur, galeb koji se trudio podučiti Borka da poleti. “Kad odlučiš nemoguć, postat će ti sve moguće! Baš kao zemaljska kugla, zvijezda svaka je okrugla! Tko ne vjeruje te trice neka gleda moje lice! Propalo sam brže bolje sasvim nisko, sasvim dolje. Trenera mi novog treba da padnem do ruba neba.” – Sunce.
Borkov otac i majka nisu bili veseli njegovom odlukom, a također su se bojali za njega. Mislili su da njihovo najmlađe dijete najmanje napreduje, gotovo uopće ne raste jer je izvodio ludosti s galebom Grgurom. No, Borko je vježbao i vježbao, dok su njegova ostala braća češeri mirovali pod Suncem i Mjesecom, ugodno se ljuljuškali na granama oca i majke Bora te samo rasli, rasli… I tako je Borko otplovio u papirnatoj barci, za Suncem, u potrazi za Zemljom Drvećem i ondje će, kaže, hodati i trčati kada postane drvo i neće ostati ovako tužno ukopan u zemlju, kao njegovi roditelji. Igrokaz završava sretnim krajem, a Borko ostvaruje svoj san i veliku želju, bez obzira na druge i na njihove priče.
Bilješka o autoru
Višnja Stahuljak je još jedna hrvatska književnica koja je svojim djelima ostavila veliko naslijeđe generacijama koje dolaze. Rođena je 10. ožujka 1926. godine u Zagrebu, gdje je živjela i radila cijelo vrijeme.
Prije nego što se počela baviti književnošću, Višnja je diplomirala pjevanje na Muzičkoj akademiji. Paralelno uz akademiju Višnja je pohađala Filozofski fakultet i studirala etnologiju te hrvatski jezik.
Zahvaljujući tome što se posvetila proširenju znanja na nekoliko različitih područja, Višnja je bila uspješna ne samo u književnosti, nego i na području kazališta i glazbe. Prvi književni rad objavila je 1953. godine.
Od trenutka kada je objavila svoje prvo književno djelo Višnja je nastavila dalje uspješno i tako pisala drame, poezije te igrokaze. Koliko je bila uspješna svjedoči i prevođenje njenih djela na strane jezike. Umrla je 3. ožujka 2011. godine u Zagrebu.
Njena najpoznatija djela su: “Bijeli zec i drugi igrokazi”, “Kućica s crvenim šeširom”, “Čarobnjak”, “Don od Tromeđe”, “Djevojčica i paun”, “Mjesec na modrim ljestvama”…
Autor: M.Š.
Odgovori