Baraka Pet Be

“Baraka Pet Be” jedna je od najpoznatijih novela autora Miroslava Krleže. Ona spada u Krležinu zbirku novela “Hrvatski bog Mars” koju je stvarao i više od deset godina, od 1922. do 1933. godine. Završena zbirka izašla je 1947. godine, a sastoji se od sedam novela u potpunosti antiratne tematike u kojima Krleža na podrugljiv i pomalo ironičan način prikazuje kakvo je bilo stanje za vrijeme Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj.

Opisuje život intelektualaca i hrvatskih seljaka koji su živjeli u ono vrijeme. Inače, naslov zbirke “Hrvatski bog Mars” autor je dao iz razloga što je Mars hrvatski bog rata.

Tema djela je stradavanje hrvatskih ratnika koji su poslani na klaonicu Galicije, istočnog bojišta. Naime, u baraku Pet Be dovezli su teško ranjenog i s po život opasnim ozljedama, hrvatskog vojnika Vidovića. Njegovo stanje je toliko loše da jedino što može, čekati je – smrt.

Glavni upravitelj barake je grof Axelrode koji je jako grub, nema nimalo ljudskog suosjećanja u njemu prema ranjenim domobranima. Glavna radnja novele temelji se na velikim teškoćama koje tada proživljavaju ranjeni vojnici. Novela završava pijankom koja donosi nemir i kaos u baraku. Na to dolazi grof Axelrode i radi reda. Za to vrijeme Vidović je umro, napušten od svih i sam.

Miroslav Krleža u noveli opisuje kako niti jedan rat nema smisla, a ljudi umiru bez ikakvog smisla i značenja u velikoj patnji.Dakle, glavna pouka djela je svakako ona antiratna. Autor je inspiraciju i motiv za pisanje našao u svojim životnim iskustvima i događajima. On je užasnut posljedicama rata te svim silama nastoji prikazati svoje protivljenje ratnim razaranjima.

Cijela novela imala pomalo ironičan stil pisanja, no usprkos tome on je na pravi način prikazao tadašnje stanje i rat. Prikazuje kako se ljudi u kratko vrijeme mogu preokrenuti iz čovjeka u životinju koja napada sve pred sobom bez ikakvog smisla. Tada više nema suosjećanja. Hrvatski domobrani ostali su bez snage i u borbi se prepuštaju samo sudbini.

Djelo je napisano govorom Krležinog rodnog kraja, kajkavskim narječjem. Uz to on koristi i poredbe, tuđice, dijalektizme i anarhizme.

Miroslav Krleža izrazito je obrazovan i veliki intelektualac, a njegovo bogatstvo jezika je golemo. Iz tog razloga i njegovi čitatelji moraju biti dobro obrazovani da bi razumjeli njegov način pisanja. Pričao je mnogo jezika što možemo vidjeti i u noveli gdje je koristio neke kraće rečenice na raznim stranim jezicima kao što su francuski, mađarski, latinski…

Kroz cijelo djelo možemo primijetiti da seljaci govore Krležinim kajkavskim narječjem, dok domobrani pričaju vojničkim leksikom.

Primjećujemo elemente ekspresionizma u ružnim motivima kod opisa ranjenika i prostorija gdje se oni nalaze te u kaotičnom stanju, samoći Vidovića te smrti. Realizam se vidi opisivanjem barake i kroz stavove pobunjenog pojedinca koji iznosi svoje stavove. Naturalizam, koji je sličan ekspresionizmu donosi nam opise kupaonice, krvavih rana, opsjednutost smrću…

Kratak sadržaj

Baraka Pet Be smještena je na samoj granici s Rusijom, a novela opisuje radnju za vrijeme Prvog svjetskog rata. Život u baraci, odnosno špitalu teče tužno… To je mjesto gdje se dopremaju ranjenici koji u nimalo lijepim uvjetima nerijetko proživljavaju zadnje trenutke svoga života.

Špital je jedna vrsta bolnice koja se kreće u skladu s ratnim događanjima i bojištima. Sastoji se od 42 barake i može primiti oko 1500 ranjenih. Izgleda kao drvena koliba. Stanje u baraci je jako teško. Nema dovoljno hrane niti pića za ranjenike pa ih se prehranjuje sredstvima protiv glisti.

U baraci Pet Be vlada kaotično stanje. Ranjenici se neprestano unose i iznose, a nad svakim tijelom stoji broj da bi se znalo u kakvom je stanju ranjenik. Krleža je usporedio unos ranjenika s vrećama.

Baraka se sastoji od tri grupa ljudi. Jedni su oni polomljenih kosti. Kosti vire iz njihova tijela, ali ljudi leže u tišini. U drugoj su grupi oni čije su noge ili ruke amputirane, dok su u trećoj oni najteži slučajevi. Oni obično samo prođu kroz baraku i često ne dočekaju sljedeći dan.

Tako u baraku dolazi i ranjenik Vidović i to na mjesto broj 8. Za njega prognoziraju da će umrijeti u roku od jednog dana. Čak i među ranjenicima padaju oklade hoće li ranjeni Vidović s prostrjelnim ranama na plućima doživjeti sljedeće jutro.

Vidović je odmah shvatio gdje je došao. uvjeti su ovdje bili grozni. Kupaonica mu se posebno gadila. Voda je u njoj bila smrdljiva, prljava, žute boje. Toliko mu se gadila da je nije mogao usporediti s do sada niti jednom prostorijom koju je vidio. Pri vrhu vode pjenila se sapunica sivozelene boje, a plivali su na površini i krvavi zavoji. Uvjeti su bili tmurni, kaotični i depresivni.

Ipak, usprkos zlim sumnjama, on je preživio noć i doživio jutro. U inspekciju dolazi i grof Axelrode koji obilazi sve ranjenike.

Noć prije, Mađari i Njemci se opijaju u baraci iako se to nikako ne smije. Front je probijen i sada svi s nestrpljenjem očekuju kada će doći do prekida vatre, odnosno kada će prestati pucnjava. Nakon što je fronta odbačena dalje od barake, grof Axelrode odlučio je pripremiti mimohod u čast velike pobjede. Mimohodu moraju prisustvovati svi, od osoblja bolnice do ranjenih, polumrtvih ili onih bez nogu.

Ovim mimohodom grof je htio prikazati oduševljenje pobjedom nad Rusima. Time je grof slavio pobjedu, a Krleža je prisustvom ranjenika htio prikazati svoje mišljenje i ironiju prema ratnim slavljima.

Vidovićev susjed, ranjenik na broju 9, umire, a Vidović se diže iz kreveta kako bi lakše dozvao liječnika da mu pomognu. No, tada umire i on sam.

Vrsta djela: antiratna novela, iz zbirke novela ”Hrvatski bog Mars”

Vrijeme radnje: 1916. godina (1. svjetski rat)

Mjesto radnje: ratišta za vrijeme hrvatskih osvajanja Austro-Ugraske Monarhije

Likovi: mladi student Ivica Vidović, šef špitala Maximilian Axelrode, vojnici i ranjenici…

Analiza likova

Ivica Vidović -hrvatski domobran, intelektualac i student. U baraku je dopremljen zbog krvarenja iz prostrjelnih rana na plućima. Do tada je puno proputovao bojištima, ali nikada nije vidio ovako ružnu i prljavu bolnicu, a posebice kupaonicu koju je opisao stilom naturalizma. Ležao je na broju osam u baraci. A sudbina broja osam kao da je zvala na smrt. U njoj su se danima izmjenjivali ranjenici koji su se čak i kladili međusobno da Vidović zbog težine svojih ozljeda neće dočekati sljedeće jutro. Čekao je tako smrt i gledao ranjenike koji su ga okruživali. Oni su podijeljeni u tri grupe. Njegov životni stav je negativan, pesimističan je i žali što je uopće i došao na svijet. Čini mu se kao da njegov život nema smisla jer svi događaji koji ga okružuju čine mu se besmisleni, a posebice rat. Svjestan je činjenice da će umrijeti zbog nemara nekog drugog i takva smrt čini mu se sramotnom. On u principu ima veliku želju za životom, ali ne za ovakvim životom koji je vodio, za njega stalno ratovanje i ležanje kada je ranjen, nemaju smisla. On ne vjeruje u Boga. Iako su brojni ranjenici koji su ga okruživali našli smisao, nadu i utjehu u molitvi, on je izgubio vjeru u Bogu kroz ratovanja u kojima je bio. On je zgrožen ženama koje će postati supruge budućih krvnika i roditi im djecu. Osudio je i žene u špitalu i htio je učiniti nešto što će ostaviti trag da je postojao, ali nitko mu nije htio pomoći niti ga je primjećivao. On je htio umočiti čisti, bijeli stolnjak u blato kako bi njime ostavio neki trag. Tim simbolom traga autor nam je htio prikazati svoju pobunu za stanja u kojima se nalazio te u tome kako su se Hrvati uvijek morali boriti za druge. Vidović se pobunio kada je umirao, a njegovi bolničari slavili su pobjedu i nitko nije primjećivao njegovu bol i patnju, nikome nije bilo stalo. Iako je bio slab, sudjelovao je u mimohodu, a kada se vratio imao je jako visoku temperaturu. Bio je sve slabiji, a njegovo stanje bilo je iz minute u minutu sve lošije. Razočarao se u bolničarke koje su bile pijane i nisu brinule o ranjenicima te zbog velikog smrada i prljavštine. Na kraju je umro onako kako se i pribojavao, sam i ostavljen, bez imalo suosjećanja.

Njegovim likom Krleža nam je simobolizirao hrvatski narod, njegovu patnju i žrtvu jer uvijek se bori za tuđe ciljeve. Njegove misli su turobne i pesimistične, a time se ističu antiratni stavovi mladog studenta i domobrana.

Grof Maximilian Axelrode – glavni je upravitelj bolnice, odnosno špitala. Tamo su smješteni ranjenici koji stradaju u ratu. Spomenutu bolnicu često obilazi i inspekcija. Bio je ambiciozan i oduvijek je htio postati veliki ratnik ili junak. No, smatrao je kako to nije mogao jer je rođen u krivo vrijeme. Često komentira tadašnje vrijeme i događaje, a smetaju mu industrijalizacija i razvoj. Prikazan je ironično. Želi da rat što dulje traje kako bi se što više istaknuo, ali on je kako vrijeme ide samo i dalje šef bolnice. Plemić je i poštuje tradiciju. Njegovi korijeni su iz aristokratske obitelji. Izrazito je sebičan i u ratovanju gleda samo na to kako će se što više istaknuti i nije ga briga što ljudi stradavaju. Nema nimalo suosjećanja za ranjenike što dovodi do toga da ih čak tjera da prisustvuju mimohodu.

Njegov lik prikazan je kao simbol neprijatelja Hrvatske, a njegov bezosjećajan karakter apsurdnost osvajanja i rata.

Autor: Miroslav Krleža

Bilješka o autoru

Miroslav Krleža je cijenjeni esejist, dramatičar, pripovjedač, kritičar i pjesnik. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, a nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.

Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.

Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.

Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.

Najznačajnija djela su: “Tri simfonije”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Gospoda Glembajevi”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Hrvatski bog Mars”…

Autor: M.L.