Bijeli klaun

Sedmogodišnjem dječaku čiji su mama i tata po zanimanju klauni, cijeli svijet je siv! On ne vidi niti jednu drugu boju, samo sivu. Za njega nema crvene, plave, žute, zelene, nema čak niti tamnije ili svjetlije sive. Samo jednolična i uvijek ista siva boja.

Njegovi roditelji koji rade u cirkusu, odjeveni su u šarene kostime, no on to ne može vidjeti. Za njega su oni uvijek sivi. To da je dječakov svijet siv znaju samo on i njegovi roditelji, za ostale je to tajna.

Kada je shvatio da ne može vidjeti sve boje, dječak je odlučio krenuti u potragu za njima. I mučio se i mučio, sve dok nije došao do jednog starca. Dugo je besciljno lutao šumom tražeći boje, prije nego ga je sreo.

Kada je naišao na slijepog i sijedog starca, on je u šumi brao gljive. Dječak se zapitao odmah kako jedan tako star, a k tome i slijep čovjek može brati gljive i još raspoznati radi li se o otrovnim ili jestivim gljivama.

Tada je starac poučio dječaka da postoje i mnoga druga osjetila osim osjetila vida. Postoji mudrost, a s postoji razum. Njima čovjek može na neki način nadomjestiti neki drugi nedostatak koju mu nedostaje. Starac tako i iz dječakovih pitanja shvati da on ne može vidjeti boje. Odmah mu je obećao da će mu ih objasniti pronaći.

Kada se vraćao kući, putem je sreo djevojčicu iz susjedna šatora. Naime, pošto su dječakovi roditelji bili klauni, njegov dom je bio šator, a ne kuće. Djevojčica je bila kćer čiji su roditelji bili krotitelji tigrova. Ona mu je ljuta na njega, uvalila šutke pisamce u ruke. Kada je stigao u svoj šator, pročitao je pismo te je bio izrazito ljut.

Odmah joj je odgovorio i pisamce odnio do njezinog šatora. Umoran, legao je u krevet i usnuo. Sanjao je zmaja, a zmaj je bio čest u njegovim snovima.

Pošto je dugo spavao, žurno se zaputio pronaći starca. Našao ga je nakon dugo vremena kada je izašao iz svog skrovišta u šumi pošto je sam odlučio kada želi razgovarati. Razgovor ispočetka nije tekao glatko. Svatko je šutio sa svojim mislima.

Starac je na kraju zaključio i rekao dječaku da prvo što mora naučiti je postavljati dobro pitanja. Mogao bi na primjer, kako mu je predložio starac, pitati je li maleno bliže nego daleko. Dječaku nije bilo baš jasno kakva pitanja bi trebao postaviti pa je odlučio da će smisliti neka do njihovog ponovnog susreta koji su dogovorili.

Dječak je opet sanjao zmaja. Zmaja koji se borio, koji je divljao i nije bio dobar. Smatrao je dječak da dobar zmaj niti ne može biti zmaj već samo glista. Nakon nekog vremena dječak postavi zmaju pitanje je li maleno bliže nego daleko i zmaj krene plakati. Brisao je zmaj suze s maramicom koju je dobio na poklon od jedne princeze koju nije rastrgao.

Dječak je tada upitao zmaja koje je on boje, a zmaj mu je odgovorio da je on zelene boje. Tada je dječak odlučio saznati što je sve zeleno oko njega pa je upitao zmaja da mu pokaže. Tada dječak sazna još nešto. Naime, njegova prijateljica, kći krotitelja tigrova, zmajeva je princeza. Nju je ranio tigar kada je imala na sebi šarenu haljinicu te je završila u bolnici. Zaključili su da zle mogu biti i boje.

U školi na satu likovnog, djeca su morala pomiješati žutu i plavu boju da bi dobili zelenu. No, dječak to nije mogao jer od svih onih boja nije znao koja je plava, a koja žuta. Pomogla mu je djevojčica koja je sjedila ispred njega.

Kada je škola završila dječak se uputi na sastanak sa starcem. Odmah je počeo postavljati pitanja čim su se sreli. Postavio mu je pitanje postoje li boje i noću te je li teško bliže od veliko. U biti je htio postaviti isto pitanje koje je postavio zmaju, ali je zaboravio riječi. Starac mu odgovori da nema boja noću, a ako bi ih i bilo one bi bile mješavine stvarne boje i svijetla. Starca je iznenadila dječakova bistrina i mudrost prilikom postavljanja pitanja te dogovore ponovni susret sutra.

Dječak je htio i naći odgovore na postavljena pitanja, ali ne sada. Sada je morao hitro u bolnicu u posjet djevojčicu. Donio joj je kiticu cvijeća. Zauzvrat je dobio poljubac i njezinu izjavu da ga voli. Oboje su pocrvenjeli, što od sramežljivosti, što od ljubavi i dragosti. Dječak je tada osjetio crvenu boju i zapitao se je li i sama ljubav crvena. Crvena tako da se nikada ne može zalediti jer je ona bila topla.

Sljedeći dan dječak je ponovo posjetio starca. Žurio se putem da što prije stigne, a pritom je na glas govorio boje koje je susretao. Iako to nije uvijek bilo točno, to nije bilo niti važno.

Kada su se napokon sreli, dječak je odmah ispričao starcu kako je sretan jer je vidio crvenu boju. Tada mu starac odgovori da je dobro pogodio i kaže mu da je jako bistar te da će uskoro naučiti sve boje. Na kraju spomene jednog drugog dječaka, ali ne dovrši rečenicu. Dječak je osjetio kako je starac jako tužan. Tada mu je starac ispričao da je prije mnogo godina susreo dječaka koji je bio gluh. Taj susret je za njega bio dosta težak jer je on bio slijep pa su se teško mogli shvatiti. Dječak zaključi kako je to stvarno teško i kako mu nije bilo lako, ali zaključi da nije lako ni njemu.

Nakon toga, klauni su trebali uvježbati točku za novu predstavu. Došlo je do prepirke te se nikako nisu mogli složiti, jedino su znali da sukob moraju riješiti. Tada je otac poslao dječaka na spavanje, a on se pitao zašto uvijek mora ići spavati kada su roditelji ljutiti. Razmišljao je o klaunima i jesu li oni uvijek veseli. Prvi put mu je pao na pamet kalun koji je tužan.

Dječak zaspi i ponovo mu u san dođe zmaj. On mu kaže kako bi se vjerojatno svi smijali da vide da se on muči rigajući vatru dok se on mirno sjedi. Zmaj da ideju dječaku o tome kako bi trebao postojati uz veselog i tužan klaun.

Dječak je i dalje smišljao pitanja, a starac je bio presretan njegovim napretkom. Odlučio mu se odužiti i to na način da mu ispriča jednu lijepu priču za koju nije bilo važno da je istinita. No, starčeva priča dala je dječaku odgovore na brojna pitanja. Između ostalog, saznao je zašto je nebo u sumrak crvene boje te gori li dan na kraju dana pa tako nebo poprimi crvenu boju. I na kraju kada sve izgori nastupi li onda noć. I je li nekad postojala riječ Noćidan?

Kada je stigao na kraju dana kući, našao je roditelje kako zabrinuto razgovaraju. Nije znao o čemu, a nije htio niti smetati. Odlučio je odmah otići u svoju sobu na spavanja i usput dobro razmisliti o priči koju mu je ispričao starac.

Dječak se pitao zašto se u školi uči samo o danu, a nikada o noći. I onda se svi noći boje jer bojimo se onog što ne znamo. On se ne boji noći jer zna da njemu tada u posjetu dolazi zmaj. Zmaj zna sve o noći, ali ništa o danu. Ipak, kada on riga vatru, njemu nastaju dan. Dječak sazna i da zmaj zna za značenje riječi Noćidan i tada zaključi da on i nije tako glup.

Nakon svađe klaunova, njegovi roditelji su ostali sami. Zato je sada i dječak trebao postati klaun i uvježbati točke za nastup. Sve to je iziskivalo je mnogo vremena i uz školu dječak se pitao kako će se moći posvetiti drugim obvezama. Kako će ići na druženja sa starcem te kako će posjetiti u bolnici svoju princezu.

U školi je pak ostao iznenađen kada je vidio svoju princezu u klupi. Imala je ruku u gipsu i bila je jako ljutita na njega jer je više nije posjećivao. No, kada joj je ispričao što mu se sve dogodilo, ona mu oprosti. Tada joj dječak otkrije i tajnu za boje. Kada su se vraćali u cirkus, on joj je pomogao nositi gips na ramanu. Rastali su se poljupcem.

Kada je dječak vježbao s ocem kako bi postao kalun, naišao je na brojne probleme. Kada je trebalo izvesti prvu vježbu, boljela ga je glava, od druge ga je pak vježbe bolio trbuh, a zatim i leđa od treće. Nakon četvrte vježbe se čak i prehladio pa je završio u krevetu. Tada je njemu u posjetu dolazila njegova princeza. No, više nije susretao zmaja.

Prilikom prvog nastupa u cirkusu dječak se toliko zbuni, a bio je i neuvježban te točka propadne i on se rasplače. To izazove smijeh u cirkusu. Sljedećeg dana djevojčica mu je rekla da je on najljepši klaun.

Nakon škole krenuo je u posjet starcu i ispričao mu što se sve dogodilo. Tada je saznao da svaka stvar svima izgleda drukčije. Svatko vidi onako kako može, zna i želi vidjeti. Onima kojima je čudno, voljni su naučiti što je pozitivno, ali do odgovora moraju doći sami.

Dječak mora saznati i zašto je pravi klaun tužan. Odgovor na to mora saznati do sljedećeg puta kada će se sastati sa starcem.

Cirkus je odselio u grad i tamo će ostati tijekom cijele zime. Dječak je odlučio za svoj prvi nastup izabrati bijelu boju. Iako njegov nastup nije bio nimalo smiješan, ljudi su se smijali. Ljudi se nigdje ne smiju nego u cirkusu, zaključi dječak.

Nakon velike stanke u snove mu se ponovo vratio zmaj. Ali ovoga puta nije bio ratoboran, već je bio tužan. Zmaju se nešto desilo što je ugasilo njegovu borbenost. Bilo mu je dosadno pa je ušao u san jednog lovca na zmajeve. On je mrzio sve ljude oko sebe, nikoga nije volio, a nije imao niti svoju princezu. Zmaj se od toga umorio što nam je jasno dalo do znanja da on niti nije pravi zmaj jer se takvi zmajevi nikada ne umore.

Dječak je hodajući gradom zaključio kako se ljudi uopće ne smiju, nitko nema vremena ni za koga i cijeli njihov život je jurnjava za novcem.

Tu večer odlučio je  izvesti trik ne bi li vidio hoće li se ljudi prestati smijati. Odjenuo se u bijelo i ušao tako u arenu. Mahnuo je samo dva puta maramicama i prvi puta mu je uspjelo. Nitko se nije nasmijao, svi su se čudili.

Dječak je bio sretan jer mu je uspjelo postići ono što mu je starac bio rekao, a to je da je pravi klaun – tužan klaun. No, radi toga je izgubio posao klaunu, a upravitelj mu je bio rekao da je narušio norme cirkusa.

Tada je radio samo pomoćne poslove. Jednoga dana odlučio je otići. Odjenuo je bijelo odijelo, lice premazao također bijelom bojom i zaputio se u svijet. Odlučio je hodati sve dok ne sretne ljude koji će se istinski smijati.

Naslov: Bijeli klaun

Vrijeme radnje: 1985. godina

Mjesto radnje: cirkus velikog grada

Glavni likovi: bijeli klaun (dječak), slijepi starac

Autor: Damir Miloš

Bilješka o autoru

Damir Miloš rođen je u Opatiji 1954. godine. Završio je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon studiranja radio je kratko na fakultetu, bio je asistent za predmet fonetiku, da bi kasnije radio u SUVAG-u s djecom koja imaju oštećen sluh.

Napisao je čak tri romana za djecu. Njegovo najpoznatije djelo je “Bijeli klaun” kojeg je napisao 1988. godine. Druga dva romana za djecu nose nazive “Zoe” i “Nepoznata priča”.

Cijeli život je veliki zaljubljenik u more pa se posvetio i jedrenju. Danas je profesionalni jedriličar. Uz to, on je urednik časopisa “Morsko prase”. Njegova tematika su jedrenje i more.

Autor: M.L.